Družba Sinjeg galeba

Pustolovni roman “Družba Sinjeg Galeba” slovenskog autora Tone Seliškara pripada razdoblju novije književnosti. Roman je prvi put objavljen 1936. godine, a do danas je dvaput ekraniziran: Sinji galeb, 1953. i Družina Sinjeg galeba, 1960. godine.

Roman je postavljen oko glavnog lika Ive, koji sa svojom posadom rješava sve zagonetke i prepreke koje im se nađu na putu. Ivo je dječak koji se svojom inteligencijom, radom i odgojem izdvaja od ostale djece. On odrasta sam, bez oca i majke, sam se brine o vrlo staroj kući u kojoj živi, a naposljetku i za lađu koju mu je otac ostavio. Vremenom mu u pomoć stižu njegovi prijatelji: Mihael, Petar, Franjo, Pero, Jure te Mileva. Svi se brinu o lađi Sinji galeb te tako zajedno čine posadu kojoj je Ivo kapetan.

Cilj im je bio dokazati starim ribarima kako su dovoljno odrasli i umješni da se mogu sami brinuti o lađi, a najviše su se zalagali za prijateljstvo, jednakost i rad u zajednici. Htjeli su svima dokazati da je bolje raditi u zajednici, nego sam za sebe. Upravo je tu zamisao prvu u tom selu iznio Ivin otac, Brazilijanac. On je smatrao da će svi bolje zaraditi i uspjeti ako ulažu u isto i tako prošire svoj posao. Nažalost, ta se ideja za njegovo vrijeme nije realizirala, no ostala je zapamćena.

Roman sadržava sve bitne značajke zbog kojih ga se svrstava u skupinu pustolovnog romana – prikazuje pomalo opasnu avanturu neke šire ili manje zajednice u kojoj je jedan junak fizički i psihički superioran i sve nedaće rješava pomoću prijatelja, a radnja se pritom odvija u nesvakidašnjem okruženju.

Družina Sinjeg galeba može se definirati i kao jedna od podvrsta pustolovnog romana, odnosno kao roman o moreplovcima, u kojemu su u središtu radnje istraživači, moreplovci ili gusari čiji su podvizi veliki, zgode su neobične, a putovanja daleka. U toj pustolovini junacima je cilj ispuniti zadatak, pri čemu im prijeti pogibija, a rasplet se događa kada zadatak uspješno završe. U ovom slučaju zadatak Ive i njegove posade jest upoznati se s ribarstvom, postati vrstan moreplovac i dokazati svima kako su u tome uspješni i dovoljno tome dorasli.

Pripovijedanje teče linearno, bez većih analepsi ili prolepsi. Pojava retardacije događa se na početku romana u opisu Ivina oca, Brazilijanca, i njegove potjere iz ribarskog sela. Druga retardacija pojavljuje se na kraju samog romana kada se radnja, koja je do tada bila usmjerena na Družinu, vraća u ribarsko selo u trenutku nestanka dječaka. Pripovjedač je kroz cijelo djelo sveznajući, objektivan te pripovijeda u er-formi. Fokalizacija je pretežito nulta, no u nekim dijelovima postaje unutarnja:

“Ivo je veseo. Eh, što su drugovi! Ko bi mogao misliti da su tako sjajni dječaci. I zato mu ona misao nikako ne izlazi iz glave. Sve više mu je jasna i već je tako jaka da bi je sad snio iz vazduha, stavio preda se i pokazao drugovima.”

Glavni je lik najbolje psihološki i fizički karakteriziran, dok sporedni likovi vrše funkciju pomagača te su većinski opisani kao jedno. Pripovjedačke tehnike koje se koriste jesu pauze, digresije (Antina priča prije upoznavanja Družine), unutarnji monolozi i dijalozi. Priča je ciklična jer započinje i završava pripovijedanjem iz ribarskog naselja u čijem je središtu Ivo, njegova kuća na obali te zamisao o zajedničkom radu.

Vrsta djela: pustolovni roman; roman o moreplovcima

Vrijeme radnje: od ljetnih mjeseci do Božića

Mjesto radnje: na početku romana je Galebov otok (otok Vis), kroz putovanja spominju se razna pristaništa i ostala mjesta: Ulcinj, otok Vrač (*u nekim prijevodima Brač), Split

Tema djela: pustolovine moreplovaca: dječaka Ive i njegove posade te njihovo savladavanje opasnih prepreka

Ideja djela: Suprotstavljanje konvencijama – pomiču se granice između starih i mladih. Za uspjeh i slavu nije bitna starost, nego volja i trud. Ističe se i važnost prijateljstva, zajedništva i pomaganja drugima.

Kratak sadržaj

Izgnanikov sin 

Novela započinje opisom ribarskog sela – nalazi se na zapadnom dijelu Galebovog otoka, ispod golog brda, u njemu su tijesno naseljene male bijele kuće, prolazi između kuća su uski, a živjelo je samo osam porodica ribara. Imalo je malo pristanište s molom, A na obronku je bila bijela crkvica pod kojom se nalazilo groblje. Žene su radile u vinogradu.

“(…) maslinovo drveće,svojom tamnozelenom bojom lišća, čudesno lijepo krasilo je krševiti kraj preko koga bura izvija svoju strašnu pjesmu.”

Svaki je dan pri zalasku sunca zvonik crkve odjeknuo, žene u vinogradu obrisale su znoj s čela, djeca su pjevala, a nekoliko je ljudi sjedilo na molu i pušilo te razgovaralo. Na strani gdje je groblje dizala se izdvojena kuća od kamena – prva podignuta kuća u naselju zbog čega je vrlo stara te se počela rušiti. Stajala je nad samim morem, s uskim stepenicama u stijenju koje su se spuštale do obale. U toj kući stanuje Ivo:

“Dječak, lijep, tek što je ušao u godine dječaka; rodio se ovdje prije dvanaest godina, mati mu je umrla malo poslije toga, kad su ribari prognali iz naselja njegovog oca.”

Razlog zbog kojeg su ga prognali je taj što je on bio “osebnjak svoje vrste” – mladost je potrošio s druge strane oceana, možda u Braziliji, proputovao je i prošao pola svijeta, a onda se iznenada pojavio i zveckao parama. Sa sobom je doveo crnokosu lijepu ženu, kupio je staru kuću i počeo u njoj živjeti. Govorio je ribarima da se njihov trud ne isplati jer njihov rad malo vrijedi. Rekao im je da nemaju lađe, već morske karlice i da su im mreže kao “prodrte vreće”, a lovina im je uvijek slaba. Žene su im se sasušile od neimaštine, a djeca su im više gladna nego sita.

Just je bio najstariji ribar i gunđao je Brazilijancu da nisu ribari neke budale i da znaju kako se lovi, na što je Brazilijanac predložio neka se svi zajedno udruže i skupe novac. On je prvi uložio sve što je imao, a htio je da nabave motornu lađu s kojom će ploviti po otvorenom moru i s koje će u more bacati mreže duge i po dvjesto metara te će tako raditi u zajednici. Svi su se složili oko toga te su skupili novac, a onda su poslali Brazilijanca u veliki grad da kupi lađu.

Brazilijanac se nije vraćao skoro tri tjedna, a kada je došao bio je sav skrušen, blijed i očajan. Pred svima je pao na koljena, udario je čelom o zemlju, zaplakao i zajecao neka ga ubiju jer je sve upropastio. Ribari su bili prevareni te zbog toga bili razjareni – neki su prodali svoju ribarsku lađicu, a sada su ostali na prosjačkom štapu. Zbog toga su ga počeli kamenovati i čak bi ga ubili da ga stari Just nije spasio. Svejedno su ga prognali iz sela pod prijetnjom da će ga ubiti ako se ikad vrati.

Bacili su ga u Justovu lađicu i dali su mu toliko vremena da se samo pozdravi sa ženom. Ta se srdžba ribara tijekom godina stišala, no još je uvijek bila prisutna prema sinu siročetu – Ivi. O njemu su se brinule samilosne žene i Just (*u nekim prijevodima Nikola). Rastao je osamljen, jako smion i srčan, a živio je u svojoj upola porušenoj kući. Lovio je ribu kraj obale i čuvao je ovce,  a ljeti se hranio smokvama, breskvama i grožđem. Zimi se našlo nešto kod dobrih ljudi. Za vrijeme bure i oštrih mrazova, pod krov bi ga uzeo Just.

Just je bio star i sijed, nikoga nije mrzio. Pomišljao je kako je zamisao Brazilijanca bila dobra, ali ga je nesreća snašla: namamili su ga na kartanje i strast ga je upropastila. Ivo je išao s ostalom djecom u školu preko strmog brda, udaljenu dva sata. Tamo je naučio čitati i pisati.

“Rastao je Ivo kao žilava biljka između kamenja. Od svoje majke naslijedio je lijepo, dosta crnopurasto lice (…)”

Imao je bujnu valovitu crnu kosu, bijele jake zube, pogled miran, prikovan, istrajan te je poznavao cijelu obalu kao svoju kuću. U dane kada je dolazilo proljeće postao je uznemiren – tada je izbjegavao društvo, a u mislima je lutao po nepoznatim krajevima, putovao tuda s ocem, koga je znao po onome što mu je govorio stari Just. Sjeo je pod bedem kraj majčinog groba, zanosio se pričama, gusarima, Kolumbom…

Osjećao je kao da ne pripada tamo gdje je sada. Nešto ga je gonilo u svijet, na more gdje ništa nije jednoliko. Jednom se zbog toga požalio Justu, a ovaj mu reče neka se mane takve pomisli – bit će ribar kao što su svi u tom kraju. Just mu je rekao neka još malo počeka i onda će zasukati rukave, a za primjer je uzeo njegovog oca koji je bio posvuda, a završio je kao jadnik.

Ivo se prisjeća knjige koju doma ima, sa samim slikama i putopisima. Gledao je u more glatko, prozirno, samo da se naveze i plovi, plovi. Teško mu je kada se sjeti svoga oca, no, iako ga nije ni znao, za njega je njegov otac bio junak. Ivo se pitao se je li mu otac živ.

Izgnanik se vraća 

Noć je bila mirna, jasna i tamna. Brodar je spazio crne konture otoka, podvezao je jedro te pogledom uhvatio sve jasnije oblike otoka. Teško se kretao. Oprezno i obazrivo, kao krijumčar. Prikrao se prema stijenju pod kućom Ive. Ribarska lađica uplovila je u plićak gdje se i zaustavila, a brodar je potražio svjetiljku koju je potom Upalio. Taj je brodar starac: ima sijedu, kratku bradu po mornarski skraćenu, obrazi su mu upali, oči izmučene I bolne, ruke mu se tresu, hvata se za srce, naslanja na stijenje i teškim naporom dolazi do kuće.

Vrata Ivine kuće bila su otključana (ovdje nema lopova niti skitnica) pa je starac stupio u prednje odjeljenje kuće. Bio je uvjeren da u kući nema nikoga, a Ivo je spavao na drvenoj postelji okrenut zidu. Nad njegovom je posteljom visila slika lijepe mlade žene u okviru ukrašenom biserastim pužićima. Starac se primicao zidu, skinuo sliku, pao na koljena, primaknuo sliku obrazu i zajecao prigušenim glasom:

“Marija, moja dobra Marija…”

Ivo se zatim probudio i malko prepao, ali je ubrzo  prepoznao svog oca. Zagrlili su se, jecali i tako zaspali.

Izgnanikova smrt 

Ivo se ustao pred zoru, podložio vatru pod kotlićem i došao do Juste koji je čuvao ovce i savladavao jednog ovna. Ivo mu je rekao da mu je otac došao, a Just mu ispočetka nije vjerovao. Zatim su Ivo i Just donijeli mlijeko i stavili ga na kotlić, a Just je otišao do sobe i vidio Brazilijanca kako leži u postelji. Isprva ga nije prepoznao jer je ovaj imao koščato lice poput nekog prosjaka. Brazilijanac mu je pružio ruku i rekao mu neka ga pusti da umre, a Just mu je rekao da mu je sve oprošteno i zaboravljeno.

Brazilijanac započne govoriti o sebi i svom životu: lutao je po svijetu izgubljen, a najviše ga je mučilo saznanje da nikada neće moći isplatiti dug. Tražio je prilike u kockarnicama i kasnije je stekao ribarsku lađicu pa je krstario i tražio mir, a onda je od jednog mornara saznao da mu je žena umrla i da mu je dijete ostalo siroče. Skrio se zatim u osamljen zaton i živio kao pustinjak dok ga bolest nije svladala. U njemu je rasla želja da zagrli svoje dijete. Tada je spremio svoju lađicu i dovezao se. Govori i da mu je smrt sve bliža, na što Just odgovora da će ići po svećenika, a ovaj mu kaže da dok svećenik dođe, on će već umrijeti.

Ivo je očajavao; nadao se da će izliječiti oca i da će zajedno popraviti kuću, zajedno jedriti… Brazilijanac mu je rekao da ona zamisao koju je imao prije nekoliko godina još uvijek u njemu živi – da su svi kao jedno, da vlada prijateljstvo i ljubav. Just je shvatio da nije niti iz njega iščezla ta misao.

Potom je Brazilijanac još jednom pogledao u sina i rekao mu da mu ostavlja u amanet onu lijepu zamisao… I svoga Sinjeg galeba, zatim je sklopio oči, pogledao još jednom u sunce i umro.

Just ga je prekrstio i otišao je kopati grob pored Marijinog. Na sahrani je Just stajao kraj Ive, Ivo je prvi bacio crveni komad zemlje. Just i Ivo ostali su još dva sata na grobu te je Ivo zasadio dvije agave, popeo se na stijenu i u pjeskovitom plićaku ugledao Sinjeg galeba.

Družina sinji galeb

Just je već nekoliko godina udovac. Njegov stariji sin Petar preuzeo je jedrilicu Sveti Just i njome prevozi obrađeni kamen iz kamenoloma. Nekoliko godina kuću mu vodi mlađa sestra, a njegova kćer jedinica Mileva mlađa je od Ive godinu dana.

Mileva je crvenokosa, dobroćudna i lice joj je uvijek nasmiješeno. Sa svima se slaže, a kada vidi Ivu samo spusti pogled jer joj je malo čudan i neobičan. Pita se kako ga nije strah živjeti u onoj napuštenoj kući. Na dan sahrane neprimjetno je išla za Ivom i vidjela kako je potrčao Sinjem galebu. To je bila stara ribarska lađica, plavo obojena, s gornjim crvenim rubom i prednjim dijelom na kojemu je crvenim slovima napisano Sinji galeb.

U lađi je bilo smotane užadi, sud za pitku vodu, ribarska mreža, dva jaka vesla, a donji dio pramca bio je prekriven mahovinom i školjkama. Ivo je te stvari prenio u kuću te je u zaključanoj škrinji pronašao mornarski kompas, malo platno za jedro, sjekiru, nož i pomorske karte.

Iza ugla je došla Mileva kako bi mu pomogla s lađom, ali ju nisu uspjeli pridići. Mileva mu je rekla da je on sad već pravi čovjek jer ima svoju lađicu. Govori mu i  kako će zaploviti i vidjeti prekomorsku kraljicu, a njih će zaboraviti, na što joj Ivo obeća da će biti gusar s tri jarbola i da će njoj donijeti tri sanduka dukata.

Mileva je otišla po prijatelje Petra, Jureta, Mihaela, Peru i Franju. Vijest o Sinjem galebu se proširila te se kod dječaka javila silna zavist. Komentirali su Ivu sve dok nije došla Mileva. Ona je bila najpametnija među svim djevojčicama i dječacima, u školi je dobivala najviše nagrada, a nikada se nije hvalila zbog toga.

Rekla im je da Ivo treba pomoć s lađicom, a oni mu ispočetka nisu htjeli pomoći sve dok im Mileva nije oprimjerila sve što je Ivo učinio za njih: Peru je spasio iz mora, Juretu je zavio ranu kada ga je ugrizla kamenjarka, a Mihaelu je iznio nož što mu je pao u pećinu. Prvi su do Ive došli Pero i Jure, a zatim Petar, Mihael i Franjo.

Uspjeli su lađu dovesti na obalu i shvatili su da ju samo treba premazati smolom, obojiti, zakrpati jedra i uljem natopiti užad. Svaki je dječak odlučio pomoći Ivi i donijeti što može: čekić, dlijeto, sidro, pojas… Ivo ih je pitao mogu li čuvati tajnu i svi su se skupili i obećali da mogu. Ivo želi da Sinji galeb postane i njihov te da se zajedno brinu o njemu i zajedno plove:

“Neka ovaj Galeb bude nas sviju! Svi ćemo ga čuvati, svi paziti, svi zajedno jedriti na njemu… Nećemo više švrljati po kamenjaru. To je za djecu! Mi ćemo lijepo razviti jedro, bacat ćemo mrežu i lovit ćemo. A Mileva će nositi ribu na trg, a novac ćemo čuvati. Kad budemo veći i nezavisniji, lako ćemo kupiti i veću lađu i lovit ćemo mnogo. Nas je šestorica! Sjajna posada za Sinjeg galeba. A kada se budemo vraćali s ribolova, ljudi će govoriti: „Oho, Sinji galeb je pristao.Pogledajte samo kako je krasna posada!”

Just je sjedio na kamenjaru i sve slušao, želio je dječacima svu sreću. Dječaci su se natjecali tko će ljepše urediti lađicu i već su se zamišljali kako plove na otvorenom moru. Mihael se sjetio kako svaki brod ima svog zapovjednika te su svi pogledali u Ivu, a Jure je uskliknuo: “Kapetan Ivo, mi smo tvoja posada!”

U kamenolomu

Ivo je svakoga rasporedio za jedan posao te su svi bili umješni. Shvatili su kako je boja dosta skupa pa se Ivo dosjetio da novac može zaraditi odlaskom u kamenolom. Zarađivali su dinar po satu i svi su radili od jutra do navečer, samo je Ivo ostajao cijelu noć, a spavao je u baraci za ostavu alatki. Napravio je sebi ležaj i čim bi se razdanilo bio je već na poslu, svi su ga radnici voljeli.

Na kraju tjedna dogodila se nesreća: sa strmog vrha pao je veliki komad kamenja, ali nikoga nije udario. Nadzornik je odlučio potrgati taj kamen kako ne bi pao na nekoga, a trebalo je puzati uz strminu i razbiti kuglu kamenja. Za taj je posao nadzornik nudio sto dinara. Ivo se javio za taj posao, a zatim i cijela njegova posada, no nadzornik je odlučio da će ići samo Ivo i objasnio mu je kako da to izvede.

Ivo je namjestio dinamit, upalio fitilj i sakrio se iza bora. Kada je sve svršilo, svi su se radovali, a Ivo je ležao onesviješten dok mu je krv silazila niz obraze. Svi su dojurili do njega, jaukali, zvali ga i molili se, a Ivo se nakon nekog vremena osvijestio i osmjehnuo svojim prijateljima. Odveli su ga sa stijene i Mileva mu je previla ranu, a nadzornik ga je pohvalio te su ga uvečer svi skupa ispratili do kuće.

Borba za sinjeg galeba

Ivo je posve ozdravio. Sinji galeb bio je plavo obojan te su samo čekali da se osuši kako bi ga mogli jedriti, a Mileva je sašila plavu zastavu. Ivo je u lađici našao papire koji su bili dnevnici njegova oca – on je tugovao za svojom ženom i sinom te za grijehom koji je učinio ribarima. Pisao je o ribarskim zadrugama i o zavisti (priči ribara i dvaju sela te  jedne tune koja im je na kraju pobjegla, i priča o Štefanu koji je sam sa svojim sinom išao loviti morskog psa od osam metara kako bi dobio nagradu, no morski pas im je pobjegao i potrgao sve mreže). Ivo je zamišljao svoju posadu i svog Sinjeg galeba.

Kada se probudio, Sinjeg galeba više nije bilo. Ivo je dotrčao do Justove kuće i s brda vidio kako mu se lađa ljulja u zaljevu, a bila je privezana uz obalu jakim lancem. U lađi je sjedio Barbo – lokalni pijanac, lutalica i veliko pričalo, te se lukavo smijao Ivi.

Ivo je skrenuo Justovoj kući, a ovaj je sjedio pod sjenicom te je rekao Ivi da su sinoć imali sastanak svi oni koji su pretrpjeli štetu krivicom njegova oca, a riješili su to tako da zaplijene Galeba te ga unovče i tako povrate barem dio onoga što su izgubili. Zatim mu je rekao da su noćas otišli po Galeba i sad stoji u zaljevu i čeka kupca, a Barbo ga čuva.

Ribari kažu kako je Ivo premlad i nedorastao i da je već zapisano da Galeb pripada onima koje je njegov otac oštetio. Just misli da su se ribari uplašili kada su vidjeli dječake kako spremaju lađicu jer bi ju oni mogli upropastiti ili izgubiti. Ivo od Justa zatim saznaje da će se ribari vratiti tek krajem tjedna i dovesti kupca, a Ivu će odvesti sa sobom u selo kako ne bi podivljao jer je sam. Jednog će dana biti u jednoj kući, drugog u drugoj itd.

Ivo je rekao Milevi neka ode po ostalu posadu, a kada su se svi skupili kod Ive u sobi, bili su odlučni da je Galeb njihov te da sav njihov trud nije uzaludan. Odlučili su ploviti prema kamenolomu jer su tamo njihovi ribari i htjeli su od tamo tražiti svog Galeba. Uvečer su se iskrali iz svojih kuća. Pero i Jure donijeli su nešto namirnica, a Mihael je motrio pristanište. Barbo je spavao. Dječaci su ga spustili s lađe te mu privezali usta, ruke i noge pa su otplovili prema obali s kućom.

Burna noć

Spremili su sve što im je bilo potrebno, a Mileva je ostala jer je trebala biti pomoć svom ocu, budući da je već star i nemoćan. Oko ponoći su dignuli jedro i povukli sidro. Mihael i Pero bili su kraj krme, Franjo i Jure kod jedra, Petar je bio na pramcu kao osmatrač, a Ivo je stajao pored jarbola. Lađa je izašla na otvoreno more i bila je nošena vjetrom. Plan im je bio presresti ribare iza kamenoloma kada budu izlazili na otvoreno more.

Svakoga je hvatala uznemirenost, osim Ive, on je jedini mirno stajao na jarbolu. Nad njima su se jasno ocrtavala Mala kola, Velika kola i Sjevernjača, a oblaci su se gomilali pod mjesecom i vjetar je dosta puhao. Najednom se voda uzburkala kao da je počela ključati. Skrenuli su kljunom lađice prema kamenolomu, no nebo se zacrnilo, a more je postalo valovito te je počelo grmjeti. Ivo je shvatio kako se radi o proljetnoj buri:

“Znao je da samo što se nije razbješnjela, uz sijevanje munja i grmljavinu, jedna od onih proljetnih bura koje, istina, brzo prođu, ali su vrlo opasne za pomorce. Htio ne htio, Ivo se prepusti valovima koji su munjevitom brzinom nosili Galeba van, na nepoznato more. Jer, nazad, ka ostrvu, nije mogao zbog uraganskog jugozapadnog vjetra i uragan je po svojoj volji nosio lađicu neznano kuda. Ivo vidje još samo svjetionik u pravcu ostrva Visa, ali tu ih poduhvatiše bijesni vali debelog mora.”

Valovi su prekrivali lađicu, a posada je bila iznemogla. More ih je odnijelo do stjenovite obale gdje im se lađica zabila. Ivo i Petar su iz lađe izvukli onesviještene prijatelje Franju i Mihaela te ostale vrijedne stvari. Peru i Jureta je more povuklo u sebe. Ivo je stao vikati i dozivati svoje prijatelje, a onda je od iznemoglosti pao uz Petra na stijenu i zaspao.

Iznenađenje na stjenovitom otoku

Iduće jutro naoblake više nije bilo. Dječaci su se probudili i zapitali se gdje su im dva prijatelja. Lađica je bila okrenuta na lijevi bok, jedro je bilo odneseno, a sve stvari koje su spasili bile su iskoristive, osim kruha. Nisu imali vode pa su Ivo i Mihael otišli potražiti pitku vodu. Mihael je pronašao pećinu s vodom.

Kada su ušli u pećinu, zaključili su da je tu more. Našli su izlaz iz pećine te na tom dijelu i sanduke u kojima se nalazilo oružje, talijanska svila, barut, meci za lovačku pušku, kava, duhan i boce s engleskim rumom. Sanduci su bili ispisani tekstom na stranim jezicima jer je to bilo tajno krijumčarsko slagalište. Dječaci su uzeli samo barut i izišli. Dotrčao im je Petar i rekao da je vidio jedrenjaču, pa su se veselili što će ih netko možda spasiti.

Petar i Franjo sašili su novo jedro, no lađicu nisu mogli izvući iz kamenitog otoka. Pala je noć, a preostala posada očajavala je za dvojicom prijatelja, prisjećali su se i svojih roditelja koji se sada brinu za njih. Oko ponoći je Ivu probudio zvuk motora pa je vidio bijela jedra. Jedrenjača se kretala prema sjeveru, prema onoj pećini koju su maloprije prijatelji našli. Ivo je vidio kako čamcem ulaze u pećinu i ostavljaju hrpu sanduka, zatim se vratio u logor. Ujutro je svojoj posadi predložio svoju zamisao:

“Odmah ćemo raznijeti one dvije stijene kako bismo mogli da svučemo Galeba u more, zatim ćemo pohitati ka pećini. Natovarit ćemo sanduke, otpravit ćemo ih u grad i predati vlastima. Dobit ćemo veliku nagradu.”

Barutom su raznijeli stijene pa su zaplovili i prijepodne su već bili kod pećine. Mihael je čuvao stražu, a drugi su uzimali sanduke. Kroz nekoliko trenutaka Mihael je pojurio i vikao kako stiže jedrenjača s dva jarbola.

Borba s krijumčarima

Približavala im se motorna jedrenjača Meteor koja je prevozila južno voće iz Italije u Split, a imala je posadu od četiri čovjeka. Jedrenjača je bila izvrsna i prostrana, imala je dva jaka jarbola, a dvije kabine pod krovom služile su za stanovanje mornara. Meteor se približavao, a ispred pećine bili su Ivo i Mihael. Ivo je prepoznao jedrenjaču od sinoć. Jak čovjek, sav od mišića, ugledao ih je. Na jedrenjači su još bili:

“Jak čovjek, sav od mišića, ćosav, stalno je kroz dogled posmatrao oko sebe pučinu mora. Kraj motora sjedio je čudan čovjek s velikom brazgotinom preko čela; ona druga dvojica bezbrižno su sjedjeli na palubi i razgovarali.”

Prvi je zapovjedio da ih odu uloviti kao zečeve. Dječaci su se sakrili u pećinu, a krijumčari su ih našli i odveli na svoju palubu te su Galeba privezali pozadi. Jak, ćosavi čovjek zvao se Lorenco i on je bio kapetan i vođa bande; onaj koji je sjedio na palubi, mašinist, zvao se Ante. On je zapovjedio neka dječake zatvore pod palubu, u odjeljenje za voće. Ivo i ostala njegova posada saznali su da su Jureta i Peru prošle noći spasili isti ljudi te da se nalaze pod palubom. Razveselili su se kada su ih vidjeli.

Ivo je potom začuo razgovor Lorenca s posadom, a govorio je da dječake treba ubiti i baciti u more kako ih ne bi izdali. Ante se suprotstavio tome pa ih je posada odlučila predati Arapu da ih odveze u Aziju (i tome se Ante suprotstavio, ali su to ostala trojica ipak odlučili učiniti). Zatim su spustili čamce i otišli u pećinu po sanduke, a Ante je ostao čuvati dječake.

Ivo i Mihael pronašli su hrastove plovke te su gurali poklopac palube, a u isto su vrijeme promatrali mornara koji je bio zagledan u more i vidike. Ivo je izašao, a za njim i Mihael. Ivo je hrastovim plavkom zamahnuo mašinisti po glavi pa je on odmah beščujno pao, a Mihael mu je zavezao ruke i noge. Potom su dječaci preuzeli kormilo. Krijumčari su izišli iz pećine i vidjeli kako im njihova jedrenjača bježi. Stali su pucati, ali uzaludno jer se jedrenjača sve više udaljavala. Lorenco je stao psovati i čupati si kosu od gnjeva.

Zarobljenik

Onesviještenog mašinistu snijeli su u kabinu i položili na postelju. Bio je smrtnički blijed pa se Ivo bojao da ne umre. Po noći se dječaci nisu usudili ploviti jer je jedrenjača bila puno drugačija od njihove lađice, stoga su bacili sidro blizu neke obale. Nisu znali gdje se nalaze. Petar je spremao večeru (palentu i veći komad mesa), nakon koje su svi otišli spavati. Ivo je tada otišao vidjeti zarobljenika kojega je tresla groznica. U tom se trenutku zarobljenik probudio i nije znao gdje je niti što se dogodilo.

Došao je i Mihael te donio zarobljeniku čašu vina. Svi su potom otišli spavati, osim Pere koji je bio na straži. Ujutro su trebali krenuti, no nisu se mogli odlučiti kuda pa su se spustili do mašiniste kako bi njega pitali za pomoć. To je bio čovjek pedesetih godina, preko čela mu se pružila velika brazgotina, nos mu je bio nekako prignječen, izazivao je pravu pravcatu grozu, a iz jedinog oka koje je imao izbijao je tajanstveni ojađeni sjaj. Ivo je otvorio vrata i donio mu toplog čaja, a Ante ga je pitao što ih je povuklo na more.

Ivo mu se predstavio kao Družina Sinji galeb i ispričao mu sve o svom nesretnom ocu i o slučaju sa Sinjim galebom te sve do udarca upravo tog zarobljenika. Najednom se Ante bacio na koljena i zamolio Ivu neka ga odveže. Rekao mu je da će biti vjeran i da mu neće učiniti ništa nažao te da je on kriv za smrt njegova oca. Ivo ga je u tom trenutku odvezao pa su se obojica popeli na palubu. Onda im je Ante započeo priču o svom životu.

Zarobljenikova ispovijest

Ante je nekoć bio mladić koji je imao oba roditelja. Školovao se i htio je zarađivati više; smatrao je da se na pošten način ne može dovoljno zaraditi pa je pljačkao one koji su zarađivali čak i manje od njega. Odao se alkoholu, a onda je upoznao svoju posljednju posadu i s njima stvorio krijumčarsku bandu. Ostala trojica iz te bande već su bila u zatvoru zbog prevara.

Na pristaništu je bila jedna kockarnica te je baš toga dana u luci bila jedrenjača Meteor. Brazilijanac je tada bio na tom pristaništu kako bi kupio jedrenjaču, no Ante i njegova posada krišom su mu nalili neku opojnu tečnost pa je on izgubio dosta novaca i na kraju nije kupio Meteor, nego ga je umjesto njega kupio Ante. Svi su sumnjali da se njegova posada bavi krijumčarenjem, no nikada to nisu mogli dokazati. Najedanput ih je patrolni čamac pogranične mreže odlučio provjeriti. Tada je jedrenjača bila do vrha natovarena krijumčarskom robom.

Zaustavili su jedrenjaču i pustili oba stražara na palubu pa ih ubili, a tijela bacili u more. Ante priznaje da se tomu protivio te se od tada u njemu vodila borba: hoće li do kraja svog života ostati zločinac ili će se predati vlastima. Priznaje da je postao njihov zarobljenik te da se, dok mu je Ivo govorio o slozi Sinjeg galeba, o velikoj ljubavi i požrtvovnosti, u njemu dogodio potpuni preobražaj. Htio je da ga prime u svoju Družinu na što je Ivo prvi zakliktao da je njihov, a potom i cijela njegova posada. Mihael je na vrh jarbola stavio zastavu Sinjeg galeba.

Novi sinji galeb

Ante je učio dječake da postanu dobri pomorci i da čitaju pomorske karte. Kretali su se u pravcu jugoistok te ih je sve više okruživalo beskrajno more. Došli su do Apeninskog poluotoka, potom do Ulcinja gdje ih je Ante odlučio naučiti ribarskim vještinama i gdje je on bio kao doma.

U Ulcinju su prodali lađicu koju je Ivo naslijedio od svog oca, a od zarađenog novca i od Antinog posla preuredili su jedrenjaču u pravu ribarsku lađu, nabavili su i veliku vrećastu mrežu. Početkom listopada prvi su put otišli u veliki ribolov; Mihael je rukovao motorom, a lađa je plovila polako kao bijeli labud. U nekoliko mjeseci Ante im je pokazao mjesta na kojima se ribe zadržavaju te mjesta na koja obiluju rakovicama.

Plovidba i lov bili su naročito teški zimi. Lovili su raznovrsne ribe i životinje: morske mačke, morske paukove, školjke, sipe, spužve, morske zvijezde, morske ježeve… Ante je bio pravi naučnik. Učio ih je o načinu života riba, morskim tokovima i strujama, postanku ciklona, plovidbi po moru…

Koban susret

Spremali su se za odlazak – nekoliko dana prije Božića dignuli su sidro. Ante je bio tužan. Preko pristaništa je gledao kuće svog rodnog kraja i razmišljao kako ih više nikada neće vidjeti. Tada je spazio jedrenjaču s jednim jarbolom, na kojoj je sprijeda bijelim slovima pisalo ime Sant Lorenco. Tom je jedrenjačom upravljao Lorencov brat koji se također bavi krijumčarenjem.

Ante je uzeo dvogled i spazio Lorenca i još dvojicu, a onda je zapovjedio Mihaelu neka pokrene lađu punom parom. S neprijateljske jedrenjače je pucalo, a drugi je pucanj pogodio Antu u prsa. Družina ga je prenijela u kabinu gdje je Ante rekao Ivi za njegovo pismo u kojemu je sve zapisano.

Nedugo zatim, Ante je umro. Sant Lorenco nije imao motor pa su mu brzo pobjegli. Dječaci su razmišljali su što će učiniti s tijelom te su bili iznimno tužni, vladala je tišina. Ivo je odlučio baciti tijelo u more:

“More što mu je dalo život, more na kome je tako utaman proveo život, more koje mu je vratilo mir i spokojstvo!”

Tijelo su ujutro zašili u veći komad platna za jedro i otežali ga većim komadom gvožđa. Potom su ga položili na široku dasku, dogurali do ruba palube, pomolili se te ga spustili u more.

Konačna borba za sinjeg galeba

Bližili su se svom rodnom otoku, more je bilo glatko, no lagano je počela bura. Mihael je rekao Ivi da nema više ulja pa su se bojali da će motor prestati raditi. Ivo je ucrtavao putanju Sinjeg galeba i označio mjesto na kojemu su se upravo nalazili; uvidio je na karti kako u blizini postoji otok Vrač, koji je nenaseljen i ima samo svjetionik te dva islužena mornara koja brinu o pristaništu.

Na otoku isto tako ima i pitke vode, a do tamo im je trebalo tri sata plovidbe, ali se Ivo odlučio krenuti tim putom. Ubrzo je ponestalo ulja pa se motor ugasio. U noći su ostali na nemilosti valova koji su lađu nosili prema stjenovitoj hridi. U to se Ivo sjetio malog sandučića iz kabine u kojem je pronašao svjetleće rakete. Pripalili su ih nekoliko kada je Ivo vidio crvene zvijezde kako plamte usred noći negdje u daljinu.

Svjetlost se približavala, a u susret im je došla torpednjača Smjeli. Obratili su im se kroz trubu da pripreme uže, no kako je Mihael bacio uže, tako je ono palo u more pa su mornari bacili svoje uže i veliki gvozdeni sud s uljem. Nakon što su im pomogli, otišli su. Mihael je dodao ulje i poslije su svi otišli spavati, a Ivo je preuzeo kormilo. Ujutro su stigli na pristanište otoka Vrača gdje su Ivo i Mihael zaspali.

Sinji galeb bježi

Kada su se dječaci probudili, jutro je bilo vedro i bura je još puhala. Uputili su se ka svjetioniku o kojemu su brinula dva savjesna čuvara – oni su bili isluženi mornari koji su u mladosti prokrstarili sva mora. Stariji se čuvar zvao Simon. Upoznao je dječake te ih je uveo u svoju sobu, ugostio ih kruhom, ovčjim sirom i suhom ribom.

Kada je čuo njihovu priču, Simon im je preporučio da cijelu stvar prijave vlastima kako im ne bi oduzeli lađu. Ivo se zatrčao do lađe i u Antinoj kabini pronašao osrednji zaključani sanduk okovan gvožđem. Nije pronašao ključ pa je zaključio da je vjerojatno ostao uz Antino tijelo.

Ubrzo je vidio nekakvu jedrenjaču koja se približavala, ali nije joj dao preveliku pažnju jer je bio previše uzbuđen zbog sanduka. Vratio se kod Simona, a Mihael je otvorio sanduk kliještima, a unutra je stajalo pismo adresirano za Split:

“Ivo, ako mi se zadesi kakva nesreća prije no što izvršim ono što sam riješio, predaj ovo pismo kome je upućeno.”

Ivo je upitao Simona želi li ići s njima jer on poznaje sve i bit će im od pomoći. Simon je odmah pristao, a u tom trenutku Sinji galeb se udaljavao od obale. Ugledali su Lorenca kako upravlja njime, a pored lađe je stajala jedrenjača Sant Lorenco. Svi su očajavali, a Simon im je rekao da ništa nije gotovo, da će on ići s njima do Splita sa svojom jedrilicom i da će im se vratiti Sinji galeb.

Ubrzo su vidjeli zidine Dioklecijanove palače; stigli su na veliko splitsko pristanište. Probijali su se kroz veliku gužvu, a Ivo je brižno nosio Antin sanduk dok nisu došli do uprave pomorstva. Na prvom katu te zgrade nalazilo se središte te uprave gdje je sjedio činovnik. Simon mu je ispričao priču o dječacima i njihovim pustolovinama, a ovaj se stao smijati i dječacima i Simonu kako im je ovaj to uspio povjerovati. Ivo mu je tada dao sanduk kojega je potom činovnik otvorio i pronašao pismo.

Postajao je sve ozbiljniji, a onda je poskočio od sreće kada je shvatio da je najveća krijumčarska misterija riješena. Saznalo se kako ta banda ne samo da je počinila dva ubojstva, nego je i nanijela milijunsku štetu državi. Meteor je bio u Antinom vlasništvu, a sada je Sinji galeb bio u vlasništvu Družine Sinji galeb. Činovnik je upitao Ivu prije koliko je sati zaplijenjena njihova lađa, ovaj im je odgovorio da se to dogodilo prije dva sata, potom je činovnik uzo telefon te putem radio-stanice izdao nalog:

“Predajte odmah zapovijest pomorske uprave: Sve lađe neka odmah izvijeste putem radija gdje su primijetili dvojarbolni Sinji galeb i u kom pravcu plovi”.

Potom je naglasio kako je na njemu Lorenco te da treba poslati torpednjaču po lađu da ju zaplijeni. Svi su bili radosni, a činovnik je naglasio kako dječaci trebaju ostati nekoliko dana u zavičajnoj općini dok se stvar ne završi. Oprostili su se sa Simonom koji se vratio svojim putom. Vratar je ispratio dječake te ih zaključao u zatvor.

Just i Mileva

Poglavlje započinje pričom o ribarskom zaljevu nakon nestanka Sinjeg galeba. Ribari su nakon cijelog dana što se dječaci nisu vratili oplovili sve obližnje otoke. Nakon mjesec dana od njihova nestanka, nekakav je ribar našao ostatak jedra na moru, prepoznali su da je to od Galeba. Just je zbog toga bio slomljen, a ostali su ga ribari krivili. U crkvici su priredili misu za pokoj duše dječaka. Svi su tugovali, a među njima je bila i Mileva. Ona je često sjedila s Justom i gledala prema moru, a jednom ga je pitala hoće li se dječaci vratiti.

Nije gubila nadu, dok se Just pokušavao pomiriti s tragičnom sudbinom, ali to nije odavao Milevi. Jednog je jutra Just dobio hitan poziv da se javi vlastima u gradu. On i njegov stariji sin pripremili su jedrilicu, a Mileva ih je molila da ju povede s njima. Just ju je poveo kako bi ona barem na kratko zaboravila na tugu. Just je s Milevom došao do činovnika i ispričao mu sve o Sinjem galebu i dječacima, kako su negdje poginuli i progutalo ih je more.

U tom je trenu činovnik pozvao dječake te su se svi pojavili na vratima: Ivo, Jure, Petar, Pero, Mihael i Franjo. Just je obgrlio Ivu i ostale dječake, a radosti i sreći nije bilo kraja.

Sinji se galeb vraća

Sinji je galeb već bio u luci. Torpednjača Zmaj dostigla je Galeba na poziv jedne trgovačke lađe iz Sušaka. U gradu se vijest brzo proširila, a kada je lađa stigla u pristanište, svi su pljeskali i čestitali dječacima. Sutradan prije podne predana im je velika nagrada, a novine su naširoko pisale o odvažnosti i hrabrosti mladih pomoraca.

Posada se popela na lađu, a za njima su išli i Just i Mileva. Svi su im mahali i zaželjeli još puno uspjeha. Ivo je rekao kako na Sinjem galebu ima mjesta za svakoga tko je pošten i nesebičan radnik, vjerovao da će Družina živjeti vječno; potom je rekao:

“Umjesto naših kolibica sazidat ćemo lijepe kuće (…) Bura neće više odnositi naše krovove, jer će biti jaki i čvrsti. A naši radnici neće morati ići u Braziliju – u našoj Družini Sinji galeb bit će hljeba za svakoga!”

Stigli su u nedjelju, kada se na Biokovu nazirao prvi snijeg i nije bilo bure. Kada su ugledali veliku jedrenjaču, ribari su se pitali što će takvo što u njihovom malom zaljevu. Divili su se ukrašenosti i ljepoti jedrenjače, a onda su pročitali naziv Sinji galeb. Žene su potom zavikale pa potrčale prema jedrenjači i ugledale svoje sinove.

“Polako, pažljivo pristade lađa uz molo. Sinji galeb bacio je sidro…”

Analiza likova

Ivo – dječak koji pohađa osnovnu školu, a svojim se znanjem i vještinama izdvaja od druge djece. Odrasta sam, bez majke i oca, te se sam brine o vrlo staroj kući u kojoj živi, a naposljetku i o lađi Sinji galeb koju dobiva od oca. Otac mu je Brazilijanac kojega su ribari davno protjerali iz sela.

“U toj upola porušenoj kući stanuje Ivo. Dječak lijep, tek što je ušao u godine dječaka: rodio se ovdje prije dvanaest godina: mati mu je umrla malo poslije toga, kad su ribari prognali iz naselja njegovog oca.”

Ivo je snažan momak, glavni junak priče. On okuplja posadu koju čine: Mihael, Petar, Pero, Franjo, Jure i Mileva, a kojoj je on kapetan. Hrabar je i odvažan, što se primarno može zaključiti iz događaja u kamenolomu – jedini se javio da razbije kamen koji je zadavao veliku prijetnju. Pametan je i vrstan moreplovac. Živi u najstarijoj kući u selu, nadomak obale. O njemu tijekom zimskih dana brinu Just i samilosne žene koje mu ponekad donose hranu. U proljetne dane Ivo je posebno tužan jer se tada sjeti svoje majke koja je umrla te oca koji je bio protjeran. Tada luta sam i čita očeva stara pisma te promatra njegove pomorske karte.

“I rastao je, tko osamljen, jako smion i srčan. Živio je u svojoj upola porušenoj kući kako je znao i umio. Lovio je ribu kraj obale, čuvao je ovce kad je za to bilo vrijeme. (…)”

“Rastao je Ivo kao žilava biljka između kamenja. Od svoje majke naslijedio je lijepo, dosta crnopurasto lice. Bujna crna i valovita kosa sama od sebe zabacivala se unazad. Kad se smijao, pokazivali su se lijepi, bijeli jaki zubi. (…) U dane kad je dolazilo proljeće, postajao je uznemiren. U te dane izbjegavao je društvo, švrljao je između stijenja kraj obale. U mislima je bludio po nepoznatim krajevima, putovao tuda s ocem, koga je znao po onome što mu je pričao stari Just. Sjeo bi pod rascvjetani badem kraj majčinog groba, zanosio se pričama, gusarima, Kolumbom i ko zna na šta je sve mislio.”

Družina: Mihael, Petar, Pero, Franjo i Jure – ispočetka ljubomorni i zavisni na Ivu jer je dobio lađu, a kasnije mu postanu prijatelji i pomažu u renovaciji lađe. Vjerni su, razumiju se u ribolov i moreplovstvo.

“Oni dobro znaju, razumije se, sav ovaj posao – koliko su samo puta bili sa očevima u lovu, znaju o jedrenju i ribolovu, šta je uzburkano more i bura, doživjeli su već mnogo štošta.”

Just – sedamdesetogodišnjak koji živi blizu Ive. Ima sina Petra i kćer Milevu. Ivi je savjetnik i glavna pomoć. Teško se kreće te se za njega brinu njegova sestra i Mileva. Nikoga ne mrzi, oprostio je Brazilijancu izdaju. Često sjedi na terasi i gleda u more. Tvrdi kako ga zamisao Brazilijanca o zajedničkom radu nikada nije napustila te se protivi srdžbi ribara prema Ivi.

Mileva – Justova kći jedinica. Jednu je godinu mlađa od Ive te ga na početku romana smatra neobičnim i čudnim jer sam živi u staroj kući i nije odveć pričljiv. Najpametnija je djevojčica u školi. Za vrijeme putovanja posade ona ostaje s ocem kako bi mu pomogla.

“Mileva je od Ive mlađa nešto više od godinu dana; crvenokosa je, rumenih obraza, dobroćudna je i lice joj je uvijek nasmiješeno. Sa svima dječacima se slaže i druži, a samo kad sretne Iva, spusti oči i nekako ga izbjegava. Može biti ne zna ni sama zašto, ali nekako se plaši njega i često su misli o njemu neobične, čudne.”

Ante – mašinist, imao je brazgotinu preko čela. Posada ga je upoznala u kamenolomu te im je on kratko bio zarobljenik. Kao mladić je imao oba roditelja i bio školovan, no uvijek je htio više zarađivati, smatrao je kako se do uspjeha ne može doći poštenim putem. Tada je počeo krasti, odao se alkoholu i upoznao posadu s kojom je krijumčario. Kada je upoznao Ivu i njegovu posadu, zaboravio je na život zločinca i zakleo se da će Družini biti nužna pomoć.

“Dobri ste dječaci! Dok mi je Ivo pričao svu vašu istoriju, o vašoj velikoj ljubavi prema Sinjem galebu, o slozi, o vašoj preduzimljivosti i požrtvovnosti, u meni se dešavao potpuni preobražaj.”

Na povratku iz Ulcinja ubija ga njegov bivši kapetan – Lorenco.

Lorenco – kapetan krijumčarske posade jedrenjače Meteor. Jak čovjek, mišićav, okorjeli zločinac. Kada je pronašao Ivu i njegove prijatelje, htio ih je sve ubiti, a onda se ipak odlučio na prodaju jednom Arapinu koji bi ih prodao dalje u Aziju. Lorenco je bio član bande koja se, među ostalim, bavila krijumčarenjem oružja, baruta i hrane. Naposljetku je Lorenco s ostalom posadom uhićen. Imao je brata koji je također bio zločinac, a upravljao je jedrenjačom Sant Lorenco.

Simon – stariji čuvar svjetionika na otoku Vraču. Prokrstario je kroz sva mora i poznaje svako pristanište. Družini je dao poticaj da prijave zločince vlastima u Splitu, čak ih je svojom jedrilicom odvezao do časnika.

“Dva savjesna čuvara brinuli su se o svjetioniku. Bila su to dva islužena mornara koji su u mladosti prokrstarili sva mora ovoga svijeta, a sada su sprovodili lađe pored stijenja na široko more po sigurnom putu svjetlosti sa svjetionika.”

Bilješka o piscu

Tone Seliškar (1900. – 1969.) bio je slovenski pjesnik i pisac, vrlo cijenjen i poznat u Sloveniji.

Rođen je u Ljubljani 1. travnja 1900. godine u običnoj radničkoj obitelji. Majka mu je bila radnica u duhanskoj tvornici, a otac se bavio prijevozom te je vrlo cijenio književnost.

Tone je već u osnovnoj školi pokazao iznimno zanimanje za književnost te je već tada počeo pisati prve pjesme. Srednju školu završio je 1919. godine, također u Ljubljani. Bio je učitelj slovenskog jezika, a prvo je radio o u Celju pa u Trbovlju gdje se i oženio. 1925. godine vratio se s obitelji u Ljubljanu.

1943. godine otišao je u partizane gdje je iskoristio priliku za pisanje. Tamo je uređivao partizanski časopis. Nakon završetka Drugog svjetskog rata radio je kao novinar u listu “Slovenski poročevalc”. Bio je izabran je za urednika Borec nakladničke kuće.

Tone Seliškar je najviše svojih djela posvetio mladima i djeci. U prozi koju je pisao, opisao je s kakvim su se sve teškoćama i borbama morale susresti radničke obitelji. Ispričao je svoje djetinjstvo u poznatom djelu “Dječak s velike ceste”.

Njegova najpoznatija djela poezije bila su “Knjiga drugova”, “Pjesme očekivanja”, “Pjesme i pripjevi”, “Trbovlje”, a od proze “Kuća bez prozora”, “Nasukani brod”, “Noć i svitanje”, “Mi ćemo pobijediti” i “Ljudi s crvenim cvijetom”.

Njegova najpoznatija djela za mlade bila su “Družba sinjeg galeba”, “Rudi”, “Mule”, “Janko i Metka”, “Djed Som”, “Indijanci i gusari”, “Ribar Luka i delfin”, “Velika gala predstava”i “Bujica”.

Umro je u Ljubljani 1969. godine.

Autor: M.G.