Don Quijote obrađena lektira Miguel de Cervantesa. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman punog naziva Bistri vitez don Quijote od Manche objavljen je u dva dijela. Prvi dio izlazi 1605. godine, a drugi dio deset godina kasnije, 1615.
Don Quijote je jedan od najvažnijih romana koji su obilježili daljnji razvoj ovog žanra. Nakon srednjovjekovnih pustolovnih romana, Don Quijote prvi u svojem središtu ima dogodovštine jednog jedinog lika koji postaje i protagonist. Često ga zbog toga teoretičari književnosti nazivaju i prvim modernim romanom svjetske književnosti. Bitan je po tome što Cervantes kao protagonista ne stavlja nacionalnog junaka, već složen lik karikiranog viteza koji je u sukobu s okolinom, ima složen karakter i koji propituje razne društvene norme i standarde svoga vremena.
U prvom dijelu romana pratimo postarijeg, pedesetogodišnjeg plemića Alonsa koji se preziva Quijada. Ovaj plemić jako voli čitati viteške romane zbog kojih besposličari po cijele dane. Jadni vitez se toliko udubio u svoje viteške romane i shvaćanje njihovih kićenih i složenih rečenica, da je malo skrenuo s pameti. Vrlo brzo se odvaži krenuti u pothvat i sebi osmisli novo ime – Don Quijote. Želi biti vitez koji uklanja sve poteškoće u svijetu, ispravlja nepravde i krivnje te sprječava i osvećuje zla djela kao što to rade i vitezovi u romanima koje čita. Svijet u kojem on kreće u ovakav pothvat već duže vrijeme nije svijet viteštva koji toliko voli. Zbog toga njegove pustolovine ne završe dobro.
Kako svaki vitez treba svojeg pomoćnika i štitonošu, on nagovara seljaka Sancha Panzu da ga prati u njegovu naumu. Zauzvrat mu obeća pokloniti otok koji će sigurno u pustolovinama osvojiti. Zajedno kreću u pustolovine, vitez Don Quijote na konju i Sancho na magarcu. Pustolovina koje dožive ima jako puno, ali nikada ne završe dobro po njih.
U drugom dijelu romana pustolovine se nastavljaju. Svi su već upoznati s Don Quijotom, a Španjolskom kruže romani i pripovijetke o njegovim pustolovinama. Okolina se pretvara da su oni zaista vitez i štitonoša i na taj način im se ruga. Njihove pustolovine završavaju zbog prevare. Don Quijote je izazvan na dvoboj, a vitez koji ga pobjeđuje traži od njega da se vrati kući i smiri od svojih pustolovina. Don Quijote kao pravi vitez u srcu sluša onog tko ga pobijedi, vraća se kući i tamo umire. Prije toga vraća mu se razum koji su pomutili viteški romani. Shvaća kakve je ludosti učinio. Unatoč svemu, Sancho Panza mu ostaje vjeran sluga.
Ovaj roman se može čitati kao pustolovni roman, iako Cervantes nije imao na umu pripovijedanje pustolovina kada je roman pisao. Roman je zamišljen kao kritika tada popularnih viteških romana i pustolovina. Odnosi među likovima u romanu preuzimaju primat nad radnjom.
Don Quijote i Sancho Panza, dva oprečna karaktera istodobno prezentiraju i dva tipa ljudi Cervantesova doba. Don Quijote prototip viteza, plemićkog svijeta koji, iako je učen, ne promatra svijet oko sebe objektivno. Svemu pristupa idealistički, a Sancho koji je je pučanin i seljak, predstavlja narod. Sklon je narodnim mudrostima i govori sa stajališta realizma. Njih dvojica zajedno idu u pustolovine od kojih gotovo svaka završi premlaćivanjem Don Quijotea. Iako često dobiva batine i nikada ne pobijedi u sukobu, on uvijek ima objašnjenje za sve to se događa (čarolije, zavist, zloća) i ne odustaje od daljnjih pustolovina.
Don Quijote je predstavljao neiscrpan izvor inspiracije i za filmske redatelje pa je tako po njemu snimljeno nekoliko igranih filmova i animiranih filmova za djecu, čak su o njemu opjevane i opere. Inspirirao je i mnoge španjolske slikare, od kojih su njemu cikluse radova posvetili čuveni Pablo Picasso i Salvador Dali.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: roman
Vrijeme radnje: 16. stoljeće
Mjesto radnje: Španjolska
Tema: pustolovine jednog viteza, koji to zapravo nije, i to u vrijeme kad viteštvo više nije na snazi
Ideja: prijateljstvo, odanost i prave viteške vrline opstaju unatoč svim nedaćama i povijesnim mijenama
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Proslov
Prije nego li roman počinje, pisac se obraća nama čitateljima. Govori kako je djelo nastalo u zatvoru, mjestu koje nikako ne pogoduje njegovu pisanju zbog buke i nemira. Sebe uspoređuje s ocem koji ima sina prepunog mana, ali da očeva ljubav sve mane zasjenjuje. On je, naime, otac Don Quijotea sa svim svojim manama. Spominje i kako je teško bilo napisati sam proslov, a pojašnjava i da je Sancho Panza, lik o koje ćemo čitati, simbol racionalnosti.
Prva knjiga
U selu u španjolskoj pokrajini Mancha živi pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano.
“U nekom selu u Manchi, kojemu neću ime da spominjem, živio je prije malo vremena plemić, od onih koji imaju koplje na stalku, starinski štit, kukavno kljuse i hitra hrta… U kući mu bila gazdarica koja je prevalila četrdesetu, i sinovca, koja još nije navršila dvadesetu, pa momak za poljski i kućni rad, koji mu je i konja sedlao i kosijerom rabotao. Po dobi se naš plemić hvatao pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova. Kazuju da mu je prezime bilo Quijada, ili Quesada (jer se donekle razilaze pisci koji o tom pišu), premda se po vjerodostojnom naslućivanju može dokučiti da se zvao Quijana.”
On je snažna rasta, suhonjav, budi se rano, voli lov. Najviše voli čitati stare viteške romane kojima krati svoju svakodnevicu. Počeo je prodavati dijelove imanja kako bi nabavljao nove romane, i zato mu je kuća prepuna knjiga. U njegovim romanima se vitezovi bore protiv divova, oslobađaju svoje djevojke, ubijaju zmajeve i slično. Od svega toga “osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti” i Alonso odluči oživjeti viteški svijet.
“Sve u sve, tako se zapleo u svoje štivo da je čitao po cijele noći od večeri do jutra i po cijele dane od zore do mraka. I tako se njemu, od malo spavanja i mnogoga čitanja, osuši mozak i pamet mu se najposlije pomuti. Po glavi mu provri sve što je u knjigama čitao, i čarolije, i kavge, borbe, izazovi, rane, udvaranja, ljubavi, nezgode i gluparije nečuvene. A uvrtio je u glavu da je zgoljno istina sva ta zbrka sanjarija što ih je čitao, te mu na svem svijetu nije bilo pouzdanije historije.”
Vjeruje da će svojim viteštvom dostići i zasluge samog kralja. Nađe stari hrđavi oklop, opaše se mačem i umjesto šljema na glavu stavi posudu za brijanje. Osedla svojeg starog konja i nazove ga Rocinante. Rocinante će biti bolji i od Bukefala, konja čuvenog Aleksandra Velikog. Zna Alonso da mora promijeniti i svoje ime pa tako postaje vitez don Quijote. Prema uzoru na viteške romane u kojima su svi plemenitaši zaljubljeni u neku damu, njegovo srce osvoji seljanka iz susjednog sela. U mašti joj dodijeli sve moguće vrline i prozove je Dulcinea od Tobosa.
Pričini mu se da sada ima sve što jedan vitez treba imati, iskrade se iz sela i krene u pustolovinu. Jaše dan i noć dok ne dođe do krčme koja mu se pričini dvorcem. Tamo od gospodara, inače gostioničara, zatraži da se prema njemu postupa kao prema vitezu sa svim počastima. Gostioničar sve shvati kao šalu i zaista se počne tako ponašati. Dvije noćne dame ispred gostionice Don zamjeni za plemenite dame i one mu pomognu skinuti oklop i bojnu opremu.
Nakon gostionice i okrijepe, kreće ponovo na put. Sreće seljaka koji tuče svojeg slugu i intervenira kako bi tuča prestala. Umjesto da mu Don pomogne, sluga dobije još više batina. Sukobljava se i s trgovcima koji ne iskazuju počast prema njegovoj Dulcinei i tada Don Quijote dobije poštene batine. Trgovci ga zbace s konja i izudaraju. Uz pomoć nekog seljaka jedva se dočepao svoje kuće.
Kod kuće se za njega zabrinu gazdarica i nećakinja, koje pozovu župnika i brijača kako bi izliječili njegovo viteštvo. Oni mu spale sve viteške romane i zazidaju sobu s knjigama da više ne može doći do tog štiva. Kada se Don oporavio, uvjerile su ga da je čarobnjak izbrisao njegovu sobu s knjigama i da je nema više. Pričini im se da je došao do pameti jer dva tjedna nije radio nikakve ludosti.
Nakon toga, on je nagovarao svojeg susjeda Sancha Panzu da mu postane štitonoša u novom viteškom pothvatu. Obećao mu je zauzvrat vladanje otokom koji će osvojiti. Sancho pristaje, a Don prodaje svoju imovinu kako bi sakupio novac za novi put. Sancho nije svojoj ženi ni rekao da ide, a uzeo je i magarca da ne mora pješačiti. Jednog jutra oni potajno napuste mjesto i tu kreću pustolovine. Te pustolovine su nama čitateljima smiješne, a uvijek završe loše po viteza i štitonošu. Usprkos tome što uvijek dobe batine, Quijote pronalazi razlog tome i opravdava svoje akcije. Putem dođu do polja s 30 vjetrenjača, prema Donu zagriženih neprijatelja koje svakako treba savladati.
“U to ugledaju u polju trideset ili četrdeset vjetrenjača, a čim ih spazi don Quijote, reče svom perjaniku: “Dobra sreća upućuje naše prigode na bolji put nego što bismo i pogodili da poželimo; jer evo vidiš, prijatelju Sancho Panza, tamo se javlja trideset ili nešto više grdnih gorostasa, s kojima sam nakanio zametnuti boj i svima im glave poskidati, a dok ih oplijenim, blagom ćemo se njihovim početi bogatiti. Jer častan je boj i velika služba Bogu, ovakvu gadnu pasminu zbrisati s lica zemlje.”
Za njega je svaka vjetrenjača jedan opasan div. Sancho uzalud pokušava uvjeriti svojeg gospodara da je u krivu i da zapravo vjetrenjače nisu neprijatelji, ali Don kopljem ponovo zahvati krilo vjetrenjače, ona ga podigne i odbaci daleko u polje. Nakon oporavka kreću dalje. Nalete na povorku kočije u kojoj se vozi dama od Vizcaye koja putuje svome mužu, a slučajno je prate dva fratra.
Don umisli da fratri damu drže zarobljenom i krene u napad. Fratri ga bezuspješno uvjeravaju da su oni samo benediktinci koji su slučajno naletjeli na gospođinu kočiju i pratnju. Don obori jednog fratra i krene mu skidati haljinu, pravdajući se da ima pravo na taj ratni plijen. Tada dođe do okršaja između Dona i gospođine pratnje. Nakon boja, ozlijeđeni Sancho i Don lutaju uz razgovore o viteštvu. Sancho želi svoj obećani otok, a Don napominje da još nije vrijeme za to, jer još nisu prošli prave borbe.
Jedne večeri odluče prespavati kod pastira kozara gdje Don održi cijeli monolog o viteštvu i nekim davnim vremenima. Oni zajedno podijele večeru, napoje svoje konje, a kozari čak i pjevaju usmene epove. Vidjeli su da je Don ranjen pa mu daju i neke masti za ranu. Uto dolazi još jedan kozar, koji priča da je u susjednom selu umro pastir zbog ljubavi prema Marceli. Zbog toga događaja Marcela je pobjegla te se pretvara da je pastirica i luta svijetom. Uz priču sve savlada san. Ujutro kozari bude Dona i pitaju ga želi li s njima ići na pogreb pastiru. Tamo se u njegovu čast recitiraju pjesme koje oduševe Dona. Tada on odluči da će na svojim putovanjima potražiti i nesretnu Marcelu kako bi joj pružio utjehu.
Sljedeće jutro kada traže Marcelu, vitez i njegov perjanik dobiju batine i od prodavača konja. Naime, konji su napali Donova konja Rocinantea i on se želio osvetiti, iako mu Sancho govori da je njih 20, a njih su samo dvojica. Don je ozlijeđen, a ni konju mu nije dobro pa ga Sancho stavlja na svojeg magarca i odlaze. Ponovo se oporavljaju u nekoj maloj gostionici. Don misli da je i ona dvorac. Žena gostioničara se sažali nad Donom koji je sav isprebijan i njeguje ga na tavanu.
Na tom tavanu živi i jedan mazgar, u kojeg je zaljubljena sluškinja gostioničara. Ona u noći dolazi svom ljubavniku i dođe do zabune jer Don misli da je došla provesti noć s njime. Tada izbije sukob između Dona i mazgara u kojem Don zadobije još teže ozljede. Ozlijeđenog Dona njeguje Sancho raznim mastima koje je sam pripremio. Kada su odlazili, vlasnik gostionice želi naplatiti račun i tada Don shvaća da zapravo nisu boravili u dvorcu. Ali on i dalje misli da je to neki začarani zamak, a ne obična gostionica. Budući da on u svojoj glavi misli da je vitez, uvjeren je da zbog viteštva ne mora platiti noćenje i večeru pa samo odjaše. Sancho nije bio tako brz pa su njega uhvatili i ponovo je dobio batina. Naposljetku bježi i on, a krčmar umjesto računa zaplijeni njegove bisage, Sancho to ni ne primijeti.
Kada su pobjegli, razgovarali su o moćnim čarolijama. U daljini ugledaju kako se diže prašina i Don odmah utvrdi da to dolazi neprijateljska vojska. Na kraju su stigla samo dva stada ovaca. Popnu se na brdo kako bi bolje vidjeli. Don nabraja koji sve plemići i iz kojih pokrajine se nalaze u toj vojsci ovaca, a Sancho samo negoduje i govori da ne vidi ništa osim ovaca. Tada su se na Dona okomili ljuti pastiri koji su ga gađali kamenjem. Don u tom sukobu izgubi i nekoliko zuba. Nakon toga utvrde da su im nestale Sanchove bisage i da sada nemaju što jesti. Sancho mu kaže da bi on bio bolji pjesnik nego li je vitez, jer je vještiji s riječima i stihovima nego li u borbama.
Kako su bili i gladi i žedni, tražili su neki izvor da utaže žeđ. Došli su do potoka i tamo ih je uplašila čudna buka. Nisu poduzeli ništa, već su od umora zaspali unatoč buci. Ujutro kad su se probudili, vidjeli su da buku stvaraju vodenice u blizini. Vodenica je pokretala stroj za izradu tkanina. Na kraju Sancho sumnja u junaštvo svog viteza, što Dona razljuti i želi nasrnuti na svog perjanika.
Nakon toga Don počinje priču o hrabrom Herkulu koji je morao ispuniti 12 zadataka ne bi li postao besmrtan. U toku priče uoče jahača koji žuri negdje. Jahač je bio brijač, ujedno i liječnik, koji je žurio da pomogne nekome kome je pozlilo u susjednom selu. Na glavi je imao posudu žute boje koja mu je služila kao lavor za brijanje. Don pomisli da je to zlatna kaciga pa se pobije s njime. Sancho kao štitonoša po pravilu nakon borbe može također uzeti plijen od brijača. Don mu to dopusti jer cijelim putem negoduje zašto ništa ne osvajaju u svojim viteškim pohodima.
U sljedećem poglavlju saznajemo kako Don sa svojim perjanikom nailazi na kolonu robova. Bili su povezani lancima i vodili su ih na galiju. Don se raspituje zašto su oni kažnjeni i koje su to prijestupe počinili. On tješi robove i govori im da mogu biti sretni jer im je nebo poslalo njega, viteza koji će riješiti problem i osloboditi ih. Uto na njega čuvari robova krenu bacati kamenje, jer misle da nije normalan i da je poludio. Dona je njegov oklop jedva uspio zaštititi. I on i perjanik su savladani i opljačkani – oteli su im sve kao ratni plijen.
Kratko se oporavljaju i nakon toga krenu u Sierra Morenu kako bi tamo proveli nekoliko dana, dok još imaju što za jesti. Međutim, tamo se sklonio i jedan zarobljenik kojega je u prijašnjem okršaju Don oslobodio i pokrade ih. Uzme Sanchova magarca, a kada se Sancho ujutro probudi i vidi da ga nema, krene plakati i naricati. Don krene u potragu kako bi smirio svog perjanika i naleti na bilježnicu punu stihova i pjesama. Uto dođu kozari i pastiri koji mu pričaju da bi ta bilježnica mogla biti od nekog putnika s kojim su se susreli nedavno. Don odluči potražiti autora tih ljubavnih stihova.
Večer završi u razgovorima s kozarima i ostalim putnicima koji su se također sklonili u Sierra Morenu. Sljedećeg jutra Don i Sancho kreću dalje. Sancho izrazi želju kako bi se rado vratio kući nego li i dalje bez cilja lutao s njime. Razgovaraju ponovo o viteštvu i Don priča da su ljubavna pisma koja su pronašli još više rasplamsala njegovu ljubav prema Dulcinei od Tobosa. Piše joj i pismo.
U međuvremenu brijač i svećenik iz Donova sela požele potražiti svojeg viteza kako bi ga spasili, jer je on očito nanovo poludio za viteštvom. Krenu na put, gdje nailaze na oznake graničicama koje je Sancho ostavljao putem kako bi se on i Don znali vratiti.
U međuvremenu Don tjera Sancha da Dulcinei odnese pismo koje je pisao. Kada se Sancho vrati, ljuti se jer ona nije pismo ni pročitala. Naime, Dulcinea ne zna ni čitati ni pisati. Donu je poručila da ne voli kada joj piše, nego neka se odmah uputi k njoj, jer bi ga radije vidjela. Tako ponovo krenu na put.
Putem dođu do gostionice u kojoj su već noćili i na kraju pobjegli jer vitez Don nije htio platiti. Pogode se da će sada dobiti bolju sobu. U toj gostionici su već nalazili svećenik i brijač koji su nagovorili vlasnike na suradnju. Žele Dona prevariti kako bi ga vratili kući. U gostionici pričaju priču o znatiželjniku iz Firence. U priči upoznajemo Camilu i Anselma, koji također prolaze mnoge zgode i nezgode.
Don u gostionici ponovo kreće u viteške pohode. Sancho budi svećenika jer se Don sukobio s divom. Diva u gostionici nema, nego je Don je u vinskim mjehovima prepoznao neprijatelje i stao ih je udarati, što jako razljuti krčmara jer će tako uništiti svo vino. Smiruju ga i smještaju u postelju gdje on zaspi, a okupljeni se vraćaju na priču o znatiželjniku.
U gostionicu dolaze ugledni gosti, vitezovi s crnim štitovima i dama obučena u bijelo. Sancho pomaže Donu da konačno ustane iz kreveta i oblači ga. Don silazi i okupljenima održi nadahnuti govor o viteštvu, časti i oružju. Kako nitko nije reagirao i svi su ga slušali, nastavi priču i o vlastitim zgodama koje je doživio u viteškom putu. Nakon toga u gostionu dolazi sudac, a gazdarica je sva u panici jer više nema praznih soba u koje bi smjestila ovako uvaženog gosta. Don ga dočekuje i predstavlja mu gostionicu kao dvorac, a sudac ne zna kako reagirati na to.
Sluškinja i gospodarica znaju da je Don bolestan i da je poludio, jer su ga tako predstavili svećenik i brijač. Slušaju njegov monolog ispred gostionice, koji on posvećuje svojoj Dulcinei. Dona zavežu u njegovu bunilu i on krene vikati pa probudi sve goste. Nakon toga izbije prepirka o njegovu šljemu koji je zapravo plitica za brijanje koju su on i Sancho oteli jednom brijaču. Svećenik sve uvjerava da je Don lud, ali on ne posustaje. I dalje priča o svojim pustolovima i o tome kako je ova gostionica zapravo začarana.
Dona svladavaju i strpaju u kavez. On se otima i viče da se nalazi u začaranoj krletki i da je sve ovo djelo čarobnjaka koji su protiv njega. Svećenik ponovo priča o štetnim utjecajima viteških romana. Don moli da ga Sancho oslobodi iz kaveza. On svima govori da Don neće pobjeći ako ga oslobode. Na kraju ga oslobode i Don ponovo vodi diskusiju o svom čitanju viteških knjiga.
Povorka Dona vodi kući, a na putu susretnu kozara. Don se nekako oslobodi i razljuti, sjeda na svojeg konja i krene u bijeg. Ipak ga pronalaze i vode kući. Ponovno ga njeguju gospodarica i nećakinja, on se oporavlja i “kao da je pri zdravoj pameti.” Kada ga župnik i brijač posjete nakon nekoliko dana, utvrde da je ozdravio jer priča razumno. Dona posjećuje i njegov Sancho. Priča mu da je stigao Carrasca koji želi razgovarati s njime kako bi zabilježio njihove pustolovine. Carrasco svojim pričama ponovo pobuđuje Donovu želju za viteškim djelima.
“Kako ja sudim, reče don Quijote, nema na svijetu povijesti ljudske u kojoj ne bi bilo i bolje i gore sreće, pogotovo gdje se pričaju viteška djela, jer vitezovanje ne može nikada biti puno sretnih zgoda.”
Tajno se dogovaraju da krenu u pustolovine za tjedan dana. Tako i bude, a svoje naume otkriju samo Sanchi. Sancho o tome razgovara sa svojom ženom Teresom.
“Pazi Teresa, odgovori Sancho, ja se radujem jer sam odlučio služiti opet svojemu gospodaru don Quijoteu. On je nakan i treći put krenuti za pustolovinama, ja ću opet s njime, jer me goni siromaština, ali se uza sve to nadam veselim jer mislim da ću možda opet naći škuda, kao što su one koje smo već potrošili.”
Druga knjiga
U drugom dijelu pratimo Donov treći odlazak u pustolovinu. Put ih vodi u Tobos gdje kreću u posjet Donovoj Dulcinei. Sancho ovdje prevari Dona, uvjerivši ga da je jedna seljanka njegova Dulcinea s pratnjom te da je ju zli čarobnjak postarao i poružnio. Don je tužan i govori kako takva djevojčura nikako ne može biti njegova dama. Kreću dalje u pustolovine prema Zaragozi.
Sanson Carrasco koji ga je, moglo bi se reći, nagovorio na novu pustolovinu, sada se udružio sa župnikom i brijačem te ga želi ponovno vratiti doma. Zna da je to moguće jedino ako bude imalo veze s viteštvom i nekakvom prijevarom koja će zavarati Dona. Sanson se tako oblači u viteški oklop i odluči izazvati Dona na dvoboj.
Jedne večeri sklonili su se u prenoćištu ispod drveta. Dona u snu probudi neko šuškanje i čuje udarac oružja o kamen. Pomisli kako je to neki šumski vitez. Priđe mu i shvati da je pred njim također vitez lutalica, razgovaraju o nesretnim ljubavima i viteškim temama. Šumski vitez u jednom trenu počne tvrditi da je pobijedio Dona pa dogovaraju dvoboj kako bi vidjeli tko govori istinu. Šumski vitez je ispod oklopa imao kaput sa zlatnim nitima i ogledalima pa su ga prozvali vitezom od ogledala. Borili su se kopljima i Don je ranio viteza koji je pao kao da je mrtav. Skočio jna njega i tražio priznanje. Kada mu je skinuo kacigu, vidio je da je to zapravo Sanson Carrasca. Zaključio da je ovaj događaj magičan i da ga je dočarao neki vrač.
Dogovor je bio da onaj koji izgubi mora poštovati želju pobjednika. Don je ovaj put imao sreće pa je pobijedio, iako i dalje misli da se nije borio s Carrascom. Uvjeren je da je zbog ove jedne pobjede najbolji i najvrliji vitez na svijetu.
Sancho i Don kreću dalje u pustolovinu. Sancho putem kupuje sireve, ali ga Don požuruje. Kako nema kamo staviti kupljene sireve, natrpa ih u gospodarev šljem koji je čuvao u rukama. Don uzima šljem i stavlja ga na glavu i tada se zaprlja sirevima. To ga jako razljuti, ali krenu dalje na put.
Na putu sretnu kola koja kralju voze lavove. Don prijeti smrću vozaču ako ne oslobodi lavove da se bore s njim. Vozač to napravi, a Sancho je u panici da će lavovi rastrgati njegova gospodara, ali oni samo nastave ležati i ne kreću u napad. Don to proglasi velikom pobjedom i prozove se Vitezom od lavova.
S njima je cijelo vrijeme don Diego, Vitez od zelenog plašta, koji prati njihove pustolovine. Nakon okršaja s lavovima on ih poziva u svoju kuću i oni se odazovu tom pozivu. Tamo se kratko zadrže u razgovoru i recitiranju pjesama, ali onda Don i Sancho kreću dalje. Na putu sretnu nekoliko seljaka i siromašnih učenika koji se začude tko je taj vitez u starinskoj odori, koji tako uzvišeno priča. Don im se predstavi kao Vitez od lavova.
On i Sancho prisustvovali su jednoj seoskoj svadbi, ali su se nakon tri dana oprostili od svih sudionika i krenuli dalje na put jer Don poželi otići u spilju Montesinovu za koju je čuo da se čudesna. Unutra ga prati jedan učenjak. Privežu mu uže i spuste ga u mračnu spilju. On tamo podigne toliku paniku da jato svakakvih ptica nahrupi van iz spilje i zaleti se u njega. Nastave ga i dalje spuštati u dubinu spilje, a kada potroše pripremljeno uže dugo 100 metara krenu ga izvlačiti. Don se bio onesvijestio i jedva su ga probudili. U bunilu priča što je vidio i s kim je pričao dolje u dubini spilje. Ima dojam kao da je dolje bio tri dana, a zapravo je prošlo sat vremena.
Naposljetku krenu dalje, a Sancho se posebno razveseli kada stignu do gostionice i kada vidi da njegov gospodar sada ne misli da će noćiti u dvoru. U gostionicu dolazi i lutkar Pedro s majmunom. Za majmuna se priča da on zna proricati budućnost pa tako Don zamoli Pedra da upita majmuna može li potvrditi njegovu priču o događajima u spilji. Majmun mu je potvrdio da je jedan dio zgoda istinit, ali da drugi nije.
Jednom zgodom Don uoči privezani čamac bez vesla te se njime otisnu na pučinu. Sancho Panza vidi da se on neće moći spasiti jer nemaju kako doveslati nazad. Stižu do otoka s mlinom i Don opet misli da je u pitanju dvorac u kojem je netko zarobljen. Kada su se približili mlinu i otoku, mlinari su ih uočili i odgurnuli čamac koji se potom razbio o stijenu. Sancho i Don padaju u vodu. Don tone pod težinom oklopa, a Sancho ne zna plivati. Naposljetku ih spašavaju mlinari, a tada stižu i ribari kojima su oteli čamac. Žele nadoknadu štete i prijevoz do mjesta odakle su krenuli.
Zlovoljni zbog još jedne nemile pustolovine, Don i Sancho kreću dalje. Sancha sve više ljuti to što umjesto da si priskrbe neki ratni plijen u borbama, oni samo troše novac. Nalete na lovce sokolare među kojima je i jedna dama. Don natjera svog perjanika da ga predstavi kao Viteza od lavova. Gospođa se ne iznenadi nego upita Sancha – “Nije li tvoj gospodar onaj o kome je tiskana historija Bistri vitez don Quijote od Manche, a vladarica je njegova srca neka Dulcinea od Tobosa?”. Dama, koja je inače vojvotkinja, zajedno s ostalim lovcima poziva Dona i njegova perjanika u svoj dvor.
Stižu na dvor vojvode i vojvotkinje koji su znali tko je Don Quijote i njegov štitonoša. Čuli su prijašnje priče o njemu pa su ga odlučili ismijati i iskoristiti za zabavu. Vojvoda je naredio cijelom svom dvoru da glume kao da je doista cijeli svijet koji je Don kreirao istinit i da doista žive u vrijeme viteštva. Tamo Donu ukazuju velike počasti, čak se i dvorske dame zaljubljuju u njega. Požele da im Don pokaže kako izgleda njegova dama, na što on kaže: “zatekoh je drugačiju nego što sam joj se nadao. Nađoh je začaranu i preobličenu iz princeze u seljanku, iz krasotice u rugobu…”
To posebno zaintrigira vojvodu pa odluče odglumiti pojavljivanje Dulcinee. Ona je kao začarana, baš onako kako je Don to zamislio. Pričaju da se ta čarolija može maknuti s nje samo ako Sancho primi 3300 udaraca bičem po stražnjici. Sancho nakon nagovaranja pristane na to, što je predstavljalo pravu zabavu za cijeli dvor.
Sljedećeg dana nakon ručka začuju glazbu tužnog tona koju su svirali gajdaš i gorostas s velikom bradom. To je bila još jedna od šala za Dona. Gorostas ozbiljno svima priopći da su njegovu groficu Trifaldi pretvorili u sobaricu i da joj svakako treba Donova pomoć. Grofica koja glumi tu scenu je zapravo vojvodina služavka. Ona također dođe i ispriča im svoju navodnu tužnu priču. Za sve okrivi čarobnjaka, a jedina osoba koja može skinuti čarolije je Don.
Da bi to napravio, mora proći 5000 milja i letjeti, a za to su mu osigurali drvenog konja. Cijeli dvor je gledao kako će Don poletjeti. Konja su napunili raketama koje su ga zaista držale u zraku, a Don je morao imati zatvorene oči kako ne bi otkrio prevaru. Nakon što je konj sletio, Don budi vojvodu koji je navodno od šoka pao u nesvijest. Don ništa nije shvatio i pravio se kao da se to zaista dogodilo. Znali su da je Don Sanchu obećao vlastiti otok pa se odluče našaliti i s time. Vojvoda će mu dodijeliti otok, zapravo malo selo na njegovu posjedu. Vojvoda njima iza leđa naredi svima da se prema Sanchi ponašaju kao da je stvarni upravitelj toga sela. Sancho piše svojoj Teresi:
“Ako su me i čestito mlatili, viteški sam i živovao, ako sam stekao valjano namjesništvo, čestitih me batina i svoji. To ti sada nećeš razumjeti, Teresa moja, drugi put ćeš dokučiti. Znaj Teresa, ja sam odlučio da se ti voziš u kočiji, jer tako dolikuje, a sve ti je drugo kao da hodaš četveronoške.”
Mještani su novog upravitelja dočekali svečano. Iako on nije bio obrazovan, pravio se da donosi neke odluke i seljane je zaista iznenadio svojim suđenjem. Svoj položaj Sancho je napustio nakon deset dana. U međuvremenu je vojvotkinja javila Sanchovoj ženi da joj je muž na tako uglednoj poziciji, a ona je to ispričala svima u selu. Vojvotkinja joj je poslala čak i paža, koji se upoznao sa župnikom. Sanchova žena i kćer htjele su biti dostojne i na razini funkcije koju ima njihov muž, odnosno otac. Šalju mu pismo, a i vojvotkinji su poslale pismo zahvale. Sancho u razgovoru sa svojim vitezom nagoviješta kako mu nedostaju žena i djeca.
U međuvremenu Don ljubuje na vojvodinu dvoru sa Altisidorom. Naredi da mu nabave lutnju, instrument na kojem će joj svirati i tako je tješiti u njezinim ljubavnim mukama.
Sancho i dalje vlada svojim selom, iako nailazi na neke poteškoće. Polako se želi riješiti tereta upravljanja selom pa nakon deset dana vladavine napušta svoj posao. Napušta ga zato što su na selo kojim predsjeda navalili neprijatelji. Njemu su obukli štit koji mu je bio prevelik i on se samo osramotio. Pao je zbog težine štite i vlastiti vojnici su ga izgazili. Neprijatelja su ipak pobijedili, ali Sancho shvaća da je vičniji fizičkim radovima u polju nego upravljanju. Prije odlaska poručuje: “Da sam se gol rodio te sam i gol sada, niti gubim niti dobivam.” Oprašta se od seljana, vojvode i vojvotkinje te se vraća na položaj Donova štitonoše. Traži samo da prije nahrane njegova sivca magarca.
Don također počinje razmišljati kako na dvoru vojvode i vojvotkinje samo gubi vrijeme, jer su njegovi viteški ciljevi na čekanju. Don Quijote prigne glavu, duboko se pokloni vojvodi i vojvotkinji, uljudnim naklonom pozdravi sve prisutne, okrene Rocinanta, za njim Sancho magarca i tako, u pratnji vjernog perjanika, ostavi dvor za sobom te udari put Zaragoze.
Brzo nalete na seljake koji su bezbrižno ručali na travi. Don uoči da skrivaju nešto omotano u kabanicama. Oni odgovaraju da su to kipovi svetaca koji će krasiti njihov oltar. Radi se o svetom Jurju, Martinu, Jakovu i Palu. Don brzo svece poveže sa svojom viteškom pričom. Juraj je branio djevice, Martin je bio velikodušan vitez, Jakov je zaštitio Španjolsku od neprijatelja. Lako povuče paralelu sa životima tih svetaca i svojim viteškim pozivom.
Nastave svoj put i odluče prenoćiti u krčmi koju Don ovaj put ne naziva dvorom. Tamo nailaze na veselo društvo koje čita priče iz knjige o samom Don Quijoteu iz njegova prvog viteškog putovanja. Sljedeće jutro vitez i perjanik nastavljaju svoj put prema Barceloni. Po prvi puta na svojim putovanjima ugledaju more u daljini.
Na izlasku iz grada Don sretne viteza koji na štitu ima srebrni mjesec. Vitez je zapravo Sanson Carrasco koji ga ponovo izaziva na dvoboj. Ovog puta Don nema sreće i Carrasco ga pobijedi. Zbaci ga s konja gotovo kod prvog udarca. Onesviješteni Don bunca o svojoj Dulcinei i viteštvu. Vitez ga odluči poštedjeti i ne uzeti mu život, samo pod jednim uvjetom. Njegova želja koju Don mora ispuniti je da se vrati u selo na godinu dana. Mora prestati biti vitezom za to vrijeme. Na povratku Donu sine ideja da će nakon viteza biti pastir i živjeti životom koji je opisan u pastirskim romanima i epovima. Dona prenose u jednu kuću kako bi se oporavio.
Dolazi kući i Sancho ga moli da ponovno krenu na neki put, ali on to odbija. Obolijeva od groznice i leži u krevetu punih šest dana. Liječnik nije optimističan kada je u pitanju njegov oporavak pa on dobiva posljednju pomast i želi sastaviti oporuku. Imanje ostavlja svojoj nećakinji, a novac ostavlja Sanchu. U oporuci spomene i činjenicu da nećakinja prilikom udaje ne smije pronaći muža koji voli viteške knjige.
Oporuka:
1. Novac se pripisuje Sanchu Panzi
2. Imanje ostavlja sinovici svojoj Antoniji Quijani
3. Ako se sinovica bude udavala, muž ne smije čitati viteške knjige jer će u protivnom imanje pasti u ruke izvršitelja oporuke
4. Izvršitelji oporuke su župnik i gospodin maturant Sanson Carrasco
5. Ako netko upozna pisca lažnog drugog dijela don Quijotea neka ga zamoli da oprosti Alonsu Dobrome što mu je i ne sanjajući dao priliku da napiše onolike i onako silne budalaštine.
Umire nekoliko dana kasnije, odričući se viteštva i ponovo je samo Alonso Quijano. Župnik nakon njegove smrti zamoli seoskog zapisničara da onemogući bilo kome drugome uskrsnuti Donov lik i sve njegove besmislene pustolovine. Grobni natpis na vitezovom grobu glasi:
Ovdje vitez sanak sniva,
Junak hrabri nad junakom,
Koji slavu zadobiva.
Ni samrt mu smrtnim smakom
Život dični ne zakriva.
Prezrio je cio svijet,
Strašilom je svijetu bio
I baukom, al je let
Sretnim znanjem dokrajčio:
Ludo živjet, mudro mrijet.
Analiza likova
Likovi: Don Quijote, Sancho Panza, župnik, Sanson Carrasco, vojvoda i vojvotkinja…
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Miguel de Cervantes rođen je 1547. godine u Španjolskoj u gradiću Alcala de Henares, blizu Madrida kao jedno od sedmero djece u obitelji. Pretpostavlja se da su česte selidbe s obitelji u ranoj fazi života utjecale na njegov način pisanja. Školovao se u dva velika grada, Sevilli i Madridu, a upravo je tamo počeo pisati prve pjesme.
Kada je napunio dvadeset godina odlazi na put u Italiju i tamo se upoznaje s nevjerojatnom čarolijom talijanske književnosti. Najviše su ga očarala djela Boccacia i Dantea. Dolaskom u Italiju život mu je postao burniji, pa je tako sudjelovao u mnogim bitkama, a čak je bio u zarobljeništvu u Alžiru gdje je proveo pet godina.
Nakon Italije se vraća nazad u rodnu Španjolsku i počinje više raditi na svojim djelima. Unatoč tome što je napisao mnogo djela, nažalost nikako se nije mogao nametnuti. Romani nisu imali zadovoljavajući uspjeh, a kako nije bilo ni novaca Cervantes je bio na rubu bankrota.
Propast bankara koji se brinuo za njegov novac odvodi ga opet u zatvor gdje je počeo pisati prva poglavlja svjetski poznatog romana “Don Quijote”. Iz romana će na kraju nastati parodija i on će s njom postići toliko željen uspjeh.
Nakon romana “Don Quijote”, izdao je deset novela i počeo pisati poeme. Cervantes je napisao i nastavak priče o slavnom vitezu, što je postiglo velik uspjeh u Europi i šire.
Ostao je poznato kao jedan od najvećih pripovjedača ne samo u Španjolskoj nego i šire te jedan od najvećih pisaca u povijesti književnosti. Umire u Madridu, 1616. godine.
Autor: S.Š.
Odgovori