Bijeg u košari

Bijeg u košari obrađena lektira Maje Gluščević. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Glavni junaci ovog romana su dječak Jerko i magarac Sivko. U romanu je riječ o Domovinskom ratu i stradanjima. Suočena s ratnom zbiljom, autorica je napisala dirljiv dječji roman čiju je radnju smjestila u Dalmatinsku zagoru, točnije u selo nadomak Kninu.

Maja Gluščević je ozbiljnu i tešku temu iseljavanja stanovništva pred ratnom opasnošću prikazala kroz priču o hrabrom dječaku i pametnom magarcu. Sivko je na svojim leđima pronio Jerka kroz rat. Autorici je u svim knjigama priča o prijateljstvu između djece i životinja na prvome mjestu, pa tako i u ovoj dirljivoj ratnoj priči. Spisateljica je nastojala tešku temu provući kroz dječji roman da bi i mladež shvatila strahote rata. Jezik je jednostavan, a ratne događaje je prikazala kroz oči malenog, preplašenog dječaka. Knjiga je podijeljena u pet dijelova i svaki dio ima svoj naslov.

U romanu “Bijeg u košari“, autorica pripovijeda o ratnim nevoljama koje su snašle šestogodišnjeg dječaka koji na leđima svoga magarca Sivka pokušava pronaći put do slobodnoga područja. Gluščević je prikazala dobrotu i plemenitost i na drugoj strani. Kada su Jerko i Sivko zabunom ušli u okupirano selo, dječak Rajko je slagao bradatim vojnicima da je magarac njegov pa ga je uveo u garažu u dvorištu svoje kuće te nije rekao ni riječi. Jerko nije bio siguran hoće li ga Rajko odati, ali kada je usred noći pronašao čašu mlijeka i velik komad kruha, bilo mu je jasno da je Rajko i njemu i Sivku spasio život.

Put kojim se Sivko i Jerko probijaju do oslobođenoga područja prepun je iskušenja, i za jednoga i drugog, no kada dječaku treba spasiti život – Sivko nije ni okom trepnuo. Radnja ovog romana prepuna je ratnih nevolja i straha, ali i dječje razuzdanosti i naivnosti. Nema mnogo romana za djecu i mlade koji tematiziraju Domovinski rat, ali Maja Gluščević je uistinu nadomjestila taj nedostatak romanom “Bijeg u košari“. Uspjela je na, djeci blizak način, ispričati dirljivu priču Domovinskog rata – tema koju nije lako obraditi zbog težine ratne zbilje.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Mjesto radnje: Dalmatinska Zagora

Vrijeme radnje: Domovinski rat (1991. – 1995.)

Tema: bijeg dječaka Jerka i magarca Sivka od ratnih nevolja

Ideja: Prijateljstvo dječaka i životinje kroz strahovito ratno vrijeme. Životinja nam je najveći prijatelj, prvi da nam poželi dobrodošlicu i glavni u obrani. Životinja je jedino biće na zemlji koje te voli više nego što ti voliš sebe.

Kratak sadržaj

Jerko

U selu vlada metež. Žene, djeca i starci sa zavežljajima u ruci napuštali su svoje domove. Baka je užurbano spremala Jerkovu odjeću u naprtnjaču. Ugledala je mladu ženu Mašu, koja se žurila puteljkom noseći plavokosu djevojčicu u jednoj ruci, a teški kovčeg u drugoj. Baka je zamoli da povede i njezinog Jerka sa sobom. Ona će ostati jer je stara i noge je više ne služe. Iznenada se stala ogledati na sve strane, ali Jerku nije bilo ni traga.

Jerko se skrivao iza kamene poljske staje koja je bila skrivena gustim grmljem. Premda ga je savjest pekla, nije se ni pomaknuo. Povukao se još dublje u kamenu staju i tu čekao pritajen u mraku. Nitko ga nije vidio, jedino ga zamalo nije odao pas Žućo. Tek kad se selo utišalo, Jerko je oprezno izvirio iz staje. U prisoju na kamenoj klupi sjedio je samo nagluhi djed Grgo. Prišao je prozoru i ugledao baku. Začuvši njegov glas, baka se trgnula, a onda i naglo skočila sa stolca. Zagrlila ga je pa je nakon toga krenula spremati večeru. Tek je tada Jerko opazio svoju naprtnjaču na podu. Dok je baka u kuhinji pripremala večeru, on je brzo vadio svoje stvari iz naprtnjače i slagao ih natrag na police. Kako da ostavi baku samu, kako da ostavi Žuću ili magarca Sivka? Svoju lijepu novu kuću?

Jerko nije oduvijek živio s bakom. Rodio se u Njemačkoj, a sve do svoje četvrte godine živio je s mamom i tatom. Živio je u velikom gradu i imao puno prijatelja. Onda se jednoga dana njegova mama zaposlila. Jerko se zaprepastio i rasplakao kad su mu rekli da će živjeti kod bake, bez mame i tate. To je bilo teško razdoblje za njega. Baka mu je pripovijedala mnogo priča, ali je pola nije razumio jer je znao više njemačkih nego hrvatskih riječi. Djeca iz kraja su mu se rugala, nazivajući ga Nijemi Jerko. Utjehu je pronašao u psu Žući. Sprijateljio se i sa Sivkom, jedinim magarcem u selu. Smatrao je da ga jedino oni razumiju. Poslije se sprijateljio i sa seoskim dječacima: Jozom, Markom i sa susjedovim Joškom. Svi su oni bili stariji od njega pa su ga naučili raznim zanimljivim igrama. S bakom se odlično slagao. Znao ju je ponekad i naljutiti, ali češće ju je nasmijavao.

Kada je stiglo proljeće, Jerko je već bio zaboravio svoje staro društvo. Zavolio je prirodu. Samo bi volio da su i mama i tata s njim. Roditelji su mu došli za proljetne praznike. Prve godine su postavili temelje, druge su podigli zidove, a ovoga proljeća kuća je već bila pod krovom. Napravili su slavlje i samo su se još trebali useliti u kuću. Njegov otac je bio sretan jer je to trebala biti zadnja godina da napušta svoj dom. Prije odlaska, mama mu je obećala da će mu u jesen pokloniti jednoga malenog bracu ili seku i onda se više nikada neće rastajati. Do tada se Jerko morao još malo strpjeti i slušati baku. Kako se samo radovao novom životu što će za njega početi kad se usele u tu novu kuću. A onda se odjednom sve srušilo – svi planovi su propali.

Kad su završili uskrsni praznici, mama i tata nisu otputovali u Njemačku. Jerko se isprva tome silno obradovao, no kako su dani odmicali, baka, mama i tata su postajali sve zabrinutiji. U čudu se pitao što se to s njima događa. Onda se jednog jutra mama nije ustala iz kreveta. Odveli su je u bolnicu. Kao da je slutio zlo, Jerko nije htio ispustiti maminu ruku sve dok ga baka nije otrgla od nje. Tata je pomogao mami ući u automobil, a onda je sjeo za upravljač. Tako je ispratio mamu i tatu i od tada nije znao ni gdje su ni što se s njima dogodilo. Nestali su kao da su u zemlju propali. Baka je plakala jer su četnici prepriječili ceste balvanima. I tako je sve počelo.

Kad je top prvi put “grunuo”, pomislio je da grmi u daljini. Odrasli su pričali samo o stravičnoj situaciji u kojoj su se našli. Jerko nije mogao shvatiti što se to zapravo događa oko njega. Upitao je baku zašto se to događa, ali ni baka nije znala pravi odgovor. Njegovi prijatelji su se sada igrali samo rata. Strah je zavladao među ljudima i stizale su crne vijesti o poharanim i popaljenim selima. A onda se u selu pojavio Joškov otac u uniformi. Rekao je da bi najbolje bilo isprazniti selo. Baka je rekla da prvo trebaju ići djeca, ali Jerko nije htio otići bez nje. Zato se i uvukao u kamenu poljsku staju i tamo pritajen čekao sve dok se nije ispraznilo selo.

Razmišljao je tako Jerko, premetao sve te događaje u svojoj glavi, pa nije ni čuo gdje ga baka opominje da sjedne za stol i prihvati se večere. Tek što su počeli jesti, zagrmjeli su topovi. Baka brzo ugasi svijeću. Oboje su bili toliko prestrašeni da im je glas drhtao, a oči se širile u mraku.

“-Ne boj se, bako! Ja sam s tobom – tješio je Jerko baku, a baka je tješila njega: – Ne boj se, dušo, baka je s tobom!”

Te večeri Jerko nije mogao zaspati. Ležao je tako budan i osluškivao. Tutnjale su mine, praskale granate. Baka je sjedila uz njegovu postelju i tiho mrmljala molitvu. Jerko se spustio s kreveta i privio uz baku. Neko vrijeme sjedili su šutke osluškujući paljbu što je dopirala s drugog brda. Onda je Jerko iznenada podigao glavu i naćulio uši. Začuo je lavež. Jerko je prišao vratima i tiho ih odškrinuo. Žućo je uletio u sobu i brzo se podvukao pod krevet. Dotle je Jerko stajao kraj pritvorenih vrata kao ukipljen. Rekao je baki da netko hoda po dvorištu.

Baka je prestala moliti krunicu i podigla glavu. Drhteći od straha, stisnuti jedno uz drugo, čekali su tko će se pojaviti iz dvorišta. Ponovno su zaškripala vrata i širom se otvorila. Na vratima se ukazao Sivko. Baka i Jerko su odahnuli od olakšanja. Sivkova posve neočekivana pojava na vratima kao da je malo umirila Jerka. I tako, usprkos zaglušnoj grmljavini topova i minobacača, utonuo je u san.

Jerko se probudio i počeo osluškivati. Sve je bilo tiho. Topovi su utihnuli. Ugledao je baku kako oprezno viri kroz odškrinuta vrata. Jerko proviri iza nje. Sivko je stajao kod ograde, a Jerku se učini kao da je on jedini živi stvor u selu. Sve je bilo pusto i tiho. Zakoračio je u dvorište, držeći u ruci kocku šećera za Sivka. Začuo je hrapavi Grgin glas kako ga tjera natrag u kuću. Grgo podigne svoju dvocijevku i pokaže puškom na puteljak što se penjao prema selu. Dolaze. Grgo naredi baki da sakrije Jerka. Baka se stala ogledati oko sebe ne znajući što bi uradila. Gdje da ga skrije.

Odjednom joj se pogled zadržao na Sivku. Ode u konobu po dvije prašnjave, od šiblja ispletene košare. Sivko je u njima nekad nosio grožđe iz vinograda. Grgo je zgrabio samar te ga prebacio preko Sivkovih leđa, a baka mu je naprtila dvije pletene košare da vise svaka s jedne strane. Otišla je ponovo u konobu pa se vratila s nekoliko glavica zelja da košara ne prevagne. Tada je suznih očiju obuhvatila Jerka, a onda se naglo trgla i povukla ga za ruku. Jerko se počeo otimati. Baka ga je jedva podigla i smjestila u košaru. Pozdravila se s Jerkom, a onda je potjerala magarca. Sivko je potrčao koliko ga noge nose. Jerko je osloni glavicu na rub pletene košare i tužno zajecao za bakom. Ona je stajala usred praznog dvorišta s podignutom rukom i gledala za njim. Jerku se srce stezalo od tuge. Da baka ne vidi kako plače, potonuo je u pletenu košaru i šćućurio se u njoj.

“- Žućo, čuvaj mi baku! – povikao je kroza suze psiću koji je trčkarao amo – tamo između Sivkovih nogu cvileći i lajući. Jerko je bio uvjeren da ga je Žućo razumio.”

Putovanje u košari

Sivko je lakim koracima gazio uskom kozjom stazicom. Ovdje su vladali mir i tišina. Jerko se osjećao kao u zipci. Nigdje nije bilo žive duše, sve je bilo pusto i tiho. Sivko je potrčao, a Jerku se već zamutilo u glavi od te silne trešnje. Noge su mu utrnule od čučanja, a želudac se skvrčio od glavi. Sivko je napokon usporio. Kada je stao, Jerko je polako izronio glavu iz košare. Nad njima se raskrilila divlja kruška. Sivko se prislonio uz deblo tako da se Jerko mogao uhvatiti rukama za najnižu granu i popeti na stablo.

Odjednom se u njemu probudila neka veselost. Kao da je u pustolovini! Načas je zaboravio što se zbilo. S vrha kruške pružao se širok pogled na obronke i padine, sve do samog sela što se smjestilo na padinama brijega. To je njegovo selo. Gusti crni dim se dizao iz sela. Načas je bakino lice iskrslo pred njim takvom snagom da mu je stao dah. Učinilo mu se kao da joj se više nikada neće vratiti. Kao da je živu više neće vidjeti. Plamen je proždirao njegovu novu kuću. Odjednom mu i Žućo padne na pamet. Iz sveg glasa stane dozivati Žuću i plakati. Kliznuo je niz stablo i upao u pletenu košaru. Jerko je cijelo vrijeme plakao dok ga je Sivko nosio po planini, ljuljajući ga u košari kao u zipci.

Te večeri je cijelu noć slušao zrikavce. Probudio se sa zebnjom. Čučnuo je kraj lokvice kako bi zgrabio dlanovima vodu i napio se, a zatim se prihvatio kupina s grma. Onda su krenuli dalje. Sivko naprijed, a Jerko za njim. Dugo su hodali. Sivko je ubrzavao, a Jerko je jedva klipsao za njim. Jerko se pokušao popeti na Sivka. Pentrao se i opet padao sve dok se napokon nije uzverao držeći se za rub pletene košare te prebacio na Sivkova leđa. Žurili su sve dok Jerko nije spuznuo sa Sivkovih leđa i tresnuo u travu. Tako su opet krenuli pješice. Nakon cjelodnevnog hodanja, Jerko je već bio prilično izmoren i iscrpljen pa je jedva vukao noge za sobom. Sivko kao da je pročitao njegove misli. Zaustavio se ispod krošnje staroga bora čije su se grane objesile sve do zemlje. Jerko se popeo na grane kao po ljestvama i spustio u pletenu košaru. Istog časa Sivko je krenuo.

Putujući tako, izbili su iz tihe šumice i našli se na čistini. Pred njima se pružala bijela ravna cesta. Odjednom se Jerko trgnuo. Izvirio je iz košare i ugledao tenkove. Očito se i Sivko preplašio jer se okrenuo i dao petama vjetra. Tako je u ludom trku projurio pokraj ograda i upao ravno u neko selo. Jerko je začuo ljudske glasove. Zirnuo je preko ruba košare i ugledao desetak metara dalje pred gostionicom skupinu bradatih ljudi. Na glavama su imali crne šubare i bili su naoružani do zuba. Skupina se smijala Sivku, a uto su, jedna za drugom, stigla troja vojna kola na trg pa Sivko umalo nije doživio sudar. Otklipsao je preko trga, a jedan od bradonja se začudio kako magare švrlja samo po mjestu. Ustao je od stola i zaputio se ravno prema Sivku. Jerku je srce zakucalo kao da će na nos iskočiti. Prošaptao je Sivku da bježi.

Nekoliko koraka dalje pod murvom je stajao dječak. Jerko se upitao da li ga je zapazio i hoće li ga odati. No dječak se nije oglasio. Čuo je samo kako mu se bradonja sve više približava pa se stisnuo sav očajan. Uto se trgom rastegnulo ljutito Sivkovo revanje, a bradonja je ustuknuo. Upitao je čije je to magare, a dječak kod murve rekao je da je njegovo. Dječak je odlučnim korakom prišao Sivku i pokrenuo ga. Uputio se dalje, a Sivko je krenuo za njim.

Dječak je iznenada zastao pred ulazom u neko dvorište i uveo Sivka. Odveo ga je prema zidanoj garaži, dok je Jerko ukočen čekao i pitao se u strahu što im se sprema. Začuo se ženski glas iz dvorišta – žena je dozivala dječaka Rajka. Rajko izađe i zatvori vrata za sobom. Blijed i preplašen, Jerko je izvirio iz košare i pričekao trenutak, a onda se izverao pa se na prstima prišuljao vratima. Ubrzo zatim, u dvorištu su se začuli glasovi i neki teški muški koraci. Jerko je premro od straha. Ubrzo zatim je zabrundao motor i neko je vozilo “odrndalo” niz ulicu. Jerko je odahnuo. Napokon je bila tišina. Pokušao je otvoriti vrata, ali shvatio je da su zaključana. Povikao je Sivku da su upali u klopku. Sivko se rastužio pa ga je Jerko počeo tješiti. Pružio mu je glavicu zelja. Nakon što je sunce zašlo, Jerko je zaspao.

Iskobeljao se iz gumenih kolutova i zastao pod prozorčićem kroz koji je dopirala mjesečeva svjetlost. Na drvenom tronošcu ugledao je čašu mlijeka, a do nje veliki komad kruha. Onako gladan, pohlepno je gutao. Kad se zasitio, ono što mu je ostalo strpao je u džep. Pokušao je opet otvoriti vrata i oduševio se kad je shvatio da nisu zaključana. Izašao je sa Sivkom, ali je Sivko frknuo, na što se pas uznemirio i počeo lajati. Jerko je zapovjedio psu da prestane. Strah mu je ušao u kosti. Brže – bolje je donio tronožac, popeo se na njega i prebacio u košaru. Sivko je brzim korakom šmugnuo iz dvorišta.

Međutim, trebalo je još proći pola mjesta da bi se dokopali ceste. Ali nigdje nije bilo nikoga. Naišao je veliki vojni kamion. Kamion se zaustavio i prigušio farove, a vozač je provirio kroz prozorčić. Znao je da je vidio magarca kako stoji pred njim u snopu svjetla i dječju glavu kako viri iz košare, a sada su nestali kao da su u zemlju propali. Čim su se ugasili farovi na kamionu, mudri je Sivko skočio u stranu i sakrio se iza murve. I sada je čekao kao ukipljen, skriven mrakom.

Vozač je zatrubio, a ubrzo su izmiljele iz kuća neke tamne spodobe i prešle preko trga. Jedan kratki rafal u nebo je proparao noćnu tišinu. Jerko je zadrhtao kao da ga je prošla smrt. Razrogačenih očiju gledao je kako se bradonje penju u kamion koji je zatim odjurio u noć i onda se sve naglo stišalo.

Sivko je izašao iz duboke sjene i uputio se preko trga, a onda dalje cestom koja je vodila iz sela. Koračao je brzo, ali lakim korakom. Pun nemira i zebnje, Jerko se skupio na dnu košare. Vrijeme je prolazilo, a san mu nikako nije dolazio na oči. Vraćale su mu se slike: vidio je baku, mamu, tatu… A onda se javio užas: vidio je bakino lice na zemlji, spaljenu kuću, izgaženi vrt…

“Iznenada mu pred oči izleti Žućo. Čuo je njegov uzrujani lavež – pokrio je rukama uši, ali Žućin lavež nije ni tada prestao.”

Nije znao kako bi odagnao sve te strašne slike što su ga salijetale, dok se nije sjetio ovčica. Stao je u sebi brojiti, a kada je došao do trideset i kada više nije znao brojiti dalje, skvrčio se u košari i prepustio Sivku da ga ljulja. I tako je, osluškujući jednoličan topot Sivkovih kopita, utonuo u san.

Vidimo se kad završi rat

Kad se probudio, Jerko je začuo topove u daljini. Sivko je trčao niz klanac i pletena košara je opasno poskakivala. Sivko je grabio niza strminu što je brže mogao. Tek kad je iz šikare zaštekao mitraljez, Jerko je shvatio što je Sivka natjeralo na ovu opasnu trku. Ugledao je topovsku cijev s druge strane lanca. U taj tren, zujeći je izletjelo tame, a Jerku je zastao dah. Odjeknuo je potmuli prasak, a oblak crvene prašine podigao se jedva stotinjak koraka dalje. No samo što su malo odmakli, grunulo je s druge strane. Granate su udarale o tvrdo kamenito tlo. Sa svakim novim hicem opasnost je postajala sve veća. Ali Sivko se nije dao, provlačio se kroz šikaru i nisko grmlje te grabio dalje. Što je više pucalo i praskalo, to je Sivko brže trčao. I tako je, u toj ludoj trci na život i smrt, na kraju Sivko odnio pobjedu.

Sklonili su se u sjenovitoj grabovoj šumici. Jerko je bio oduševljen, slaveći Sivka kao junaka.

” – Sivko, ti si najslavniji junak! Tebi nitko nije ravan! – povikao je Jerko oduševljeno. Srce mu je bjesomučno udaralo, ali lice mu sjalo. Potapšao je Sivka po vlažnom vratu i rekao mu: Dok si ti sa mnom, ničega se ne bojim!”

Stali su predahnuti i Jerko je iz džepa izvadio komadić kruha. Prepolovio ga je i polovicu pružio Sivku. Nakon odmora su opet krenuli na put. Sivko naprijed, Jerko za njim. Jerku se nekako nije htjelo dalje. Potrčao je, izvalio se na travu i protegnuo se koliko je dug i širok, a zatim se zatrčao niz ledinu u vinograd. Uzeo je punu šaku grožđa i načas mu se učinilo kao da se našao u raju; kao da su rat i sve one strahote što ih je proživio daleko, daleko od njega. Pozvao je Sivka da mu se pridruži, a Sivko se zdušno prihvatio berbe.

Nakon nekog vremena mu se učinilo da čuje bat koraka koji su se sve više približavali. Izdužio je vrat i oprezno, polako izronio iz lišća. Premro je od užasa. Dolje, podno vinograda, izronile su crne četničke šubare, a zatim lica obrasla u bradu. Jerko je zadržavao dah. Morao je biti tih da ga bradonje ne primijete. Dolazili su sve bliže i bliže, penjući se puteljkom što je vijugao ispod vinograda. Sad ih je mogao već dobro vidjeti. Bile su to one iste bradonje koje je vidio kako sjede ispred gostionice. Jerko je pomislio na Sivka kojeg nije mogao upozoriti. Time bi odao i njega i sebe, a tko zna što bi se onda dogodilo. Bradonje su nastavile put.

Preskočivši kameni zidić, jedan se od njih odvojio i zagazio u vinograd. Jerko se trgnuo i šćućurio iza čokota obraslog travom. Bradonja je stao, a strah mu se ocrtavao na licu. Ogledao se oko sebe, zatim je krenuo dalje. Jerku su cvokotali zubi od straha dok je osluškivao kako se šulja i provlači kroz vinograd, kako razgrće rukama lišće. Tek što se pokrenuo, jeknuo je hitac i proletio mu iznad glave, a onda se začuo grubi hrapavi glas koji je otkrio gdje se on skriva. Ostali su povikali da puca, a Jerko je već osjetio kako ga izdaje snaga.

Začulo se lomljenje i pucketanje vinovog lozja. Sada je dopiralo sasvim s druge strane. Jerku je sinulo kroz glavu da je to Sivko. Zbunjen ovim neobičnim šumom, bradonja se naglo okrenuo uperivši pušku na drugu stranu. Hitac je proparao zrak, a onda je uslijedila tišina. Jerko se sledio – gotovo je pomodrio od užasa. Zar je pogodio Sivka? Zatim je začuo podrugljivo magareće njakanje s druge strane vinograda. Ugledavši magarca kako trči kroz trsje, bradonja je zinuo od zaprepaštenja. Sivko je u hipu skočio sa zidića i nestao iz vida. Jerko je znao da je Sivko namjerno privukao pažnju na sebe da spasi njega.

Ali bradonje nisu mirovale. Zaboravivši na strah, Jerko je naglo izronio iz lozova lišća. Problijedio je od užasa kada je vidio da su bradonje opkolile Sivka. Uzalud je Sivko ljutito frktao i udarao kopitima. Jedan od bradonja povikao je Sivku da krene, udarivši ga šibom. Nijem i zaprepašten, Jerko je gledao kako odmiče krivudavom kamenom stazicom, okružen bradatom družbom. Kad je već bio pred zavojem, Sivko je okrenuo glavu i zagledao se prema vinogradu nekim tužnim pogledom. Njegovo je glasno njakanje odjekivalo cijelim krajem. Jerko je znao da se to Sivko oprašta od njega. Srce mu je od tuge jecalo, a suze curkom curile. Prošaptao je zbogom Sivku.

Jerko je dosta dugo stajao nepomičan u vinogradu, ne znajući što bi sa sobom. Groza ga je hvatala pri samoj pomisli da se zaputi dalje bez Sivka, ali što mu je drugo preostajalo? Obuzeo ga je užas. Odlučio je ostati u vinogradu i čekati. Šćućurio se ispod trsa i tako je drhturio u travi, zaklonjen lozovim lišćem, i čekao mrak. Strah u njemu je sve više rastao. Iz daljine se začulo muklo, zastrašujuće gruvanje topova pa zatim štekanje mitraljeza. Nije znao da li potrči i da pobjegne, ali nije znao kamo. Ostao je stisnut pod lišćem i tiho je jecao.

Ujutro ga je probudila buka aviona. Tjeskoba je ponovno iskrsnula u njemu. Još se dublje povukao pod lozovo lišće i tu se skupio sav izmučen i prestrašen. Tko zna dokad bi tako bespomoćno čekao ne mičući se, da nije do njega dopro zvuk koraka u daljini. Zadržao je dah i osluhnuo. Začuo je korake iz dubine vinograda pa nasmrt problijedio. Nije znao što da učini. Odjednom je između lišća zasvjetlucala čelična puščana cijev. Jerko je pomisli da su to oni bradonje i da su se vratili po njega. Zubi su mu cvokotali i čvrsto je stisnuo oči. Koraci su zastali, a odmah zatim je zašuštalo lišće, kao da ga je netko razmaknuo rukom. Znao je da taj netko stoji iznad njega i da ga šutke promatra.

Jerko je polako otvorio oči, a iznad sebe je ugledao mladića u zelenoj maskirnoj uniformi. Mladić je gledao u Jerka kao da ne vjeruje svojim očima. Upitao ga je kako je dospio ovamo. Jerko mu je htio odgovoriti, ali od silnog uzbuđenja jedva je hvatao dah. Mladić ga je upita da li ga se boji, a Jerko je odlučno zanijekao glavom. U mladiću je odmah prepoznao gardista s krunicom što mu je visjela o vratu. Mladić se upoznao s Jerkom, rekao mu da se zove Ivan i Jerko mu je uzvratio. Mladić ga je pitao gdje su ostali i tko je još s njim. Jerko nije izustio ni slovca jer je briznuo u plač. Ivan ga nije više ništa pitao. Podigao ga je u naručje i krenuo trčeći iz vinograda.

Jerko je jecao cijelim putem. Prestao je plakati tek kad su se našli pred niskom kamenom zgradom nešto podalje od gradića gdje se nalazila Ivanova postrojba. Odmah su se oko njega okupili Ivanovi ratni drugovi. Svi su bili srdačni i ljubazni. Tapšali su ga i gladili te su mu dali jesti. Jerko je trpao u sebe sve što su stavili pred njega, ali na pitanja kojima su ga obasipali nije odgovarao. Ni riječi nisu mogli izvući iz njega. Ivan je rekao drugovima da prestanu obasipati Jerka pitanjima jer je umoran i iscrpljen.

Jerko se cijeli dan nije micao od Ivana. Išao je za njim šutke, a Ivan ga nije ništa ni pitao. Pripovijedao mu je o svom životu. Kad je pao mrak, odveo ga je u krevet i poželio mu laku noć. Sutradan ujutro Ivan je došao po njega veseo i nasmijan. Uhvatio ga je za ruku i poveo za sobom te rekao da ima iznenađenje za njega. Izašli su iz kuće, a Ivan mu je pokazao otvoreni džip i rekao mu da putuje na more. Jerku je stao dah. Nije htio ispustiti Ivanovu ruku, ali Ivan ga je brzo podignuo i posjeo na sjedalo uz vozača. Poželio mu je sretan put i rekao da će se vidjeti nakon što rat završi. Ivan mu je dugo, dugo mahao.

“Već se džip spustio bijelom cestom što je vijugala niz valovitu padinu, a Jerko ga je još vidio kako stoji gore, pri vrhu brda ispod golemog bora i maše mu s obje ruke. – Drž se, Jerko! – vikao je. – Drži se, Ivane! – proderao se i on, premda Ivan više nije mogao čuti njegov glas.”

Nijemi Jerko

Toga dana Jerko je prvi put ugledao more. Upravo je odzvonilo podne na zvoniku kada je džip ušao u bijeli kameni gradić. Džip je prošao kroz gradić i zaustavio se pred velikim modernim hotelom. Jerko je sjedio na svome mjestu, nepomičan i pognute glave. Osjećao se posve izgubljenim u tome nepoznatom stranom svijetu. Na kamenim stubama se pojavila žena i predstavila se kao teta Mira. Upitala je Jerka kako se on zove i on joj je odgovorio. Poželila mu je dobrodošlicu i pružila ruke kako bi mu pomogla sići sa sjedala. On je na to glasno briznuo u plač i sakrio glavu u njezino krilo. Teta Mira mu je šaptala da se isplače. Poslije, kad se umirio i obrisao dlanom suze, teta Mira ga je uhvatila za ruku i povela sa sobom.

Dok se izvana hotel činio praznim i pustim, unutra je sve brujalo od dječjih glasova. Jerko još nikada nije vidio toliko dječaka i djevojčica na okupu. Dolazili su iz raznih krajeva. Sve njih je povezivala ista sudbina: svi su oni izbjegli iz svojih domova ili su bili protjerani. I svi su čeznuli za svojim mamama i tatama, za svojim igračkama i svojim ulicama te za dobrim starim društvom. Svatko je imao svoju priču. Djeca su govorila o svemu strašnome što su proživjela i o brigama koje su ih mučile, jer kao da im je od toga bilo nekako lakše. Netko je pritom pustio i suzu, no bilo je i kratkog smijeha i šaljivih upadica. Jedino je Jerko i dalje uporno šutio kao da je zaliven. Uvečer, prije nego što je zaspao, teta Mira je tiho ušla u sobu i šapnula mu da od žalosti nema koristi. Jerko nije ništa odgovorio.

Dani su prolazili, a Jerko je i dalje šutio kao da mu je maca odgrizla jezik. Teta Mira je pokušavala na sve načine uvući ga u razgovor, ali bez uspjeha. Jerko je razmišljao da će, ako otvori usta, briznuti u plač i onda možda više nikada neće ni prestati plakati. Dok su se drugi igrali, on bi se zavukao u kakvu osamljenu hrid i tu bi satima čučao zagledan u pučinu. Čudili su se svi, i djeca i odrasli. Zatim je netko rekao da je Jerko možda nijem. Toliko je dugo uporno šutio da je na kraju već i sam pomislio da je možda zaista zaboravio govoriti. Silno se preplašio te strašne pomisli pa se otada još više povukao u sebe. Ništa ga više nije moglo trgnuti iz njegove šutnje.

Slušali su o borbama koje su postajale sve žešće i razornije, a Jerko je bivao sve nesretnijim. Polumračan hotelski salon svake je večeri bio prepun malih prognanika koji su napeto slušali vijesti. Zabrinutih lica su pratili program “Za slobodu”, dokle tko izdrži. Jednog jutra je saznao da je Jelici, jednoj od djevojčica u hotelu, poginuo otac u borbi. Jerko je osjetio kako je nasmrt problijedio. Te večeri dugo nije mogao zaspati jer je čuo kako Jelica neutješno rida u tetinom krilu. Djeci su se javljali njihovi da im kažu kako su. Jerkovo je lice bivalo sve ozbiljnije, a strah u njemu sve veći. U sebi se pitao što je njegovim tatom, mamom, bakom i Sivkom. Sve su to bila pitanja na koja nije znao odgovor.

Božić je dočekao pun tjeskobe. Jedna jedina misao bila je sada stalno prisutna u njegovoj glavici: ona o povratku. Toliko se zaželio svoga nekadašnjeg života da bi se najradije rasplakao. Promatrajući bor, spazio je u jaslicama figuricu malog sivog magarca. Nekoliko dana kasnije, dok je jedne noći lutao pustim hotelskim hodnicima, došao je do jaslica i uzeo magarčića te brzo krenuo natrag. Ujutro su ga probudili uzbuđeni glasovi dječaka koji su vikali da je uzeo gipsanog magarca i da ga mora vratiti. Skočio je iz kreveta i izjurio iz sobe. Dostigli su ga i opkolili. Suze su mu frcale iz očiju, ali magarčića nije dao. Čvrsto ga je stiskao u šaci. Savili su mu ruku, a Jerko se branio svom snagom. Mala Jelica je otrčala po tetu Miru.

Iznenadio se kad je teta otjerala dječake, a njega nije izgrdila. Rekla mu je da zadrži magarčića. Bio mu je to najljepši božićni dar. Od tog trenutka Jerko se više nije odvajao od magarčića, on mu je bio najmilije društvo. Jerko se nije osvrtao na ruganje dječaka. Navikao se da ga zadirkuju.

Povratak

Vijesti koje su stizale s bojišta više nisu bile tako crne. Sve su češće to bile vijesti o uspjesima hrvatske vojske. Nada se stala tiho uvlačiti u srca malih prognanika, a onda je jednoga jutra Đuro, jedan od dječaka, projurio kroz hotelske hodnike vičući da je potpisano primirje i da više neće biti rata. Djeci su se odmah stale nametati misli o povratku kućama. No još je trebalo vremena da se konačno i zauvijek protjera i ušutka neprijatelj. Ljeto se bližilo, a roditelji su počeli pristizati po svoju djecu. Slušao je Jerko sve to i još se više snuždio. Tko će doći po njega kad nikoga nema?

A onda, jednoga jutra, teta Mira je naglo otvorila vrata i u sobu je ušao muškarac u maskirnoj uniformi. U prvi mah je pomislio da je to Ivan, a onda je prepoznao tatu. Glasno je povikao: “tata, tata” i potrčao mu u zagrljaj. Tata ga je podigao i stisnuo u naručje dok ga je Jerko sav ushićen grlio. Ne zna se koji se od njih dvojice više uzbudio ovim nenadanim susretom – tata ili Jerko. Tata mu je rekao da ga je danima tražio. Poslije toga se Jerku razvezao jezik pa je u jednom dahu istresao sve strahote koje je proživio. Toga je dana Jerko prvi put vidio suze u tatinim očima i silno se začudio.

S tatom je putovao dan i noć – i brodom i autobusom. Noge su ih boljele jer su lutali ulicama dok nisu došli do mame. Prostrana športska dvorana bila je prepuna žena, djece i staraca. No Jerko je odmah u dnu dvorane ugledao svoju mamu. Sjedila je zgurena na madracu i dojila bebu. Jerko ju je glasno zazvao, na što je mamino lice zasjalo. Mama kriknula njegovo ime, a on je preskačući torbe i zavežljaje poletio mami u zagrljaj. Kad su se izgrlili, izljubili i isplakali, Jerko se znatiželjno nadvirio nad maleno stvorenje u maminom naručju. Znao je već da je djevojčica. Seka se smijala magarčiću, pa je mama rekla Jerku da ga pruži seki. Međutim, Jerko nije htio ispustiti sadrenog magarčića, već ga je čvrsto stezao u šaci.

Kasnije je ispričao mami kako mu je Sivko spasio život, nosio ga u pletenoj košari preko brda i dolina i njihao u mraku kad mu se srce stiskalo od straha. Ispričao joj je i to kako se jadni Sivko sam uhvatio u stupicu, samo da njega zaštiti. Sljedećih nekoliko tjedana proveo je uz mamu i seku spavajući na madracu u kutu športske dvorane. Iza zgrade je bilo dječje igralište. Doznao je da se grad u kojem se nalazi zove Rijeka. Napokon je dočekao i taj dan povratka. Tata se pojavio jednog jutra u cik zore i rekao im da se spremaju jer ih vodi kući. Jerkovo veselje je bilo neopisivo.

Dugo su putovali brodom i autobusom, dan i noć, i na kraju su se ukrcali u kamion. Onda su krenuli neravnim puteljkom. Jerko prvi, za njim tata pretovaren torbama i zavežljajima, a iza njih mama s usnulom sekom u naručju. Jerku je srce silno udaralo. Već je vidio razoren vrh crkvenog tornja i krovove prvih seoskih kuća te je čuo znane mu glasove. Život kao da se vraćao u selo.

Jerku je pogled odlutao k bakinoj kamenoj kućici. No kako se približavao kamenoj kućici, osjećao je sve veću tjeskobu u srcu. Njegova dobra baka nekoć ga je uvijek dočekivala na kućnom pragu, nasmijana i vesela. Oči su mu se napunile suzama. Sjećao se svake njezine kretnje, šaputavog glasa i žuljevitih kvrgavih ruku kojima ga je milovala. Čuo je kako je susjeda šaptom povjerila mami da je baka izdahnula u dvorištu od udaraca i batina. Mama je pred njim skrivala pogled i brisala suze. Tata ga je uhvatio za ruku i povukao za sobom, rekavši mu da moraju ići, da ih čeka veliki posao oko popravljanja kuće.

Jerko se sav predao poslu. Navečer bi zaspao stišćući magarčića uza se. Jednog jutra, oglasili su se ujednačeni udarci životinjskih kopita. Jerko je naglo rastvorio oči i dignuo glavu s jastuka. Prigušio je dah osluškujući. U isti mah tišinu je razbilo glasno otegnuto revanje. Jerko je uskliknuo, a kako je naglo skočio iz kreveta, ispustio je sadrenog magarčića pa je ovaj uz tresak pao i razbio se u nekoliko komadića. Nije bio jako žalostan, jer ga je izvana dozivao svojim otegnutim glasom pravi, živi magarac. Njegov Sivko!

Poletio je kao na krilima i izletio u dvorište. I doista, pod murvom je stajao Sivko. Bio je umoran i iscrpljen, no kad je ugledao Jerka, veselo je strignuo ušima i glasno frknuo kao da mu želi doviknuti da se vratio. Jerka je obuzela silna radost i čvrsto je zagrlio magarca.

” – Pametan si ti magarac, Sivko, najpametniji na svijetu! Kad se zatim Sivko zagledao u njega onim svojim krupnim sjajnim očima, pa još zatoptao kopitima, nasmijao se blaženo jer mu se učinilo da mu hoće reći: – Ti i ja, i gora zelena!”

Poslije je tata slijepio sadrenog magarčića, a Jerko ga je oprezno položio u kutiju i pokrio slamom da ga sačuva kada dođe Božić.

Analiza likova

Jerko

Jerko je pametni i hrabri šestogodišnjak, dječak kojeg su sile prilika odvojile od roditelja – prvi put jer su roditelji morali ostati raditi u Njemačkoj, a drugi put zbog rata. Jerko se s vremenom navikao živjeti s bakom, koju voli i poštuje. Nije htio otići s drugima kad su napuštali svoje domove, već je htio ostati uz svoju baku. Kad ga je baka poslala u slobodu, Jerko je znao da je to zadnji put da je vidi. Plakao je neutješno, ali mu je magarac Sivko postao pravi prijatelj. Sivko ga je nosio, branio, pravio mu društvo i bio tu kad je Jerku bilo najteže. Upravo je Sivkovo zarobljavanje Jerka dotuklo. Postao je skoro nijem od tuge jer je osjećao da je ostao sam na svijetu, bez ikoga. Kad se napokon opet sastao s obitelji i Sivkom, njegovoj sreći nije bilo kraja. Jerko je simbol ranjenog djetinjstva uništenog ratnim strahotama. Primjer je kako nijedno dijete ne bi smjelo svjedočiti ratnim stradanjima, biti odvojeno od roditelja i obitelji, u tuđini i strahu.

Sivko

Sivko je simbol prijateljstva u najtežim trenucima. Svakom čovjeku je potrebna utjeha kad ga snađu nedaće, a upravo je magarac Sivko bio taj koji je nosio Jerka kroz težak put do slobode. Hrabar i ustrajan, branio je Jerka od svih.

“Sivko, ti si najhrabriji magarac na svijetu!”

Žrtvovao se da bi spasio Jerka. Kad se na kraju vratio kući vidno mršav i iscrpljen, vidjevši Jerka, Sivko kao da se ponovo vratio u život. Sivko je plemenit, dobar i neustrašiv. Da nije bilo njega, Jerko bi bio sam, usamljen i izgubljen.

“Pametan si ti magarac, Sivko, najpametniji na svijetu! Znam, nadmudrio si zlikovce!”

Bilješka o piscu

Maja Gluščević jedna je od najboljih autorica animalističke proze i uspješna scenaristica. Rodila se u Zagrebu 6. siječnja 1932. godine. Bila je starije dijete u obitelji Maksimilijane i Vladimira Kirina, a u dobi od četiri godine dobila je i sestru Nevu.

Djetinjstvo je provela živeći u centru grada, a s obitelji je živjela i baka koja je sramežljivoj Maji dugo bila jedino društvo. No, kako je napisala u svojim autobiografskom romanu “Odrastanje”, najviše je bila vezana uz oca Vladimira koji je za nju bio uzor. Inače, otac Vladimir bio je poznati likovni umjetnik.

1938. godine upisala je osnovnu školu u Medulićevoj ulici. Bila je sramežljiva učenica i teško je sklapala prijateljstva. Patila je i od disleksije pa je naučila čitati tečno tek s 12 godina.

1942. godina cijela je obitelj zbog ratnih razaranja preselila u kuću u Samoboru. Par godina kasnije, točnije 1947. godine, upisala je žensku gimnaziju u Zagrebu.

1949. godine upoznala je Obrada Gluščevića, scenarista i redatelja, koji je bio stariji od nje 19 godina i zaljubila se na prvi pogled. No, kako roditelji nisu odobravali vezu, par se sastajao tajno punih šest godina.

Početkom 50-ih godina upisala je Filozofski fakultetu Zagrebu gdje je studirala engleski i njemački jezik. Iako su se njezini roditelji tome protivili, udala se za Obrada 1955. godine u Dubrovniku. Nedugo nakon vjenčanja, njih dvoje su postali i poslovni suradnici.

Početkom 80-ih godina objavila je “Priču o Jelenku” po istoimenom televizijskom scenariju kojeg je napisala sa suprugom Obradom. Godinu dana nakon toga pojavio se i njezin drugi roman “Vuk samotnjak”, napisan također prema filmu koji je ostvario uspjeh.

Njezina druga popularna djela su “Bijeg u košari”, “Ivin Vučko”, “Tajna tihe uvale”, “Tajanstveni svjetionik” i mnoga druga.

Za svoj književni rad dobila je i nagradu “Grigor Vitez”.

Autor: A.J.