“Bajka o caru Saltanu” jedna je od bajki ruskog pisca dječjih bajki Aleksandra Sergejeviča Puškina, čija je najpoznatija bajka ona o ribaru i ribici. Puni naslov ove bajke je “Bajka o caru Saltanu, o sinu mu slavnom i junačkom knezu Gvidonu Saltanoviču i o predivnoj carevni labudici”. I u njoj vidimo svu raskoš Puškinovih priča. Kao i u svakoj bajci, i ovdje imamu dobre junake, zle likove, čarobna bića i na kraju pouku od koje i najmlađi mogu nešto naučiti. Ova bajka pisana je u stihu, pa nalikuje na epske pjesme. Ipak, stihovi su joj vrlo jednostavni, često rimovani, pa je vrlo lako, čak i djeci, uključiti se u njenu radnju. Nek dijelovi joj se ponavljaju, što ostavlja dojam refrena, a služe kako bi se neki važni motivi u radnji naglasili.
Ova bajka govori o caru Saltanu čiju su ženu i dijete njene zle sestre pokušale ubiti. Iako u tome nisu uspjele, carevna i mali carević izgnani su iz svog doma. Iako je carević vrlo brzo postao vladar druge kneževine, njegova jedina želja bila je vratiti se ocu. U tome mu je pomagala začarana labudica te se na kraju njegova želja i ostvarila. Kao i u svim bajkama, carević, odnosno knez Gvidon, prikazan je kao pravi junak. On je hrabar, dobar i spreman na osvetu. Ipak, u ovoj bajci je naglašeno da i on mora razmišljati i posljedicama svojih postupaka, što i čini. Nasuprot njemu, likovi su zlih sestara. One su mudre i ljubomorne, a svoju pamet koriste kako bi činile zlo. Jedine su koje stoje na put kneževoj sreći i ujedinjenju s ocem.
U priči, osim magičnih likova, u kojim se najviše ističe labudica, njenih 33 braće junaka i carevna koja postaje kneževa žena, posebno se ističu magični elementi u obliku radnje. Sve počinje s carevićem u koji iz tek rođene bebe u jedan dan izraste u mladića. Kao mladić, imao je sposobnost razgovora s morem, pa mu je naredio da spasi njega i njegovu majku. Nakon toga sreće začaranu labudicu koja mu ispunjava želje. Susrećemo i motiv čarobne vjeverice koja čisti zlatne orahe u kojima se nalaze rubini, te kneževu sposobnost da se pretvara u kukce koji prelete more kako bi došao do carstva svog oca. Ovi elementi priču čine bajkom, jer bajka mora imati motive koji nisu realno objašnjeni, a likovi u priči smatraju ih normalnima.
I kao svaka bajka, i ova ima sretan kraj i jaku pouku. Na kraju se car napokon susretne sa svojim sinom i svi problemi iz njihove prošlosti postanu izbrisani. Ljubav ih spoji i oni žive sretno do kraja života. Pouka proizlazi i iz kazne koju je snašla zle tetke. One su na kraju kažnjene za svoje laži, dok su dobri likovi nagrađeni za svoje poštenje. Pouka ove priče je da se istina na kraju sazna, koliko god se pokušala sakriti. Ponekad je potrebno vrijeme da se do nje dođe, ali na kraju se čekanje isplati.
Vrsta djela: bajka
Vrijeme radnje: jednom davno
Mjesto radnje: carev dvor, knežev otok
Tema djela: nastojanje kneza da dođe do svog oca cara
Ideja djela: Istina se uvijek sazna, koliko god je pokušali zataškati
Kratak sadržaj
Tri su sestre sjedile uz prozor i prele dugo u noć. Za to su vrijeme razgovarale o svojim željama. Prva sestra je rekla da bi ona, kada bi se udala za cara, za sve seljane spremila slasna jela. Druga sestra rekla je da bi ona, kada bi se udala za cara, natkala platna za sve seljane, a treća kaže da bi ona caru u braku rodila sina – div-junaka. Tek što sto izrekle, otvore se vrata i pojavi se car. Čuo je sve što su sestre rekle i najviše mu se svidjele želje treće sestre, pa odluči nju uzeti za ženu. Rekao joj je da mu rodi div-junaka, dok je druge dvije sestre postavio za kuharicu i tkalju.
Već iste noći treća sestra zanese, dok su druge dvije plakala od zavisti radeći u kuhinji i pred tkalačkim stanom. Car je već sutradan morao ići u vojsku, pa je svojoj ženi poručio da ga vjerno čeka. Vrijeme je protjecalo i s vremenom carica rodi caru sina. Poslala je pismo po glasniku da poruči svome mužu da mu je rodila sina, ali ljubomorne sestre i careva majka rekle su glasniku da caru poruči sljedeće:
“Ne rodi ti, care, žena
Noćas sina neviđena,
Ni kćer, miša, žabu gadnu,
Već nakazu neku jadnu.”
Car se razbjesnio na te riječi, ali je ipak poručio glasniku da javi njegovoj obitelji da ništa ne poduzimaju dok se on ne vrati s bojišta. Ali prije nego je glasnik stigao dostaviti vijest, preteknu ga na ulazu u grad ljubomorne sestre i opiju rujnim vinom. Zamijenile su carevo pismo s drugim, u kojem je stajalo naređenje da prije nego svane novi dan, vlastela utopi u vodi i caricu i sina kojeg je rodila. Vlastele nisu imali izbora nego poslušati ono što su mislili da je carevo naređenje. Brže-bolje su ugurali caricu i njenog sina u bačvu, pa ih bacili u more.
Bačva se tako njihala na valovima, a carica je usred nje plakala. Zbog njenog plača, sin je počeo brzo rasti, svakog trena bio je sve veći i do kraja dana, već je mogao govoriti. Valovima je tada naredio da ih odvedu do neke luke ili lađe jer jedino tako će im biti spašeni životi. U tom trenu propnu se valovi i odnesu bačvu na kopno. Sin je izbio dno bačve i uskoro su oboje bili na slobodi.
Carica i sin tako su se našli u šumi, pa sin od granja hrasta napravi luk i strijelu. Otišao je pred pučinu potražiti nešto što bi mogao uloviti za jelo i tamo vidio labudicu, a nad njom jastreba. Jastreb je pokušao svojim kandžama zgrabiti labudicu, ali ga carević prije toga pogodi strijelom. Jastreb padne u more i labudica ga u valovima utopi. Nakon toga obrati se careviću ljudskim jezikom i kaže da mu je zahvalna što ju je spasio. Taj jastreb zapravo je bio zli čarobnjak, a ona je začarana djeva. Kako bi mu se odužila, zauvijek će mu biti na usluzi.
Sutradan ujutro, kada su se carica i carević probudili, vidjeli su pred sobom bijele zidine, dvorac i cijeli grad sa zlatnim kupolama, crkvama i manastirima. Bio je to grad labudice, čiji su dvorjani došli pred carevića i molili ga da preuzme vlast i postane njihov vladar. Carević pristane i nazove sebe knezom Gvidonom.
Otkako je knez Gvidon počeo vladati novom kneževinom, svaki put kada bi na njegov otok došli moreplovci, otpratio bi ih s pozdravima od kneza Gvidona, pa tako i kada su došli moreplovci koji su išli do cara Saltana, kneževa oca. Moreplovce bi knez otpratio bi s tugom u srcu, pa kada ga je labudica pitala zašto je tužan, rekao je da ga srce vuče k njegovom ocu. Labudica mu odluči ispuniti želju, pa ga preobrati u komarca i knez poleti uz pomoć povjetarca ka svome ocu.
Knez je došao do očeva dvora baš kada je car Saltan primio moreplovce koji su posjetili i njegovu kneževinu. Ugostio ih je dobro, pa su caru pričali kako su na jednom mrtvom otoku, posve pustom, pronašli dvorac s hramovima i vrtovima, s brojnim blagom i gradskim zidinama. Car odmah poželi otići u taj dvorac i posjetiti kneza Gvidona koji njime vlada.
Ali kada su to čule sestre, kuharica i tkalja, pokušale su odvratiti cara od te ideje, ispričale su mu da na jednom drugom otoku postoji i veće čudo – tamo živi vjeverica koji ljušti zlatne orahe i iz njih vadi rubine. Knez to čuje, razljuti se što su njegove tetke odvratile oca da ga posjeti, pa još uvijek pretvoren u komarca, ubode jednu tetu u oko i pobjegne kući.
Kada je stigao na svoj otok, ispričao je labudici što je čuo, pa ona doista stvori vjevericu ispod hrasta, koja ljušti zlatne orahe i vadi rubine iz ljuske. Tako nitko u kneževini više nije bio siromašan, svi su postali bogataši. To su moreplovci ispričali caru Saltanu sljedeći put kad su mu došli. Ali onda su ljubomorne tete slagale kako na drugom otoku postoji četa od 33 junaka, div-mladića. Ovoga puta knez se pretvorio u muhu i čuo sve što njegove tete pričaju, pa je bijesan drugu tetku ubo u oko i pobjegao kući.
Kada je stigao na svoj otok, ispričao je labudici o čudu na drugom otoku, pa je ona pozvala svoju braću, 33 junaka, koji su svakog dana izlazili iz mora i čuvali stražu na obali. To su moreplovci ponovo prenijeli caru Saltanu, pa ovaj ponovo odlučio posjetiti taj čudesan otok i kneza Gvidona. Čule su to i ljubomorne tetke, pa caru ispričale kako na drugom otoku postoji i veće čudo – carevna lijepa, bajna i mila kao neka vila, na čelu joj je bila zvijezda, a ona je lijepa i vitka kao paunica.
Čuo je to i knez, sada pretvoren u bumbara, pa ljutit ubo tetku u nos. Odletio je svojoj kneževini, gdje ga je dočekala labudica. Knez joj je sve ispričao o lijepoj carevni. Labudica mu je rekla da je istina da ona postoji, ali da dobro promisli želi li doista da mu je dovede, jer žena nije neka stvar koju može dobiti i odbaciti, mora je stvarno željeti.
Knez se zakune da je promislio, ionako se već morao ženiti. Došla mu je i lijepa carevna, pa je on odvede majci i kaže mu da će mu to biti žena, a njoj kćerka. Oženili su se i voljeli, moleći se da dobiju nasljednika.
Sljedeći put kad su ga posjetili moreplovci i nakon toga otišli u carevinu njegova oca, knez Gvidon ostao je kod kuće sa svojom ženom. Nije se pretvorio u kukca i otišao na očev dvor. A kada su moreplovci došli kod cara Saltana i ispričali mu sve o knezu i njegovoj novoj ženi, car ih napokon odluči posjetiti. Kada je car stigao na knežev otok, dočekali su ga tamo junaci, vidio je i vjevericu sa zlatnim orasima, dočekala ih je i lijepa kneginja, a kada ga je došla pozdraviti i kneževa majka, on ju je odmah prepoznao. Zagrlio je caricu, pa i svog sina, kneza. Svi su se radovali, jeli i pili, a kuharicu i švelju progutala je tama.
Analiza likova
Knez Gvidon – rođen je kao carev sin koji je još kao beba protjeran s careva dvora, prije nego ga je njegov otac uopće i vidio. Budući da je bio rođen kao div-junak, vrlo brzo je narastao, u jedan dan postao je čak i dovoljno mudar i hrabar da je sebi osigurao kraljevstvo. Spasio je labudicu, začaranu djevu, zbog čega je odmah dobio svoj otoka i kraljevstvo da njime vlada. Ipak, najveća želja bila mu je vratiti se ocu i napokon ga upoznati. Sve želje koje je imao, ispunila mu ih je labudica. On nije iskorištavao te želje, one su mu samo pomogle da dođe do svog oca. Knez bi se pretvarao u kukce i tako odletio do očeva carstva te bi tamo kaznio svoje zločeste tete. Na kraju se knez Gvidon oženio za ljepoticu i tek nakon toga, prestao je obilaziti očev dvor. Ali nakon toga, car je došao k njemu. Tek je tada saznao da je knez zapravo njegov sin, a njegova majka, supruga koju su istjerali iz kraljevstva. Nakon toga, knez se napokon susreo sa svojim ocem, te s njim dalje sretno živio.
Labudica – labudica je zapravo začarana djeva koja ima mogućnost ispunjavanja želja. Nakon što ju je carević spasio, odlučila je služiti mu. Dala mu je dvor kojim je mogao vladati i činila sve da bude sretan. Ispunjavala mu je sve želje, ali nekada bi mu rekla i da dobro promisli što želi i što će učiniti nakon što mu želja bude ispunjena. Labudica nije olako shvaćala svoj dar, niti se njima razbacivala. Na kraju je njena mudrost urodila plodom. Dovela je knezu suprugu i spojila ga s ocem.
Car Saltan – bio je mudar car, ali je dopuštao da ga zle žene obmanu. Izabrao je sebi najbolju suprugu, ali njene sestre su je zbog ljubomore pokušale ubiti. Car nikada nije sumnjao u njih i uvijek je slušao njihovo mišljenje. Ipak, na kraju je odlučio postupiti po svome i tek to ga je dovelo do njegova izgubljenog sina, za kojeg je mislio da je mrtav. Kada je vidio svoju suprugu, razveselio se, tek je onda pokazao koliko je zapravo voli. Srećom, ujedinjenje obitelji dovelo je do sretnog kraja bajke.
Sestre kuharica i tkalja – sestre su bile jako ljubomorne na svoju treću sestru, koja se udala za cara, toliko da su je odlučile ubiti. Caru su rekle da je rodila sina rugobu i slagale da ih car želi ubiti. Kasnije su na sve načine pokušale odvratiti cara da posjeti kneževinu svoga sina. Ali, pravda je ipak na kraju pobijedila i, kada se istina doznala, one su bile protjerane iz kraljevstva u tamu. Stigla ih je sudbina koju su zaslužile!
Bilješka o autoru
Aleksandar Sergejevič Puškin bio je ruski pjesnik, novelist, dramatičar i romanopisac. Rođen je 26.svibnja 1799. godine u Moskvi. Također se smatra da je bio ponajbolji pjesnik i otac moderne ruske književnosti.
Potječe iz plemićke obitelji. U ranom djetinjstvu prepušten je odgoju kmeta Nikite Kozlova i kmetice Arine R. Jakovljeve. 1811. godine obitelj ga je poslala na školovanje u licej u Carsko selo pored Carigrada. Već je tada počeo pisati.
Kretao se u društvu mnogih intelektualaca, zbog kojih je njegovo stvaralaštvo još jače.
Car mu je cenzurirao djela i ograničavao njegovu književnu slobodu. Razdoblje od 1828. do 1836. godine bilo je najplodnije razdoblje, kako za Puškina, tako i za rusku književnost.
Pisao je i obavljao poslove na dvoru, a 1831. godine oženio se s Natalijom Nikolajevnom Gončarovom.
Najpoznatija djela su mu: “Mozart i Salieri”, “Pir za vrijeme kuge” , “Kapetanova kći”, “Dubrovski”, “Pikova dama”, “Kavkaski zarobljenik”, “Cigani”, a životno djelo nosi mu naziv romana “Jevgenij Onjegin”.
Umro je 29. siječnja 1837. godine, od posljedica ranjavanja.
Autor: V.B.
Odgovori