Luis de Gongora

Luis de Gongora y Argote je španjolski barokni pjesnik i jedan od najutjecajnijih španjolskih pjesnika svih vremena. Rođen je u plemićkoj obitelji Cordoba 1561. godine. Otac mu je bio sudac, a kako bi se mogao obrazovati u puritanskom katoličkom duhu (koje je tada bilo jedini vid obrazovanja) , morao je prisvojiti majčino prezime Gongora.

1586. godine postao je đakon i u svojoj službi putovao diljem Andaluzije, Kastilje i Navarre. Posjetio je mnoga važna španjolska središta, a kada je postao svećenik, živio je u Madridu i Valladolidu.

Za života bio je veliki rival također velikom baroknom pjesniku Franciscu de Quevedu. Cijelog života optuživali su jedno drugo za razne gadosti, sve dok Queveda nije kupio kuću Gongore samo kako bi ga izbacio iz nje. Pjesnik se tada, već načetog mentalnog zdravlja, morao vratiti u rodnu Cordobu, gdje je u siromaštvu i umro godinu dana nakon toga.

Gongora je najprije pisao u duhu tradicionalne, narodne poezije, ali se onda okrenuo romanci u kojoj je i usavršio svoje pjesništvo. S vremenom je i sam počeo tražiti svoj pjesnički jezik, stvarati novi izraz, novu sintaksu i metaforiku. Njegove pjesme bile su pune mitološke simbolike, zbog svojih obilježja pristupačne samo obrazovanim čitateljima. Stoga je Gongora glavni predstavnik kulteranizma, nazvanog i gongorizam, upravo po ovom pjesniku, te imao veliki utjecaj na razvoj poezije u Europi stoljećima kasnije - tek u 20. stoljeću.

Značajna djela ovog pjesnika su poeme "Samoća", "Polifem" i "Galatea".

Luis de Gongora umro je u Cordobi 1627. godine.