Punim imenom Luis de Gongora y Argote (1561.-1627.) najveći je španjolski barokni pjesnik. Na početku svog književnog djelovanja, pisao je narodnu poeziju i usavršio romance, no odjeci baroknog stilskog pravca naveli su ga u potragu za novim temama, jezičnim posebnostima i metaforama.
Izgradio je veoma osebujan pjesnički izraz, pun neobičnih metafora i mitološke simbolike, koji su često bili neshvatljivi neobrazovanim čitateljima. Uz njegov rad zato se veže naziv stilskog pravca kulteranizma, po njegovom imenu nazvanim i gongorizmom.
Kulteranizam (od culto=učen) zahtijeva od čitatelja određeno obrazovanje, a budući da govorimo o neobičnim metaforama, Gongora je čak uz svoje pjesme izdavao i knjižice tumačenja. Poezija mu je hermetična, osjećajno hladna i neosobna. Ali teme mu odražavaju tipične barokne svjetonazore – prolaznost života, nemir i podvojenost ličnosti, raskoš i kićenost.
Pješčani sat – analiza pjesme
Kao i pjesma “Sat na zvoniku” i ova pjesma motivom sata ostvaruje temu prolaznosti ljudskoga života. Štoviše, ovdje pjesnik upotrebljava metaforu pješčanog sata. Pijesak simbolizira protočnost i nezadrživu prolaznost vremena. Ovakvim metaforama Gongora iskazuje pjesničku sposobnost pretvaranja običnih, svakodnevnih motiva u poetsku viziju u kojoj ostvaruje ideje o smislu i životu općenito.
Pjesma je pesimističnog tona, a govorni subjekt “mi” predstavlja i ovdje je apostrofirano vrijeme, a personificirano je kao “tiranin obijesni” koji ne mari za čovjekovo vrijeme. Metafora “tiranin” naglašava uzaludnost ljudskih nastojanja da utječe na vrijeme, ono se ponaša svojevoljno i mimo naših želja. Uzaludnost ljudske borbe izražena je ovim stihovima: “Što nam vrijedi da činimo (…) za te staklen zatvor tijesni/ da te ovdje zadržimo”. Vrijeme je prividno zarobljeno u staklenom pješčanom satu, ali čovjek ga ne može zadržati.
Taman kad čovjek počne uživati, vrijeme počne bježati. Život zove vrijeme, a ono bježi, “ploveć,/ gluho poput pijeska siva”. Ništa nije vječno, a pogotovo ljudski život, čija je kratkotrajnost uspoređena s pijeskom u pješčanom satu.
Pjesma se sastoji od deset stihova, astrofične kompozicije. Stoga i u ovoj pjesmi možemo reći da je dužina pjesme u skladu s temom kratkoće i prolaznosti života. No unatoč opsegu stihova, pjesma obiluje metaforama i motivima koji tumače glavne ideje.
Bilješka o autoru
Luis de Gongora y Argote je španjolski barokni pjesnik i jedan od najutjecajnijih španjolskih pjesnika svih vremena. Rođen je u plemićkoj obitelji Cordoba 1561. godine. Otac mu je bio sudac, a kako bi se mogao obrazovati u puritanskom katoličkom duhu (koje je tada bilo jedini vid obrazovanja) , morao je prisvojiti majčino prezime Gongora.
1586. godine postao je đakon i u svojoj službi putovao diljem Andaluzije, Kastilje i Navarre. Posjetio je mnoga važna španjolska središta, a kada je postao svećenik, živio je u Madridu i Valladolidu.
Za života bio je veliki rival također velikom baroknom pjesniku Franciscu de Quevedu. Cijelog života optuživali su jedno drugo za razne gadosti, sve dok Queveda nije kupio kuću Gongore samo kako bi ga izbacio iz nje. Pjesnik se tada, već načetog mentalnog zdravlja, morao vratiti u rodnu Cordobu, gdje je u siromaštvu i umro godinu dana nakon toga.
Gongora je najprije pisao u duhu tradicionalne, narodne poezije, ali se onda okrenuo romanci u kojoj je i usavršio svoje pjesništvo. S vremenom je i sam počeo tražiti svoj pjesnički jezik, stvarati novi izraz, novu sintaksu i metaforiku. Njegove pjesme bile su pune mitološke simbolike, zbog svojih obilježja pristupačne samo obrazovanim čitateljima. Stoga je Gongora glavni predstavnik kulteranizma, nazvanog i gongorizam, upravo po ovom pjesniku, te imao veliki utjecaj na razvoj poezije u Europi stoljećima kasnije – tek u 20. stoljeću.
Značajna djela ovog pjesnika su poeme “Samoća”, “Polifem” i “Galatea”.
Luis de Gongora umro je u Cordobi 1627. godine.
Autor: I.D.
Odgovori