Punim imenom Luis de Gongora y Argote (1561.-1627.) najveći je španjolski barokni pjesnik. Na početku svog književnog djelovanja, pisao je narodnu poeziju i usavršio romance, no odjeci baroknog stilskog pravca naveli su ga u potragu za novim temama, jezičnim posebnostima i metaforama.
Izgradio je veoma osebujan pjesnički izraz, pun neobičnih metafora i mitološke simbolike, koji su često bili neshvatljivi neobrazovanim čitateljima. Uz njegov rad zato se veže naziv stilskog pravca kulteranizma, po njegovom imenu nazvanim i gongorizmom.
Kulteranizam (od culto=učen) zahtijeva od čitatelja određeno obrazovanje, a budući da govorimo o neobičnim metaforama, Gongora je čak uz svoje pjesme izdavao i knjižice tumačenja. Poezija mu je hermetična, osjećajno hladna i neosobna. Ali teme mu odražavaju tipične barokne svjetonazore – prolaznost života, nemir i podvojenost ličnosti, raskoš i kićenost.
Na grobu vojvotkinje od Lerme – analiza pjesme
Ovo je pjesma pisana u formi soneta, čime pjesnik Gongora pokazuje da slijedi renesansnu baštinu, ali tematski se okreće baroknim lajtmotivima prolaznosti života i čovjekove podvojenosti. Također, pjesma obiluje stilskim figurama i kićenosti izraza, a smisao takvog raskošnog i kićenog izraza je u njemu samom.
Prvi katren počinje oksimoronom, kojim pjesnik apostrofira umrlu vojvotkinju – boginja ljudska. Ovim riječima indicira njenu vjerojatnu ljepotu, koja je slična božanskoj, ali više od svega kao da ironizira njenu svijest o sebi kao o važnoj osobi, jer je plemenitog roda bila kao živa. Svoj podrugljivi stav prema takvoj ljudskoj oholosti pjesnik u prvoj strofi izražava antitezom oltar- grob, koja u sebi sadržava odnos prošlosti i budućnosti te života i smrti.
Smisao prve strofe ostvaren je metaforom ptičjeg perja. Perje je ono što otpada kad-tad, pa makar bilo i kraljevsko. Onda kad perje padne s ptice, nema veze čije je bilo, i dalje je samo perje i to otpalo. Dakle, svi ljudi, bili kraljevi ili prosjaci, kada umru jednaki su: “tko to ne zna, strada.” Ironija je iskazana i u drugoj strofi kombinacijom vizualnog i olfaktivnog motiva raspadnutog tijela u grobu, čiji se smrad ne osjeti jer je premazan “jakim istočnim mastima”. U hrvatskom jeziku postoji frazem “premazan svim mastima”, koji koristimo kako bismo opisali osobu koja se predstavlja na van drukčije nego što zapravo je.
Apostrofirana vojvotkinja od Lerma, bilo da se radi o stvarnoj ili izmišljenoj osobi, ona je čiji život pjesnik osuđuje, jer “što mramor krije, to razum otkriva”. Pjesnika ne može prevariti vanjština, a pogotovo ne maska plemenitog roda iza kojeg se velikaši kriju. U vezu s vojvotkinjinim plemenitim rodom dovodi se ptica feniks. Simbolika ove ptice može označavati uskrsnuće tijela nakon smrti, ali označava i da se iz svega onoga što je čovjek bio na zemlji, a sada je prah, može roditi nešto lijepo poput feniksa. Feniks može letjeti nakon naše smrti i pronositi dobar glas o nama i našim djelima, ali kad-tad i on će postati “crv samo sred praha rasuta” i tako postati opomena ljudima da ne griješe.
Druga tercina upotrebljava alegoriju broda. Pogodbena rečenica izražava mogućnost stradanja velikog broda, za kojeg se nitko ne bi nadao da će ga zbog veličine jednom potopiti ocean. “Veliki brod” predstavlja upravo hvastave i ohole ljude, premazane svim mastima, koje najprije guta život, jer mnogi shvate prividnost njihove veličine, a potom ih guta i smrt i postaju jednaki “kakvom jedrenjaku” (običnim, malim ljudima neplemenitog roda).
“Stvor, jer je zemlja, nek u zemlju pada!” posljednji je stih pjesme koji dovodimo u vezu s biblijskim citatom: “Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!” Smisao pjesme je da smo svi jednaki u smrti, bili na zemlji “mali” ili “veliki”, postat ćemo isti prah.
Bilješka o autoru
Luis de Gongora y Argote je španjolski barokni pjesnik i jedan od najutjecajnijih španjolskih pjesnika svih vremena. Rođen je u plemićkoj obitelji Cordoba 1561. godine. Otac mu je bio sudac, a kako bi se mogao obrazovati u puritanskom katoličkom duhu (koje je tada bilo jedini vid obrazovanja) , morao je prisvojiti majčino prezime Gongora.
1586. godine postao je đakon i u svojoj službi putovao diljem Andaluzije, Kastilje i Navarre. Posjetio je mnoga važna španjolska središta, a kada je postao svećenik, živio je u Madridu i Valladolidu.
Za života bio je veliki rival također velikom baroknom pjesniku Franciscu de Quevedu. Cijelog života optuživali su jedno drugo za razne gadosti, sve dok Queveda nije kupio kuću Gongore samo kako bi ga izbacio iz nje. Pjesnik se tada, već načetog mentalnog zdravlja, morao vratiti u rodnu Cordobu, gdje je u siromaštvu i umro godinu dana nakon toga.
Gongora je najprije pisao u duhu tradicionalne, narodne poezije, ali se onda okrenuo romanci u kojoj je i usavršio svoje pjesništvo. S vremenom je i sam počeo tražiti svoj pjesnički jezik, stvarati novi izraz, novu sintaksu i metaforiku. Njegove pjesme bile su pune mitološke simbolike, zbog svojih obilježja pristupačne samo obrazovanim čitateljima. Stoga je Gongora glavni predstavnik kulteranizma, nazvanog i gongorizam, upravo po ovom pjesniku, te imao veliki utjecaj na razvoj poezije u Europi stoljećima kasnije – tek u 20. stoljeću.
Značajna djela ovog pjesnika su poeme “Samoća”, “Polifem” i “Galatea”.
Luis de Gongora umro je u Cordobi 1627. godine.
Autor: I.D.
Odgovori