Punim imenom Luis de Gongora y Argote (1561.-1627.) najveći je španjolski barokni pjesnik. Na početku svog književnog djelovanja, pisao je narodnu poeziju i usavršio romance, no odjeci baroknog stilskog pravca naveli su ga u potragu za novim temama, jezičnim posebnostima i metaforama.
Izgradio je veoma osebujan pjesnički izraz, pun neobičnih metafora i mitološke simbolike, koji su često bili neshvatljivi neobrazovanim čitateljima. Uz njegov rad zato se veže naziv stilskog pravca kulteranizma, po njegovom imenu nazvanim i gongorizmom.
Kulteranizam (od culto=učen) zahtijeva od čitatelja određeno obrazovanje, a budući da govorimo o neobičnim metaforama, Gongora je čak uz svoje pjesme izdavao i knjižice tumačenja. Poezija mu je hermetična, osjećajno hladna i neosobna. Ali teme mu odražavaju tipične barokne svjetonazore – prolaznost života, nemir i podvojenost ličnosti, raskoš i kićenost.
Sat na zvoniku – analiza pjesme
Pjesma “Sat na zvoniku” govori o prolaznosti života, koja se osniva na dva glavna motiva: sat i vjetar. Pjesnik apostrofira vrijeme, čija je personifikacija utjelovljena u vizualnoj slici sata na zvoniku. Vrijeme je poistovjećeno sa sudbinom, ono je gospodar ljudskog života, što je poentizirano u posljednja dva stiha. Zapravo, sat koji stoji prijeteći na zvoniku onaj je koji troši i vrijeme i ljudski život.
Pjesnik navodi pojedine dijelove sata metaforama ljudskog tijela – oštri zubi i noge sputane utezima. Osim personifikacije vremena i sata, u pjesmi nalazimo i treću personifikaciju, koja je u izravnoj vezi s prethodna dva motiva, a to je vjetar. Ova tri motiva stvaraju dinamizirani ugođaj pjesme, jer predstavljaju nešto brzo, prolazno i pokretno. Sat troši vrijeme, a vjetar ga nosi, zbog čega se čini da je sve hitrije.
Temeljna tema je prolaznost ljudskog života, dakle onog vremena koje je dano čovjeku. A vrijeme ipak ostaje kao stalno postojeća dimenzija, koja teče jednakim tempom. I kratkoća pjesme (deset stihova) upućuje na temu o kojoj govori.
Posljednji stihovi “i zvuku metala daješ/ što nam šutke oduzimaš” govore kako su ljudi zapravo robovi vremena. Svaki tren koji je prošao korak je bliže smrti, a što smo stariji, čini nam se da nam sat još brže otkucava. Vrijeme daje smisao satu, mehaničkoj napravi, ali nama oduzima onoliko koliko je dalo satu. To je smisao tih stihova. Poruka pjesme je tipična barokna filozofija koja opominje čovjeka da je smrtan i prolazan na zemlji, a njegov život samo je mali trag u sveukupnom vremenu od početka svijeta.
Bilješka o autoru
Luis de Gongora y Argote je španjolski barokni pjesnik i jedan od najutjecajnijih španjolskih pjesnika svih vremena. Rođen je u plemićkoj obitelji Cordoba 1561. godine. Otac mu je bio sudac, a kako bi se mogao obrazovati u puritanskom katoličkom duhu (koje je tada bilo jedini vid obrazovanja) , morao je prisvojiti majčino prezime Gongora.
1586. godine postao je đakon i u svojoj službi putovao diljem Andaluzije, Kastilje i Navarre. Posjetio je mnoga važna španjolska središta, a kada je postao svećenik, živio je u Madridu i Valladolidu.
Za života bio je veliki rival također velikom baroknom pjesniku Franciscu de Quevedu. Cijelog života optuživali su jedno drugo za razne gadosti, sve dok Queveda nije kupio kuću Gongore samo kako bi ga izbacio iz nje. Pjesnik se tada, već načetog mentalnog zdravlja, morao vratiti u rodnu Cordobu, gdje je u siromaštvu i umro godinu dana nakon toga.
Gongora je najprije pisao u duhu tradicionalne, narodne poezije, ali se onda okrenuo romanci u kojoj je i usavršio svoje pjesništvo. S vremenom je i sam počeo tražiti svoj pjesnički jezik, stvarati novi izraz, novu sintaksu i metaforiku. Njegove pjesme bile su pune mitološke simbolike, zbog svojih obilježja pristupačne samo obrazovanim čitateljima. Stoga je Gongora glavni predstavnik kulteranizma, nazvanog i gongorizam, upravo po ovom pjesniku, te imao veliki utjecaj na razvoj poezije u Europi stoljećima kasnije – tek u 20. stoljeću.
Značajna djela ovog pjesnika su poeme “Samoća”, “Polifem” i “Galatea”.
Luis de Gongora umro je u Cordobi 1627. godine.
Autor: I.D.
Odgovori