Alkar obrađena lektira Dinka Šimunovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno djelo Alkar online >>>
Analiza djela
Iako spada u pripovijetku, Alkar je djelo koje je više razrađeno i opsežnije od pripovijetke, pa se može nazvati i omanjim romanom. Prvi put je djelo objavljeno 1908. godine u književnom časopisu Savremenik. Osnovna priča se vrti oko ljubavi dvojice muškaraca, Rašice i njegovog sina Salka, prema djevojci Marti.
Duboka je priča koja istražuje složenost ljudskih emocija, obiteljskih odnosa i tradicije. Kroz živopisne likove i detaljno opisanu atmosferu Sinjske krajine, Dinko Šimunović uspijeva prenijeti slojevitost ljudskog iskustva i univerzalne teme koje su relevantne i danas. Kroz sukobe i dileme likova, čitatelj se suočava s pitanjima identiteta, ljubavi i moralnosti. Šimunovićeva vještina pripovijedanja i bogatstvo detalja čine Alkara nezaboravnim književnim djelom koje i danas inspirira i potiče na razmišljanje.
Kroz pripovjedački stil u trećem licu, Šimunović precizno prikazuje unutarnje sukobe i osjećaje likova, pružajući čitatelju dublji uvid u njihove motivacije i dileme. Radnja se fokusira na tradicionalnu igru Sinjsku alku, koja simbolizira hrabrost i viteštvo te služi kao važan element sučeljavanja likova.
Likovi poput Rašice, Salka i Marte su slojevito razrađeni, a njihovi unutarnji sukobi pružaju dublji uvid u teme poput ljubavi, obiteljskih odnosa i tradicije. Kroz simbolizam, ironiju te bogate opise i atmosferu, Šimunović stvara živopisan prikaz Sinjske krajine i njezinih stanovnik i istražuje kompleksnost ljudskih odnosa i tradicijskih vrijednosti.
Salkova ljubav prema Marti je nježna i plaha, poput njega samog. On je fasciniran djevojkom koja postaje središte njegovog svijeta, što je neuobičajeno za seosku sredinu Sinjske krajine toga vremena, gdje žene nisu imale isti položaj kao muškarci.
Međutim, kada se pojavi Salkov otac, Rašica, još uvijek moćni junak iz hajdučkih borbi i pobjednik Sinjske alke, Salko biva potpuno zasjenjen u Martinim očima. Rašica vidi u Marti sliku svoje mladenačke ljubavi, žene s kojom se nije oženio i poželi je za sebe. Ipak, spreman je odustati od nje ako ona želi biti s njegovim sinom.
Marta se priklanja ocu umjesto sinu, što dovodi do tragičnog raspleta. Salko gubi razum zbog te odluke, što označava kulminaciju tragedije u priči.
Dinko Šimunović otvara još jedan intrigantan aspekt priče kroz živopisno prikazivanje Sinjske alke, viteške igre koja se održava u Sinju svake godine u kolovozu. Ova tradicija obilježava pobjedu Hrvatske nad Turcima 1715. godine. Rašica postiže izvanrednu pobjedu nad svojim protivnikom na alci, što ga čini još privlačnijim Marti.
Treći prostor priče oslikava zaostalost i praznovjerje lokalnog stanovništva. Za mnoge od njih vještice i vukodlaci su stvarna bića, što rezultira nasiljem prema Martinoj majci (naziv: vještica). Ovo je opasno vrijeme za one koji se razlikuju ili su percipirani kao drugačiji. Marta uspijeva smiriti seljane i iznijeti svoje stavove, što pokazuje njenu snagu i hrabrost.
Salko nije žrtva Marte, već svoje nesposobnosti da se prilagodi stvarnosti i svojoj okolini. Prikaz njegovog mentalnog stanja daje uvid u to kako se stvarnost pretvara u halucinacije.
Rašica, iako grub i otresit, pokazuje osjećaj za nepisanu pravdu i pravilo prvenstva. On je spreman odustati od Marte zbog volje svog sina, premda nikada nije istinski volio ni Salka ni svoju pokojnu ženu. Osjeća kajanje zbog svojih postupaka prema sinu, ali shvaća da je vrijeme za razgovor sada prošlo.
Dinko Šimunović se ističe kao vješt pisac karaktera i ambijenata, koji duboko poznaje ljudske vrline i mane, običaje i kulturu svog šireg zavičaja. Njegovo pripovijedanje iskreno iznosi ljepote i prednosti teških situacija, ali i njihove ružnoće i nedostatke.
Možda je ključna poruka autora da se treba suočiti s istinom bez straha. Ako se istina ne može promijeniti, važno je pronaći nove načine suočavanja s stvarnošću i nove ciljeve koji mogu donijeti nadu. Salko nije uspio pronaći tu unutarnju snagu i čvrstoću. Otežavajuća okolnost bila je što mu je suparnik bio njegov vlastiti otac, čovjek snažne osobnosti i autoriteta, koji je uvijek mogao utjecati na njega.
Šimunović je odabrao temu koja je duboka, životna i izvrsna, a svojim stilom i jezikom vjerno je prikazao podneblje o kojem piše, čineći priču izuzetno uvjerljivom.
Njegove priče su toliko snažne da su inspirirale i filmsku umjetnost. Godine 2010. snimljen je dugometražni igrani film “Duga”, koji isprepliće priče Duga i “Alkar”, dok je “Alkar” 1936. godine preveden na kineski jezik i objavljen u Šangaju pod nazivom “Prsten”.
Alkar se može usporediti s drugim djelima hrvatske književnosti poput “Gričke vještice” Marije Jurić Zagorke ili “Povratak Filipa Latinovicza” Miroslava Krleže, u smislu duboke karakterizacije likova, živopisnih opisa okoline te tematske slojevitosti. Svjetski, sličnosti se može pronaći s romanima poput “Rat i mir” Lava Tolstoja, gdje su teme ljubavi, hrabrosti i tradicije također središnje, a karakterizacija likova slojevita i kompleksna. Također, Alkar dijeli određene sličnosti s klasičnim tragedijama poput Shakespeareovih djela poput “Romea i Julije” ili “Kralj Lear“, gdje su obiteljski odnosi, ljubavni trokuti i unutarnje dileme likova ključni elementi radnje.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Video lektira
Video lektira Alkar, pripovijetka hrvatskog autora Dinka Šimunovića o mladiću koji sanja o sudjelovanju u tradicionalnoj viteškoj igri alki. Osim toga, otac mu želi preoteti djevojku.
U ovoj video lektiri smo pripremili kratak sadržaj, temu te zaključak u kojem se nalazi ideja pripovijetke.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: radnja se odvija u 19. stoljeću, u ruralnom kraju Sinjske krajine
Mjesto radnje: ruralno okruženje Sinjske krajine, s naglaskom na selo Begluk i okolna mjesta
Tema: glavna tema djela je ljubav između Marte, Salka i Rašice i različite manifestacije ljubavi, sukobi između tradicije i osobnih osjećaja te pitanje identiteta i pripadnosti
Ideja: glavna ideja djela ističe važnost suočavanja s stvarnošću i prihvaćanja promjena te potrebu za pronalaskom osobnog integriteta unutar društvenih i obiteljskih očekivanja
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
I.
Sinjsko polje je prostrano i tiho, prekriveno plavom maglom koja se podiže pod utjecajem žarkog ljetnog sunca. Planine u daljini izgledaju kao da miruju iza tanke maglice. U ovom miru, čini se da je cijela Krajina u ljetnom snu ili oporavku nakon prošlih borbi i junačkih djela.
Kroz polje teče rijeka Cetina, koja svojim tokom obasjava plavu maglu sunčevim zrakama. Naselja su razasuta duž polja, s brežuljcima i kulama koje stoje kao svjedoci prošlih vremena. Han i Čitluk, spojeni velikom “ćuprijom”, dominiraju vrhom, dok se u podnožju nalazi Begluk, Hasan-kula i Odžak-selo s Ali-česmom.
Ova područja obilježena su bogatom poviješću i kulturnim nasljeđem, gdje se i danas mogu osjetiti tragovi prošlih vremena. Hodžin glas odjekuje kroz sjećanja i podsjeća na dane kad su junačke pjesme odjekivale među brdima. Često, dok bi se slušale junačke pjesme, osjećao bi se duh hrabrog istoka.
Iako su Turci davno otišli, Cetinjani i dalje žive u sjećanju i želji za slavom, snagom i osvetom koju su osjećali za vrijeme turske vlasti. Iako sada žive u miru, ta želja za slobodom i pravednošću ostala je duboko usađena u njihovoj kulturi.
Usprkos mirnoj atmosferi i pospanosti koju je donosilo ljetno sunce, Krajina je bila obilježena povijesnim junaštvom. Tog ljeta obilježavalo se stotinu i šezdeset godina od izgonstva Turaka, posljednjeg velikog sukoba. Legenda kaže da je njihova Gospa poslala srdobolju (stari naziv za bolest dizenteriju) u turski tabor i tako uništila veliku tursku vojsku, čime se obilježava junačko razdoblje cetinske slave.
Svake godine, kao spomen na to razdoblje, održava se junačka igra alka.
Tijekom tog događaja, bogati varošani (mladići iz uglednih obitelji) natjecali su se u jahanju konja i gađanju gvozdenog kruga kopljem. Ova svečanost okupljala je mnoge ljude i svi su oni gledali tu sjajnu trku.
Na polju koje je titralo pod silnim suncem, nekoliko konjara i čobanica odmarali su se ispod vrba kraj rijeke Cetine. Među njima je bio i Salko.
Salko je bio zaljubljen u Martu, najljepšu djevojku u Begluku. Iako su se njih dvoje grlili i izmjenjivali poljupce, bili su svjesni društvenih prepreka i predrasuda koje su stajale pred njihovom vezom.
Dok su Juriš i Gare opušteno razgovarali, Salko je osjećao unutarnji nemir jer Marta nije bila tu. Prijatelji nisu primijetili njegovu zabrinutost dok su uživali u ležernom razgovoru ispod vrbama.
Salkov vranac, po imenu Arap, bio je neobično lijep konj, tamno crne boje, vitak kao djevojka, male glave i tankih nogu. Bio je to konj kojeg je Salkov otac, hajduk Rašica, doveo kući nakon što je ubio livanjskog bega. Iako su svi ostali hajduci dijelili bogatstvo bega, Rašica je zadržao samo konja Arapa za sebe, jer mu je bio posebno drag.
“Bijaše to konj mlad jošte, vitak kao djevojka, male glave i tankih nogu, pa u svemu drugome lijep da bi ga vazdan mogao gledati i ne bi ti dodijalo. Sjajan i crn kao zrela trnjina, a brz, Bože, ne možeš ga ni sagledati kad trči. A šaka sijena je njemu dosta i umoriti se neće nikad pa da jašeš na njemu tri duga dana bez počinka.”
Arap je bio inteligentan konj, kojeg su brzo svi u selu zavoljeli. Njegov izgled i karakter privlačili su pažnju svih, a bio je toliko brz da ga je teško bilo pratiti kad bi trčao. Međutim, bio je i osjetljiv. Prestrašio bi se neočekivanih zvukova ili prizora.
Salko je volio Arapa, a Arap je bio poslušan i odan, uvijek spreman poslušati svog gospodara.
Kad bi ga Salko zvao po imenu, Arap bi odmah istupio ili bi pružio glavu za uzdu. Bio je to konj koji je bio spreman izvršiti svaku naredbu svog gospodara.
Salko je osjećao radost i uzbuđenje dok je bio s Arapom, posebno zbog mogućnosti da vidi Martu.
Bez riječi svojim prijateljima, Salko je uzjahao svog konja i krenuo dalje.
Dok je jahao je pjevao, ali se njegov glas gubio se u daljini. Tako su njegovi prijatelji primijetili da je Salko krenuo daleko u polje, pa je Juriša spomenuo kako je Marko Perić pitao za Salkovog konja za alku, ali Salko mu ga ne želi posuditi.
Gare se čudi što Salko ima alkarsku odoru, a nije naručena za njega, ali saznao je da je Salkova odora naručena za njegovog oca Rašicu, koji je poznat kao bogat i ugledan čovjek.
Salko je inzistirao da mu se dopusti da sudjeluje na utrci, čak iako mu otac ne želi dati naručeno odijelo. Salko se, iako mlad, osjeća odlučno i spremno izboriti za svoje mjesto u alci, ali mu otac ne dopušta, Rašica sa svojih 50 godina će radije sudjelovati u utrci nego Salko sa svojih osamnaest.
Dok su prijatelji razgovarali, Salko se udaljio, izgubivši se u polju. Sunce je i dalje žarilo, a tišina je postala još izraženija.
*
Sve dublje je zalazilo sunce. Krajina je zračila crvenilom od zalaska sunca. Činilo se kao da je natopljena krvlju, ispunjena snagom i ljepotom.
Na polju su se počeli čuti glasovi konjara i čobanica. Miješali su se s pjesmama o ljubavi i junaštvu. Zvuk kopita konja odjekivao je po polju i podsjećao na dane prošlih borbi. Čak su i čobanice pjevale o hrabrosti i oružju više nego o ljubavi, a taj zvuk pjesme podsjećale su na ponovno buđenje Krajine za borbu.
“A i čobanice su u svojim pjesmama prijetile onima što ih misle oteti, i više je njihovih pjesama govorilo o junaštvu i oružju nego o momcima i o ljubavi. I čujući onu tutnjavu i te pjesme, rekao bi da se diže sva Krajina i srće u boj nekamo daleko da te iste noći dostigne neprijatelja što je utekao s plijenom.”
Dok su se sunčeve zrake sve više povlačile, ljudi su se vraćali svojim domovima. Mladići i djevojke su se međusobno družili, hodali ili jahali, svađali se ili se ljubili.
“No čobanice su već znale gdje će biti njihovi najdraži momci, pa su onuda tjerale svoje blago.”
Prašina bi se dizala dok bi se mnoštvo ljudi i stoke vraćalo kućama.
Na vrhovima brežuljaka, vidjelo se mnogo bijelih figura. U selima su se djeca, s dugim štapovima u rukama, igrala ili hodala za stokom. Na raskršćima bi se zaustavljali i šalili, prije nego što bi se razišli i pozdravili uz smijeh i pjesmu.
Jedna od tih djevojaka bila je Marta. Njena ljepota privlačila je poglede svih, a njen pogled je bio dubok i zavodljiv.
“Gledajući je, ćutio si pritajenu snagu što je u njoj, i želio bi započeti borbu s tom silom koja je buktjela samo zato da izazove borbu pak da podlegne. Ali da podlegne onoj sili koja je mnogo jača od nje.”
Iako siromašna, Marta se odijevala pristojno, s jednostavnim nakitom, a njen stas i izgled ostavljali su snažan dojam na sve koji su je vidjeli.
Njena majka je osjećala strah zbog Martine privlačnosti, ali Marta je nastavljala gledati u daljinu, zamišljena u svojim mislima, dok je majčin glas prekidao njenu tišinu.
Starica je nosila nešto drva, a Rašica, Salkov otac, hodao je iza nje. Čim su zazvonili Rašičini srebrni novci i Marta je čula njegov moćni glas, koji samo naređuje, Marta je problijedila kao smrt, a zatim se zacrvenila kao mak u cvatu. Čula je da je Rašica s s njenom majkom razgovarao o njoj. Međutim, samo je zamolio da mu donesu hladnu vodu, oštro je pogledao i otišao hajdučkim korakom, uz tutnjavu zemlje i zvuk srebrnih novaca.
Te večeri Marta nije pitala što je Rašica govorio o njoj, jer se plašila tog hajdučkog vođe i nije htjela razmišljati o tome pred obitelji. Njena majka nije bila vještica, kako su ljudi pričali, već samo stara i ružna žena, a otac je već dugo bio bolestan i nije obraćao pažnju na tračeve.
Njena mlađa sestra Iva bila je još dijete, a druga braća i sestre nisu bila u kući. No, čak ni majka nije spominjala ništa o tome, samo je sjedila pred kućom i gledala u daleko polje, koje je postajalo sve tamnije.
Graja s brežuljaka polako je jenjavala i ostavljala samo povremene glasove koji bi izronili i brzo utihnuli. Kad je topla i tiha ljetna noć obuzela čitavu Krajinu, više se nije čulo ništa osim tišine, šuštanja lišća i zavijanja sove duž rijeke Cetine.
Takve tihe noći obilježavale su život u Krajini već stotinu i šezdeset godina: pod mjesečinom ljetnih noći i pod teškim snijegom zimskih noći.
II.
Život Rašice Crnošije, Salkova oca, bio je čudan i nemiran. Iako je bio razmažen kao jedinac u imućnoj obitelji, nije postao mekan, jer takvi se ljudi nisu rađali u Cetini. Navikao se na hvalospjeve i na to da se ispuni sve što poželi.
Kada je došlo vrijeme za ženidbu, mogao je birati djevojku koju god je htio u Cetini. No, Rašica je izabrao Stanu, Martinu majku, koju sada zovu “starom vješticom”. Tada je bila jednako lijepa kao i Marta, možda čak i ljepša.
Kada su se Rašičini roditelji posvađali s njim zbog njegove odluke (jer su htjeli da oženi bogatu djevojku), na kraju su mu rekli da oženi Stanu s njihovim blagoslovom, unatoč njezinom siromaštvu. Rašica se veselio toj odluci, a govorkalo se da je bio toliko sretan da mu noge nisu doticale tlo od radosti.
Međutim te godine pogodile su čitavu Cetinu strašne ospice, od kojih su mnogi ljudi umirali. Stana je također oboljela, ali preživjela je. Nakon što se oporavila, postala je potpuno drugačija osoba, fizički i emocionalno. Bila je izopačena do neprepoznatljivosti. Iako ju je Rašica i dalje volio, Stana više nije mogla biti s njim. Rašica je bio uporan, ali je na kraju pustio Stanu da ide svojim putem.
“I zbilja je iza bolesti postala taka da je i rođena majka nije mogla poznati. Bila je prava nakaza do samih očiju. Ali i te lijepe oči postadoše kasnije ružne, a sve od crnih misli. No Rašica je toliko ljubio Stanu da ju je htio i onaku za ženu. Ali ona ne htjede nikako, i tako ju je najposlije pustio u miru.”
Iako su tugovali jedno za drugim, Rašica se oženio Lucijom “dotaricom”, a Stana se udala za Iliju. Ni jedno ni drugo nisu bili sretni, unatoč mladosti.
Stanu su prozvali vješticom i mučile su je sve vrste nevolja. Rašici je Lucija postajala sve manje draga s vremenom. Lucija mu je rodila sina Salka, ali se Rašica sve više udaljavao od obitelji.
Kada su mu roditelji umrli, Rašica se odvratio od kuće i postao hajdučki vođa. Postao je strah i trepet Turcima i trgovcima. Tada su nastale pjesme o Rašici harambaši, velikom junaku zbog kojeg su svi oplakali.
“Tad nastadoše i one pjesme o Rašici harambaši, velikom junaku radi koga plaču kadune i bule.”
Nakon tri godine provedene u hajdučkoj ulozi, nakon što mu je žena umrla, Rašica se vratio kući, ali i prije je povremeno navraćao. Donio je sa sobom toliko bogatstva da su ga svi u Cetini gledali s divljenjem. Izabrali su ga i za glavara sela Begluka, iako je Rašici to sve izgledalo nevažno. Ostao je otresit i zao, iako se mnogo toga promijenilo.
U toj posljednjoj fazi, Rašica se činio drugačijim. Više nije bio mračan, već puno vedriji, ponekad bi se čak nasmiješio i kad nije bilo razloga za to. Njegovo lice postalo je mlađe, a oči su mu sjajile poput Salkovih. Više nije pjevao hajdučke pjesme, već lagano djevojačke, što je seljanima dalo do znanja da se veseli zbog uspjeha.
Međutim, unatoč tom prividnom veselju, Rašica se nije veselio onako kako su ljudi mislili. Kada se za stalno vratio iz hajduštva, izbjegavao je ljude i rijetko bi odgovorio na pozdrave. Samo je gradio svoju kulu i izolirao se od svih osim Salka, s kojim je pokušavao nadoknaditi propušteno vrijeme. No, činilo se da Rašica nije slušao Salkove riječi, možda zato što je smatrao da nitko nije kao on, a Salko je još uvijek bio dijete u njegovim očima.
Seljani su se također bojali Rašice.
“– Ta ubijao je ljude, pa makar i Turke, a još se nije ni ispovjedio što je sve učinio. A može biti da je ubio i kakva brata kršćanina.” govorili su. Unatoč tim sumnjama, izabrali su ga za glavara sela jer su znali da će ga svi poslušati.
Kada je došla jesen, Rašica je postao sve tjeskobniji.
Iako je završio svoju kulu, osjećao se usamljen i prazan. Ni u kuli ni izvan nje nije imao nikakvog posla, a Salko je bio zauzet svojim obavezama u selu. Osjećao se napušteno i neshvaćeno, čak i od strane Salka.
Dok je hodao po praznoj kuli jedne večeri, počeo je razmišljati o nadolazećoj zimi i Božiću. Kada je razmišljao o Danu mrtvih, postao je još tužniji. Prisjećao se svoje pokojne žene Luce i svih stvari koje joj je učinio. Pomišljao je kako bi bilo lijepo zagrliti Salka ili barem osjetiti prisustvo svog sina, ali ni Salko nije bio uz njega.
Razmišljao je o Luci i svim nepravdama koje joj je nanio, pa je Rašica osjetio tešku tugu i kajanje. Kajao se što nije bio bolji čovjek od djetinjstva.
Zatim je pomislio na sve ljude koje je ubio kao hajduk u klancima oko kamenoga Prologa. Sjećao se kako bi oni pjevali o junaštvu ili ljubavi, a osobito mu je jasno pala na pamet jedna zimska noć kada su se riječi pjesme čule tiho kroz gusti snijeg.
Dok je stajao pokraj groba svoje žene sa Salkom, Rašica je osjećao nešto novo u sebi. Sunce je veselo sjalo, oko njih je bilo mnogo ljudi koji su ophrvani tugom posjećivali grobove svojih voljenih. Ipak, Rašica se osjećao svježe nakon što je izvršio pokoru i primio pričest. Osjećao se čistim i slobodnim od krivnje.
“Pokoru je izvršio i pričestio se, bez oružja i srebrnih toka na sebi, pa se ćutio okrijepljen i pomlađen, bez krivnje i bez crnih misli što su ga toliko morile ono dana.”
Želio je ispuniti sve što je odlučio, pa je zajedno sa Salkom otišao na grob svoje žene kako bi položili grančicu jele i pomolili se. Dok su stajali tamo, gledali su žene koje su prolazile kroz tihe grobove, a sunce je sjalo svijetlo i veselo.
Rašica je počeo razmišljati o svojoj budućnosti. Zašto bi umro i patio zbog onih koji su već mrtvi? Pomirio se s prošlošću i odlučio da će živjeti dalje, veseliti se suncu i zdravlju. Međutim, kad je usporedio svoj život sa Salkovim, osjećao je tugu jer nije znao kakva ga budućnost čeka.
Tada je primijetio Martu, Staninu kćer, kako šeta pokraj groba.
Rašica je nešto osjetio kad ju je gledao. Osjećao je kao da ga je obuzeo strah, ali istovremeno je osjećao toplinu i uzbuđenje kad ju je ugledao. Marta je nalikovala svojoj majci, ali je izgledala svježe i mladenački, kao da je vraćala Rašicu u prošlost i probudila u njemu davno potisnute osjećaje radosti, želje i nade.
“Kad ju je ugledao Rašica, stinula u njemu krv i zamaglilo mu se pred očima kao da ga je zagrlila smrt. No odmah iza toga stade krv brže teći po njegovim žilama: zarumenio se, i oči mu zasjaše. I stajao je tako žmirkajući očima kao da je iz tmine izišao na žarko sunce ili kao da ne vjeruje onome što vidi.”
Rašica je primijetio kako su se Salko i Marta nasmijali jedno drugome kao stari prijatelji, što ga je bacilo u duboko razmišljanje. Odlučio je da neće više biti na groblju, pa je krenuo preko groblja. Držao je ponosno visoko glavu i nije obraćao pažnju ni na koga, pa čak ni na Salka, kojeg je ostavio iza sebe.
Od tog dana, Rašica je ljubio Martu s istom strašću kao što je nekad ljubio njezinu majku. Bio je u svojoj najboljoj snazi, lijep i hrabar te bi se lako uklopio među druge mladiće.
Pokušavao je zaboraviti tu svoju ljubav, osobito kad bi gledao Salka, ali nije mogao. Marta je bila poput njezine majke i Rašica nije mogao suzdržati svoje osjećaje.
Nitko nije znao za Rašičinu ljubav prema Marti, niti bi itko mogao naslutiti što mu je u srcu. Čak ni Marta nije bila svjesna te ljubavi, jer je znala da ju Salko ljubi zbog njene mladosti i ljepote. No, gledajući Rašičine oči, osjećala je da netko zapovjedno oživljava neku davnu ljubav.
“Ali gledajući u Salkove oči, činilo joj se da one mole ljubav što istom ima doći, a gledajući u oči hajduka Rašice, ćutjela je da joj zapovijeda i oživljuje neku ljubav što je postojala već odavno.”
Dok su joj Salkovi poljupci postajali rutina, Rašica je čeznuo za njenim poljupcima i molio za njih čak i kad bi Marta bila namrgođena. Ona je očekivala neku dublju ljubav koja će joj oduzimati dah.
Rašica je primijetio da se Salko često sastaje s Martom, ali nije mislio da će se oni ikada vjenčati. Znao je da nitko nije zaprosio Martu, jer je bila siromašna i njezina majka je bila na glasu kao vještica. Ipak, Rašica se veselio tome. Želio je Martu za sebe, bez obzira na mišljenje drugih. Nadao se da će Marta pristati na njegovu ponudu, iako nije bio siguran da ga voli. Stoga je često tražio priliku da se sastane s njom, a ona nije odbijala te susrete.
Salko je često uzalud čekao Martu kod rijeke Cetine, dok se Marta tajno sastajala sa Rašicom u sjeni ulica pod Beglukom. Susreti su se događali samo posljednjih dana prije alke, krajem srpnja. Ipak, nisu razgovarali o ljubavi, već su samo gledali jedno drugo.
U isto vrijeme, Marta je počela izbjegavati Salka kad god je mogla, čak i kad je on tražio da se sastanu. Jednog dana, kad je Salko došao kod nje u kuću (mislio je da je bolesna), Marta je sjedila pored bolesnog oca i nije mogla sa Salkom razgovarati.
Salko je bio tužan zbog toga što se nisu mogli naći nasamo, ali je mislio da zna zašto ga Marta izbjegava. Mislio je da mu ona ne vjeruje i da misli da je on ne bi htio za ženu. Odlučio je da će joj to reći čim budu sami, kao to da će odmah razgovarati s ocem o Marti i alki.
Rašica, Salko i Marta su osjećali su nemir, kao da se bliži neka oluja. Ipak, Krajina je ostajala mirna i tiha pod vrućim ljetnim suncem, bez ikakvih znakova oluje ni na nebu ni na zemlji.
III.
Ostalo je još samo osam dana do alke, ali već je cijela Krajina bila uzbuđena. Konji, alkari i njihovi momci su se pripremali, a odore sjajile na mladićima i alkarama. Posebno u samom srcu Cetinske Krajine, u prelijepom Sinju, srca su življa, a mišići i žile mladića napeti kao viteški lukovi. Sinj je kolijevka alke, a sam grad Sinj izgledao je kao viteško gnijezdo, sa starim kućama okupljenim oko dviju tvrđava iz prošlih vremena. S jedne tvrđave može se vidjeti veliko polje s redovima stabala voćnjaka i vrba koje pozivaju na hrabar dvoboj. Na udaljenim brdima, vidljive su druge kule, ratoborne i ponosne kao i one u Sinju.
Na tom polju, u davnim vremenima, sinjski vitezovi su porazili Mehmed-pašu i posijali polje turskim lešinama. Alka je postala spomenik tom junaštvu, da se ne zaboravi stara viteška tradicija i hrabrost.
Na svakom koraku moglo se vidjeti kamenje na kojem su trenirali Cetinjani, a kad bi netko postigao izvanredan uspjeh, rekli bi da “bi se junak mogao ukopati koliko ga je nadmetnuo”. Cetinjani su smatrali da je junačka smrt nešto najljepše na svijetu.
Ali ništa se ne može usporediti s alkom. Dva su kralja došla gledati tu alku i darovali bogate darove. Svake godine stotine ljudi dolazi iz raznih krajeva da se dive toj ljepoti i junaštvu.
Gledajući paradu alkara pod sjajem kolovoškog sunca, sve što se moglo vidjeti je prelijevanje baršuna i svile te bljesak zlata i srebra. Momci su bili impresivni – neki visoki i snažni kao planine, drugi vitki i okretni, ali svi su mišićavi, s vatrenim očima i držanjem spremnim za junački podvig.
*
Svaki alkarski momak nosio je kalpak od kunovine s bijelom visokom čelenkom od perja ždrala, a na nogama čizme obrubljene srebrom i zlatnim ukrasima te oštre mamuze. Na bedrima mu je bila britka ćorda, a u ruci ubojito koplje. Odora, gaće i ječerma su mu bile od najbolje čoje, ukrašene zlatnim i srebrnim vezom, dok se na prsima sjajili gumbi, također od srebra i zlata.
Njihovi pomoćnici, štitonoše i buzdovanari te oni koji vode konje, također su sjajno odjeveni. Njihov kamparan je ukrašen crvenom čojom i gajtanima, a na glavi nose crvenu kapu s dodatkom srebrnih tokova. Na ramenu im visi starinski handžar uz dvije male puške, dok su fišeci srebrni. To je tradicionalna cetinska nošnja.
Konji alkari su prekrasni, ukrašeni zlatnim i srebrnim nakitom koji zvecka pri hodu i šumi pri trčanju. Preko sedla imaju prebačene “abaje”, prekrivene zlatom i srebrom, koje dosežu do koljena konja.
Kada se ta četa momaka uputi u red, nitko ne skida oči s njih. Staro i mlado, žene i muškarci, svi gledaju tu sjajnu povorku i slušaju čudan šum svile i zveket zlata i srebra što se miješa među glasovima tisuća.
Alkari u divljem trku gađaju vitkim kopljem u gvozdeno kolo, zvano “alka”. Alka se sastoji od dva obruča spojena s trima trakama, na kojima su četiri otvora u koje se pogađa kopljem. Pogodak u srednji otvor vrijedi tri boda, gornji otvor dva, a ostala dva otvora po jedan bod. Alka visi na visoko rastegnutom konopu, ali tako da se lako može otrgnuti.
Pobjednik je onaj alkari koji postigne najviše bodova u tri trke. Ako dvojica imaju isti broj bodova, trče ponovno dok jedan ne nadmaši drugoga. Svaki alkari mora se držati junački i paziti da ništa ne padne ni s njega ni s konja, a na to paze i suci.
Ako alkar pogodi alku kopljem i uhvati je u trku, brojevi mu se udvostručuju. Slava koju dobitnik postigne u Cetini je tolika da se taj alkari ne bi mijenjao ni s kim na svijetu.
Kroz to vrijeme Salko nije jeo ni spavao već treći dan, a četvrtog dana je njegov otac primio svoju sjajnu alkarsku odoru.
Prošlo je petnaest dana, a on nije vidio Martu. Sve to vrijeme nije se micao od Paušina vrela, samo je mislio i mislio o Marti.
Što je više razmišljao, sve više je rastao njegov bijes prema ocu Rašici. Bio ga je zamolio da mu dopusti trčanje alke, ali Rašica je odriješito odgovorio: “Nećeš!” I kada je Rašica rekao “nećeš”, nije bilo potrebe ništa dalje pitati.
Sutradan se Salko smirio malo i otišao je ocu. Salko je rekao da će odustati od alke, ali pod jednim uvjetom. Kad ga je Rašica pitao što hoće, Salko mu je rekao da želi da mu pusti da sljedeće jeseni oženi Martu.
Rašica je bio iznenađen i bijesan. Salko je vidio kako mu se lice pomodrilo od bijesa, ali ipak je hrabro rekao što osjeća. No kada ga je Rašica pitao je li Marti to rekao, Salko je priznao da nije.
Nastala je strašna tišina, a onda je Rašica otjerao Salka da ode. Kada se Salko povukao, Rašica je shvatio koliko mu je sin zapravo drag, ali je bio odlučan u svojoj odluci.
Četvrtog dana, kada nije vidio Salka, Rašica se uputio prema Paušinu vrelu. Hodao je kroz pusto selo, zamišljen, ali bi svaki put stao kako bi pogledao prema vrelu, iako je znao da ne može vidjeti ništa iz daljine.
Osjećao je ljutnju prema Salku, ali i ljubav, i želio je razgovarati s njim.
Marta je stajala pod murvom, ali kada je vidjela Rašicu, htjela je pobjeći. No, kada je primijetila da Rašica ne može stajati na nogama, zadržala se i oslonila na deblo trepetljike. Rašica je htio razgovarati s njom, ali nije znao što reći.
Marta je čula što se dogodilo između Salka i njegovog oca. Osjećala je suosjećanje prema obojici, jer je znala da su obojica nesretna. Ljubila je obojicu na različite načine.
Salka je voljela kao prijatelja iz djetinjstva, ali nije mogla zamisliti da bi mogao biti njezin muž.
“Ali nikako nije mogla zamisliti kako bi on mogao biti njezin muž. Ona je željela da muža časti i da ga se boji, a Salko se bojao nje i nikada je nije smio prvi ni da zagrli.”
S druge strane, osjećala je privlačnost prema Rašici i željela mu se potpuno predati. Osjećala je kao da ju je njegov zagrljaj preplavio slatkim snom, iako je znala da je to za nju zabranjeno područje.
Kada je Marta vidjela Rašicu, privila se još jače uz trepetljiku i zaplakala tako snažno da su joj se tijelo treslo od jecaja. Rašica ju je samo promatrao nekoliko trenutaka, a zatim ju je upitao plače li radi Salka. Njen pogled bio je molitven i pokoran, što je ganulo Rašicu do srži. Pomislio je da ga njen pogled moli da se smiluje Salku i ispuni njihovu želju.
Marta nije znala što točno osjeća, samo je željela da ju se izbavi iz muka. Možda je htjela da je Rašica odvede daleko i riješi je tjeskobe koja ju je mučila. No, kada je vidjela da Rašica ne poduzima ništa, osjećala je tugu kako je pritiska još jače te je počela jecati još glasnije.
Tada je Rašici bilo kao da se pod njim otvara bezdana praznina. Zatim je odlučio i rekao Marti da se oprašta od nje, napušta ju da bi sam otišao dalje. Okrenuo se i otišao.
Marta je viknula za njim, ali Rašica se nije okrenuo.
Kad se približio Paušinu vrelu, hodao je sve polaganije i glavu spustio sve niže. Salko ga nije primijetio sve dok nije došao do njega. Našao ga je nepomičnog, lica zakopanog u tlu. Rašica ga je pozvao, a kada se Salko podigao i ugledao oca, izraz na njegovom licu bio je pun prezira i ljutnje. No, kada je vidio suze u očima oca, iznenadio se i sjeo.
Tada je Rašica, zadihano i isprekidano, rekao Salku da Marta još uvijek voli njega te mu je predao Martu, tako što mu je rekao da će trčati alku. Zatim su se razišli, oba sa suzama u očima.
“– Eno ti Marte… ona te ljubi. Uzmi je ako hoćeš i sjutra… ja ti ne smetam. Pa je i meni drago da je uzmeš. Dobra je ono cura i ljubi te mnogo… znaš!”
Salko je otišao prema Marti, koja je još uvijek plakala. Kada ga je zagrlila, osjećala je olakšanje. Izljubili su se od sreće, a Marta se sjetila njihovih susreta iz djetinjstva. I dok su se grlili, oboje su plakali.
*
Salko je bio sretan što je Marta činila sve što može kako bi mu olakšala dane do alke. Grlio je njenu majku Stanu, posjećivao bolesnog oca te se igrao s malom Ivom. Međutim, Rašica nije bio prisutan u tom veselju.
Kada je Rašica završio pripreme za alku u Sinju, krenuo je kući kasno navečer. Pjevao je tako glasno da su se ljudi u Begluku budili i slušali njegovo pjevanje. Komentirali su međusobno “Ono se Rašica nakitio »hrvaštinom«!”
Unatoč svom veselju, Rašica nije bio pijan te noći, bio je trjezniji nego ikad u svom životu.
IV.
Nakon što su se oblaci prašine slegli od mnoštva ljudi koji su se vraćali od Gospe Sinjske, oko petnaestog kolovoza, velik se broj ljudi okupio u Sinju kako bi sudjelovao u svečanosti Velike Gospe, koja je tradicionalno bila povezana s trkom alke, a sada se održavala tri dana kasnije, na rođendan kralja.
Na dan trke, ceste i poljski putevi širom Krajine bili su preplavljeni ljudima, konjanicima i kolima, a najčešće su se nosile nošnje u crvenoj, bijeloj i plavoj boji, što je stvaralo šareni prizor duž puteva. Narod se okupio kako bi gledao sjajnu alkarsku trku, a oko trkališta, na južnoj strani varoši Sinja, mnoštvo ljudi se guralo kako bi našlo mjesto za promatranje.
Pred trkalištem, trijemovi su bili puni ljudi, dok su drugi pokušavali pronaći mjesta na krovovima kuća ili na prozorima. Svi su očekivali nešto veliko i svečano, pa su stoga uzbuđeno šaptali, a kako se trka približavala, njihovi glasovi su bili sve tiši i tiši.
Kada su čuli veselu glazbu koja je označavala početak trke alke, narod je zastao i zadržao dah kako bi bolje čuo zvukove. Redari su počeli razmicati mnoštvo kako bi očistili trkalište, a suci, svećenici, vojni časnici i vlasti zauzeli su svoja mjesta u ložama.
Kako su se zvukovi glazbe približavali, tako je rasla napetost. Konačno,početak trke je bio tu. Prvo su prošli glazba i cetinski momci sa svojim harambašom, a među njima je bio i Salko, obučen u očevu hajdučku odoru. Držao je veliku pušku na ramenu i ponosno sudjelovao u svečanom događaju.
Salko je stajao blizu desnog stupa i primijetio Martu kako ga gleda među djevojkama. Iako mu je uputila osmijeh, primijetio je da je nemirna i blijeda, što mu je izazvalo nelagodu. Tijekom cijele trke, čak i kada nije imao službene zadatke, svoj je pogled usmjeravao samo prema njoj, jer mu je izgledala izuzetno čudno.
Kada je alaj-čauš stao pred vođu i javio da je sve spremno za trku, zavladala je tišina kao da nitko nije prisutan. Vođa je nešto rekao sucima, a zatim se obratio alaj-čaušu i naredio početak trke. Alaj-čauš je doviknuo trubaču, čiji je zvuk odjeknuo nadaleko, a koplja alkara malo su zadrhtala.
Topot brzih konja postajao je sve glasniji i brži, a među njima se isticao mladi alkar, blijed i s već spuštenim kopljem. Bilo je očito da se natječe prvi put, jer je držao koplje nesigurno, a ponekad je pogledavao između ušiju svog konja. Vrh njegovog koplja brzo je prošao pored alke, ali je nije dotaknuo. Njegov je momak odmah potrčao za njim i vratio mu konja, dok se mladi alkar, još bljeđi nego prije, popeo natrag u alkarsku ložu.
Nakon što je mladi alkar završio svoju trku, trublja je zatrubila opet, a drugi alkar, velik i crn, pojurio je naprijed na svom brzom konju. Pogodio je alku dvojkom i nastavio snažno naprijed. Nakon njega, drugi alkar uspio je pogoditi alku jedinicom, dok su ostali alkari dobili različite rezultate.
Slijedio je red na Rašicu. Njegovo ime je ponovno odjekivalo iz svih grla, a mnogi su se divili njegovom izgledu i hrabrosti. Kada je trublja zatrubila po deseti put, svi su ustali sa svojih mjesta, propinjali se na prste i držali se za ramena, ali nije se čuo ni glas. Rašica se približavao brzinom munje, a njegov vranac se ispružio tako da se činilo da se ne dodiruje tla, prekriven pjenom od napora.
Rašica je bio malko pognut prema vratu konja s uzdignutim kopljem, trkajući se neviđenom brzinom prema alci. Kada je bio blizu, uspravio se i uperio koplje, a zatim je koplje prošlo kroz sredinu alke. Gromoviti pljesak, vika i zvukovi pobjede razlijegali su se poput oluje, a tisuće šarenih marama lepršale su u zraku.
Salko je primijetio Martu kako maše i viče nešto, ali u cijeloj toj buci nije ju nitko primijetio osim njega. Kad ju je vidio takvu, osjetio je nelagodu i jedva je predao koplje i konja ocu. Nakon Rašičine pobjede, trka se nastavila.
Kada je sve završilo, svečana povorka alkara još je jednom ponosno prošla trkalištem, a tisuće ljudi nagrnulo je prema Rašici. Stvarali su nered na trkalištu, ali konačno su se nekako poredali i otpratili vođu.
*
Već je padao sumrak, a na nebu su se jedva primjećivale zvjezdice. Ulicama su odjekivale pjesme, a razgovori i koraci stvarali su žamor.
Prije nego što je potpuno pao mrak, Rašica je sreo Martu kako se vraćala u Begluk sa svojim društvom. Krenuo je prema njoj, ali kad ju je ugledao, osjetio je kako mu noge klecaju. Bio je iscrpljen od trke, a u tom trenutku mu se činilo da je sva slava koju je doživio nevažna u usporedbi s time što vidi pred sobom. Marta je zastala iza svojih prijateljica, što je dodatno iznenadilo Rašicu.
Gledali su se trenutkom punim mučnine, a onda je Marta počela plakati. Rašica ju je začuđeno uhvatio za ruke i upitao je što joj je. Marta mu je tiho priznala da nikada neće biti Salkova, ni živa ni mrtva. Rašica je htio da je zagrli, ali se Marta izmaknula i požurila da stigne svoje prijateljice, koje su već bile ispred nje.
“No Marta se približi k njemu i šapne tiho:
– Ti me nijesi razumio… ja neću nikada za Salka.. ni živa ni mrtva…
A on je htjede ogrliti, ali se ona otrže i pobrza da dostigne svoje drugarice što već odmakoše pred njom.”
V.
Od tog dana, Rašica je zapao u tešku borbu s vlastitim mislima. Rano bi odlazio s puškom preko ramena i vraćao se kasno. Izbjegavao je razgovore s Salkom i Martom dok se situacija ne razjasni. Tumarao je poljima i brdima, izbjegavao susrete s drugim ljudima. Samovanje mu nije teško padalo jer su livade bile pokošene, a polja opustošena.
Rašica je razmišljao o sudbini svog sina i osjećao se krivim za njegovu nesreću. Ipak, konačno je zaključio da nije kriv on, već Marta. Odlučio je prepustiti joj da odluči po vlastitoj volji, iako je znao da će to donijeti mnogo nevolja. No uvijek bi mu se javljala misao da je Salko njegov sin i da bi mu trebao reći barem nešto.
Salko je htio posjetiti Martu i razgovarati s njom, ali ona je već sljedećeg dana nakon alke otputovala kod rođakinje u planine. Nadala se da će se tamo nešto dogoditi što će joj olakšati dušu i učiniti da se ne osjeća krivom. No nakon dva dana odsutnosti, Salko je saznao da će se Marta vratiti te večeri.
Otišao je tražiti oca i pronašao ga pod Tičijom glavicom, mjestom koje je bilo poznato po svojoj jezivoj atmosferi i mračnim pričama koje su se o njoj pripovijedale. Rašica je sjedio na tom mjestu, sa starim nadgrobnim kamenjem oko sebe, razmišljao o svemu. Bilo je rano prijepodne, a jesen je stigla prerano te godine.
Nakon alke, u Cetinskom kraju nastupila je sparna jesen, s oblacima, ali kiše nije bilo. Rašica je s puškom lutao poljima i brdima unatoč vjetru, uznemiren i napet zbog situacije s Salkom i Martom.
Salko je odlučio razgovarati s ocem o Marti. Pito ga je za savjet, ali Rašica nije imao jasan odgovor. Rekao mu je da ode zaprositi Martu, ali Salko je tužno rekao da nema majku da ode isprositi Martu za njega kako običaji nalažu, na što se Rašica smrznuo. Bilo mu je žao da sin nema majku. Na kraju je rekao Salku da treba otići i razgovarati s Martom, a sutra ujutro će ju on, umjesto majke, ići isprositi za njega. Salko je otišao utješen, a Rašica je ostao izvan sebe od uzbuđenja.
Rašica je cijeli dan i večer lutao poljem, pokušavajući smiriti svoje misli. Vjetar je sve jače puhao, a Rašicu su obuzeli osjećaji za Salka i Martu. Sjećao se Salkovih riječi o majci, što ga je duboko dirnulo, ali ipak je volio Martu.
“No iza kako je malo sjedio, pomisli opet: »A što ću mu ja ako ga ona neće? Zašto da i ja budem bez Marte ako mora on? A Marta, moja Marta mila…«”
Sutradan, dok je Salko išao prema Marti, Rašica je ostao sam na polju, prepušten svojim mislima. Marta je bila uz majku i oca. Pokušavala im je ispričati sve o svojoj zaljubljenosti. Njezin otac, bolestan i nemoćan, nije razumio sve, ali je osjetio njezinu bol. Stana, njena majka, shvatila je situaciju, iako nije mogla ništa reći.
“Ali ju je ipak njegova ljubav za Martu upekla ljuto iako je znala da je Rašica ljubi samo zato što je nalik na nju, i da joj u njegovoj kuli ne bi bilo oskudice ni u čemu. Upeklo ju je što se Rašica tako mahnito zaljubio u njezinu kćer, te osjećaše žalost i tjeskobu veću nego onda kad se oženio s »dotaricom« Lucom.”
Dok je Salko stajao kod ognjišta, Marta je bila zamišljena i tužna, a njena majka, Stana, suosjećala je s njom, premda je i sama osjećala bol zbog situacije. Salko je bio zbunjen i prestravljen. Nije znao kako se postaviti u toj teškoj situaciji.
Kada je Salko stigao u Martinu kuću, zatekao je Martu i njenu majku Stanu kako plaču. Stana je zagrlila Salka u suzama, a Marta se tresla dok je popravljala svoju odjeću, pokušavajući pronaći hrabrost za ono što će reći. Kada je vidjela priliku, Marta je iznenada postala odlučna i naredila Salku da ode. No, njezin glas je zadrhtao od straha i tuge.
Nakon što su se Salko i Stana povukli, Marta je ostala sjediti. Osjećala se kao da je ubila nešto veliko i dobro. Salko je bio zbunjen i ljut, bacao je stolice po kući i lomio drva kod ognjišta, uzvikivao da je sve to zbog alke.
*
Nakon toga, Salko je izašao iz kuće i krenuo u noć. Bio je toliko obuzet bijesom i tjeskobom da nije jasno znao kuda ide. Kada je stigao na Tičiju glavicu, gdje su se prema pričama okupljale ptice i koje je bilo obavijeno mračnom tminom i vjetrom, počeo je halucinirati.
Vidio je svojeg oca zagrljenog s Martom, ali svaki put kad bi pokušao im se približiti, oblaci, stabla i grmlje su mu smetali. Osjećao je kako ga nevidljiva sila sprječava da se približi Marti i ocu.
Na kraju je počeo lomiti sve pred sobom, suočen s prijetnjom koja ga okružuje.
“– Ali ja hoću da budem među njima i da ih bodem kopljem – reče Salko, i činilo mu se da viče, ali ne on već kao da je to zavikao netko drugi kod njega. I on pozove toga drugoga da mu pomogne provaliti te oblake i to grmlje, no ni on mu nije htio pomoći.”
VI.
Nakon tog događaja, sudbina Salka Crnošije ostala je obavijena misterijom.
Nikada se nije sa sigurnošću znalo što se s njim dogodilo, kao ni s Rašičinim vrancem koji je također nestao te noći.
Kružile su razne priče o njemu: neki su tvrdili da su ga vidjeli kako jaše na konju po polju, mršav i crn, dok su drugi rekli da su ga vidjeli kako nosi vreće zobi u nekim dalekim selima. Neki su čak tvrdili da su ga viđali oko Martine kuće i očeve kule u isto vrijeme kada je bio na trkalištu alke.
Takve priče su izazvale razne spekulacije, ali istina je ostala nepoznata. Mnogi su vjerovali da je Salko možda umro ili se čak ubio, jer nije bilo moguće da bude na više mjesta u isto vrijeme.
Zbog toga je cijelo selo bilo uznemireno, a posebno Begluk, gdje su se Rašica i Marta vjenčali.
Unatoč naporima da ga pronađu, Salka nije bio nigdje.
Nagađalo se i tko bi mogao biti odgovoran za njegov nestanak, a mnogi su optužili Stanu vješticu. Smatrali su da je imala motive ukloniti Salka, posebno s obzirom na njezinu povijest s Rašicom.
Vjenčana noć Rašice i Marte bila je posebno uznemirujuća. Kroz oluju se čulo urlikanje i trka konja, ali nitko se nije usudio izaći da provjeri što se događa. Mještani Begluka su vjerovali da se Salko vratio i da plaši ljude, ali nitko nije bio siguran što se stvarno događa.
Stari Vukelja, čije su se riječi poštivale zbog njegove životne mudrosti upozoravao ih je da ni slučajno se ne upuštaju u neko nasilje nad Stanom. Podsjetio ih je na priču iz svoje mladosti kad je nestalo sukno iz njegove kuće, a komšiluk je odmah optužio Štirku, misleći da je ona kriva. Štirka je bila poznata po tome što je često uzimala stvari, ali se uvijek branila tvrdnjom “Ja nisam!”. Međutim, ovoga puta nije prošla neopaženo.
Za takve slučajeve postojao je stari običaj – iskušavanje krivice vrućom vodom i usijanom mazijom. Krivac je morao golom rukom izvaditi maziju iz vruće vode, a ako se sprži, smatralo se da je kriv. Kada su natjerali Štirku da to učini, ona je bez ikakvog jauka ili vriske izvadila maziju iz vruće vode, što je dokazalo da nije kriva. Kasnije su saznali da je sukno odnio Vukeljin otac kako bi ga prodao i podmirio dug krčmaru.
Vukelja je ovom pričom želio ukazati na to da ne treba odmah optuživati ljude, jer se može dogoditi da budu nevini. Također je upozorio seljane da ne budu nasilni prema Stani prije nego što saznaju istinu, jer bi to moglo nanijeti nepravdu i nevinim ljudima.
Stanina izjava da ne zna gdje je Salko, ali da će im reći sve ostalo što zna, izazvala je pomutnju među prisutnima. Sudije su naložile da se kotluša i mazija ponovno stave na vatru, a mnogi su počeli pritiskati Stanu da progovori.
*
U tom trenutku, nemoćni Ilija iz kuće izustio je tužan i drhtav jauk, što je privuklo pažnju i unijelo dodatnu napetost u situaciju. No Stana je hrabro ustala i obećala da će ispričati sve što zna. Iako nije znala gdje je Salko, tvrdila je da je on poludio i da ona nije kriva.
Stana je rekla kako je Salko došao kod nje prošle noći i da je izgledao mršavo i raščupano, svačime okićen. Rekla je da je Salko razbio vrata jer se bojala otvoriti te da je naložila vatru jer je vidjela da drhti,.
Stanu su prekidali mnogi Beglučani, koji su je optuživali i tražili odgovore. Međutim, Stana nije željela lagati i odlučila je ispričati sve što zna. Njezina iskrenost i hrabrost ganule su prisutne, a Beglučani su ju slušali s poštovanjem.
Stana je opisala svoje susrete s Salkom, Martom i Rašicom, objasnila kako je Salko poludio te kako se Marta zaljubila u Rašicu. Njezina priča izazvala je suze i čuđenje među prisutnima, jer nisu često čuli o takvoj ljubavi.
Kad je završila svoje svjedočenje, Marta je došla na skup, zabrinuta za majku. Kad je vidjela da je Stana svjedočila pred Beglučanima, Marta se osjećala lakše i sretno što je majka progovorila. Međutim, njezina pojava izazvala je sumnju kod Vukelje, koji je tvrdio da je Marta kriva za Salkovu nesreću jer ga je odbila zbog Rašice, njegovog oca. No Marta se branila. Isticala je da je ljubav nešto što se ne može kontrolirati u da je sada zakonita žena Rašića.
“Ta sada je svršeno, i ona je zakonita žena Rašičina, pa nema prava nitko, osim njega, da joj sudi: on je sad jedini njezin gospodar.”
Njezine riječi izazvale su čuđenje među prisutnima, jer su se mnogi čudili što je tako hrabra i iskrena. Čak i Vukelja ostao je bez riječi. Nije odgovorio ništa na Martina objašnjenja.
Marta je hrabro branila svoje postupke, isticala da nije mogla ići protiv svojih osjećaja te da bi prevarila Salka da je bila s njim, iako je ljubila Rašicu. Njezine riječi su izazvale odobravanje među prisutnima, osim kod Vukelje, koji je bio nezadovoljan što Marti daju pravo.
Beglučani su bili iznenađeni što su čuli tako otvorene riječi o ljubavi iz ženskih usta, jer su obično žene šutjele o svojim osjećajima. Ipak, svi su bili zadovoljni što su čuli istinu od Marte.
“Znali su da se od pamtivijeka u Cetini udaju cure samo po zapovijedi svojih roditelja pa da mnoge žene ne ljube svoje muževe. A znali su i to da se one cure i ne opiru za nedraga poći – a zato što nije običaj da cura govori o ljubavi i što ne smije pokazati da joj je koji momak drag. Zato i bijahu začuđeni slušajući iz ženskih usta taki govor, ali im bijaše svima drago što su čuli od nje.”
Dok su se Beglučani razišli, osjećali su se sretno, kao da je ljubav blagoslovila njihove zajednice.
Unatoč tomu, nitko nije prestao žaliti Salka, ali Beglučani nisu krivili nikoga osim njegove zle sudbine. Juriša i Gare, koji su bili najbliži Salku, također su osjećali bol zbog situacije, ali su shvatili da ljubav može biti poput alke – dvojica ne mogu imati istu stvar.
“– Znaš li što je! Curina je ljubav što i alka. Dvojica je ne mogu nikako dobiti. Onaj što je srčaniji, taj je i sretniji, a toga će uvijek biti; kao što alka, tako i cura…”
Taj dan sunce je sijalo blistavo i mirno nad Beglukom, a ljudi su se vratili svojim svakodnevnim poslovima. Samo Rašice nije bilo u Begluku; tražio je Salka po udaljenim selima, ali nije čuo nikakve vijesti o njemu koje bi mu pružile utjehu.
VII.
U Kolovozu, uoči svečanosti Gospe Čudotvorne i trke alke, cijela se Krajina cetinjska pripremala za svečanost. Ljudi su se odijevali u svečane odjeće, konji su bili ukrašeni, a oružje svjetlucalo. 15. i 18. kolovoz bili su dani svetkovine, kada su ljudi nosili svoje najbolje odjeće kako bi sudjelovali u tim slavnim danima.
Dan za danom prolazio je u vrućini, a na dan trke okupile su se tisuće ljudi oko trkališta kako bi gledali alku. Neki su to činili po prvi put, dok su drugi to činili već trideseti put. Svi su s nestrpljenjem iščekivali početak trke, jer to je bila ljepota koju nikada nisi mogao dovoljno vidjeti.
Ove godine, činilo se da je bilo još više ljudi nego prošle godine. Govorilo se da će se opet natjecati Rašica i alaj-čauš, što je privuklo mnoge. Ljudi su se masovno okupljali, dolazili iz različitih krajeva.
Trka alke bila je više od sportskog natjecanja – bila je to borba za čast, hrabrost i slavu. Svaki alkar koji bi pogodio središte alke simbolično bi pobijedio vođu neprijateljske vojske, dok je gubitnik bio tretiran kao neprijatelj. Ljudi su drhtali od uzbuđenja gledajući trku, jer je to bila borba cijelog naroda protiv neprijatelja.
Žetelice su ostavile kukuruze, a kosci livade kako bi prisustvovali trci. Bez obzira na sve brige kod kuće, ljudi su bili potpuno posvećeni velikom događaju.
Kada su alkari prošli kroz mnoštvo, narod je s uzbuđenjem brojao alkare, ali kada nisu vidjeli Rašicu među njima, osjećali su se razočarano. Čak i alaj-čauš, koji je jahao zadnji, bio je ljut jer nije imao dostojnog protivnika.
No, čak i dok je trka počela, ljudi su nastavili izražavati nezadovoljstvo i ljutnju zbog odsutnosti Rašice, čak i oni koji nisu znali za nesreću koja je zadesila Salka.
U trenutku kada su proletjela samo dva alkara, počela je silna vika na mjestu gdje trka obično započinje. Iznenada, začuo se brz konjski topot, a na crnom, mršavom konju pojavio se konjanik poput onog kakvog se ne može zamisliti ni u najluđim snovima.
Bio je to mlad i lijep čovjek, ali odora koju je nosio bila je neobična. Bio je bos, njegove su hlače bile poderane, a na kapi i ječermi, također istrošenima, skakutale su razne metalne i druge sitnice. Njegova glava bila je pokrivena velikom kudravom šubarom ukrašenom perjem poput kraljevske krune divljih zvijeri. U ruci je držao ostan, ali na način da je jasno bilo kako ga namjerava koristiti kao alkar kopljem.
Dok je prolazio kroz trku, tisuće ljudi s iskolačenim očima pratilo ga je, a tišina je bila gotovo opipljiva. Vidjelo se kako je ostan prošao kroz središte alke, a potom se mučio pokušavajući ponovno baciti alku s ostana u zrak. No, njegov ostan nije imao braniča kao alkarsko koplje pa bi alka samo pala natrag u njegovu ruku. Bez obzira na to, konjanik je neumorno pokušavao, a onda je snažno zamahnuo ostanom, udario konja nogama i otrčao kao vjetar niz stazu.
Oružnici i redari odmah su se osvijestili i krenuli za njim, dok su Beglučani počeli vikati: “Salko! Salko! Salko Crnošija, Rašičin sin!”
Priče o ludilu, ljubavi, junaštvu i ljepoti brzo su se širile, stvarajući zbunjujući miks mitova i stvarnosti.
Kada su čuli za Salkovu ljubav i njegovo lutanje, pustili su ga iz pritvora, jer su shvatili da ne čini zlo nikome.
Salko je nastavio lutati i pričati svima kako će se vjenčati sa svojom maćehom kad mu umre otac i kad osvoji alku. Tako je postao poznat kao “Salko alkar”, a njegovo ime je izazivalo divljenje.
Analiza likova
Likovi: Rašica Crnošija, Salko Crnošija, Marta
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Dinko Šimunović je rođen 1. rujna 1873. godine u Kninu, odrastao je u Koljanima pokraj Vrlike u Cetinskoj krajini, gdje je njegov otac bio učitelj. S obzirom na to da nije imao braće ni sestara, smatrali su ga jedinkom u obitelji, pa su mještani mislili da je zbog toga i dobio ime Dinko, što je bilo neuobičajeno tamošnjim mještanima.
Šimunović je završio učiteljsku školu u Arbanasima kod Zadra, a kasnije je radio kao učitelj u Hrvacama i Dicmu te kao nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu.
Njegova književna karijera započela je pripovijetkom “Mjesec dana na vojničkim vježbama” (1903.), koja je objavljena u kalendaru “Bog i Hrvati”. Najpoznatiji je po svojim novelama, a stekao je književnu slavu objavom odlomka nedovršene pripovijesti Mrkodol 1909. godine u zadarskom Lovoru.
Novele su kraća prozna djela koja prikazuju isječak iz života likova i obično se fokusiraju na jedan događaj u kratkom vremenskom razdoblju. Dinko Šimunović je napisao sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve su objavljene u književnim časopisima, a kasnije su sabrane u tri zbirke: “Mrkodol” (1909.), “Gjerdan” (1914.) i “Sa Krke i Cetine” (1930.).
Koristio je modernističke postupke, poput ispreplitanja stvarnosti i bajkovitog, te je naglasak stavljao na opise koji su povezani s psihološkim stanjima likova. Opisi su često lirski i osjećajno obojeni, a zaplet je usko povezan s prikazom unutarnjeg stanja likova.
Neke od njegovih najpoznatijih novela uključuju “Alkar” (1908.), “Muljika” (1906.), “Mrkodol” (1905.) i “Duga” (1907.).
Dinko Šimunović, kako je rastao, suočavao se s izazovima financijske stabilnosti, potičući ga da piše članke za različite časopise i priče temeljene na sjećanjima iz vlastitog djetinjstva i mladosti. Kroz zbirke poput “Mladi dani” (1919.), “Mladost” (1921.) i “Tragikomična autobiografija” (1926.), Šimunović je dijelio fragmente svoje osobne povijesti i razmišljanja. Njegova literarna karijera često je bila podložna financijskim teškoćama, što ga je potaknulo da neka od započetih opsežnijih djela prilagodi i preoblikuje u novele kako bi brže zaradio. Međutim, unatoč tim izazovima, uspio je ostaviti značajan doprinos hrvatskoj književnosti.
Šimunović je kao mladić bio duboko uronjen u književnost, posebno u ruske pisce poput Dostojevskog, Turgenjeva i Puškina. Njegovo čitanje i proučavanje njihovih djela obogatilo je njegov književni ukus i pomoglo mu da dublje razumije ruski realizam i romantizam, što je utjecalo na njegovo vlastito književno stvaralaštvo.
Iako je bio povezan sa svojim zavičajem, Šimunović se često osjećao kao stranac, s obzirom na to da nije imao svoju zemlju ili dom, već je često mijenjao prebivališta kao sin učitelja i kasnije kao sam učitelj. Ovaj osjećaj tuđinstva odražava se u njegovom romanu “Tuđinac” (1911.), gdje lik mladića simbolizira osjećaj nepripadanja i ovisnosti o drugima. Također, u romanu “Porodica Vinčić” (1923.), Šimunović istražuje temu odumiranja stare plemićke obitelji iz Dalmatinske zagore, što ukazuje na njegovu sposobnost portretiranja dubokih slojeva društvenih i emocionalnih tema kroz svoje književno stvaralaštvo.
Dinko Šimunović je iskusio niz tragedija u svom osobnom životu, uključujući smrt tri supruge i troje djece iz prvog braka. Unatoč tim teškim gubicima, imao je troje djece u drugom braku, koje je sam odgajao.
Tijekom dugog razdoblja bolesti, njegovi prijatelji, ugledni hrvatski slikari poput Vilka Gecana, Joze Kljakovića, Fran Kršinića, Omera Mujadžića, Vanje Radauša i Marijana Trepša, željeli su mu pomoći prikupiti novac za liječenje. Kako bi podržali Šimunovića, ilustrirali su i objavili posebno izdanje “Alkara” 1932. godine, koje je bilo lijepo opremljeno. Ivan Meštrović, poznati kipar, izradio je poprsje Dinka Šimunovića, koje se nalazilo na početku knjige.
Umro je u 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti i godinu dana nakon objavljivanja Meštrovićevog “Alkara”, ali gesta podrške koju su mu pružili njegovi prijatelji i poštovatelji njegovog rada, uključujući pomoć u organizaciji izdanja knjige, donacije tiskanja i poveza, organizaciju prodaje knjige i pretplate, imala je značajan utjecaj na njega i njegovu obitelj u tom teškom razdoblju.
Šimunovićeve pripovijesti prevedene su na nekoliko stranih jezika, uključujući njemački, talijanski, ruski, češki i druge. “Alkar” je čak preveden i na kineski jezik 1936. godine, što svjedoči njegovom međunarodnom priznanju i popularnosti njegovih djela.
Autor: M.Z.
Odgovori