Zov divljine

Zov divljine kraći je pustolovni i animalistički roman – pustolovni jer su prikazane brojne pustolovine zaprežnih pasa koji prolaze nemile situacije i bore se za svoj opstanak, a animalistički jer su u središtu pozornosti psi, odnosno glavni je lik pas Buck.

Buck je doživio brojne negativne situacije na svom putovanju te ga je to sve naposljetku karakterno odredilo. Od dobrog i zaigranog psića, postao je snažan, strašan pas kojeg se boje i ljudi i životinje. Morao se prilagoditi novonastalim situacijama, mudro prosuđivati i biti lukav, krasti hranu i snalaziti se na razne načine kako bi preživio u okrutnom svijetu u kojemu se našao.

Potpuno nezaštićen, brzo je učio kako se mora ponašati i što ne smije činiti ako želi spasiti vlastiti život. U početku je vjerovao ljudima i smatrao ih svojim prijateljima, no njegovo ga je iskustvo naučilo da ne može nikome vjerovati i da se mora boriti protiv ljudi i protiv životinja. Njegova karakterna promjena prikazana je kroz brojne pustolovine.

Radnja djela započela je u sunčanoj dolini Santa Clara 1897. godine, gdje je živio u kući suca Millera. Ondje mu je bilo vrlo lijepo, bezbrižno se igrao i trčkarao, svi su ga voljeli i mazili. Njegova mu je bezbrižnost uskraćena zbog jednog nemarnog i poročnog čovjeka koji ga je prodao kako bi smanjio vlastite dugove. Tim činom Buck postaje svjedokom ljudske okrutnosti i sebičnosti, a taj je trenutak i pokretač čitave radnje romana.

Nakon što je Buck predan u ruke neznanaca, dobivao je batine, bio je više gladan nego sit, a morao se boriti i s drugim psima za svoje mjesto u čoporu. Ubrzo je shvatio da se mora sam izboriti za sebe i da će se morati služiti raznim nečasnim metodama kako bi očuvao živu glavu.

Kako je stalno mijenjao gospodare, više nije vjerovao nikome osim čovjeku koji ga je spasio od sigurne smrti – Thorntonu. Njega je iskreno zavolio i s njime stvorio prijateljski odnos, no razdor koji se pojavio u njegovoj duši nakon brojnih nemilih događaja, doveo ga je do dvojbe; s jedne je strane bio njegov voljeni prijatelj, a s druge ga je strane vukao život divljine. Počeo je sve češće napuštati svoga prijatelja, no ipak mu se svaki put vraćao.

Kada su Jihati ubili njegova prijatelja Thorntona, on se pretvorio u zvijer. Pomiješale su mu se tuga i bijes. Indijance je zaklao, a potom se vratio u šumu među vukove gdje je konačno osjećao iskonsku pripadnost. S njima se stopio u jedno, postao je dio “obitelji”, a ljudi mu više nisu mogli zapovijedati. Konačno je postao slobodan i svoj.

Najvažniji likovi u romanu su sudac Miller kod kojega je Buck naučio na lagodan i bezbrižan život; Manuel, koji je Bucka prodao zbog vlastitog poroka; François koji je vjerovao da će Buck postati prava zvijer; Spitz, Buckov prvi pravi protivnik i prekretnica za njegov daljnji život te John Thornton koji je bio Buckov pravi prijatelj bez kojega on više nije imao razloga živjeti u blizini ljudi, a njegova smrt postaje prekretnica – Buck se okreće divljini kao konačnoj životnoj sredini.

Vrsta djela: pustolovni i animalistički roman

Vrijeme radnje: 1897. – 1898.

Mjesto radnje: sunčana dolina Santa Clara, Aljaska

Tema djela: Buckova prilagodba novonastalim situacijama

Ideja djela: iskustva i okolina određuju svačiju osobnost, a najvažnije je prilagoditi se novim situacijama

Kratak sadržaj

U divljinu

Budući da Buck nije mogao čitati novine, nije mogao ni predosjetiti da ga očekuje velika nevolja. Naime, duž cijele obale od tjesnaca Pugeta do grada San Diega tražili su pse snažnih mišića, tople, duge dlake kako bi po snijegu mogli vući žutu kovinu koju su pronašli ljudi.

Buck je živio u velikoj kući suca Millera gdje je bio vrlo voljen i cijenjen. Bio je tretiran kao kralj. Sučeva kuća bila je ogromna, kao i dvorišite:

“U pozadini kuće stvari bijahu veće negoli u pročelju. Ondje su se nalazile prostrane konjušnice, gdje je bučalo dvanaestak konjušara i momaka, zatim se redali nizovi kućica obavitih vinovom lozom, u kojima je stanovala posluga, potom beskrajan i pravilan red pokrajnjih zgrada, duge sjenice s vinovom lozom, zeleni pašnjaci i jagodnjaci.”.

Osim Bucka, ondje su živjeli i drugi psi, ali oni nisu bili tako cijenjena statusa. Buckov je otac miljenik suca, a sve je upućivalo na to da će i Buck naslijediti oca. Otac Elmo mu je bio bernardinac, a majka Shep škotska ovčarka pa je tako on sam vrijedio sto četrdeset funti.

Budući da je bio mješanac, nije bio krupan, a nije bio ni debeo jer je sudjelovao u lovu pa se nije utovio. Iako su ga mazili i dobro hranili, svojom aktivnošću održavao je snažne mišiće, a hladna voda u kojoj se kupao očuvala mu je zdravlje.

U jesen 1897. bio je štrajk u Klondikeu i mamio je ljude na Sjever. Buck nije čitao novine, niti je znao da je Manuel, jedan vrtlarov pomoćnik, zapao u dugove jer je volio igrati na kineskoj lutriji:

“A Manuel sav zapao u porok: volio igrati na kineskoj lutriji. I u kockanju sav zapao u slabost: vjerovao u neki sistem.”.

Dok je sudac bio na sastanku Udruženja proizvođača suhvica, Manuel je Bucka odveo kroz voćnjak i prodao ga nekom čovjeku u College Parku.

Dva su čovjeka s Buckom sjela na vlak. Bucku se novonastala situacija nije sviđala pa je agresivno nasrnuo na ljude, ozlijedio ih, ali su oni ipak bili jači pa su ga oborili.

Iako se borio protiv ljudi, bili su mnogo snažniji te su ga mučili sve dok nije posustao. Nakon toga mu je jedan čovjek počeo gladiti glavu i govorio mu da će se dobro slagati ako se ne bude bunio.

Dva dana i dvije noći Buck nije ništa jeo ni pio:

“Dva se dana i dvije noći vukao vagon na repu lokomotiva što su pišale; dva dana i dvije noći Buck nije ni jeo ni pio.”.

Bio je vrlo agresivan te je na sve ljude, koji bi mu se pokušali približiti, nasrtao. Jedina mu je utjeha tada bila što su mu skinuli konop s vrata. Bucka su zatvorili s drugim psima te se stalno čudio gdje odlaze i zašto se nakon odlaska više nikada ne vraćaju. Nikako nije želio otići jer se bojao.

No, jednoga ga je dana kupio Perrault za tristo. Perrault je Bucka i Rudu poveo sa sobom te ih je predao Françoisu. Buck je shvatio da su njih dvojica pošteni ljudi i da ih se ne mora bojati.

Ukrcali su se na brod Narhwal te krenuli na put s još dva psa. Buck i Ruda bili su preplašeni. Bivalo im je sve hladnije, a katkada bi im drugi psi pojeli hranu. Konačno su stigli na obalu Dyea i šape su im propale u snijeg koji oni nikada nisu doživjeli:

“Prvi put u svome životu vidio je snijeg.”

Zakon toljage i zuba

Buck se našao u vrlo okrutnoj sredini gdje nije bilo mjesta za pogreške. On je vidio kako se Ruda borila s jednim psom i kako su je ostali psi počeli trgati čim je prvi put pala. Pse je rastjerao François s još tri čovjeka, ali za Rudu je bilo prekasno. Od tog prizora Buck je počeo imati noćne more, ali je i shvatio da se mora održati na nogama jer će ga u protivnome rastrgati.

Nakon tog nemilog događaja, upregnuli su ga u saonice kao konja. To mu jako povrijedilo ego, ali je bio dovoljno pametan da zna da se ne smije buniti protiv toga nego da mora biti poslušan.

Vrlo brzo je učio sve što su mu zadavali da radi, a ako bi pogriješio u poslu, Spitz je na njega režao, a Dave ga je grizao za butove.

Popodne se Perrault vratio s dva psa. To su bila braća Billee i Joe. Billee je bio dobroćudan i nesnalažljiv, a Joe se uspješno borio sa Spitzom, brzo se okretao i branio:

“Bilee je imao manu, a ta mu bijaše u pretjeranoj dobroćudnosti; Joe je bio sama suprotnost: bio je mrzovoljan i uvučen u se, neprestano je režao, a zloćudnost mu iz očiju kapala.”

Buck je svakoga dana učio važne lekcije kako bi uspio preživjeti. Vidio je da su se drugi psi ukopali u snijeg kako bi zadržali toplinu pa je to i on učinio i pod snijegom je prespavao. Kada se probudio, bio je vrlo zbunjen. Nije znao gdje se nalazi niti kako je onamo dospio, no ubrzo se prisjetio da ga je Manuel prodao i da je vlakom i brodom doputovao raditi s ostalim psima.

François je s Perraultom prokomentirao da je Buck vrlo inteligentan pas jer vrlo brzo uči. Perrault je bio teklič kanadske vlade pa mu je bilo izuzetno važno imati najbolje pse.

Zaprežni su psi bili vrlo marljivi i savjesni pa su se ljutili ako bi im nešto remetilo red pri vuči. Buck je bio između Davea i Sol-leksa od kojih je trebao učiti. Oni su ga ispravljali zarivši mu svoje očnjake u tijelo.

Budući da je bio inteligentan, Buck je uvidio da mu je najbolje naučiti valjano posao, a ne uzvraćati udarce i ugrize. Zbog toga se trudio odrađivati svoj posao kvalitetno. Bucku je ovaj posao bio vrlo naporan jer je naučio na lagodan život, a i uvijek je ostajao gladan. Da bi to izbjegao, počeo je krasti hranu i snalaziti se kao i ostali psi. To je bio jedini način da preživi nepovoljne uvjete na Sjeveru:

“On nije krao iz nekakva zadovoljstva, nego naprosto zato što mu je želudac zavijao. Nije krao otvoreno, nego potajice i lukavo, iz poštovanja prema toljagi i zubima. Rječju, sva djela što ih je činio činjaše zato što ih bijaše lakše učiniti negoli ih ne učiniti.”.

Osim toga, izoštrila su mu se osjetila te je mogao osjetiti očekuje li ih pogibelj ili mir. Počeo je zavijati na zvijezde te se vratio životu kakav su živjeli njegovi preci.

Golema prazvijer

Golema prazvijer pojavila se u Bucku te je on postajao sve nasilniji i sve snažniji:

“Golema prazvijer snažno se razmahala u Bucku, a u surovim prilikama skitalačkog života sve je više i više rasla..”.

Borio se za hranu, za vlastito mjesto te se sve više počeo boriti protiv Spitza. Bilo je samo pitanje vremena kada će se njih dvojica poklati.

Budući da je François uspješno sprječavao sukobe među psima, njihova se borba odgađala, ali je bila neizbježna. Jednoga su dana pse napali izgladnjeli eskimski psi. Među njima je trajala duga i teška borba te nitko od njih nije izašao iz borbe bez rana.

Eskimski su psi bili toliko gladni da nije postojalo te sile koja bi ih spriječila u pohodu, iako su se Perrault i François toljagama okomili na njih braneći vlastite pse i hranu.

Nakon što je mučna borba završila, njih su se dvojica bojala da su njihovi psi pokupili bjesnoću te da možda neće stići u Dawson. Njihov je put bio dug, vukli su po ledu i snijegu, a Buckove šape nisu podnosile takve napore. Kako je on naučen na toplinu i ugodu, dosta se mučio trudeći se biti dobar kao i ostali psi. Njemu su čak napravili i male cipele kako bi mu zaštitili šape te su mu ih masirali.

François i Perralt znali su da će doći do konačnog sukoba između Spitza i Bucka jer se Buck u posljednje vrijeme stalno suprotstavljao Spitzu i remetio je poredak koji je vladao među psima. Kako Buck nije poštovao Spitza, to su osjetili i drugi psi pa su se i oni tako počeli ponašati prema Spitzu, bez strahopoštovanja. Spitz je silom želio održati status psa vođe, ali mu je Buck u tome smetao:

“Spitz, kao vođa pasa i priznati gospodar u zaprezi, osjećao je da je taj neobični južnjački pas zaprijetio njegovoj prevlasti.”.

Jednoga dana, dok su psi lovili zeca, Spitz ga je prvi ulovio, a zatim ga je Buck zaskočio i iskoristio priliku za borbu. Njih su se dvojica žestoko borila dok su ostali psi gledali. Kako je Spitz prošao mnoge bitke sa psima, znao je kako se boriti, a ne izgubiti glavu, a Buck je, vidjevši da se Spitz ne predaje, taktizirao te mu polomio prvo jednu, a zatim i drugu nogu. Iako se Spitz i dalje nije predavao, nije više imao šanse od boli i od nemoći. Kada se srušio, napali su ga i ostali psi, a Buck je to sve pobjedonosno promatrao:

“Buck, borac pobjednik, golema prazvijer, koja je ubila protivnika i našla da tako valja, stajao je ondje i promatrao prizor.”.

Kome pripada vodstvo

Nakon što je ubio Spitza, vođu pasa, Buck je odlučio zauzeti njegovo mjesto u čoporu. Odlučio se upregnuti na njegovo mjesto u zaprezi. Kako to François nije znao, odlučio je na to mjesto postaviti Sol-leksa.

Kada je Buck to vidio, počeo ga je snažno gurati i nametati se kao vođa. François nije smatrao da je Buck sposoban biti vođom, ali ovaj nikako nije popuštao. Izbjegavao je toljagu, bježao od nje, režao, ali se borio za svoje mjesto.

Sol-leks nije bio previše zainteresiran za poziciju vođe te su konačno Bucku popustili i dopustili mu da bude na čelu zaprege. Kada je Buck postao vođa pasa, postao je strog, ali pravedan te je ponovno uveo red među pse:

“Odmah se među zaprežnim psima popravilo što nije valjalo. Uspostavila se nekadašnja solidarnost, te su se i opet uspinjali i teglili kao jedan pas.”.

Opet je zavladala disciplina. Novi vođa trudio se svim silama dostojanstveno obnašati dužnost, vrlo je lako učio i snalazio se u novonastalim situacijama. François i Perralt su komentirali da se u nekim situacijama snalazi i bolje od njegova prethodnika.

Put u Dawson bio je vrlo naporan te su oni bili promrzli i izgladnjeli. Buck se često uz vatru prisjećao nekih prijašnjih iskustava. Sjetio se sučeve kuće i lagodna života, sjetio se toljage, Rudine tragične smrti, kako je pobijedio Spitza te je postao vođom zauzevši odlučan stav.

Ponekad je pri svojim snovima drhtao, kočio se te su ga znali buditi kako bi ga vratili u stvarnost. Na njihovom dugom putu, Dave se strašno razbolio. Imao je nekakve unutrašnje ozljede te mu uza sav trud nisu uspjeli pomoći. Kako je Davea gonio pravi ponos psa goniča, on se nije predavao sve do posljednjeg trenutka. On je predano trčao u zaprezi, iako ga je sve boljelo, padao je, dizao se i nastavljao svoj posao.

Kada su došli u tabor i kada je legao uz vatru, više se nije mogao ustati. Grčevito se vukao u želji da nastavi svoj posao, ali to više nije bilo moguće. Tužno je zavijao od bolova, ali i od muke jer nije mogao činiti ono što je želio. Na kraju su ga morali ubiti kako bi mu skratili muke:

“Škotski mješanac polako upravi svoj korak prema taboru, što su ga istom ostavili. Ljudi prestadoše razgovarati. Razliježe se pucanj iz samokresa. Čovjek se žurno vrati.”.

Ostavili su ga i krenuli dalje. Svi su psi bili svjesni što se dogodilo, iako to nisu vidjeli.

Strahote tegljenja i putovanja

Nakon trideset dana strašnoga putovanja iz Dawsona, pošta s Buckom i njegovim kolegama stigla je u Skagway. Psi su bili vrlo iscrpljeni, gladni i promrzli. Više nisu imali snage jer su do sada konstantno radili i nisu imali vremena za kvalitetan odmor koji im je prijeko potreban. Nadali su se da će se moći odmoriti kada predaju pošiljku, no nakon četiri dana odmora, došla su dva čovjeka iz Sjedinjenih Država, Charles i Hal te su ih kupili:

“A onda, četvrtog dana izjutra, eto ti dvojice ljudi iz Sjedinjenih Država: kupiše i njih, i opremu, i sve ostalo, u bescjenje.”.

Charles je bio nešto stariji i bio je oženjen za Halovu sestru Mercedes. Njih uopće nije bilo briga za pse, nije ih bilo briga mogu li oni vući saonice ili ne. Oni su ih tjerali da vuku, da budu brzi te su nateglili previše stvari na saonice koje psi nisu mogli vući. Iako se Mercedes u početku protivila tome da udaraju pse, ona se pokorila muškarcima i odobrila im njihovo bešćutno ponašanje. Budući da su saonice bile preteške za pse, oni su stalno dobivali batine jer se smatralo da su lijeni i da ne žele vući. No, kada je Bucku dozlogrdilo, toliko je snažno povukao sa svojim prijateljima da su se saonice prevrnule, istresle polovicu stvari te krenule lakše nego prije.

U žaru gnjeva, psi su vukli sve dok nisu popadali. Charles, Hal i Mercedes bili su primorani izbaciti većinu stvari sa saonica kako bi mogli nastaviti put. Ostavili su samo najnužnije. Hranu su rasporedili tako da imaju dovoljno do Dawsona. Budući da su mislili da psi tako slabo vuku jer su gladni, oni su im stalno davali više hrane nego što je bilo potrebno, a i više no što su imali. Tako se dogodilo da su nakon četvrtine puta potrošili polovicu hrane i nakon toga su morali smanjiti obroke. Jednoga su dana prolazili dijelom gdje je led vrlo tanak i gdje se ne i smjelo prolaziti. Ondje ih je na opasnost upozorio Thornton, no oni nisu poslušali savjet.

Hal je bjesomučno tuka Bucka ne bi li se ovaj pokrenuo, no Buck nije imao više snage. Thornton mu se tada suprotstavio te je oslobodio Bucka, uzeo ga sa sobom i ostavio ne baš pametnu trojku da nastavi put na saonicama. Nakon što su se saonica udaljile, čuo se Mercedesin vrisak, a saonice, ljudi i psi nestali su pod ledom:

“Pas i čovjek gledahu kako saonice mile preko leda. Najedanput opaziše kako stražnji kraj saonica nestade, kao da propade u neku rupu, a rukunica, s Halom, što se za nju držao, iskoči uvis. Mercedes vrisnu, a vrisak doprije do njih. Vidješe Charlesa gdje je zakoračio korak unazad da bi umakao propasti, a onda čitava ploča leda popusti, te i ljudi i psi nestadoše.”.

Od ljubavi prema čovjeku

Budući da je John Thornton spasio Bucka, on mu je bio vrlo zahvalan te se s vremenom među njima razvila velika ljubav i poštovanje. Buck nikoga nije volio kao Thorntona. Radovao mu se, cvilio je od sreće kada bi ga ugledao te mu je od miline griskao ruku. Thornton je svoju ljubav prema Bucku iskazivao tako što ga je gladio i pričao s njim. Buck se strašno bojao da će jednoga dana izgubiti Thorntona kao što je izgubio i prijašnje vlasnike. Zato svoga gospodara nije ispuštao iz vida. Njegova je ljubav bila toliko velika da je graničila s tragedijom. Naime, Buck je bio spreman skočiti i u smrt ako bi mu to njegov gazda naredio:

“- Skoči, Buck! – zapovijedi i mahnu rukom pa je ispruži iznad prosjekline. Časak kasnije na samom se rubu rvao s Buckom, koji je pošao da izvrši zapovijed, dok su ih Hans i Pete vukli nazad, u sigurnost.”.

Jednoga su dana Thornton, njegovi prijatelji Hans i Pete i Buck bili su na obali brze i opasne rijeke Forty Mile. Spustili su čamac u vodu, a u njemu je bio Thornton. Prijatelji su ga s obale držali konopom, no u jednom je trenutku stvar izmakla kontroli te se on prevrnuo iz čamca. Uhvatio se za greben kako bi pokušao preživjeti, no bilo mu je vrlo teško. Tada ga je Buck pokušao spasiti, no to mu nije uspjelo iz prve.

Vratio se na obalu te ponovno krenuo u akciju, koja je tada bila uspješna. Hans i Pete su ih izvukli pomoću konopa te su ih oživjeli na obali. Bili su puni rana, no sretni što su preživjeli, a ljubav između Thorntona i Bucka još je narasla. Kada je došla zima, u krčmi Eldorado Thornton se okladio s bogatim kopačem zlata Matthewsonom da Buck može pokrenuti saonice s tisuću funti i to dok su zaleđene.

Iako nije imao tisuću dolara da se kladi, Thornton ih je posudio od Jima O’Briena s kojim je bio dobar prijatelj. Većina se kladila da Buck nije toliko snažan i da neće uspjeti pokrenuti zaleđene saonice, no kada su ga postavili na njegovo mjesto i kada su ljudi ugledali njegove snažne mišiće, nisu više bili sigurni. Tako je oklada s tri naprama jedan pala na dva naprama jedan.

Thornton je pogladio Bucka, bodrio ga  i time mu dao snage da učini svoga gospodara ponosnim. Buck se prvo upregnuo u jednu, a zatim u drugu stranu te konačno počeo pomicati saonice. Prvo su išle vrlo sporo, ali su ubrzo dobile ubrzanje i krenule su se kontinuirano gibati:

“Onda saonice krenuše – činilo se da se pokreću u nizu brzih trzaja, premda više nikako nisu sasvim zastale… Pol palca… palac… dva palca… Trzaji se očito umanjiše; kako su saonice dobivale pokretnu silu, Buck zape, dok se pomicanje najposlije ne pretvori u postojano kretanje.”.

Buckov gazda i prijatelj bio je vrlo ponosan, a usput je i zaradio tisuću i šesto dolara. Tada mu je prišao neki čovjek i nudio mu tisuću dolara samo da mu proda Bucka, što je Thornton oštro odbio.

Zov divljine

Nakon što je podmirio svoje dugove, Thornton je s Hansom, Peteom i Buckom krenuo na Istok u potrazi za zlatom. Nije se bojao ni gladi, ni divljine. Vjerovao je da će doći do hrane i da će sve biti u redu. Na putu su sretali razne divlje životinje, a Bucka se najviše dojmio majmun, “kosmati čovjek”. Često se prisjećao kako se on divlje penjao po drveću, ondje spavao i jeo.

Činilo mu se da je jednako spretan i na zemlji i na drveću. Nakon što su postavili svoj šator, Buck je često osjećao neku privlačnu silu prema divljini. On je odlazio u šumu, trčao je slobodan, istraživao je nepoznate dijelove te je lovio soba. Budući da se ovaj nije lako predao, Buck ga je prvo dobro ranio zubima, a zatim mu je sprječavao hranjenje. Kada ga je konačno izmorio i izgladnio, sob je postao njegova hrana:

“Naposljetku, četvrtoga dana, oborio je golema soba. Dan i noć ostao je pokraj plijena, jedući i spavajući naizredice.”.

U šumi je sreo i vuka.  Bilo mu je zanimljivo plašiti ga i ganjati po šumi, no nakon toga su se sprijateljili te su zajedno trčali po šumi i zavijali kao da su stari poznanici. Kada je vuk krenuo prema svome čoporu, Buck se sjetio Thorntona i odlučio se vratiti u bazu. Ondje ga je dočekala nemila scena. Indijanci su poubijali njegovog gospodara, njegove prijatelje i pse. Kada je to Buck vidio, obuzeo ga je strašan bijes.

Njegova borbenost, snaga i ono što je nosio u sebi kao nasljeđe od svojih psećih predaka izašlo je na vidjelo. On je redom napadao Indijance, zario im je očnjake u grkljane, osvećivao se jer su mu oduzeli gospodara i prijatelja. Indijanci su tada najavili dolazak Nečastivoga jer ih se silno kosnuo taj nemili događaj.

Nakon toga, Buck se vratio u šumu, počeo se ponašati kao prava zvijer, lovio je, zavijao i ubijao svoje žrtve. Više nije bilo ljudi da ga sprječavaju da bude ono što on po prirodi je. Probudio je onu prazvijer koja je u njemu živjela još od davnih predaka. Toliko se dobro uklopio u čopor vukova da su nakon nekoliko godina nastali mješanci vuka i psa:

“Nije mnogo godina prošlo, a Jihati opaziše neku promjenu u pasmini šumskih vukova; viđali su naime neke vukove s mrkim mrljama po glavi i po njuški i s bijelom prugom na prsima.”.

Likovi: Buck, John, Francois, Hal, Charles, Mercedes…

Analiza likova

Buck – Na početku djela on je bezbrižan, razmažen i nježan pas, koji je kod suca imao kraljevski tretman:

“Ali Buck ne bijaše ni sobni psić ni pas iz štenare. On je vladao na cijelom imanju.”.

Kroz djelo, Buck je prošao transformaciju iz nježnog psića u opasnu zvijer:

“Ta zaklao je čovjeka, najplemenitiju divljač, ubio ga unatoč zakonu toljage i zuba.”.

Bio je vrlo mudar i lukav pa je iz svakog svog iskustva izvlačio pouke što je naposljetku rezultiralo time da postane dio vučjeg čopora:

“Vuci predvodnici zakevtaše i pojuriše u šumu, a za njima ostali vukovi, štekćući u zboru. I Buck je s njima kaskao, štekćući i jureći usporedo sa svojim divljim bratom.”.

Judge Miller – imućan sudac koji je živio u velikoj kući s velikim dvorištem, gdje je imao mnogo pasa, a najviše je volio Buckova oca:

“Njegov otac, Elmo, golem bernardinac, bio je nerazdvojan sučev drug, a Buck je nagoviještao da će poći stopama svoga oca.”.

Sudac je bio prvi Buckov vlasnik. Buck je u njegovoj kući bio vrlo cijenjen, njegovan i obožavan.

Manuel – jedan od vrtlarovih pomoćnika koji je prodao. Bio je kockar u dugovima pa nije znao za ljubav i sućut, već samo za svoj porok:

“I stoga njegovo prokletstvo postade sigurno: za igru po sistemu treba novca, a nadnica vrtlarskog pomoćnika ne pretječe preko potreba žene i brojnog potomstva.“.

François – Buck ga je smatrao valjanim, hladnokrvnim i nepristranim te vrlo iskusnim sa psima. On je u Bucku vidio veliki potencijal te je predosjećao da će jednom postati prava zvijer:

“Istinu velim kad kažem da su svi vrazi u tome Bucku.”.

Spitz – vođa pasa protiv kojega se Buck borio. Spitz je bio vrlo iskusan pas protiv kojega se nije bilo lako boriti:

“Spitz je bio iskusan borac obuzet strašću da razdire i uništava, nikad nije zaboravljao da je i njegov neprijatelj obuzet istom strašću da razdire i uništava.“.

Spitz je uspješno vodio čopor i bio je glavni pri vožnji saonica, ali je njegovoj vladavini na kraj stao Buck i time zauzeo njegovo mjesto.

John Thornton – čovjek koji je Bucka spasio od sigurne smrti. S njim je izgradio prijateljski odnos pun povjerenja i nesebičnosti. Thornton je vjerovao svome Bucku i uvijek ga je mazio, igrao se s njim i pričao. Buck mu je uzvraćao ljubav:

“Buck uze među zube Thorntonovu šaku. Thornton ga drmaše tamo-amo.”.

Thornton je bio posljednji čovjek pod čijom je vlašću bio Buck.

Bilješka o piscu

Jack London rodio se 1876. godine u San Franciscu. Njegovo pravo bilo je John Griffith London. Bio je američki književnik, a poseban po tome što nikada nije završio školu, već je bio samouk.

U mladosti se bavio raznim poslovima pa je tako radio kao mornar, raznosač leda, a bio je čak i tragač za zlatom. Velika strast bila su mu putovanja.

Proučavao je Marxa, Darwina i Nietzschea i maštao je o revoluciji. Radio je i kao ratni dopisnik za vrijeme rusko – japanskog rata.

Nakon što je obolio od skorbuta, vratio se u Oakland. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.

Po prirodi je uvijek bio buntovan, bio je snažna ličnost i nikada se nije mirio s okolnosti u kojima je živio. Pokušavao ih je savladati snagom volje i borbom do samoga kraja.

Pisao je novele, pripovijetke i romane, a objavio je i 50 knjiga.

Njegova najpoznatija djela su: “Morski vuk”, “Bijeli očnjak”, “Mjesečeva dolina”, “Ljudi s dna”, “Željezna peta”, “Vukov sin” i mnogi drugi.

Autor: V.S.