Zlatni danci

Zlatni danci je autobiografsko djelo, pa se može zaključiti kako je Jagoda Truhelka inspiraciju za djelo pronalazila najviše u isječcima svog djetinjstva. Zlatni danci su dani iz djetinjstva, a sastoje se od događaja i osoba koje su to doba činili zlatnim ili sretnim.

Trilogija Zlatni danci objavljena je 1918. godine. Budući da je djelo nastalo postupno, u početku je izlazilo kao zasebne pripovijetke u časopisu Pobratim 1895. godine, zatim u Viencu 1900. godine i u Domaćem ognjištu 1900. i 1904. godine.

Cijela trilogija naziva se imenom Zlatni danci, a isto ime nalazi se na početku prve trilogije. Sljedeće dvije nazivaju se Gospine trešnje (Bogorodiĉine trešnje i Dusi domaćeg ognjišta) i Crni i bijeli dani.

Postoje oprečne mišljenja o tome možemo li ovo djelo svrstati u dječje romane ili u zbirke pripovjedaka. Budući da se djelo sastoji od tri nepovezane priče, od kojih svaka čini jednu cjelinu, u tom smislu pripada zbirci pripovjedaka. No, pojedini dijelovi su povezani i u nekim kasnijim događajima, spominju se prethodni događaji, likovi ili prostor, što znači da djelo ima i karakteristike romana.

Autorica je spomenutom trilogijom prva uvela u hrvatsku dječju književnost autobiografski smjer i za temu odabrala crtice iz svog djetinjstva. Iako joj je kritika zamjerala to što roman nije postupno građen, ipak je uspjela zaokružiti događaje karakteristične za roman, a oblikovanjem i povezivanjem nekih priča s istim likovima ili mjestom radnje, uspjela je postići cjelovitost karakterističnu za roman.

Radnja se odvija u trećem licu u kojem autorica pripovijeda kroz lik djevojčice Anice, a promjena imena ustvari nije karakteristična za autobiografska djela. Autorica ipak navodi da se radi o autobiografiji.

Radnja nije kronološka, a djelo je prepuno pouka koje prenosi čitateljima. Naime, Truhelka se tijekom svog života zalagala za ravnopravnost djevojčica i dječaka te njihovog jednakog prava na obrazovanje. Što se tiče tematskog djela radnje, ona nije usmjerena isključivo na njezin život već i na život užih članova njezine obitelji poput njezinih roditelja i braće.

U središtu zbivanja nalazi se djevojčica Anica te njezina dva mlađa brata Dragoš i Ćiro. Pripovijeda se u trećem licu, s tim da ne postoji sustavno sjećanje. Zbog toga se na svako od poglavlja u knjizi može gledati kao na zasebne priče, što dokazuje činjenica da su neki dijelovi knjige objavljeni kao samostalne pripovijetke. U brojnim poglavljima Anica ustupa svoje mjesto mlađoj braći, a često su svo troje prikazani kao sporedni likovi dok u prvi plan izlaze neki drugi likovi.

Vrsta djela: autobiografski roman

Vrijeme radnje: sedamdesete i osamdesete godine 19. stoljeća

Mjesto radnje: Osijek, Labudova ulica, na selu kod bake

Tema djela: život Ane i njezine braće – Čire i Dragoša

Ideja djela: dragocjena su sjećanja na djetinjstvo i vrijeme provedeno uz obitelj

Kratak sadržaj

Svatko se voli sjećati svog djetinjstva, ulice u kojoj je odrastao, prijatelja s kojima se igrao. Tako se i glavni lik Anica voli prisjetiti Labudove ulice u osijeku, gdje je odrastala s braćom Ćirom i Dragošom. Njih kao ni drugu djecu nije smetalo što im je ulica pola godine bila crna radi blata i kaljuže, zbog čega ljudi nisu mogli ići na drugu stranu, a drugih šest mjeseci što je bila sva puna prašine. Blato je brojnoj djeci služilo za igru, što se nije sviđalo njihovim roditeljima. Anicu takav način igre nije zanimao, nju su uvijek više privlačile njene lutke i bogata mašta.

Kako je izgledala Labudova ulica? Kuće su u ulici bile male i slične jedna drugoj, a između njih su se nalazili vrtovi dok su ih od susjeda dijelile samo male ograde. Vrtovi su bili bogati cvijećem, voćem i povrćem. U ulici su živjeli ljudi raznih zanimanja poput trgovca, kovača, krojača, postolara, pekara, tesara i dva učitelja od kojih je jedan bio Aničin otac.

Mama je oduvijek imala puno posla, pa joj je u kućanskim poslovima pomagala sluškinja Kristina. Pored kuće u kojoj je živjela Anica sa svojom obitelji, bila je kuća u kojoj su živjeli kum i kuma. Njih su djeca rado posjećivala jer je u kući uvijek bilo toliko zanimljivih predmeta što je u djeci poticalo maštu. Kuću kumova su voljeli kao i svoju, ali prema njoj su imali više poštovanja jer ništa nisu smjeli dirati bez pitanja.

Uvijek su znatiželjno promatrali ormarić na kojem se nalazilo lijepo posuđe, sprave za pisanje i slike. Dragošu je najviše veselila slomljena sablja i časnička kapa od vojnika. Bile su to stvari koje je kuma dobila nazad kada joj je u ratu poginuo nećak. Ćiri se najviše sviđao stalak s lulama. Jednom je pokušao zapaliti lulu, napunio ju je prašinom sa ceste i počeo pućkati. Ubrzo je uslijedila vika od roditelja, ali i kuma kojem je skoro uništio lulu. Anicu je najviše oduševljavao zvuk koji je ispuštao kanarinac Pubera.

Ćiro znatiželjno dijete kakvo je bilo odlučio je otići u Ameriku. Dok su se sestra i brat zabavljali Ćiro je iskoristio trenutak, uzeo kolica i pobjegao na ulicu. Malenom se dječaku činilo odmah nakon što je izašao iz ulice da je već blizu Amerike jer se našao na mjestu gdje je sve vrvilo od ljudi. Ćiro se nalazio u gradu na sajmu. Srećom ga je ugledao stražar i vratio kući. Roditelji su se toliko naljutili da je od mame dobio nekoliko po turu, ali to ga nije spriječilo da još jednom pokuša otići u Ameriku.

Jednog je dana u kuću došao slikar koji je trebao naslikati mamu. Bilo je to na Veliki četvrtak i u kući je bila prava gužva. Najviše posla je imala upravo Kristina koja je slikara zvala maler i da je došao malovati mamu.

Anica ju je cijelo vrijeme nešto ispitivala, a najviše kada će slikar biti gotov. Na već stoto pitanje Kristina joj je odgovorila da maler ima još puno za naslikati, a onda je ne razmišljajući rekla Anici da je vidjela slikara kako je mami zakucao oči na platno. Anica se toliko prepala da je odjurila vidjeti je li s mamom sve u redu, a kada je mama i dalje sjedila i čekala da slikar završi s poslom, shvatila je da se sluškinja Kristina samo slikovito izrazila. Kasnije su se istog dana svi divili slici koja se nalazila iznad tatinog kreveta, dok je iznad maminog bila tatina slika.

Ana je kao nastarije dijete ponekad imala zadatak pripaziti na to ono što rade mlađa braća, a najviše kada bi sve bilo tiho. Mama bi posumnjala kako upravo tada smišljaju neku nepodopštinu, a obično bi bila u pravu. Dječaci su se najviše voljeli igrati hajduka, pa su jednom u igri jurišajući na prozor od susjede uspjeli ga razbiti. Zadatak je bio pokupiti jabuke, a kada se susjeda pojavila svi bi pobjegli. Jedino je Dragoš ostao stajati hrabro sve dok se nije pojavila mama. Tata i mama su morali platiti štetu koju su djeca napravila.

Jednom je prilikom Anica naišla na male hajduke skrivene u staroj bačvi i tamo naletjela na staru kvočku. Samo je ona znala da se kvočka nalazi na tavanu. Anica bila sretna kada je ugledala pile koje se izleglo.

Za nagradu što je duže vrijeme tajnu uspjela zadržati za sebe i što se tako uspješno brinula za kvočku, mama je Anici dala prvo pile. Sljedećih dana je djevojka bila zaokupljena piletom, pa je zaboravila na lutku Jelicu.

Pričekala je sljedeći dan da ode po lutku, ali onda se rastužila kada je primijetila da su lutku izgrizli miševi. Sreća što je baka navratila koje je znala puno toga sama napraviti, pa je Anici obećala da će popraviti lutku. Na kraju je tako i bilo jer je Anicu dočekala još ljepša lutka nego prije.

U kući je bilo puno posla da Kristina i mama više nisu mogle sve stići. Kako bi si olakšale posao poslale su Anicu u školu kod učiteljice, koja je živjela kod učiteljeve obitelji. Upravo je ona predložila da Anica krene kod nje na nastavu jer je već dovoljno velika. Mama je pristala i tako se djevojčica našla u novoj sredini gdje je trebala provoditi nekoliko sati dnevno.

Prvi dan učiteljica ju se smjestila u prvu klupu kako bi bila okrenuta prema ostalim učenicama. Dala joj je pletivo kako bi se zabavila, ali kako je Anica bila još nevješta u radu s pletivom, uspjela je zamrsiti konac koji je dobila. Djevojčice su joj potajice pokušavale pomoći i tako se Anica na kraju preselila u prvu klupu gdje su sjedile velike djevojčice. Učiteljica se naljutila što ometa rad nastave i da bi ju zadržala na mjestu privezala je Aničinu nogu za nogu stola uz pomoć konca.

Djevojčica je dobila i ploču kako bi mogla pisati, ali budući da je još bila dijete, zaspala je. Druge djevojčice su bile dobre i odlučile su se stišati kako ju ne bi probudile, a učiteljica ju je na kraju dana pohvalila što može mirno sjediti i nakon toga ju više nije vezala za stol.

Ljetni dani su znali uzrokovati mnoge probleme jer je obično nedostajalo vode u bačvama. Tada bi u pomoć dolazio vodar Trifun kojem su se najviše veselila djeca jer je pričao zanimljive priče. On je vodu donosio iz Drave. Najviše im se svidjela priča o vodeničaru Ćosi. Ali još više od priča djeca su volila promatrati rijeku Dravu. Zbog toga su koristila svaki trenutak kako bi s Kristinom i ostalim praljama odlazili na rijeku.

Dok bi Ćiro gazio po vodi i promatrao vodenice, Anica bi koristila vrijeme da opere robu svojih lutki. Jednog dana je dok su bili na rijeci navratio vodeničar kako bi ih pozdravio. Poznavao je učiteljevu obitelj, a u gradu je imao dućan gdje je prodavao brašno. Njegovom sinu je predavao tata od Anice, Dragoše i Ćire. Vodeničar je pozvao djecu da im pokaže kako izgleda vodenica iznutra. Čamcem su se odvezli do vodenice, a na povratku su sreli ribare. Djeca nisu mogla dočekati da roditeljima ispričaju što su sve doživjela, a Ćiro je tada poželio biti ribar i vodeničar.

Bližili su se blagdani i u kući je bilo sve više posla oko čišćenja. Pravo veselje događalo se kod kumova koji su za Uskrs dobili janje Miška. On je najviše volio Anicu jer je bila nabrižnija od sve djece. Kumovi su imali i papigu Pubera kojeg su znali ponekad ostavljati vani na zraku, sve dok ga Miško nije počeo čudno promatrati. Bilo mu je nepoznato pjevanje i znao se uzrujavati. Kuma je na kraju Pubera vratila u kuću, koji se odjednom snuždio.

Jednog dana je papiga pobjegla. Kum je tješio kumu da je možda i bolje tako jer je Puber sada sretan, ali na njezinu radost uspjeli su ga vratiti nazad u krletku. Puber na kraju nije poživio, pa su ga djeca stavila u malu kutiju i sahranila ispod stabla od ruže. Miško isto nije preživio, ali djeca su se s njim susretala na drugi način. Kuma je dala napraviti crni kožuh od Miškovog krzna i tako je Miško poživio još puno godina.

Ljeto nakon Puberove smrti imalo je lijepe, ali i tužne trenutke. Nažalost umro je kum i kuma je ostala sama, a još ju je više rastužila selidba učiteljeve obitelji iz Donje varoši u grad. Dok su se mlađi veselili i na sve gledali kao na pustolovinu, stariji nisu bili toliko sretni jer je oko selidbe bilo puno posla.

Grad se razlikovao od varoši gdje su prije živjeli. Tamo su bile visoke kuće bez vrtova i sve je bilo od kamena i zidina. Vrata od dvorišta gdje je živjela učiteljeva obitelj morala su cijelo vrijeme biti otvorena jer se obitelj nalazila u kući gdje je bila škola.

Ćiro je koristio vrijeme na razne načine nalazeći si raznog posla, ali kako je bio još uvijek dijete svi fizički poslovi kojih bi se na kraju prihvatio završili bi s prijekorom po Ćiru. Na kraju je odlučio dočekivati djecu na dvorištu kako bi ih upoznao, a škola ga je svakim danom sve više privlačila. Uspio je vidjeti školu za djevojke i učionicu gdje je išla njegova sestra, a uz koju je Ćiro naučio pisati. Tako je roditeljima pokazao ploču na kojoj je napisao svoje ime. Oni su zbog toga bili ponosni na njega.

Ćiro je od sve djece bio najznatiželjniji i htio je sve saznati, pa mu je otac znao pomagati. Nažalost otac zbog prirode posla nije mogao provesti puno vremena uz Ćiru, pa je znao promatrati oca dok je predavao drugoj djeci. Nije mu se sviđalo što djeca nisu uvijek znala odgovore na pitanja koja im je postavljao njegov tata. Tako su ga jednom otkrili jer je rekao da on zna odgovor na postavljeno pitanje.

Tata je istovremeno bio ljut jer ga je Ćiro omeo u radu, ali i sretan što ima tako pametno dijete. Odlučio ga je upisati u školu, ali ovdje on nije bio njegov otac nego učitelj, koji se prema njemu morao odnositi kao i prema ostaloj djeci. Ćiru to nije smetalo, bio je sretan što može učiti i što bi ga otac dok su bili sami ipak pohvalio. U vrijeme Ćirina odlaska u školu odlučeno je kako Anica treba početi učiti svirati klavir.

Djevojčicu je vijest toliko oduševila da ju je odmah odlučila podijeliti sa svojom prijateljicom Milicom. Anica je jednog dana otišla s mamom kod starog knjižara koji se bavio prodajom glasovira. Tamo je upoznala kćer knjižara. Bila je zadivljena umijećem koji je pokazala svirajući klavir. Tada se počela bojati sviranja jer je čula da je djevojčica za koju je ona mislila da je majstor ipak samo osrednja sviračica.

Anicu je na početku počeo učiti tata i s vremenom je postajala sve bolja dok nije došla baka i pokazala svoje umijeće, pa je tako Anicu i njene prijateljice naučila i novim plesnim koracima. Nakon tri godine učenja otac je shvatio kako ju nema više što naučiti i da je vrijeme da joj pronađu učitelja sviranja te da nabave novi klavir. Nažalost u to se vrijeme u gradu pojavila bolest od koje se velik dio razbolio.

Djeca su na kraju dobila osipce od kojih su se kasnije izliječila, ali onda se Anica opet razbolila i dobila jaku grlobolju. Nisu bili zabrinuti samo roditelji i liječnik, nego i mlađa braća. Bili su tihi i svaki dan su sestri nosili svoja najveća blaga u nadi da će što prije ozdraviti. Tako je na kraju i bilo, Anica je ozdravila i došlo je vrijeme priprema za Božić.

Kada je zvonce najavilo dolazak Božića počela je prekrasna svirka. Bio je to tata koji je svirao na novom klaviru. Anicu su donijeli da vidi novi klavir. U početku se bojala svirati na novom klaviru i uvijek je radije sjedala za stari dok ga nisu prodali. Još ga je neko vrijeme mogla gledati. Bila je tužna kada ga je ugledala kod postolara bez ijedne žice koje su nekada pružale tako lijepu glazbu.

Djeca su za vrijeme hladnih zimskih dana boravila najviše kod kuće. Mama i Anica su krpale odjeću, s tim da je Anica krpala odjeću od svojih lutki. Ćiro je pilio neke daske, a Dragoš je uvijek čekao da tata završi sa čitanjem kako bi se mogao posvetiti njemu i nacrtati poneku zagonetku. Dragoš je poželio crteže raznih vojnika i onda mu je tata znao pričati o banu Jelačiću i Nikoli Zrinskom.

Zima je bila godišnje doba kada su se djeca najviše veselila, ali i strašila kada bi trebali doći baba Luca i sveti Nikola. Onda bi dobili suhe šljive, višnje, jabuke i orahe. Nikako nisu mogla dočekati Božić, a vrijeme bi im kratila Kristina tako što je pričala priče o rođenju Isusa. Kada bi napokon stigao Badnjak, djeca su nakon večere mogla pogledati što su dobila, a bili su to uvijek pokloni koje su zaželjeli.

Anica je dobila novu lutku i staru Jelicu je zbog toga odlučila pokloniti Ćiri kako bi od nje mogao napraviti remen za svog konjića. Ali jedne noći je Anicu čula Jelicu kako se žali novoj lutki. Bila je tužna jer je sada bila odbačena. Njezine su riječi Anicu toliko rastužile, da ju je dala uljepšati i popraviti. Svima je bilo čudno kako se Anica radije igra sa starom nego novom lutkom.

Ona je bila zaista dobra djevojčica. To je pokazala kada se Kristina htjela nakon što se razbolila odseliti da im ne bude na teret. Anica je to otkrila na vrijeme i odvratila ju je od namjere da ode. Sljedećih ju je nekoliko dana dvorila i njegovala sve dok nije ozdravila.

Došao je još jedan Uskrs i Anica je htjela pomoći, ali nekako je sve što je napravila bilo pogrešno. Tako je u želji da Dragoši otme škare da se ne ozljedi slučajno ga ubola s njima u dlan. Roditelji su se toliko naljutili da je Anica pobjegla. Stala je pred raspelom i shvatila kako je možda previše burno reagirala. Odlučila je vratiti se kako bi joj roditelji oprostili. Nakon njegog povratka sve je bilo riješeno i dječaci su joj još jednom pokazali koliko je vole.

Nažalost kada bi se riješio jedan problem pojavio bi se drugi. Dok su se Anica i njene prijateljice igrale dječaci bi smišljali opasnu igru. Dosjetili su se opsade Sigeta, a za to im je bio potreban barut. Srećom ih je na vrijeme spriječila Kristina, ali zato je Ćiro jedne noći došao kući crn u licu. Djeca su se zaigrala s barutom koji je Ćiri eksplodirao u lice. Nitko nije bio siguran hoće li Ćiro oslijepjeti, a kako je dječak trpio bolove mama, Anica i Kristina su cijelo vrijeme bdjele uz njega. Bio je hrabar dječak koji nije jaukao zbog bolova. Anica je bila najviše brižna i najsretnija kada je Ćiro progledao, a roditelji su odlučili kako ga neće kazniti jer je ozljeda sama po sebi bila dovoljna.

Jednog se dana u susjedstvo doselila nova obitelj koja je bila bogatije od učiteljeve. Njihova kćer Melanka se odmah sprijeteljila s Anicom čije se ponašanje sve više počelo mijenjati. Bila je zavidna što Melanka ima više od nje. Mami se to nije svidjelo i pred Božić je naredila Anici da spremi sve igračke s kojima se više ne igra. U torbu je stavila brašno, šećer, kolače, srebrni novčić, kobasicu i mast.

Krenule su u Donji grad, a Anica nije znala gdje ide. Napokon su došle do dijela grada u koji Anica nikada nije navratila. Radilo se o siromašnoj četvrti. Mama je rekla da idu prema kući koja je izgledala najsiromašnije. Kada su ušle Anica je primijetila troje djece oskudno odjevene kako sjede oko zdjele u kojoj se nalazilo nekoliko krumpira. Pozdravila ih je njihova majka , koja je bila blijeda i mršava.

Muž je ležao u krevetu teško bolestan. U cijeloj kući skoro i da nije bilo namještaja, a peć je većinu vremena bila hladna. Nakon što su malo porazgovarale s nesretnom obitelji Anica je krenula kući s mamom. Mama joj je objasnila kako je to kuća dadilje koja se nekada brinula za nju. Shvatila je zašto ju je mama povela sa sobom. Od tada se i sama počela brinuti ne samo za djecu nego i za Rezu, zbog čega je odlučila odreći se obroka koji je imala u deset sati. Njen primjer su slijedila i braća.

Na Božić je Anica bila pozvana kod svoje prijateljice Melanke. Susrela je tamo puno otmjenih gospođa i upoznala razmaženog dječaka koji se ružno ponašao. Zabavu je prekinuo dječak sva modar od hladnoće. Došao je jer mu je Melanka obećala kaputić, ali kako je bila zabava ona je na to skroz zaboravila. Tada se Anica sjetila da sigurno u njenoj kući ima kaput od njene braće koji su oni prerasli, pa je pozvala Miju kod sebe.

Kada je mama vidjela koliko se Anica promijenila, bila je ispunjena ponosom. Dječaka Miju su počastili užinom, a malo se igrao i sa Ćirom i Dragošom. Po Anicu je došla Melanka kako bi mogla svirati njenim gostima, a na povratku su ugledale Miju. Melanka je isti tren bila posramljena jer je zaboravila na svoje obećanje, pa je rekla Miji kako će kod kuće potražiti sve što bi mu moglo pomoći.

Došao je mjesec svibanj, a s njim i svibanjska slava kojoj su se veselila sve generacije. Tada bi svi krenuli prema gradskom vrtu gdje su se djeca mogla igrati koliko su god htjela. Melanka je htjela udaljiti Anicu od Milice jer ju poželjela imati samo za sebe. Milici to nije toliko smetalo jer je cijelo vrijeme razmišljala o svojoj mami, koja je kod kuće morala šiti i raditi da prehrani svoju djecu.

Ples je bio veselo i Anica je bila sva zadihana. Mama je bila ljuta na nju jer je zbog Melanke zanemarila Milicu, koja je ovdje bila gošća. Ali tada je Milica počela braniti svoju prijateljicu i da iovako ne može plesati jer je nešto guši u grlu. Anici je bilo žao, a naljutila se na Melanku koja ju je zaboravila čim su na ples došle njene sestrične. Nije to bilo prvi put da se Melanka ne ponaša lijepo.

U školi se znala rugati Milici, a Anica je ne razmišljajući ponekad ponavljala Melankine riječi. Jednom ih je učiteljica izgrdila zbog njihovog ponašanja, ali Milica ih je i tada branila govoreći kako sigurno nisu ništa loše mislile. Anicu je to toliko zabolilo da nije imala mira dok Milicu nije zamolila da joj oprosti.

Napokon je došlo ljeto i djeca su uživala kupajući se na Dravi. Jedino se Melanka nije usudila ući u rijeku jer nije naučila plivati, pa je zamolila učitelja da još jednom pokušaju. Zahvaljujući njegovoj lukavosti i djevojčinoj upornosti, Melanka je naučila plivati i tako se nikako nije dala iz rijeke, a Anica je bila ponosna na svoju prijateljicu. Mama od Melanke je poželjela da i njena kćer bude uporna kao i Anica.

Kako je ljeto vrijeme kada su nekoliko dana provodili kod bake, djeca nisu mogla dočekati trenutak da krenu. Htjela su ponijeti puno igračaka, ali mama je to sve odlučila srezati jer je znala da kod bake imaju dovoljno igračaka. Anici je dozvolila četiri lutke i bila je ponosna kako je sašila lijepu odjeću za svoje igračke. Na put je kolima krenula i Milica jer je baka smatrala da bi na selu mogla ojačati kada je već bila toliko slaba.

Vožnja na starim kolima je bila uzbudljiva, a kada su napokon stigli djeca su imala društvo sestrični i bratića, pa su se tako zabavljala s Dragicom, Gavrom, Danom i djevojčicom koja je bila iz sela, Višnjom. Vrijeme brzo prolazi kada se zabavaljate, a tako je i njima bilo. Djevojčice su se zabavljale s lutkama u staroj kočiji ili karuci, koja se nalazila u stražnjem dijelu kuće. Uz sebe su imale i ključ, pa su mogle biti sigurne da im dječaci neće oteti lutke.

Anica je bila najsretnija kada je mogla uloviti baku samu i s njom provesti neko vrijeme, pa nikada nije propuštala odlazak u vinograd. Trebala je pomoći baki oko priprema kaci za grožđe. Svaki put se toliko naradila, da bi uvijek zaspala bez problema. Ujutro kada se probudila ugledala je baku kako već radi, a nije mogla dočekati dolazak berača. Jedan dio je stigao pješice, a jedan se dovezao uz pomoć seljačkih kola.

Koliko su god radila djeca su imala vremena i za igru te sanjarenje, pa je tako Anica govorila kako ima razne želje, a među njima je i ona da postane liječnica. Kako to nisu bila vremena kada je bilo puno žena liječnica, a i školovanje je bilo skupo, Ana je maštarila i da bude učiteljica. Milica ju se samo slušala. Nastupila je tužna jesen jer je Milica bila bolesna još od proljeća i nikako se nije mogla riješiti opasnog kašlja.

Nažalost nije joj pomogao svježi seoski zrak i već je neko vrijeme nema u školi, jer je dobila groznicu. Unatoč tome je pokušavala ostati u toku pa je kod kuće učila. Njena želja je bila da što prije završi školu kako bi se mogla zaposliti i pomoći majci. Zaželjela se i svojih prijateljica, a Aničina majka nije bila najsretnija jer ju je bilo strah da se ne zarazi baš kao i Melanka, čiji je otac bio liječnik i što je još gore potvrdio je njene sumnje.

Anica se iznenadila kada je ugledala Milicu jer je bila blijeda, smršavila je, a samo su joj oči čudno sjale. Zamolila je Anicu da joj priča o školi, a pritom joj je govorila kako planira u budućnosti raditi kao učiteljica na selu, a s njom će živjeti i mama koja će pomoći kod upravljanja kućanstvom. Anica se cijelo vrijeme čudno osjećala i kada je došla kući priznala je mami plačući kako ne vjeruje da će Milica preživjeti. Bilo joj je žao za sve nepravde koje su joj ona i Melanka nanijele.

Sljedećih je dana samo razmišljala o tome kako da spasi svoju prijateljicu i sjetila se da su jednom bolesnom čovjeku dali krv zdravog i nakon toga ga spasili. Krenula je u posjetu kod Milice, a ovog puta joj se unatoč očevoj zabrani pridružila i Melanka. Milica ih je dočekala ozbiljna jer je čekala ispovijed kod svećenika. Znala je da će umrijeti, ali ih je zamolila da ništa ne govore njenoj majci. Anicu je zamolila da joj otpjeva pjesmu “Majci”. Iako joj se srce stezao od tuge, ona je to učinila jer ipak je to bila Miličina posljednja želja.

Na povrtaku je Melanka plakala, a Anici je to bio dokaz kako njena prijateljica ipak ima dobro srce. Sljedeće jutro je Kristina javila da je Milica umrla. Anica i Melanka su nabrale cvijeća i od njega napravile vijenac. Odnijele su ga do mrtve prijateljice koja je nakon toga pokopana. Miličinom smrću je završilo djetinjstvo i započelo novo poglavlje u njihovim životima.

Analiza likova

Glavni likovi: Anica, Ćiro, Dragoš, mama, tata, baka

Anica – najstarije dijete i ujedno najzanimljiviji lik. Čitatelj ju može upoznati još iz vremena kada je išla u školu. U knjizi ne postoji opis djevojčice, ali se zato može saznati kako vrijeme voli provoditi igrajući se s lutkom Jelicom, na koju gleda kao na svoju najbolju prijateljicu. Ona je požrtvovna i hrabra osoba uvijek spreman žrtvovati se za druge, što najviše proizlazi iz katoličkog odgoja.

Anica je dijete koja je uvijek bila u strahu od grijeha. U tome se mogu prepoznati kršćanska načela utisnuta u osnove njenog odgoja. Baš kao i svi ostali tako je Anica znala ponekad osjetiti zavist, a pogotovo kada je vidjela u kakvom bogatstvu živi prijateljica Melanka. Ali ubrzo je shvatila kako treba cijeniti ono što imaš kod kuće, a ne zavidjeti drugima nad onim što imaju.

Kroz knjigu čitatelj prati Aničino odrastanje i sve promjene u životu, od lijepih do tužnih trenutaka kada se činilo da joj ništa na polazi za rukom. U knjizi se prati Aničin život još iz predškolskog doba, dok je još uživala u igri, polaska u školu, igranja s braćom te tužan trenutak kada je izgubila najbolju prijateljicu Milicu. Spomenuti trenutak je prekinuo njeno djetinjstvo i suočio je sa činjenicom koliko život može biti težak.

Ćiro – najstariji od braće i Aničin mlađi brat. Opisan je kao znatiželjan i hrabar dječak koji je uvijek bio sklon avanturama. Još je kao dijete htio pobjeći u Ameriku, a ni činjenica da je Amerika zaista daleko ga nije spriječila u njegovim pokušajima. Čak ni nakon neuspjelog prvog pokušaja kada ga je ulovio pandur Ćiro nije odustajao i nije bio obeshrabren.

Pored toga što je bio sklon pustolovinama, postoji još jedna karakteristika radi koje se Ćiro razlikuje od od ostale djece. Uvijek je imao potrebu riješiti svaku zagonetku, pod cijenom da na taj način uništi sve ilizuje koje su dosad uljepšavale stvarnost.

Za svaku je pojavu tražio objašnjenje, a potreba za istraživanjem i željom da nešto dokaže jednom ga je skoro koštalo života. Bio je to opasan trenutak kada se igrao barutom. Želeći vidjeti kada će fitilj zapaliti barut nije se maknuo na vrijeme, pa mu je barut eksplodirao u lice. Tri tjedna je trpio bolove i neko vrijeme nije ništa vidio jer mu je oko bilo natečeno. Spomenuto iskustvo utjecalo je na odabir njegove profesije.

Ćiro je bio dobar promatrač i zato je puno toga upijao poput spužve. Promatrajući stariju sestru naučio je pisati i čitati, a najviše od svega je volio rješavati zagonetke koje mu je tata davao. U Ćiri se već kao djetetu krio znanstvenik, a kada je odrastao postao je poznati hrvatski povjesničar.

Dragoš – najmlađe dijete i još je kao dijete sanjao da će jednog dana biti harambaša ili hrabar vojnik. Zbog toga je volio ići u posjete kod kume koja je imala vojničku opremu, prelomljenu sablju i kapu. S tim se stvarima Dragoš najviše volio igrati. Bio je nestašan, brbljav, znatiželjan, hvalisav te maštovit i umiljat. Ćiro mu je bio uzor. Veselio se danu kada je krenuo u školu jer je tada mogao činiti ono što rade samo veliki dječaci.

Mama – vrijedna žena uvijek zaposlena. Unatoč velikoj količini posla na prvom su joj mjestu njena djeca, njihova sigurnost i sreća. Trudila se da svoju djecu nauči dobrom ponšanju, a najbolji način za to bila je upravo ona svojim primjerom.

Metode koje je primjenjivala smatrale su se posebnima, pa je tako kada je osjetila da joj dijete pada pod utjecaj razmažene prijateljice i da je sve više mušičava, povela ju je prije Božića u posjet siromašnoj obitelji da shvati što je to siromaštvo. Sve je to snažno djelovalo na Anicu i tako u njoj pokrenulo dobrotu.

Tata – kao i majka dobar i brižan roditelj. Po zanimanju je bio učitelj, a jednom se prilikom našao u nezgodnoj situaciji i to kada je Ćiro krenuo u školu. Upravo je prema svom djetetu trebao biti najstroži, ali i pravedan kako ne bi ispalo da ima poseban tretman jer je njegov sin, a opet s druge strane trebao ga je i kada je za to bilo razloga pohvaliti. Uvijek je nalazio vremena da s djecom vodi poučne i zanimljive razgovore. Volio im je crtati i čitati te učiti o domoljublju i hrvatskoj povijesti.

Baka – lik koji je na djecu isto tako ostavio velik utjecaj. Zime je provodila u Osijeku, dok bi ljeti svi dolazili njoj u posjetu na selo. Mnogi su joj se divili jer je bila mudra osoba, koja je znala istovremeno raditi muške i ženske poslove. Kada je bi je netko vidio tako sitnu nije mogao vjerovati da u tako maloj ženi ima toliko snage.

Bilješka o piscu

Jagoda Truhelka je hrvatska književnica i pedagoginja koja je ostavila velik trag. Rođena je 5. veljače u Osijeku u obitelji učitelja, koja je bila porijeklom iz Češke. U obitelji je i djedov djed radio kao učitelj u školi.

Jagodinog je oca iz Češke u Hrvatsku dovedo pedagog Ivan Filipović. Jagoda je djetinjstvo provela u rodnom gradu, kojeg se i kasnije sjetila tijekom književnog stvaralaštva, kada ga je često s velikom ljubavlju spominjala u svojim djelima. Zbog toga su je često znali usporediti s još jednim velikim književnikom, Augustom Šenoom, koji nikada nije zaboravio spomenuti koliko voli Zagreb.

Kako je cijela obitelj bila u učiteljskom poslu, tako je i Jagoda odlučila nastaviti tradiciju, pa se školovala za učiteljicu. Neko je vrijeme živjela i radila u Banja Luci, Gospiću, Sarajevu, ali je najviše vremena ipak provela u Zagrebu.

Kada je napunila trideset godina, Hrvatski pedagoški zbor dao je 1894. godine tiskati njenu prvu knjigu ili roman za djevojke “Tugomila”. Nakon njega je uslijedio roman u kojem se govorilo o bosanskoj povijesti, “Vojač”.

Jagoda Truhelka je najviše pozornosti privukla trilogijom poznatoj zbog autobiografskog potpisa: “Zlatni danci”. “Gospine trešnje” i “Crni i bijeli dani”. Umrla je 17. prosinca 1957. godine u Zagrebu.

Autor: S.Š.