Ženik

“Ženik” je novela hrvatskog pripovjedača i putopisca Franje Horvata Kiša koji je popularnost stekao putopisima “Istarskim putima” te “Viđeno i neviđeno”. Osim putopisa, Kiš je pisao feljtone, prikaze, pjesme i novele (Ženici, Zašto? i Nasmijani udesi), s kojima je ostavio upečatljiv dojam. U svojim novelama i pripovijetkama prikazivao je seljake, malograđane i sitne činovnike, a glavna tema mu je ljubav.

Tako je Kiš u noveli “Ženik” prikazao život siromašne seoske obitelji Zaplatić, točnije Stjepana Zaplatića. Obitelj Zaplatić živi u selu koje se nalazi pod Ivančicom. Glava obitelji je otac Joža koji, osim Stjepana, ima još dvoje djece – sina Imbru i kćer Magdu.

Obitelj živi jako siromašno, a jednog proljeća su ostali bez hrane pa su morali prodati nešto od životinja koje su imali kako bi kupili kukuruz. Jedva su uspjeli nagovoriti Stjepana da pođe s ocem na sajam, iako nije bio od neke posebne koristi, a on je na povratku vidio djevojku zbog koje se potpuno promijenio.

Iako je bio neuredan i jako lijen, Stjepan Zaplatić je nakon tog susreta postao marljiviji – odlazio bi raditi bez da ga je netko prethodno nagovarao, a počeo je paziti i na izgled te odlaziti na nedjeljnu misu ne bi li opet sreo onu djevojku. Svi su bili iznenađeni ovim promjenama, kao i informacijom da će se Stjepan ženiti.

Priča o njegovoj ženidbi polako se proširila unutar obitelji, iako on nikada nije ni razgovarao s djevojkom s kojom je planirao stati pred oltar. Jednog dana je ugledao svatove koji su upravo izlazili iz crkve, a mladenka je bila djevojka o kojoj je on maštao.

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: nepoznato

Mjesto radnje: selo pod Ivančicom

Tema djela: zaljubljenost Stjepana Zaplatića

Ideja djela: Ljubav je pokretačka snaga koja mijenja ljude. Neke promijeni do te mjere da postanu sasvim neprepoznatljivi.

Kratak sadržaj

U selu koje se skrilo pod Ivančicu smjestila se kuća Jože Zaplatića. U njegovom domu ne vlada bogatstvo i obilje nego naprotiv, ponekad samo tri puta godišnje imaju kruha. Kruh je na stolu za blagdane i usred ljeta kad je oranje.

Joži Zaplatiću je teško naći orače jer bi oni samo jeli meso, koje on nema, i zato što ne plaća novcem nego šalje svog sina da pomogne drugima.

Njegov sin Stjepan je loš težak koji bi, kao i svi drugi, puno pojeo. On par puta zamahne motikom i već se okreće, gleda ptice, popravlja kosu itd. Čak i kad ga ismijavaju on se smije jer mu laska kad netko o njemu priča. Možda ne radi dobro, ali zna gdje i kada se jede.

Joža ima još jednog sina i kćer koji se zovu Imbra i Magda. Kćer mu nije društvena i najviše se voli zatvarati u sobu. Ima već 30-ak godina, ali još uvijek ju nitko nije došao zaprositi. S druge strane Imbra je otišao u treće selo zaprositi djevojku, ali i to ga je selo jedva usrećilo.

Za druge, Zaplatići su mrtvi ljudi jer se s njihova brda ne čuje glazba i ništa drugo osim deranja djece koja se valjaju po blatu i love piliće. Jedino Stjepan to nije radio dok je bio malen.

Kao ni ostali Zaplatići, ni Stjepan ne može izgovoriti ”r” ili ”l” nego ih zamjenjuje s “v”. On broji već 38 godina, ali nema ženu. Skoro nikada ne govori nego se samo malo nasmije, dovoljno da pokaže zube, i do slušatelja dopre glas sličan zvuku krila ptice koja leti. On se ne udaljava previše od svojeg sela i ne ide na tjedni sajam. Štoviše, rijetko odlazi u crkvu koja mu je u blizini. Ljeti leži pod orahom, a zimi ga možete naći kraj peći dok se djeca igraju oko njega. U kući također ne komunicira previše, a kada priča s ljudima, često priča o svojoj školi i citira stihove koji su mu jedino znanje iz nje.

U proljeće su svi radili kako bi skupili novce da kupe jelo kojega je nestalo u Jožinoj kući, ali Stjepan je ostao kod kuće. S obzirom na to da nisu mogli zaraditi za sve, uspjeli su nagovoriti Stjepana da s ocem ode na sajam i proda svinju te su tamo odmah kupili i kukuruza.

Otac je nosio kukuruz i po putu uzdisao zbog tereta, s namjerom da bez riječi kaže Stjepanu kako bi bilo pristojno da on nosi teret jedan dio puta, ali on to nije doživljavao.

Na kraju je ostao pod kestenom jer mu je dojadilo očevo uzdisanje. Dok je tamo sjedio kraj njega je prošla djevojka. Stjepanova glava je poletjela za njenim tijelom i odjećom koja je lepršala oko nje te je na kraju pošao za njom.

Iako je isprva brzao, kad joj je došao skroz blizu usporio je u strahu da će se ona okrenuti i pogledati ga. Išao je za njom sve dok mu se nije pogled susreo s njenim, ali onda je samo okrenuo glavu i nastavio brzati dalje.

Ugledao je svoga oca, koji ga je pozvao da ponese dio kukuruza i Stjepan ga je onda uzeo. Kad je došao kući sjedio je i razmišljao, a sve više ga je obuzimao neki čudan osjećaj kojeg se nije mogao riješiti. Postao je izrazito nemiran. Čak mu je i za stolom bilo teško sjediti i osjećao je nešto u grlu, a to nešto ga je gušilo te je svom silom htjelo izaći van.

Iako je uvijek bio lijen, kada je čuo da treba prekopati vinograd sa zadovoljstvom se primio posla u nadi da će se tako riješiti neugode koja ga je obuzela. Iznenadio je svoju obitelj kad je prvi uzeo motiku u ruke i kopao brže od svih.

Navečer je sjedio do kasno vani i fućkao. Unatoč tome što ga je otac zvao da ide spavati, on je dugo ostao sjediti tako. Kada je napokon došao do svog ležaja kraj peći, zaspao je i sanjao snove koje ni sam nije razumio.

Drugoga dana spremio je još veće iznenađenje svojoj obitelji kada je uzeo komad pogače, motiku i otišao raditi u grofov vinograd. Kad su drugi težaci vidjeli Stjepana, počeli su se smijati jer su znali da on nije nikakav radnik, ali smijeh je zamijenilo divljenje kada se Stjepan punom parom primio posla.

Kad bi malo stao i odmorio se, ponovno bi osjetio onaj osjećaj pa bi se brzo primio motike kako bi ga otjerao. Posao je bio gotov, a on je ponosno brojio plaću pred svojim ukućanima. Nije se obazirao onda na oca, sestru ili brata, nego na bratovu djecu koja su gledala u sav njegov novac.

Svoj novac je pospremio pod jastuk i smješkao se dok je spavao na tom blagu. Prije spavanja je vidio kako mu se približava slika neke djevojke i kasnije je sanjao kako ju je vidio u crkvi među djevojkama te je na kraju završio na vjenčanju s njom.

Čim se probudio zgrabio je motiku i krenuo natrag u grofov vinograd, ali prije toga je otišao k svojoj sestri kako bi joj rekao da mu treba čista odjeća za nedjeljnu misu, na koju inače nije običavao ići. Do nedjelje se ta rutina se ponavljala. Po noći bi ga mučili snovi, a po danu je radio koliko god je mogao, samo da bi što više potisnuo onaj osjećaj. Kada je došla nedjelja, svi njegovi susjedi su ga sa sumnjom gledali dok se prije vremena lagano šetao do crkve.

Nitko nije vjerovao da je to onaj isti Stjepan koji je bio neradnik i nije išao na misu. Stalno je pogledom tražio nešto, ali to nije mogao naći. Smetalo bi mu kad bi mu se pogled susreo s nečijim drugim pogledima jer se osjećao kao da ga oni grizu i jedu.

Na kraju je našao ono što je tražio. Dražesna, lijepa slika iz njegovih snova išla je cestom. Njegova glava se odmah okrenula za njom i neopaženo ju je slijedio. Ona se uvukla među djevojke s kojima je kasnije i otišla s mise. Stjepan nije znao ni tko je ni čija je.

Kupio je par cigareta i šibice pa je sjedio na kućnom pragu dok su ga djeca molila za jedan dim cigarete. On im je rekao da će se ženiti pa je obećao da će svakome dati po cigaretu. Kada je to saznao njegov otac, odlučio je da će prodati dio polja na kojem je rastao izvrstan krumpir samo kako bi ga oženio.

Imbra se tome protivio, ali Joža mu je rekao da treba novce za Stjepanovu svadbu. Nije se usudio Stjepana izravno pitati tko je djevojka, nego je djeci govorio kako da se raspitaju za njegovu zaručnicu.

Naravno, Stjepan im nije znao odgovoriti jer ni sam nije znao tko je ona. Odlazio je i dalje svake nedjelje na misu i vraćao se s cigaretama, a preko tjedna je zarađivao novce kojima je kupio novi kaput i šešir, a dao je popraviti i čizme.

Kad god bi se njegov otac barem malo pokušao raspitati o djevojci, Stjepan bi otišao bez riječi. Samo je djeci govorio ponešto o njoj. Zbog nje se veselio se svakoj nedjelji i već ju je čuo kako priča kad je kraj njega prošla grupa djevojaka među kojima je bila i ona. Govorila im je ”I tebe ću pozvati, i tebe, i tebe”, a Stjepanu su te riječi stalno prolazile kroz glavu.

Jednog popodneva dok je radio začuo je dječje urlikanje. Kad je podigao glavu vidio je svatove kako izlaze iz crkve. Kroz glavu su mu prošle riječi njegove djevojke te je u velikom strahu čekao da se svatovi približe. Njegovi najveći strahovi su postali istina. Ona je bila mladenka. Gledao je u svatove i stajao kao stup. Čak i kad su svatovi prošli on je i dalje ostao stajati u mjestu.

Tek kasnije je došao jedan od sinova njegova brata jer mu je morao javiti da ide na večeru. Nije došao do kuće nego je legao pod jabuku.

Dugo je tamo mirno ležao, a onda se začuo plač i stenjanje. Kada su brat i otac došli da vide što mu je, on im nije odgovarao nego je brata još i udario nogom. Na kraju su ga ostavili da leži sam. Obilazili su ga svaki dan da ide na posao, ali on nije reagirao. Samo je ležao i gledao u jednu točku. Djeca su skakala oko njega i smijala mu se, ali on se više nije zabavljao s njima kao ranije. Samo je ležao.

Likovi: Stjepan Zaplatić, Joža Zaplatić, Imbra Zaplatić

Analiza likova

Stjepan Zaplatić – jedan od dva sina Jože Zaplatića. Ima oči “male kao u vrapca, pa grahoraste i miševljeveg pogleda”. Nije volio raditi, nego je samo gledao gdje će nešto pojesti, ali to se sve promijenilo kada je ispred crkve ugledao jednu djevojku. Kao ni drugi Zaplatići, ni Stjepan nije znao izgovarati slova “r” i “l”. Imao je 38 godina i bio je neoženjen.

Gotovo nikada nije pričao, pogotovo s ukućanima. Izvan kuće bi ponekad pričao, ali samo ako je to nužno. Nekad bi znao razgovarati s djecom, a najčešće bi im pričao o školi.

Stjepan se nikada nije udaljavao iz sela. Nije odlazio ni u mjesto gdje se svakog tjedna održavao sajam, niti na misu, iako mu je crkva bila jako blizu. No, barem se situacija s odlascima u crkvu promijenila nakon što je zaključio da bi tamo mogao sresti djevojku koju je vidio kada je s ocem išao na sajam.

Poslije tog susreta se počeo uređivati i paziti na izgled. Odjednom je prestao i biti lijen pa bi išao obavljati poslove bez nagovaranja od strane drugih ukućana. Iako je on toliko maštao o spomenutoj djevojci da ih je već vidio zajedno pred oltarom, ona se udala za drugoga.

Joža Zaplatić – siromašni seljak, otac Imbre, Stjepana i Magde. Živi u trošnoj kući koju je “odaprala kiša i vrijeme, pa i neverijeme dječeg nestašluka”. Zaplatići su toliko siromašni da se u njihovoj kući kruh jede samo tri puta godišnje – “Upred Božić ga peku kad se još rodio nije, k Uskrsu kad je u grobu, i o Duhovima kad je već uzašao na nebo pa ga i opet nije zapamtio”.

Imbra Zaplatić – drugi sin Jože Zaplatića, jako marljiv za razliku od Stjepana. On se oženio, ali djevojku za ženidbu morao je potražiti u trećem selu.

Bilješka o piscu

Franjo Horvat Kiš (Lobor, 1876. – Zagreb, 1924.) hrvatski je pripovjedač i putopisac. Gimnaziju je pohađao u Varaždinu i Zagrebu, a učiteljsku kolu završava u  Osijeku. Kao učitelj nižih razreda radio je u Karlovcu i do smrti bio je tajnik Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Radio je kao feljtonist, pjesnik, pisac stručnih članaka i surađivao je s mnogim časopisima.

U zbirci ”Ženici” bavi se sudbinom malih ljudi, a u pripovijestima ”Zašto” i ”Obijalo” piše o širim društvenim temama.

Stil mu obilježava klasična realistička naracija, deskripcija, metoda unutarnjeg monologa i psihološka raščlamba. Pisao je putopise prolazeći od Zagreba preko Sofije do Carigrada te Istrom.

Njegova važnija izdanja su ”Sabrana djela”, ”Izabrana djela” te ”Pripovijetke i putopisi”. Umro je od tuberkuloze.

Autor: A.I.