Zeleni pas

“Zeleni pas” roman je za mlade spisateljice Nade Mihelčić. U njemu Nada, kroz oči djevojčice koja još uvijek ide u osnovnu školu, progovara o vrlo važnom problemu koji zahvaća gotovo sve mlade i nalazi se svuda oko nas. To je problem droge. Glavni lik romana, trinaestogodišnja djevojčica ujedno je i naša pripovjedačica. Ona sa svojim roditeljima, bakom i blizancima Vlatkom i Robertom te mlađim bratom Alanom živi u jednom stanu u gradu Zagrebu. Prije samog početka romana, spisateljica nam govori kako je ovu knjigu posvetila svima onima koji se susreću s drogom i koji ratuju protiv nje.

Nakon toga saznajemo da nas naša osamnaestogodišnja pripovjedačica, kroz koju spisateljica govori, vraća u prošlost, u vrijeme kada je još išla u osnovnu školu. Upoznajemo njenu obitelj, toliko sličnu mnogim drugim obiteljima. Nju sačinjavaju mama, tata, baka i djeca – gimnazijalci Vlatka i Robert, pripovjedačica i njen najmlađi brat Alan. Na samom početku upoznajemo Vlatku, za koju njena sestra kaže da je “luda sto gradi”, jer i “černobilskim štakorima mozak radi bolje nego njoj”. Iz samo nekoliko rečenica saznajemo kako ostala djeca ne razumiju zašto roditelji Vlatki posvećuju više vremena in pažnje nego ostalima i zašto se prema njoj drugačije ponašaju.

Uz to, pripovjedačica (koja je na početku romana imala trinaest godina) pokazuje nam kako su sva djeca u obitelji, pa i njezini roditelji i baka, postali žrtve Vlatkinog drogiranja, laganja, skrivanja i krađe. I mi kao čitatelji uvučeni smo u svijet jedne obitelji u kojoj vidimo kako djeca na žalost odrastaju na jedan strašan način, jer iako se sami ne drogiraju, njihovi djetinjstvo na neki način postaje okaljano. Oni odrastaju brže od svojih vršnjaka jer su u stalnoj brzi, što zbog roditelja i bake s jedne strane, što zbog sestre Vlatke s druge (iako to iz ljutnje prema njoj ne žele priznati). Iako je tema romana poprilično teška i ne govori o sretnim trenucima jedne obitelji, u njemu možemo pronaći mnoštvo humorističnih situacija, čemu posebno svjedočimo tijekom dijaloga glavnih likova priče.

Iako se nakon prvog Vlatkinog povratka čini da će se život cijele obitelji popraviti, to se ne događa. Vlatka opet bježi, ali taj put završava u zatvoru. Cijela obitelj proživljava teške trenutke, ali bez obzira na sve, ostaju jedni uz druge, pa čak njihova međusobna ljubav i raste. Na žalost, ovaj roman ima tužan, ali poučan završetak.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: 2000-te godine

Mjesto radnje: Zagreb

Tema djela: život obitelji u kojoj se jedno dijete drogira

Ideja djela: prikaz nesreća koje donosi zloupotreba droga

Kratak sadržaj

Ovaj roman za mlade započinje porukom autorice u kojoj nam govori kako ovaj roman posvećuje svima, mladima i njihovim roditeljima koji se bore protiv pošasti droge, jer u ratu protiv droge možemo odmah postati heroji.

Nakon autoričine poruke roman započinje monologom glavnog lika. Saznajemo da ima 18 godina i da je morao ovo sve zapisati “zbog onih budala iz moje škole koji kažu kako pokoja tableta ekstazija i malo marihuane još nikome nije naškodilo. A naškodilo je.” Priča se tada vraća četiri-pet godina unatrag.

Upoznajemo Vlatku koja je po riječima njene mlađe sestre, ujedno i naše pripovjedačice, “luda sto gradi”. Naime ona se samo provlači kroz razrede i to zahvaljujući mami koja stalno odlazi u školu, kao što neki odlaze na hodočašće u Lourdes ili Međugorje. Osim toga, Vlatka je u depresiji jer nema plave oči nego smeđe. Vlatkina sestra i pripovjedačica ove priče, želi samo da je roditelji prestanu gurati u Vlatkinu staru, iznošenu odjeću i da primijete i nju, a ne da sve što ona proživljava uspoređuju s trenucima kada se to i Vlatki događalo.

Upoznajemo i Roberta, Vlatkinog brata blizanca koji je njezina potpuna suprotnost. Prošle godine na Badnjak, Robert i Vlatka bili su na jednom tulumu. Robi je pio koktele i pušio cigarete. Rekao je Vlatki da ne zna što propušta jer nikada nije ništa od toga probala. Na to Vlatka govori kako njoj treba nešto jače, barem trava ako nema ništa drugo. I tako je Vlatka probala travu. Cijelim je putem kući pjevala “I believe I can fly”. Robert ju je izvukao rekavši roditeljima da je Vlatka ugledala štakora pa je sada u šoku. Oni su povjerovali u to ludo opravdanje.

Robert je imao djevojku Marinu. Prema Robertovom opisu ona je bila “križanac između Einsteina, Majke Tereze i Rolls Roycea u kabriolet izvedbi.” Roditeljima i baki Marina se odmah svidjela, ali je Vlatka na djevojci odmah počela tražiti mane. Tako je bilo sve dok i ona nije pronašla dečka, što nije bilo teško jer je bila zgodna. Vlatkin dečko zvao se Aris i njoj je bio prekrasan, no kada je došao kod nje, nije radio ništa nego se smješkao i gladio svoju kosu. Veza je ubrzo pukla, a u njihov dom je uletjelo pravo ludilo. Vlatka je bila toliko depresivan da su je i roditelji zamolili da ode u disko.

Budući da je nisu mogli nagovoriti da se makne iz kuće, roditelji su predložili da odmah sljedeći tjedan svi odu na more. Alan, najmlađi brat, bio je jako sretan, ali naša glavna junakinja nije bila sretna jer je željela ići na more u kolovozu, tako da još crna može doći u školu. Pokušala je roditeljima reći kako će ostati doma i biti s bakom, ali su joj roditelji rekli kako će Robert ostati s bakom. On i baka bili su ekipa za sebe. Saznajemo da je Robi, dok je bio mlađi, jako htio bubnjeve, ali mu ih starci nisu htjeli kupiti. Zato mu je baka, čim su roditelji otišli na posao, dopustila da svira po raznim loncima, zdjelama i poklopcima. No, mama je baku zamolila da odgovori Roberta od bubnjanja. što je baki doista i pošlo za rukom.

Naša pripovjedačica je odlučila pitati baku za savjet kako se izvući s mora. Došla je u kuhinju gdje je baka razgovarala sa psom Dragecom. Baka joj je rekla da će joj pomoći ako joj da 20 kuna i pomogne joj očistiti grašak. Noć prije putovanja baka joj je dala tablete od kojih je pripovjedačici bilo loše, tako da je roditelji nisu poveli sa sobom na more.

Prvi tjedan praznika brzo joj je prošao. Bila je na podjeli svjedodžbi i budući da je mala sve petice, baka ju je dobro nagradila. Tada upoznajemo i Marka, njezinog najboljeg prijatelja kojeg poznaje još iz vrtića. Priča nam kako je mrzila Marka samo dva puta u životu. Prvi put kada je glumio gljivu, a drugi put kada je baki za rođendan poklonio papagaja. Inače su se jako dobro slagali i on joj je predložio da sastave laboratorij u kojem će ona njemu pomoći naći tajni sastojak za gradnju mostova, a on njoj u pokusima na miševima, koje ona inače nikada ne bi primila u ruku.

Roditelji, Vlatka i Alan vratili su se s mora, no nešto se dogodilo. Majka i otac nisu pričali jedno s drugim, a Alan je cijelo vrijeme vrištao. Kada je baka došla do njega, vidjela je da je sav opečen od sunca. Namazala ga je jogurtom i zamotala u plahtu. Izgledalo je kao da će se roditelji rastati. Vlatka je ubrzo pobjegla od kuće ostavivši poruku na kojoj je pisalo “…moram otići jer me roditelji sputavaju i ja to više ne želim trpjeti.” Osim što je otišla, Vlatka je sestri ukrala novac koji joj je baka dala za sve petice na svjedodžbi.

Alan je Robu i njoj ispričao što se sve događalo na moru. Naime, kada bi stigli na plažu, Vlatka bi svaki dan pobjegla. Roditelji je nisu uspijevali pronaći, ali su saznali da ide na nudističku plažu. Kako se mama i tata nisu mogli dogovoriti koji će od njih svoje krenuti za njom, poslali su Alana. On se zaigrao s jednim dječačićem na plaži i tako je i izgorio.

Mama i tata su Vlatkin nestanak prijavili policiji, ali je ni policija nije uspjela pronaći. Nakon nekog vremena u stan su došli policajci i uzeli izjave. Nakon što su policajci već krenuli prema izlazu, naša pripovjedačica im je rekla da joj je Vlatka ukrala novac i vjerojatno ga potrošila na plave leće ili na tablete koje stalo pije. Policajci su je upitali kako se te tablete zovu, na što im je ona odgovorila da ne zna, jer ih Vlatka uvijek drži raspakirane. Pokazala im je gdje Vlatka skriva te tablete. Pronašli su ih u navlaci popluna, što je značilo da je uzela one u prahu, koje još bolje pomažu njezinim glavoboljama. Rob je također priznao da je znao za tablete, ali da nije znao da ih čuva i kod kuće.

Dani su prolazili, a Vlatka se nije vraćala kući. Mama je jednog dana odlučila da svi odu kod bakine sestre u Samobor. Alan je bio oduševljen. Svima je to bio jedan lijep vikend. No kada su došli doma, imali su što vidjeti. Netko im je ukrao DVD recorder, prijenosno računalo i novac koji je bio namijenjen za potrebe kućanstva. Ubrzo se ispostavilo da je to ukrala Vlatka, a policajci su joj napravili dosje. Mama i tata odlučili su uzeti bolovanje. Tata je morao riješiti sve zaostatke jer su mu svi bitni dokumenti bili u prijenosnom računalu, pa je sada to sve morao ponovno napraviti. Svi su odlučili da neće nikome reći što se događa, što je najteže palo Robertu jer je morao skrivati istinu od Marine.

Jednog dana Alan je imao koncert u glazbenoj školi i svi su otišli kako bi ga ohrabrili. Alan je prekrasno svirao, ali odjednom su roditelji vidjeli Vlatku. Mama i tata potrčali su prema njoj, a Alan je odmah prekinuo sa sviranjem. Bio je iznimno tužan, jer je tjednima vježbao za svoj nastup, a Vlatka mu je sve uništila. Naša pripovjedačica više nije mogla izdržati pa je počela vikati na roditelje, rekavši im kako bi trebali na trenutak prestati razmišljati o njihovoj dragocjenoj Vlatki i malo se okrenuti oko sebe. Uz to, Robert je također bio uzrujan jer ga je Marina ostavila. Mama mu je rekla da će otići do Marine i sve joj ispričati, u nadi da će Marina oprostiti Robertu i vratiti mu se.

Dani su i dalje prolazili, a od Vlatke ni glasa. Pripovjedačica se ponovno uhvatila u koštac s majkom. Rekla joj je da ona nikada nije bila njezino dijete, kako je to bila Vlatka i da je ona samo vješalica za Vlatkine iznošene stvari. Plakala je i vikala, rekla je mami sve što joj je bilo na duši. Majka joj je na kraju svega rekla da nije istina da je njima samo Vlatka važna, već da je za nju jednostavno potrebno malo više vremena i da joj se zato trebaju više posvetiti.

Nakon razgovora s mamom, stvari su se malo popravile. Alan je i dalje bio neraspoložen zbog svog nastupa. Jednog popodneva u njihov je stan došla teta Branka s velikim buketom cvijeća i pitanjima o maminom zdravlju. Naime, Vlatka joj je rekla da je mama Elza toliko loše da ne može ni ustati. Uz to ju je tražila i 500 eura, jer tata mora mamu odvesti na specijalistički pregled u Beč. Mama je teti Branki na kraju rekla što se zapravo događa s Vlatkom. Vidjela je da to više ne mogu tajiti.

Nakon što je počela škola u rujnu, pripovjedačica je imala neugodnu epizodu s Markom. On više nije htio sjediti s njom niti uopće pričati, čak ju je i udario. Došla je plačući doma, pa je baka odlučila otići kod Marka vidjeti u čemu je problem. Markov otac otvorio je vrata na kojima je bila baka, njegova žena upitala je tko je to, a on je samo je rekao da su to neki prosjaci. Baka je bila slomljena.

Nedugo nakon bakinog povratka kući, došao je Markov otac ispričati što se dogodilo. Marku i njegovim roditeljima Vlatka je rekla kako im je baka umrla, a njezini roditelji nemaju dovoljno novaca za sprovod. To je jako pogodilo Marka koji je bio jako vezan za Vlatkinu baku, zato je tako oštro reagirao u školi. Markov otac joj je dao pet tisuća kuna. Mama i baka nisu mogle vjerovati da je Vlatka mogla tako nešto reći i još k tome uzeti toliki novac, koji oni sad moraju vratiti. Baka je odlučila založiti svoj prsten koji joj je darovao djed. Sva djeca, Robert, Alan i pripovjedačica složili su se da će dati svoj novac kako bi mogli otkupiti bakin prsten, ali otac im je rekao kako to neće biti potrebno jer će on otkupiti bakin prsten.

Na Sisvete je pao prvi snijeg. Baka je bez obzira na sve ispekla puricu i napravila mlince. Bližio se i Božić, pa su svi imali puno obaveza u školi. Jedne noći zvonio je telefon. Pronašli su Vlatku, no policajci nisu bili sigurni je li to ona. Kada je došla kući, svi su vidjeli i zašto. To više nije bila ona Vlatka koja je otišla iz njihova stana. Znali su da je to Vlatka jedino zbog psa Drageca koji ju je lizao po cijeloj glavi. Promijenila je boju kose i imala piercinge po cijelom licu. Ubrzo je samo otišla u sobu, nakon što je svima rekla jedno jedva čujno “Bok”.

Pripovjedačica nije bila zadovoljna što mora dijeliti sobu s Vlatkom. Ona stalno stenje, žali se da je bole zglobovi, smeta joj svjetlo i stalno se žali na glavobolje. Mama je pripovjedačici rekla da može spavati s tatom, a ona će s Vlatkom. No ni to nije prošlo dobro jer je tata hrkao. Tako je pripovjedačica završila u sobi s Robertom i Alanom.

Bližio Božić se i roditelji su htjeli saznati od djece što bi htjeli za Božić. Kako su svi, osim Vlatke, znali da im roditelji imaju problema s novcem, bili su skromni u svojim zahtjevima. Mama je htjela da ovaj Božić bude savršen, pa je nakupovala puno ukrasa, hrane i sokova. Na badnjak, Vlatka i mama otišle su u veliki trgovački centar kako bi joj mama kupila sve odjevne predmete s njezinog spiska.

Samo dva sata poslije, u kući je zazvonio telefon. Nakon što je prekinula poziv, baka je odmah nazvala tatu da ode k mami u bolnicu. Kada se tata vratio doma, ispričao im je da je Vlatka nagovorila mamu da isproba bluzu u kabini, a za to vrijeme je pobjegla.

Na Božićno jutro svi su u tišini otvarali svoje poklone. Poslije ručka jeli su krasnu tortu na kojoj je pisalo “Vlatka, volimo te!” Baka je otišla u bolnicu i dovela mamu kući. Na Staru godinu obavijestila je kako ima poklon za Roba. Ispostavilo se da je to bila Marina. Pomirila se s njim, pa su opet bili u vezi. I dalje nitko ništa nije znao o Vlatki.

U veljači im se ponovno javio policajac. Rekao im je da su ulovili Vlatku i poslali je u bolnicu jer se ponovo drogirala. Roditelji su pokušali pronaći komunu u kojoj bi se izliječila, pa je nakon Vinogradske bolnice otišla u komunu u Španjolskoj. Došao je lipanj, a naša pripovjedačica je upisala gimnaziju. Rob je upisao PMF. No, ubrzo je opet došla loša vijest, Vlatku su uhitili u Rimu i ponovno je u zatvoru. Vratili su je u Hrvatsku, pa im je mama rekla da je sada u jednoj komuni na Jadranu. To je bila jedina vijest koju su o njoj čuli mjesecima. Prošle su još dvije godine i roditelji su im napokon odlučili reći cijelu istinu: Vlatka nije bila u komuni na Jadranu, bila je cijelo vrijeme u zatvoru, a sada joj je zbog dobrog ponašanja skraćena kazna. No, Vlatka je bila bolesna. Zarazila se hepatitisom koristeći nečiju tuđu iglu. Zato joj je jetra bila jako oštećena.

Kada je Vlatka napokon došla kući, to nije bila ni sjena one djevojke koja je jednom bila. Bila je vidljivo bolesna. Pripovjedačica je pokušala razgovarati s njom kada su bile zajedno u sobi, pa ju je ispitivala o drogi. Pitala ju je li istina da pod utjecajem droga vidi svakakve lijepe slike, a Vlatka joj je rekla da vidi puno boja, kao na slikama Kandinskog. Te boje koje je vidjela brzo bi se micale, a iz njih bi istrčao zeleni pas. Nakon toga pripovjedačica joj je ispričala da ona želi nabaviti zelenog psa. On bi mogao živjeti u predjelima gdje nema hrane, jer bi poput biljaka mogao dobiti hranu putem sunca i klorofila. No, Vlatka ju više nije slušala.

Dani su prolazili i sve se vraćalo u normalu. Vlatka se skroz povukla u sebe. Pripovjedačica joj je odlučila napraviti zelenog psa i poklonila joj ga je. Ovaj roman završava tužno, Vlatkinim sprovodom.

Likovi: pripovjedačica, Vlatka, Robert, Alan, majka, otac, baka, Marina, Aris, Marko, Markov otac…

Analiza likova

Pripovjedačica – u ovom romanu upoznajemo jednu cijelu obitelj. Na samom početku upoznajemo našu pripovjedačicu. Ona ima trinaest godina i ide u osnovnu školu. Živi sa svojim roditeljima, mamom Elzom, tatom Emilom, bakom, starijim blizancima Robertom i Vlatkom, mlađim bratom Alanom i psom Dragecom. Pripovjedačica nam na jako humorističan i prizeman način priča sve što se događalo njezinoj obitelji kroz nekoliko godina, dok je njena sestra bila ovisnica i drogi. Ona je bila mlađa od Vlatke, pa je tako postala “vješalica” za staru Vlatkinu odjeću. Smatra da se ne može ničemu veseliti što joj se dogodi, jer su njezini roditelji to već sve prošli s Vlatkom, pa se ne vesele tim istim stvarima koje sad prolazi i ona. Kao i cijela obitelj, i ona prolazi kroz teške trenutke zbog Vlatkina drogiranja. Vlatka joj je ukrala novac koji je dobila od bake kao nagradu što je imala sve petice na kraju sedmog razreda. Prekinula je i prijateljstvo s Markom jer mu je Vlatka rekla da je baka koju je on obožavao umrla. Pripovjedačica se većinu romana osjeća zakinuto u odnosu na Vlatku, kao da nema priliku na normalno djetinjstvo zbog nje. Uz Vlatku, tu je i njezin stariji brat Robert koji “samo čita knjige o šahu i rješava matematičke zadatke. Što mu daju teži to je on sretniji”.

Robert – iznimno je pametan gimnazijalac. Obožava svoju baku, jer se s njom najbolje slaže. Iako je Vlatkin blizanac, on je njezina čista suprotnost. Najprije je sebe okrivljavao jer roditeljima nije rekao za tablete koje je Vlatka uzimala, ali opravdavao se da nije znao da ih ima i kod kuće. Imao je djevojku Marinu, koja ga je ostavila nakon što je saznala da joj je tajio situaciju s Vlatkom. Zbog toga je Robert bio jako razočaran i osjećao se kao da je zbog toga kriva samo Vlatka. Bio je sretan što se Vlatka prvi puta vratila kući, ali u isto vrijeme bio je pun srdžbe zbog njezinih postupaka. Robert se u cijeloj situaciji ponašao veoma odraslo i uvijek je pazio na mlađu djecu

Baka – “…moja baka ne trza ni na kakva zastrašivanja. Ni na argumente. Baka će nešto napraviti samo ako to njoj puhne u glavu ili ako je Rob zamoli. Nije nimalo nalik onim dragim sjedokosim staricama iz dječjih priča, krhkim i dobroćudnim, koje negdje u kutu pletu za svoju obitelj. Ne, nama je Bog dodijelio baku u trapericama, baku koja se sama šiša i farba kosu u crveno. Baku koja pola penzije ostavi na fliperima ili spiska na još šašavije stvari. Baku koja je cool i bez koje bi život sa starcima bio nesnosan.”

Baka je bila u mirovini, ali je prije radila kao učiteljica. Zato je bila nepresušan izvor svakakvih matematičkih zadataka. Uz to, naučila je Roberta raznim muškim disciplinama, na primjer, kako dogorjelu cigaretu sakriti u ustima dok profesor ne prođe. Baka je bila oslonac cijele obitelji. Znala je što treba reći u kojem trenutku. Uvijek je bila na strani djece i znala je kako Elzi stati na kraj, pogotovo dok bi ona razmišljala samo o Vlatki, ne obraćajući pozornost na osjećaje ostale djece.

Vlatka – Vlatka je lik koji je cijelu obitelj doveo u veliku kušnju. Na početku je upoznajemo kao mladu i živahnu djevojku koja “…ne radi ništa, samo satima visi na telefonu i sa svojim blesavim prijateljicama spika o dečkima.” Često plačem dobije ono što želi, jer jedan od njenih roditelja uvijek popusti. Međutim, ništa nije dalo naslutiti da se ona drogira i da će zbog toga otići od kuće, početi lagati i krasti. Nakon što se prvi put vratila kući, imamo je prilike vidjeti u drugom svjetlu: “Spodoba je imala kratko ošišanu plavu kosu, toliko svijetlo obojenu da je bila gotovo bijela. Samo je na desnoj strani glave, negdje na pola puta između sljepoočnice i tjemena, imala ostavljen jedan pramen kose spleten u tanku pletenicu koja je sezala do ramena. Imala je dva prstena preko lijeve obrve, jedan joj je bio provučen kroz nos, dolje kroz onu pregradu između nosnica… Na svakoj uški imala ih je barem pet-šest, a jednog posred donje usnice.“

Iako se činilo da se pomirila sa sudbinom da će još neko vrijeme biti zatvorena u svojoj sobi, čim je uhvatila priliku, opet je pobjegla i na kraju završila u zatvoru. Kada se drugi put vratila kući, izgledala je još sablasnije: “Pred nama je stajala neka sjena, koščato biće s previše kože koja se na čelu i oko usana naborala kao kod starijih ljudi. Njezina kosa, sada prirodne tamnosmeđe boje, bila je glatko začešljana u konjski rep, pa su se na licu još više isticali oni strašno upali obrazi. Kasnije, kad je progovorila, vidjelo se kako je već odavno trebala staviti plombu na gornji prednji zub koji je već pocrnio.“ Vlatkin život završava tragično. Koristeći zaraženu iglu, dobila je hepatitis i jetra joj se jako oštetila. Ta bolest ju je uništila.

Bilješka o autoru

Nada Mihelčić rodila se u Zagrebu 1. prosinca 1946. godine. Osnovnu školu završila je u rodnom gradu, nakon čega je upisala i završila gimnaziju. Studirala je na Fakultetu političkih znanosti i paralelno upisala studij filozofije i indologije na Filozofskom fakultetu. Nakon što je završila apsolventuru na politologiji, napustila je studije i počela putovati. Bavila se raznim poslovima – astronomijom, alpinizmom, prodajom, što ju je nosilo na puteve diljem Europe.

U Hrvatskoj je dugo radila u izdavačkom poduzeću “August Cesarec”. Tamo je obavljala poslove vezane za prodaju i promociju knjiga, a uz to, pisala je i kratke priče za djecu, objavljivane u Modroj lasti. Kasnije je radila i u izdavačkoj kući “Izvori”, prevodeći romane s engleskog jezika. Prevela je više od trideset romana. Ozbiljno je počela pisati tek u zrelijoj dobi.

Početkom 90-ih godina poduzeće u kojem je radila je propalo i uslijedile su teške godine za Nadu. Borila se sa siromaštvom, nezaposlenošću i obiteljskim tragedijama, a uz sve to oboljela je od karcinoma. Malo nakon toga napisala je prvu radio-dramu za djecu pod naslovom “Arno i zlatna ribica”. Ova radio-drama često se izvodila na Hrvatskom radiju. Njen prvi roman, ujedno i prvi roman za mlade “Bilješke jedne gimnazijalke” publika je odlično prihvatila i vrlo brzo je uvršten u popis lektire za osmi razred osnovne škole.

2009. godine autorica je objavila svoj drugi roman “Zeleni pas”. Taj roman pokazao se još uspješnijim, jer je osvojio sve nagrade za koje je bio nominiran. Bile su to nagrada Grigor Vitez, nagrada Anto Gardaš i nagrada Mato Lovrak. Također je dobila i nagradu Mali princ, koja se dodjeljuje za najbolju dječju knjigu na području Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne gore. Prava romana su otkupljena nekoliko godina kasnije, kako bi se po njemu snimio istoimeni cjelovečernji film.

2011. godine roman “Pustolovine Arna i Điđija” osvojile su nagradu Grigor Vitez, a 2012. autorica je objavila još dvije nove knjige, dječju knjigu “Pričice i pjesmice iz daleke Afrike” i roman za mlade “Napokon brucošica” namijenjen srednjoškolcima, koji je ujedno i nastavak popularnog romana “Bilješke jedne gimnazijalke”.

Nada Mihelčić umrla je 2015. godine u Zagrebu.

Autor: N.B.