Zagrebačka priča je roman autorice Blanke Dovjak-Matković, koji je izašao 1987. godine. Po sudu kritike (kao i po prihvaćenosti kod djece), upravo je ovo njezino najuspješnije djelo. Autorica u obliku ispovijesti djevojčice Kečkice priča o jednom djetinjstvu punom životne dramatike i tragike. Svi događaji u ovome romanu prikazuju uspon i propadanje jedne zagrebačke građanske obitelji, a sve je to sagledano kroz prizmu Kečkičinog odrastanja, proživljavanja i širenja spoznaja.
Autorica je Kečkicu prikazala kao pomalo naivnu djevojčicu koja i dobro i zlo spoznaje onako kako ona to želi, a to je uvijek s pozitivne strane. Autorica izbjegava ružičasti opis djetinjstva i prikazuje jedan ne tako sretan i idealan život djeteta. A sve to opisala je kroz pripovijedanje jedne djevojčice, a ne sa strane odraslih.
Iako se na prvi pogled čini depresivna, ova knjiga ulijeva nadu u to da čovjek uvijek može prevladati sve životne nedaće. Iako na neki način, romansirana biografija, roman je odličan uvid u vrijeme autoričina djetinjstva kada medicina još nije bila uznapredovala i kada su ljudi umirali, od danas, uspješno izlječivih bolesti.
Autorica u ovom romanu vješto održava i vodi fabulu. Ona nije prikazana samo u epizodama, a likovi se ostvaruju i očituju preko svojih postupaka i dijaloga, a ne samo opisima.
Dovjak-Matković se ne bavi dugim opisima pejzaža, ali uspijeva u kratkim i znakovitim rečenicama ocrtati mnoge zagrebačke gradske i prigradske ambijente kao što su Sveti Duh, Kuniščak, Šestinski dol i drugi.
Tekst je prožet kajkavskim izrazima i rečenicama, čime je autorica postigla uspješnu dodatnu karakterizaciju likova.
Iako se ovaj roman ne može okarakterizirati u potpunosti kao autobiografski, iz njega se daju iščitati dijelovi ličnosti i intimnosti same autorice – u djevojčici Kečkici je dobrim dijelom oslikala sebe iz svojih mladih dana.
Roman se sastoji od dva dijela – I. dio u koji spadaju poglavlja: Milka, Mamica, Tatek, Pradjed, Kuća iz snova, Učiteljica, Persida, Nikada više i II. dio (s poglavljem Kriza).
U prvom dijelu romana autorica nas upoznaje sa svim likovima koje ćemo susresti u knjizi te o njihovoj svakodnevici. U drugom dijelu knjige, koji je pomalo sumoran i depresivan, opisana je tragedija koja je zadesila djevojčicu Kečkicu i njezinu obitelj. Radnja započinje onda kada se pojavi kućna pomoćnica Milka kojoj je dana ključna uloga u životu Kečkice i njezine obitelji.
Iako je usko gledano, tema romana odrastanje djevojčice, ono je isprepleteno raznim događajima koje je odredila realnost toga vremena (20-e godine). Kroz sve je prikazana i socijalna komponenta koja je prikazana i kroz uspone i kroz padove jedne građanske obitelji.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: Zagreb, selo u Zagorju
Vrijeme radnje: u vrijeme velike gospodarske krize, između 1929. i 1933. godine
“A gospa Kuhačka dolazila je i dalje u kuću šiti gizdave haljine s ukrasima propisanim modom 1928. godine.”
Tema djela: odrastanje djevojčice Kečkice uz sve nedaće koje su joj se dogodile
Ideja djela: unatoč svim stvarima koje nam se u životu dogode – dobrima i lošima – život uvijek nastavlja dalje i treba iz njega izvući ono najbolje. Ne smijemo biti rastrošni kada imamo novca jer nikad ne znamo što nam život donosi.
Kratak sadržaj
I. dio
Kečkica je djevojčica iz jedne dobrostojeće zagrebačke obitelji. Jednoga dana im se obitelji pridružuje Milka koju je Kečkičin Tatek dovezao iz Zagorja. Milka je bila kućna pomoćnica i Kečkičina dadilja, koja im je bila potrebna jer je Kečkičina Mamica rodila maloga Boreka. Kečkica se na prvu osjećala usamljeno i zaboravljeno, sama se igrala i izvodila psine, nije bila oduševljena malim bratom, ali s vremenom ga je zavoljela.
Kad se Borek rodio, posjetili su ih Kečkičini pradjed i prabaka, koji se nisu slagali s idejom kućne pomoćnice. Pradjed je govorio kako prabaka Karolina nikada nije trebala kućnu pomoćnicu, a brinula se o velikom gospodarstvu, o dva mlina i o djeci.
Mamici su često na druženje dolazile prijateljice, od kojih joj je najdraža bila Dori, žena graditelja Baranjoša. Sve su njezine prijateljice imale kućnu pomoćnicu pa je tako i Mamica htjela jednu – zato je Tatek i dovezao Milku.
Milka je preuzela mnoge poslove u kući, čak i one koji nisu bili za nju predviđeni. Na primjer i dogovaranje medicinskih usluga s doktorom Žalekom. Svi su imali povjerenja u Milku, koja je uvijek vodila Kečkicu i Boreka u duge šetnje.
Jednog ih je dana odvela u šetnju na Mirogojsko groblje gdje je Kečkica brala cvijeće i zaostala iza njih te se izgubila. Nedugo zatim su je našli i Milka ju je okupala kad su je doveli kući. U kući je situacija bila dobra, samo je Tatek često znao izbivati kako bi otišao u gostionicu “Kod vesele mlinarice”, zbog čega se Mamica uvijek ljutila pa su se znali i svađati i vikati.
Unatoč tome, svi su bili uvijek veseli i nasmijani, pogotovo Mamica. Tako je i bilo sve dok jednog dana Borek nije obolio od meningitisa. Mamica je bila očajna i nije htjela da Boreka vode u bolnicu. Bila je s njim cijele noći i cijele dane. Nadala se da će Borek ozdraviti, ali nije – na kraju je umro.
“Borek se ugasio kao slabi plamičak na propuhu.”
Nakon Borekovog ispraćaja, pradjed je okrivio Milku za njegovu smrt. Bio je bezobrazan prema njoj, govorio joj je da ga nije pazila pri kupanju i slično. Mamica Milku nije branila, spakirala je njezine stvari i otpremila je.
Milka se uzalud branila, ali pradjed je bio čvrst u svojoj tvrdnji. Na kraju je otišla, a Kečkica je plakala za njom. Nakon toga dobili su novu kućnu pomoćnicu koja se zvala Anđelka. Kečkica je nije voljela, ali Mamica ju je dobro prihvatila.
Kečkici se to nije svidjelo jer je željela Milku, a Mamica nije popuštala – zato je Kečkica prestala jesti. Nije htjela ni okusiti ništa što bi Anđelka pripremila za jelo.
S vremenom je jako smršavjela i oslabila, nakon čega je Mamica popustila i poslala po Milku u Zagorje. Milka se vratila i tako su jedno vrijeme imali dvije kućne pomoćnice, na što se pradjed također zgražao.
Mamica se branila uspoređujući se s rođakinjom Veselom koja nije imala kućnu pomoćnicu pa je smrdjela po dinstanom luku i imala prljave ruke. Iako ju je kritizirala, Mamica je bila draga prema Veseloj i čak joj je i poklonila Borekove stare igračke za Veselinog boležljivog sina Rudicu. Milka i Kečkica bile su presretne što su ponovno zajedno nakon Milkinog povratka.
Tatek i Kečkica često su provodili vrijeme skupa – najčešće ju je Tatek vodio u lov na rakove. Jednom su se tako kasno vratili kući nakon što je Kečkica upala u potok Medveščak.
Situacije između Tateka i Mamice bila je dobra, ali jednoga je dana Milka, dok je čistila Tatekovo odijelo, izvadila bijeli rupčić, na kojem je Mamica primijetila crvene tragove šminke koji su pripadali Volgi. Volga je netom ranije, kada je bio sprovod maloga Boreka, banula u njihovu kuću krvavih koljena, tvrdeći da je pobjegla od nekih mladića koji su je pokušali strpati u auto.
Nakon toga se Tatek uzrujao i kleo da voli Mamicu i Kečkicu i da bi sve za njih napravio. Tatek je opet počeo odlaziti u svoje pjevačko društvo “Slavuj”, nakon čega je Mamica doznala da i Volga pjeva u istom društvu, što ju je tištilo i zbog čega je bila ljubomorna.
Tatek nije nikada štedio svoj novac niti ih ostavljao sa strane jer su, nakon svake plaće, uspjeli potrošiti sve što su imali. Jednoga je dana Tatek kupio auto u kojem je vozio Volgu. Nedugo zatim uspio je razbiti taj auto.
“Zaletio se s autom u lipovo stablo u Šestinama. Lijepo ga je i propisno razbio. Razbio je i glavu, slomio nogu… Mamica je plakala, a Tatek ležao s nogom u gipsu.”
Kečkičin pradjed opisan je kao škrt, ali dobroćudan starac. Njegova najstarija kći, Kečkičina baka (koju je ona zvala grandma) živjela je u Americi. Štefica tj. Mamica bila je njezina kći, a imala je još jednu, Mamičinu sestru i Kečkičinu tetku – Milku (Mildred su je zvali u Americi).
Pradjed je imao dva mlina te je zato bio poprilično dobrostojeći. Imao je sina Ranceka koji je bio “vječni student” u Pragu. Imao je i sina Rudeka koji je dugo bio u ruskom zarobljeništvu.
Jednog je dana pradjed poželio otkupiti malu kuću od Tateka. Želio je da se oni isele te ih je praktički izbacio iz kuće, ne mogavši više trpjeti njihovu rasipnost. Nakon toga, nabavili su svoju kuću u Šestinskom dolu. No, kad su trebali uplatiti zadnju ratu za kuću, Mamica je objavila da je potrošila sav novac. Tako su zamolili grandmu iz Amerike da pošalje dolare.
“Mamica nije posustala. Ponovno je pisala. Dugačko pokajničko pismo. Znala je za neku tajnu žicu u srcu “ljubeče” grandme. I dolari stigoše na vrijeme.”
Kečkica je htjela sa sobom povesti svog vjernog psa Murka, s čime se Tatek nije slagao. Na kraju je i pradjed stao na Kečkičinu stranu i pas je došao s njima u novu kuću. Nedugo zatim Kečkica je počela skupljati pse lutalice i skrbila se za njih.
“Bio je to početak moje skrbi za pse lutalice.”
Nakon useljenja, počeli su se upoznavati sa susjedima. Mamica je upoznala susjedu Generalicu, koja je imala kćerku Desanku (Desu), s kojom Kečkica nikad nije bila posebno bliska. Kečkica je upoznala i Lenu, koja nije voljela Desu. Njezina se majka zvala Avdotja. Lena je bila zločesta i često je ismijavala Kečkicu, podmetala joj nogu i slično.
“Plašila sam se povjeriti Mamici što trpim od Lene, koja bijaše prava napast ulice.”
Jednom prilikom se tako Lena popela na krušku i zvala Kečkicu da se i ona popne. Pritom se ironično podsmjehivala. Kečkica se počela penjati, ali je u tom trenutku grana pukla i ona je pala i slomila nogu u gležnju. Mamica ju je brzo odvela u Vojnu bolnicu, gdje su sreli Volgu koja je tamo radila kao medicinska sestra.
Nakon nekog vremena, Anđelka je otišla iz obitelji i ostala je ponovno samo Milka kao kućna pomoćnica. Tatek je imao novi posao – nadzirao je gradnju umjetnog jezera uz Zoološki vrt. Mamicu su i dalje mučile misli o Volgi. I dalje je bila rasipna, iako ju je Tatek upozoravao da ne troši toliko. Nakon nekog vremena, došlo je vrijeme da Kečkica krene u “špilšul” (vrtić). To se Kečkici nije svidjelo i nakon kratkoga vremena više nije išla u vrtić.
Nakon toga stigla je jesen, a s njom i pradjedova smrt. Rodbina se okupila kako bi se pročitala oporuka. Pradjed je “grandmi” ostavio zemljište, koje je ona onda predala Mamici, svojoj kćerki. Mamica je to zemljište prodala te nakon toga i dalje kupovala potrebne i nepotrebne stvari. Bila je još uvijek tužna zbog Boreka, ali i zbog Volge.
Došlo je vrijeme da Kečkica krene u školu. Tamo je upoznala još neke djevojčice.
“U školskom dvorištu žagorili su i brujali dječji glasovi.”
Njezin “par” u klupi bila je djevojčica Stana. U školi je još upoznala i Benku i još neke druge. Učiteljica im je bila vrlo stroga. Nakon što je jednom prilikom kaznila Kečkicu jer joj se tinta prolila na papir, Mamica je otišla u školu na razgovor i pozvala učiteljicu na nedjeljni ručak.
Idućeg proljeća, Kečkica je napisala svoju prvu pjesmu i počela kašljati – oboljela je od tuberkuloze. Doktor im je prepisao svjež zrak pa su Milka i Kečkica otišle u Zagorje kod Milkine obitelji. Kečkici se svidio život na selu. Ostale su tamo nekoliko mjeseci.
Tamo se Kečkica sprijateljila s grbavim Rokom koji je bio zaljubljen u Kečkicu i molio je da mu bude žena. Kečkica to nije htjela, ali je pristala biti njegova kraljica.
U jesen se oporavljena vratila u Zagreb. Tada se u njihovim životima pojavila Persida. Ona je bila gatara koja je stalno bila u njihovoj kući, kačila se na Mamicu i jela njihovu hranu. Mamica joj je još za njene usluge ostavljala i velike napojnice, s čime se Tatek nikako nije slagao.
Tatek je tada dobio novi posao – počeo je raditi kao suradnik jednog manjeg poduzetnika, graditelja Galića. Ali se počeo brinuti oko posla i oko novca, jer se počelo sve manje graditi.
Kečkica je upoznala lijepog Rusa Arkadija koji joj se svidio, kao i ona njemu, no napustio ju je nakon što mu je Kečkica rekla da njezin otac radi kao “radnik”.
S vremenom su se Mamica i Tatek počeli prepirati i oko novca, a Tatek je sve češće pio alkohol. Kečkica je uskoro saznala da je Mamica ponovno trudna i da će opet dobiti brata ili sestricu. To joj se nije svidjelo jer je još uvijek bila tužna zbog Boreka.
“Otrčala sam u svoju sobu, zaključala vrata i plakala za Borekom i srdila se što dolazi novi brat.”
Ubrzo nakon toga, Mamica se razboljela – zbog boravka na kiši, dobila je upalu pluća i morali su je odvesti u bolnicu. Nakon što je rodila malenog Zdravka, Kečkičinog brata, umrla je.
“Moj mali brat došao je kući s lijepim imenom Zdravko, a Mamica se nikada nije vratila iz bolnice.”
Nakon toga, Tatek je počeo puno više piti. Nije želio provoditi vrijeme s malim Zdravkom jer ga je držao odgovornim za Mamičinu smrt. Zanemarivao je i Kečkicu, a brigu za nju je tako u potpunosti preuzela Milka.
Stigla je Kriza – teško vrijeme nezaposlenosti i Tatek je prestao raditi. Tako je počeo zalagati stvari koje su imali kod kuće (gramofon, Mamičin nakit i slično), zbog čega je Kečkica bila jako nezadovoljna.
II. dio
U međuvremenu, Zdravko je polako rastao. Došla je još jedna jesen i Kečkica je krenula u četvrti razred. Te jeseni i Zdravko je prohodao. Razred je išao na izlet na more, u Rijeku. O njima se brinula gospođica Šarlota, koju su ismijavali jer je smiješno pričala.
Tada se Kečkica sprijateljila sa Sinišom, i svidjeli su se jedno drugome. Siniša je Kečkici nacrtao crtež na kojem je pisalo “Volim te”.
Benkici, Kečkičinoj prijateljici iz razreda, nije se svidio izlet te je ona odlučila pobjeći i samostalno se vratiti u Zagreb. Kad su se svi vratili nazad, Siniša je izjavio da se seli u Ameriku s obitelji. Nikad se više nije javio Kečkici.
Kad se Kečkica vratila kući, Zdravka nije bilo. Milka joj je objasnila da su ga odveli u Zagorje da tamo živi jer će mu tamo biti bolje. Tatek je sve više pio, grandma je sve rjeđe pisala i nije slala novac. Ni Mamičine im se prijateljice više nisu javljale. Milka i Kečkica ostale su same.
“Mamičine prijateljice i školske kolegice nisu nam se više javljale. Plašile su se da se ne zaraze našom nesrećom.”
Jednog su im dana na vrata došli nepoznati ljudi “od suda”, koji su došli zaplijeniti neke stvari. Tateka je bilo sve manje i manje briga – postao je ravnodušan. Cijele je dane provodio u birtiji s konjakom. Hrane je u kući bilo sve manje – već nekoliko je dana uopće nije bilo.
Kečkici je postalo teško razmišljati o nečemu drugome osim o hrani. Jedva su spajali kraj s krajem. Došla je i zubata zima, oštra, snjegovita i duga. Jedva su se branili od propuha. Milka je morala sasjeći sve što nije bilo neophodno i time ložiti peć.
Bližio se kraj školske godine čemu se Kečkica veselila jer joj je Milka obećala da će provesti praznike u Zagorju kod njezine obitelji. Dok su provodile vrijeme u Zagorju, stiglo im je pismo od Perside. U pismu je pisalo da je njihova kuća u Zagrebu prodana na dražbi i da ju je Persida kupila te da želi da oni dođu maknuti svoje stvari iz kuće. Također je javila da je Tatek u bolnici i da ima sušicu.
“Pisalo je, crno na bijelom, da nam je kuća prodana na dražbi i da ju je ona kupila. Požurivala nas je da dođemo u Šestinski dol, jer su joj smetale naše preostale stvari, koje je nagurala u jednu sobu. (…) Na kraju je napisala da je Tatek u bolnici, da mu nema spasa, da ima galopirajuću sušicu.”
Milkina je mama predložila da se dosele k njima u Zagorje, ali Milka je to odbila jer je htjela održati obećanje koje je dala Mamici – da Kečkica ide u gimnaziju. Kad su se vratili u Zagreb do kuće, Milka je napala, istukla i izvrijeđala Persidu.
Nakon toga su se uputile do Fijačkove kuće. Milka je upitala Tončeka mogu li se ona i Kečkica useliti kod njega u podrum, u praznu sobu; zauzvrat im je obećala pranje i čišćenje kuće i dvorišta. Tonček se složio i njih su se dvije uselile.
Nakon useljenja, otišle su posjetiti Tateka u bolnicu. Tatek je bio samo ljuštura onoga što je prije bio. Nije mu bilo spasa.
“Slušala sam Tateka i mislila kako je nekada volio šalu i smijeh, društvo i zabavu, ali i rad. No tugu za Mamicom nije uspio podnijeti. Mamica bijaše zlatni okvir njegovu življenju. Volio ju je.”
Kečkica je bila jako nesretna i željela je nazad svoj stari život. Tatek je nedugo zatim umro. Milka je obavila sve poslove oko njegovog ispraćaja.
Na sprovodu se pojavila i Volga sa svojom kćerkom izrazito plavih očiju. Kečkica i Milka su nakon sprovoda polako šetale prema novom domu, gladne.
Kad su napokon stigle u sobicu, Kečkica je upitala Milku za Zdravka i kad će se vratiti k njima. Milka joj je odgovorila da prvo moraju pronaći bolji posao i bolji stan. Kečkica joj je vjerovala.
Analiza likova
Kečkica – glavni protagonist i pripovjedač romana. Kečkica je djevojčica čija se životna priča čini bezbrižnom i sretnom na početku. Ponaša se kao i sva ostala djeca njezine dobi, igra se, sve je zanima i puna je pitanja, dobra je i bezbrižna i brine se o svim bićima (kao što su to psi lutalice). No, s vremenom joj se počne događati niz tragedija jedna za drugom. Unatoč tome, uz pomoć dadilje Milke, ona nastavlja dalje živjeti svoj život.
Milka – Kečkičina dadilja i kućna pomoćnica njezine obitelji. Bila je rodom iz Zagorja. Jako je voljela Kečkicu i bila privržena obitelji. Ostala je uz Kečkicu tijekom svih tragedija koje su joj se dogodile i brinula se za nju kao da joj je vlastito dijete.
“Milka se pojavila u mom životu davnoga dana, kada ju je iz Zagorja dovezao moj Tatek u prikolici svoga crvenog motor-kotača.”
“Milka je ustajala prije svih obližnjih pijetlova. Uz to joj je uspijevalo da bude dobre volje. S mlinčićem za kavu među koljenima započinjala je novi dan. Pjevušila je, fućkala i okretala mlinčićevu ručicu. Bila je marljiva. Na sve je dospijevala. Podjarivala je plamen u štednjaku i kuhala mlijeko što bi se koji put nagnulo iz lonca.”
“Milka bijaše navikla na zagorske duge staze pa je rado odlazila u daleke šetnje.”
“U kuhinji je kuhala, pekla, prala, ribala, glačala, hrmbala…”
“…Milka htjela raditi i one poslove koji nisu bili u pogodbi kad je došla pod naš krov.”
“Milka je bila zadovoljna mojim izljevom ljubavi, pa je s mnogo dobre volje radila po kući, a uvečer me uspavljivala svojom usnom harmonikom,…”
Mamica – Kečkičina mama. Zove se Štefica. Bila je pomalo rasipna – voljela je kupovati sve i svašta i trošiti novac bez razmišljanja. Na kraju je umrla od upale pluća tijekom poroda kad se rodio Kečkičin drugi brat, Zdravko.
“Mamica je trošila Tatekovu zaradu bez grižnje savjesti i bez osjećaja krivnje. Ali s ushićenjem! Kupovala je skupe sagove, stilske svjetiljke, umjetničke slike, modernu odjeću, nakit, porculan, srebro i razne potrebne i nepotrebne sitnice.”
“Bila je ljepša od svih debelih rođakinja i svojih mršavih prijateljica, koje nisu imale raskošne šešire kao moja Mamica, ni cipele takvih ludih potpetica.”
“Voljela je isticati svoje školsko obrazovanje.”
“Mamica bijaše uvijek nasmijana, vedra, namirisana, okićena… Rado nam je pjevala vesele pjesme.”
“Mamica je i dalje kupovala i kupovala potrebne i nepotrebne stvari. Ispod njezine tuge za Borekom krila se dublja tuga. Zbog Volge.”
“Nek se vidi da nismo kaj god. Da potičemo z veletrgovačke, veleposedničke, mlinarske i pristojne familije – prsila se Mamica.”
“Mamica je bila ljubazna i vedra.”
“Mamica je kupovala mnogo knjiga. Nije žalila novca.”
Tatek – Kečkičin tata. Zove se Jurica. Uvijek je davao sve od sebe kako bi njegova obitelj imala sve što joj je potrebno. Bio je član pjevačkoga društva “Slavuj”. Kad je Mamica umrla i Zdravko se rodio, Tatek ga je odbacio jer je vjerovao da je Zdravko kriv za Mamičinu smrt. Tada je počeo i sve više piti i sve više izbivati iz kuće, a skrb o Kečkici pala je u potpunosti na Milku. Na kraju je umro od sušice.
“Od moga Tateka novac je bježao. (…) Bio je građevni poduzetnik i puno je zarađivao u poratno vrijeme, poslije prvog svjetskog rata.”
“U “vesele” dane Tatek je kupovao Mamici skupe mirise, jer se na njega srdila. Srdila se zbog njegove žeđi, koju je tažio u gostionici “Kod vesele mlinarice”. On ju je uvjeravao da je dosadno hodati kroz život uvijek istom crtom i da zato mora malo skrenuti “Veseloj mlinarici” i kucnuti se s prijateljima.”
“…koji uvijek bijaše svježe izbrijan, blistavih zuba, podrezanih brčića, začešljane kose.”
“U mojim očima Tatek je bio najpametniji, najdarežljiviji. Kupovao mi je skupe igračke, obasipao slatkišima, vodio na motorističke utrke…”
“…ali sam osjećala da postoji neko tajno zlo koje je tištilo Tateka, zbog čega je bio osjetljiv, razdražljiv, tužan. Zbog čega je bio žedan, a žeđ je gasio čašicama.”
“U Tateka se uselila tuga. Strašno se mučio s tom tugom u sebi. Učinilo mu se najlakše podnositi je ako mozak zamuti alkoholom.”
Volga – misteriozna crnokosa žena koja se najvjerojatnije spetljala s Tatekom (nikada se to ne kaže eksplicitno u knjizi, ali se na to insinuira). Zbog nje se Mamica često ljutila na Tateka. Kasnije je postala medicinska sestra u Vojnoj bolnici. Na kraju je došla na Tatekov sprovod s malenom djevojčicom pod rukama.
“I – počele su stizati vijesti da Tatek u svom automobilu vozi neku zgodnu gospodičnu. Neku crnku s crnim okruglim očima. Onduliranu, s nosom od porculana.”
“Lijepa Volga, crnih žarećih očiju i s crnom francuskom kapicom nakoso, koračala je dostojanstveno u uskoj crnoj suknji i nalikovala crnom tulipanu. Vodila je djevojčicu izrazito plavih očiju.”
Persida – jedno je vrijeme bila Mamičina prijateljica. Imala je muža i sina Luju. Bila je gatara. Stalno je bila kod Mamice i gostila se njihovom hranom, a Mamica joj je davala i velike napojnice za njezinu “magiju”. Na kraju je na dražbi kupila njihovu kuću i izbacila van sve njihove stvari koje su još ostale tamo.
“Mora se priznati da je Persida znala dobro kuhati.”
“Stanovala je kod staroga Vida Sudeca, s mužem i sinom. Bavila se tumačenjem snova, gatala je budućnost iz karata, dlana, graha, taloga crne kave. Dozivala je duše pokojnika, bajala protiv uroka, znala je pripremati lijekove za rane, opekline, protiv reume i ispadanja kose. (…) Živjela je skromno. Susjedi su šaputali da ima “sumnjive” novce u banci.”
“Persida se ulagivala Mamici prepredeno i proračunato. Za Mamicu se uhvatila kao krpelj.”
Ostali sporedni likovi: Borek (Kečkičin prvi brat koji je preminuo od posljedica meningitisa), Zdravo (Kečkičin drugi brat), pradjed, prabaka Karolina, psić Murko i ostale lutalice, grandma (baka iz Amerike; Mamičina mama), Dori, Fanika Prah, Slavica Hendrich, Nela Kralj, Ruža Hlebec (Mamičine prijateljice), doktor Žalek, rođakinja Vesela, gospa Kuhačka (švelja), Miško (ulični stražar), stric Tenček i teta Neva (stogodišnja rođakinja), Anđelka (druga pomoćnica koja nije dugo ostala), Brezinščak (vozač fijakera), Rancek (najmlađi pradjedov sin), Rudek (najstariji pradjedov sin), susjeda Generalica, Lena (Kečkičina susjeda; kasnije išla s njom u školu), Avdotja (Lenina majka), Desanka-Desa (kćerka susjede Generalice; kasnije išla s Kečkicom u školu), braća Manović, mačka Daca, teta Valerija-Valika (rođakinja), stara mama (baka; Tatičina mama), Ivo Dudić (Valikin prosac), madmoazel Žižel (voditeljica dječjeg vrtića), Janka (grandmina sestra), Tonček Fijačko (Jankin muž), Roni (sin Janke i Fijačka), Stana (Kečkičin par iz klupe u školi), Benko (prijateljica iz razreda), Durakica, Veljićka (djevojčice iz razreda), učiteljica, Robert (miroljubivi svetoduški luđak), susjed Sudec i njegova žena, Ruža (mamina školska kolegica), Tomaš (Milkin brat), grbavi Rok (dječak sa sela iz Zagorja), Nacek Petrinjak, Drago Jurak, Posavec, Glogoček, Martin Malec, Štef Plavec, striček Baranjoš (Tatekovi prijatelji), susjed Galić, frajla Etelka, kumica Pepica, Olgica Lipovec, rođakinja Refica, Arkadije (Rus u kojeg je Kečkica kratko bila zaljubljena), gospođica Šarlota (pazila na đake tijekom izleta), Siniša (bio zaljubljen u Kečkicu i htio joj biti dečko), fratar Ambroz, Jakup (Milkin otac), Treza (Milkina majka)
Bilješka o piscu
Blanka Dovjak-Matković poznata je i cijenjena hrvatska književnica. Rođena je u Zagrebu 7. prosinca 1920. godine. U Zagrebu je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Pisanjem pjesmi i proza počela se baviti već u srednjoj školi.
Kada je napunila osamnaest godina izdala je prvu zbirku pjesama “Od protuletja do zime” 1938. godine. Bila je to zbirka kajkavskih pjesama, nakon čega je uslijedila stanka koja je trajala trideset godina.
Pretpostavljalo se da je duga stanka u kreativnom izražavanju nastupila zbog problema unutar obitelji. Ponovno se vratila 1970. godine s “Pričama iz Dubrave” kada je počela pisati pretežito priče za djecu, ali i pjesme na kajkavskom.
Godine 1987. godine izlazi njen prvi roman ”Zagrebačka priča”. Napisala je i razne slikovnice koje su bile prevedene na njemački jezik i ruski jezik. Iako je napisala puno toga, upravo su je priče za djecu učinile popularnom te jednom od najzanimljivijih dječjih spisateljica tog vremena.
Napisala je pjesme “Lamentacija na lanci”, zbirku pjesama “Striptease” te zbirku priča “Neke male važnosti”. Umrla je u Zagrebu 6. ožujka 1993. godine.
Autor: D.V.
Odgovori