“Za mladež i starež” zbirka je sabranih djela Ivana Kušana, objavljena u Zagrebu 1997. godine. Sastoji se od romana “Ljubav ili smrt”, “Toranj”, drame “Svrha od slobode”, izbora iz novela i autobiografskih zapisa. Kušanov opus općenito, pa tako i neka od djela koja su se našla u ovoj zbirci, mogu se tematski podijeliti na četiri sloja: složeni društveni romani s pojedincem u središtu događanja, romani o “mladim odraslima”, političke satire i prozne priče.
Političkim temama posebno se bavi u romanu “Toranj” i kazališnom komadu “Svrha od slobode”. Oba djela karakterizira specifičnost jezičnog izraza, koji usred političkih zbivanja druge polovice dvadesetog stoljeća djeluje kao humor i groteska. “Toranj” je roman o gradnji besmislenog tornja u malom mjestu sjeverozapadne Hrvatske, u vrijeme Jugoslavije. Jezična posebnost u ovom romanu pomno je iscrtana u liku i govoru općinskog starješine Ronjca. Kušan se doticanjem jezičnog pitanja svrstava u red hrvatskih književnika kojima jezik postaje središnji problem. Jezičnim momentima Kušan opisuje zbilju, zbog čega jezično karikiranje u njegovim djelima zvuči kao mješavina dijalekata, standardnog govora, žargona i narječja.
Osim jezičnih karakteristika i specifičnosti, Kušan se dotiče i erotske tematike, koju recimo nalazimo u romanu “Toranj”. Kušanu je erotika tema slična jeziku, jer su jednako tabuizirane. Ujedno govori o erotici kao o otkrivanju mladosti svojih mladih junaka.
Toranj
Roman nosi podnaslov “Ljetopis za razbibrigu”, kojeg piše glavni lik u prvom licu. Glavni lik je Mišo, općinski matičar. Radnja romana odvija se u Donjem i Gornjem Surkovcu, mjestima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u vrijeme komunističkog režima. U selima postoji Kombinat soda-vode, kako ga od milja zovu “Kosovo”, Kentešov mlin i još nekoliko beznačajnih građevina, ali zato nemaju cestu, trafo-stanicu i ono što im je potrebno. Okosnicu radnje čini odluka lokalnog moćnika Milana Gabonje o gradnji tornja.
Svaki od likova gotovo je do u detalje karakteriziran: od Ignaca podvornika sa svojim vježbanjem civilne zaštite, druga Ronjca sa svojim govorom u kojem proguta pola slova, preko Cuce sa svojim “ja sam iznad svih” stavom, pa sve do Miše koji sebe cijeli roman naziva kukavicom i zlonamjernikom.
Roman je politička satira. Lokalni predstavnici partije predložili su gradnju tornja kako bi si osigurali slavu. Uz početne prosvjede i nered, svi su se angažirali oko tornja, jer je to za njih bio spomenik kolektiva, kojeg su Surkovčani zajedno izgradili. Na kraju ljetopisa, Mišo napominje kako toranj uopće nije ni imao svrhu, što je nešto oko čega se nitko nikada nije zapitao, ali svejedno je bio ponos i dika svih.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: Gornji i Donji Surkovac (mjesta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj tj. „Panoniji“)
Vrijeme radnje: Druga polovica 20. stoljeća
Kratak sadržaj
Glavni lik, Mišo, u prvom licu opisuje svoj život u Donjem Surkovcu. Spominje prijatelja i radnog kolegu Peru koji je uletio i rekao: “Udesili su me!”. Zapravo je govorio o odlikovanju i srebrenom vijencu s kojim će ga odlikovati. No glavna vijest bila je da Cuco – imenom Milan Gabonja – gradi toranj! Pero kaže da će vratiti odlikovanje, pa se prisjeća kako je Cucu tri mjeseca učio francuski. Tada je izvalio “bezoan je treće lice padeža glagola”. Nakon toga, Pero je izjurio iz Mišine sobe, a Mišo počeo čitati “Grad u povijesti” ne bi li našao nešto o tornjevima. Mišo nakon ured svrati u krčmu bake Marije na rakijicu. Sebe smatra zlonamjernim i razmišlja kako, kad čita neku krimi knjigu ili gleda western, uvijek se potajno nada da će pozitivac završiti na strani negativca. Misli – kad bismo svi prešli na stranu zločina, onda zločina više ne bi ni bilo.
Pridružio mu se Pero i Mišo ga je upitao je li mu ovaj rekao da je kukavica. Iako je za sebe sam to mislio, Pero mu to nije izjavio. Pero je ponovno počeo o Cucinom tornju, ali Mišo je tajio da je još i prije nego mu je Pero javio za toranj, to već čuo od samog Cuce. Cuco se došao raspitivati u matični ured o tornjevima. Raspitivao se o najslavnijim tornjevima, izrezao njihove slike, ispisao bilješke, pitao za imena najpoznatijih arhitekata…
Pred krčmom su vidjeli crni automobil crvenih tablica, a u njemu Tomu Robića, novinara iz Gornjeg Surkovca. Došao je da bi uveličao novi Cucin pothvat. Surkovčanima su ovi na vlasti još prije obećali cestu, školu, trafo- stanicu, ali od toga nije više bilo ni slova, otkako je Cuco odlučio graditi toranj: “Sve su to sitnice prema tornju, vi gledate usko, da tako kažem, kratko- vidno… Cucin toranj značit će za ovaj kraj više nego vi i sanjate, druškani moji… hi…”
Cuco je htio maknuti spomenik Turkoviću, lokalnom heroju, i tamo, na trg, staviti svoj toranj, kako bi bio na što boljoj poziciji. Na to se Mišo razbjesnio i Pero ga je morao povući za ruku iz krčme. Pero ga je poveo do kuće općinskog starješine Pribislava Rončevića- Ronjca. Tamo su susreli općinskog podvornika Ignaca, kako nešto prtlja s maskom za plin. Pero je izvalio kako su došli protestirati protiv Cucinog tornja na glavnom trgu u Gornjem Surkovcu: “to je nekulturno i štetno za cijelu zajednicu i Panoniju”. Ronjac im je odmah stao objašnjavati da ne bi trebali biti protiv tornja na trgu i da je taj Turković “šuft”. Onda je Mišo ipak stao u obranu tornja, jer se sjetio kako su slavne arhitekte u poznatim europskim gradovima grdili kad bi uništili jedan trg, ali su ih nakon nekoliko godina hvalili kad je niknuo još ljepši i veličanstveniji. Za to vrijeme je Ignac stajao s maskom, pa se od vrućine sunca onesvijestio.
Podvornik Ignac dolazi kod Miše u ured i javlja mu kako su se svi digli na revoluciju zbog kipa Turkovića. To je Pero planirao još sinoć, a jedini bi situaciju mogao smiriti sam Cuco, zbog čijeg tornja se sve i događa. Mišo je sjeo u službeni auto i naredio šoferu da vozi u motel “Jedinstvo”, gdje se Cuco nalazio. Tamo ga je Mišo našao u njegovom Mercedesu sa ženskom, jer je Cuco volio juriti žene. Mišo mu je rekao da narod pravi nered zbog micanja spomenika i da bi ih trebalo smiriti. No Cuco se nije zabrinjavao i vratio se svom poslu. Ali Mišo se morao uvjeriti na svoje oči, pa rekao šoferu neka vozi na trg u Gornji Surkovac. Kad je došao, tamo nije bilo nereda, a spomenik Jurja pl. Turkovića još uvijek je tamo stajao. Tamo je još jedino bio Pero, koji je Miši spomenuo kako je novinar Robić pisao o Turkoviću kao o veleizdajniku i počeo vikati. Mišo ga je pustio da se izgalami i samo ga na kraju upitao zna li s kim hoda njegova kći Ankica. Pero je znao da se radi o Cuci.
Bio je ponedjeljak i Mišo je krenuo u šetnju sa svojim mislima, i kako kaže, s Beethovenom. Vidio je da ruše Kentešov mlin, jedno od malobrojnih zdanja njihovog malog mjesta. Rončević i Cuco su nadgledali radove. Na tom mjestu trebao je niknuti njihov slavni toranj. Pri povratku u Donji Surkovac, Mišo je sreo slikara Jozu Ratkovića, koji ga je pozvao da i on nešto naslika. Razgovor sa slikarem potaknuo ga je da piše ljetopis, čiji je rezultat roman “Toranj”.
Nastavnik Petar odlučio je poći do Cuce kako bi tražio pravdu za svoje odlikovanje. Vrata mu je otvorila Cucina žena Zorka, Mišina tiha patnja. Odmah ga je pozvala unutra na kavu, iako Cuco nije bio kod kuće. Mislila je da je Pero došao zbog cijele stvari s Turkovićem i onoga što je Robić napisao u “Panonskom glasniku”. Ispričala mu je kako su Cuco i Robić namjerno zamijenili Turkovića i Kurtovića, kako se Turkovića ne bi diralo, jer su smatrali da je Kentešovom mlinu već odzvonilo, pa su morali naći razloga. Ovako je ispalo da Robić provocira narod, pa se on buni i ne da na Turkovića. Zbog toga se prešlo na Kentešov mlin.
Zatim je Zorka počela o odnosu Perine kćeri Ankice i njenog muža Cuce. Rekla je da sve to ona dobro zna, ali da tolerira, jer ne može obaviti svoje dužnosti. No, Pero je došao zbog svog odlikovanja. Naime, svi kojima je odlikovanje najavljeno, pozvani su na svečanu dodjelu, samo Pero nije. Stoga je došao obratiti se Cuci da ispravi nepravdu, ali kako ga nema, zamolio je Zorku da se zauzme za njega kod muža. Usred njihovog razgovora o odlikovanju, u kuću je banuo Cuco. Pero je zaradio batine, a kad se sutradan pojavio u općini, rekao je da je sam sebi izvadio zub kliještima i da zbog toga ima podljev i zamotanu glavu.
Prošlo je već šest mjeseci od Cucine ideje, a toranj je već bio 40 metara visok. Mišo je volio gledati toranj kroz prozor, a znao je da ta Cucina ideja ne bi prošla da Tomislav Robić nije onako slavno na dva stupca u “Panonskom glasniku” opjevao gradnju istog. Nekoliko puta bi Mišo čitao taj Robićev članak, jer se divio njegovom stilu pisanja i umijeću izbora riječi. Jedino ga je smetala riječ “toranj”. Usred čitanja učinilo mu se da je buknuo požar, počeo je zvati upomoć i istrčao van iz sobe. Shvatio je da je to u njegovoj glavi, ali je vani zaista vidio dim koji je dopirao od Cucinog tornja. Naime, Cuco i ostali priredili su logorsku vatru i druženje kod tornja. Slavili su dizanje krova na tornju. Mišo se na putu do tornja pridružio Ankici. Kod tornja su ih dočekali brojni sugrađani, naravno Cuco i Ronjac, pa čak i transparenti. A vatra je činila cijeli događaj još svečanijim, pa su i Miši tu i tamo zasuzile oči, tobože od dima. Ronjac je bio dobro raspoložen pa je pričao viceve. Čak je za iznenađenje Cuci priredio pjevnu točku polaznika Visoke pedagoške škole. Nakon toga Ankica i Cuco povukli su se u mrak, a druženje kraj tornja nastavilo se do u kasne sate.
Mišo je žalio što kraj tornja te večeri nije bio Robić, ali su se susreli u krčmi bake Marije. Sjedili su, pili rakiju, gledali televiziju i raspravljali o važnim stvarima. Pričali su i o Tominom sinu Saši koji se umjesto kauboja i rata s djecom iz susjedstva htio igrati razoružanja. Baka Marija se sva raznježila i pohvalila Robićev odgoj. I tako su nastavili razgovarati o raznim stvarima, a Mišo nije propustio da ga kritizira zbog odabira riječi “toranj”. Nakon toga, Mišo je otišao sam u noć prošetati. U šetnji je usred noći susreo podvornika općine Ignaca kako “vježba” civilnu zaštitu s lopatom, kopajući ilovaču. Dugo su razgovarali, a Ignac mu je rekao da je vidio gospođu Zorku kako gleda Mišu, jer drug Cuco ne može zbog tornja obaviti svoje dužnosti u krevetu.
U motelu “Jedinstvo” Ankica i Cuco imali su noćni sastanak. Ankičin tata Pero krenuo je biciklom usred noći po kćer. Pred motelom ga je zaustavio milicajac, ali je taman u Mercedesu prolazio Cuco i počeo se rugati Peri te naredio milicajcu da ga propusti. Čak je Peri rekao i da se Ankica nalazi u sobi broj devetnaest te da se ne smuca više oko Zorke. Kad je došao do Ankice u sobu, bio je sav blatnjav kao svinja. Dok se on kupao u kadi, ona je ležala na krevetu i pričala s ocem. Rekla mu je da se pobrinula za njegovo odlikovanje, a i da će njoj Cuco priskrbiti neku dobru poziciju. To je Peru ušutkalo i prihvatio je Ankičino razmišljanje da Cucu treba iskoristiti.
Došao je i svečani dan za cijelu općinu Surkovac (i Gornji i Donji) – otkrivanje gotovog tornja, koji je stajao kao “simbol neuništivog kutka globusa”. Mišo se prisjeća kako je bio protiv tornja, a sad mu se, tako malen naspram njega, divi. Toranj je četverouglast i na vrhu ima orla, kao simbol Panonije. Četiri strane tornja su četiri zemlje: Francuska, Sovjetski Savez, Japan i Obala Bjelokosti. Stoga su na svečanom otvorenju bili i predstavnici tih zemalja. Na govornici su govorili Ronjac i Cuco, koji je rekao da je toranj djelo svih njih, zajednički spomenik. Toranj su nazvali “Surkovac”, a bocom šampanjca krstila ga je drugarica Rončević. Mišo je tad već primijetio da je toranj kos, ali nitko to nije komentirao, pa ni on, jer ga je Zorka zvala u mrak, nakon čega su otišli u sobu.
Njihova ljubavna avantura nastavila se i godinu dana nakon gradnje tornja, ali tad su već i drugi priznali da je toranj kos. Cuco je od toga napravio senzaciju, “jer kojeg bi smisla bilo graditi prav toranj, takve imamo i u Đakovu, ali ovo je sad prvi planski krivi toranj u povijesti”. To je Cucu diglo do zvijezda, putovao je, držao brojna predavanja, primao diplome, dijelio savjete. Čekalo se samo kad će se Cuco vratiti i početi graditi kose piramide. Ankica se probila u turizmu, putovala je s Cucom. Ronjac je dobio tako visoku titulu da je otišao iz Surkovca, Robić je postao glavni urednik, a baka Marija je preuzela motel “Jedinstvo”. Mišo je i dalje ljubovao sa Zorkom i razmišljao kako nitko nikada nije preispitivao nesvrhovitost tornja: “Toranj je bio sam sebi svrhom i nitko nije pitao čemu služi.”
Analiza likova
Mišo – glavni lik, Mišo, živi u Donjem Surkovcu i obavlja dužnost matičara u općini. Misli za sebe da je zlonamjeran i kukavica, pa tako o sebi i govori. Sve događaje u Surkovcima promatra nekako po strani, ali ima svoje mišljenje. On je pisac ljetopisa, kako ih je on nazvao, odnosno romana, u prvom licu. Ima ulogu komentatora, pa se pojavljuje usred radnje čak i kada fizički nije prisutan u određenom prizoru. Njegov lik spetlja se sa Zorkom, Cucinom suprugom.
Pero – umirovljeni nastavnik francuskog od 65 godina, kojeg su zbog lijepog rukopisa uposlili u općini. Htjeli ga odlikovati, ali on to odbija. Kasnije ga nisu pozvali na odlikovanje zbog čega odlazi u Cucinu kuću i razgovara s njegovom suprugom Zorkom, nakon čega ga Cuco namlati. Kći Ankica mu se spetljala s općinskim namještenikom Cucom, samo kako bi napredovala u karijeri, što Pero prihvaća zbog interesa, jer želi da mu kćerka pošto- poto bude zbrinuta i društveno i financijski.
Ankica – Perina kći, mlada Surkovčanka koja se spetljala s općinskim namještenikom Cucom. Cucina žena Zorka sve je to znala, ali je šutjela, jer sama nije mogla ispunjavati dužnosti žene. Ankica se s Cucom spetljala iz interesa, jer je njena karijera turističkog vodiča propala. Mišo za nju govori kako je ne podnosi zbog njene ambicioznosti, kao da je uvijek voljela biti korak ispred nekoga i za mrvicu bolja u svemu. Cuco joj je pružio ruku u pravom trenu: “Ankičina kočija ambicija krenula je nizbrdo i pretvorila bi se u obične panonske taljige da nije bilo Milana Gabonje.”
Cuco – pravog imena Milan Gabonja, bio je lokalni moćnik, predstavnik partije i namještenik u općini. Njegovi mještani o njemu su govorili kao o geniju zaslužnom za mnoge novitete i unapređenje njihovog kraja. No slavu je stekao gradnjom tornja na mjestu Kenteševog mlina, zbog kojeg je kasnije putova i primao razna priznanja i diplome. Cuco je imao ženu Zorku, ali se petljao s mnogo mlađom djevojkom, kćerkom nastavnika Petra, Ankicom.
Novele
Umro sam
Pripovjedač u prvom licu, ujedno i glavni lik počinje novelu riječima: “Umro sam kad mi je bilo dvadeset i pet godina.”. Umro je u studenom, negdje između šest i sedam sati ujutro. Agonija je trajala puno duže, “beskrajno dugo: dane, mjesece, godine, a možda i vječno”. U ovom trenutku još uvijek ne naviješta o kakvoj se bolesti radi, ali kaže da nije imao povjerenja u doktore, pa čak ni za beznačajne bolesti “kao što su rak ili gripa”. Pokušao je, onima koji su htjeli slušati, opisati suštinu svoje bolesti, ali oni “ne mogahu pojmiti da ima bolesti kojima dobroćudni čovječuljci u bijelim ogrtačima ne znaju uzroka, ni lijeka”.
Svoju bolest smatrao je neizlječivom, a postao je svjestan nje još kao jako mlad. Razmišljao je o samoubojstvu, pa da tako pretekne bolest, ali se bojao hrapavog užeta, pištoljskih cijevi i bočica s mrtvačkim lubanjama. Osim straha, nije želio svojoj obitelji i prijateljima prekinuti sretni tok života. Bilo je ipak bolje umrijeti običnom, svakidašnjom smrću.
I te večeri, prije nego je metaforički umro, legao je u svoj krevet, koji mu je godinama bio utjeha. Neopisivo olakšanje predstavljala mu je činjenica da će ujutro umrijeti, da će ga mama naći takvog u krevetu, da neće morati na dosadni posao u ured. Razmišljao je o svojoj prošlosti i odjednom se osjećao kao da ni ne postoji, kao da je izmišljao cijelu svoju prošlost i budućnost, cijeli svoj život.
Bilo mu je dvadeset i pet godina kad je umro, u studenom neke godine. Kao i svako jutro, budilica je zvonila u sedam ujutro, doručkovao je, obukao odijelo i cipele što mu ih je ujak poslao iz Francuske i otišao u ured, veselo pozdravljajući kolege. I nitko nije znao da je umro.
Ovo novela poetičnog sadržaja, objavljena je 1956. godine, a govori o mladoj osobi zapaloj u monotoniju svakodnevice. Ta neznana i neizlječiva bolest uhvatila ga je onda kad se osjećao u naponu snaga, ali život i preživljavanje su ga uhvatili i povukli u “bolest”. Priča se tiče metaforičkog umiranja čovjekovih ambicija i nada o sjajnom i pustolovnom životu. A onda kada čovjek shvati da je vrijeme da zakopa svoje mlade čežnje i postane dio svakodnevne svjetine, koja se budi svaki dan da bi išla na posao, umire i ne zna više tko je, jer je nalik svima ostalima.
Moj prijatelj Pet
Novela je objavljena 1962. godine. Počinje ulomcima iz književnih djela, koji govore o štakorima. Priča je to jednog miša, Sika, o mišu Petu. Sik je stanovao u dnu drvarnice, u prostranoj limenki od graha. Pet je bio miš vrste mus spicilegus petenyi zbog čega si je sam i dao nadimak Pet. Tako se i potpisivao. Pet se rodio ispod ljudske “Gradske knjižnice”. Roditelji su mu bili veoma obrazovani, pa su i Peta odmalena priučavali na knjige. Tako je Pet naučio i razne jezike, učio filozofiju, glazbu, književnost, povijest… Drugim miševima Pet je ulijevao poštovanje, ali i strah. I Sik ga se prije upoznavanja bojao, jer se o Petu govorilo da je uobražen. Sik je naime radio u podrumu – tiskari u kojoj se tiskao “Štakorski glasnik”. Pet je u njihovu tiskaru donio novi tiskarski stroj i upute za nabavku papira. Otada su se on i Sik sprijateljili.
Pet je Sika učio razlici između miševa i štakora, sastajali su se gotovo svakodnevno, a Pet bi svaki put donio i neku novu knjigu. “I tako je teklo naše prijateljstvo, tako su protjecali dani sve do onog čudnog pitanja u ljetnu večer kad sam baš bio otisnuo posljednji novinski list i otpravio ga.” Pet je upitao Sika bi li volio biti štakor. Sik je razmišljao kako su štakori tjelesno veći i snažniji od miševa, ali su gluplji: “Možda glupima ne preostaje ništa drugo nego da budu jaki”, rekao je Pet. Ali štakor je onaj koji određuje koliko će sira dobiti miš. Sik cijelu noć nije oka sklopio i najednom je shvatio da je ponosan što je miš, “obični, mali, jadni, neugledni miš, ali ipak – miš.”
Prolazili su dani, Pet i Sik su se i dalje sastajali. Sik je pisao u gradskoj rubrici “Štakorskog glasnika” i pitao se zašto miševi pišu uglavnom o štakorima, zar nisu oni sposobni pisati sami o sebi. Pet se u međuvremenu smrtno zaljubio u mišicu Gri, na koju je oko bacio i glavni urednik Epi, koji je bio štakor.
U jesen se održavalo veliko sveštakorsko natjecanje za najbolju pjesmu godine. Te pjesme pjevale su uglavnom o štakorima, pa je Pet odlučio poslati svoju, posve drukčijeg naslova: “Dva velika, sitna orla”. Glavni uredni Epi i upravitelj Ratt dodijelili su Petu prvu nagradu za pjesmu koju je na pozornici otpjevala upravo Gri. No, sutradan je u tiskaru ušao Pet sav prljav i oborene glave. Rekao je da je sve propalo, da mišji posao nikome nije potreban jer ipak žive u štakorskom svijetu te da je bolje da si izbiju miševe iz mišje glave. Naime, glazbeni kritičar Mrv i likovni stručnjak Kis rekli su Epiju i Rattu da su pažljivo proučili tekst nagrađene Petove pjesme. Otkrili su da je Pet govoreći o orlovima zapravo govorimo o njih dvojici, Epiju i Rattu.
Već rano ujutro Pet je bio izveden pred štakorski sud. Optužili su ga po dvadeset i pet točaka optužnice, ali pjesma o orlovima nije bila spomenuta uopće. Osim toga, osuđen je na progonstvo iz zajednice. Pet je Siku prepričavao da se unatoč svemu osjećao opasno jak i neuništiv. A njegova pjesma čak ni nije bila upućena Epiju i Rattu, oni su se sami osjećali prozvani. Pet i Sik su se nakon toga oprostili i nikad se više nisu vidjeli.
Peta su ubrzo zaboravili, a Gri je postala Epijeva ljubavnica, a onda je također nestala. Epiju i Rattu su sudili zbog pronevjere, ucjene, mita, krađe, pa čak i zbog nepravednog suđenja Petu. Sik je navečer čitao knjige koje mu je ostavio Pet, a kako se bližilo novo sveštakorsko natjecanje, odlučio je napisati pjesmu o dva slona koji gaze sve pred sobom.
Ova novela predstavlja alegoriju društva u kojem prevladavaju klasne razlike između malih, običnih ljudi (miševa) i velikih moćnika (štakora) koji bez miševa ne bi ništa znali sami. Nažalost, kao i u stvarnom svijetu, često miševi stradaju bez nekog posebnog razloga, a štakori i dalje vladaju i dobro im je, sve dok i ako ih stigne ruka pravde pa moraju odgovarati za svoja djela.
Odanog vam dimnjačara
Novela je objavljena 1969. godine. Govori o besmislenosti birokracije i uspinjanju malih ljudi na visoke pozicije.
Svakog petka u maloj pivnici na kraju bulevara sastajalo se društvo obrtnika. Bio je tamo dimnjačar Žarko, zakovičar Vilim, Branko, pripovjedač i još nekolicina obrtnika. Imali su pravi dnevni red, pa bi sastanci nekad trajali i po pet, šest sati. Glavnu riječ vodio je Vilim, a Branko je bio zapisničar. Dimnjačar Žarko nije volio Vilima i rekao je da ne može ostati čist onaj tko se ne drži po strani. Pripovjedaču se to učinilo duhovitim, jer ideja o “čistoći” potječe upravo od dimnjačara. I tako bi se ekipa često posvadila, a Branko bi uvijek odlazio kad bi bilo najzanimljivije. Otkako se oženio, imao je ograničenu slobodu kretanja.
Došla su vremena kada je i Žarko počeo potpuno izostajati sa sastanaka, a Branko je sve ranije morao ići kući. No, cijela priča i jest upravo o Žarku. Glavni lik mu se često znao diviti i promatrati ga s tavana kako čisti dimnjake. Jednog dana, čuli su vijest da je Žarko izabran u Izvršni odbor udruženih dimnjačarskih zadruga, odbor koji je za sve njih bio simbol birokratske besmislenosti. Žarku bi inače taj odbor izazivao “grč u žučovodu”. Znali su koliko je Žarko prezirao odbor i smatrali su da on nije pristao na to da ga se izabere. Nakon što su svi nagađali, pripovjedač se usudio telefonirati Žarku i upitati ga što je posrijedi. Naime, Žarka su izabrali dok je radio na krovu krematorija i nije uspio sići i odbiti kandidaturu. Na koncu, pomislio je kako bi zbog ekipe iz pivnice i trebao prihvatiti, jer će se tako zauzeti za njih.
Sastanci u pivnici opet su postali živi. U kutu je sjedio Vilim, a zapisničar Branko je prepričavao važne izjave dimnjačara Žarka. Na točki dnevnog reda bili su i dimnjačarski kalendari, koji su u pradavna vremena nastali kao ponos dimnjačarstva i domaćinstava. Svi su kalendari imali zajedničku pjesmicu koja je završavala stihom: “odanog vam dimnjačara”. Dimnjačar Žarko se već godinama spremao osmisliti i modernizirati dimnjačarski kalendar. Žarko je sastavio kalendar, a nova pjesmica bila je u slobodnom stihu:
“Kad ugledaš na svom krovu
Odanog dimnjačara,
Onda ti je odmah jasno
Da su stvari na dobrom putu…”
Svi su bili oduševljeni Žarkovom inovativnošću, ali dva dana nakon čitanja Žarkove pjesme, policija je zabranila sastanke u pivnici. Otpušten je Vilim, Branko, a Žarko je dobio Nagradu uličnog odbora za kalendar. Sve novine hvalile su njegov genij, a njegov uspjeh je toliko porastao da je poslije dobio i saveznu, balkansku, južnodimnjačarsku nagradu, pa i europsku. Nakon toga, Žarko je otputovao u Oslo gdje je izabran za tajnika dimnjačarske sekcije pri UN. Njegov kalendar preveden je na gotovo sve svjetske jezike, pivnica je zatvorena i pretvorena u muzej.
Prošlo je deset, dvadeset godina od svega toga, u njihovom gradu otvoren je veliki krematorij koji je zapošljavao cijelu diviziju mladih dimnjačara. Pripovjedač je za osamnaesti rođendan sinu poklonio, uvezano u kožu prvo izdanje Žarkovog kalendara, a sinu Darku nije ni tri dana trebalo da nauči Žarkove stihove:
“Kad ugledaš na svom krovu
Odanog dimnjačara,
Onda ti je odmah jasno
Da su stvari na dobrom putu…”
Kos na grani
Priča je ovo o Karmen, koja je voljela nositi kratke suknje (ali ne minice) i Marinku, koji ju je, kao i većina muškaraca, gledala kao božicu. Marinko se divio njenim koljenima i napetoj koži, a kratka suknja ih je najbolje otkrivala. Njih dvoje bi dva puta mjesečno objedovali tatarski biftek, koji je Marinko sam spremao. Divila mu se dok je pripremao biftek, a kad bi bio gotov, ispod stola su se strasno dodirivali nogama. Marinko bi uz biftek pio zeleni silvanac, a Karmen negaziranu kiselu vodu.
Nije to između njih bila idila. Marinko je bio dva puta oženjen, ali je zaista volio Karmen. Ona se nije udavala, ali je muškarci nisu zaobilazili. Njih dvoje imali su svoj stol s pogledom na terasu. Tu su ih često znali viđati prijatelji i poznanici, pa čak i njihovi ljubavnici. Međutim, među Marinkom i Karmen nije se događao tjelesni odnos, “njih su dvoje svoje karnalne potrebe, čini se, zadovoljavali dva puta mjesečno tatarskim biftekom”.
Karmen i Marinko bili su kao stvoreni jedno za drugo, ali i toj je vezi morao doći kraj. Sjedili su tako za svojim stolom, s pogledom na grad, bila je kasna jesen. Na stablu je sjedila ptica kos, a Marinko je Karmen upitao kako ona gleda na kosa. Pritom su im prišli Karmenov ljubavnik Božo i Marinkova ljubavnica Melita. Sjedili su tamo i znali su oboje da je kraj, da im je odzvonilo. Zapalili su cigaru, iako inače ne puše. Kos se nije micao s grane, samo je treptao lijevim okom. Marinko je poljubio Karmen u sljepoočnicu i napomenuo konobaru da meso za drugi petak bude svježe. Na rastanku je Marinko upitao Karmen je li čula za državu Connecticut, a ona se pitala zašto kos “Ili je dva tjedna mislila to zapitati Marinka. Bar do prvog snijega.”
Svrha od slobode
Kazališni komad Ivana Kušana praizveden 1971. godine na Ljetnim igrama u Dubrovniku. Nosi podnaslov “Povijesna dražba s glumom i pjevanjem”. U zbirci “Za mladež i starež” nalikuje romanu “Toranj” zbog svojih jezičnih tema. U sedam povijesnih slika, Kušan je ovom dramom prikazao sedam povijesnih trenutaka Dubrovnika u kojima su vlast imali tuđinci, što je značilo i sedam različitih jezičnih okvira.
Osvajači koji se pojavljuju, predstavnici su sedmorice tuđinskih vladara u povijesti Dubrovnika. Svaki od njih govori svojim materinjim jezikom ili iskrivljenom inačicom tog jezika. Svaki taj jezik ugrožava postojeću jezičnu strukturu. Posebnu političku dimenziju drami pridonosi lik bizantskog cara Porfirogeneta, koji priča srpski. Naime, vrijeme kada je drama praizvedena doba je žestokih previranja o hrvatskom književnom jeziku i vrijeme Hrvatskog proljeća.
Stoga u ovoj drami, kao i u većini Kušanovih djela i za mladež i za starež, kao središnji problem prevladava jezična problematika. Osim toga, “Svrha od slobode” počiva na toliko željenoj slobodi koju su Dubrovčani stoljećima tražili, zbog čega su tražili pomoć u savezu s tuđincima te postali još veći robovi.
Vrsta djela: drama
Mjesto radnje: Dubrovnik
Vrijeme radnje: počinje u vrijeme zidanja grada Dubrovnika, a završava nakon Drugog svjetskog rata
Likovi: Knez, general Vladimir, generalica, Dživan (njihov sin), trgovac Obrad, Mara (njegova žena), Sofija (njihova kći), biskup, Karlo (pjesnik), Vlatka (njegova žena), licitator, Porfirogenet (bizantski car i kroničar), mali gradski povjesničar, Ljubmir, Gavrilo, Gladnica, vođe osvajača (gusari, Mlečani, Turci, Austrijanci, Francuzi), članovi Malog i Velikog vijeća
Kratak sadržaj
Radnja počinje za vrijeme velikog narodnog vašara na kojem se odigrava povijesna dražba u staroj gradskoj luci. Publika se nalazi između brojnih šatora pred kojima razni prodavači i cirkusanti nude svoju robu i usluge. Tu su i žena s bradom, žongler, hodač na rukama, fotograf, prodavač knjiga itd. Licitator poziva sve koji žele nešto reći da se popnu na pozornicu, jer je sloboda govora ono što im se nudi kao najvrednije. Prvo se penje Ljubmir, koji želi održati govor kojeg nitko neće slušati. Zatim pjesnik Karlo koji recitira Ivu Vojnovića. Karla s pozornice skida Gavrilo koji ima svoj govor. Licitator nastavlja da je večeras rasprodaja slobode grada i povijesti. Članovi Malog vijeća počinju zidati grad. Ljubmir zaustavlja licitatora, jer još uvijek nemaju grad, a dražba je počela. Ljubmir poziva i publiku da im pomogne sastaviti grad. U isto vrijeme Dživan i Sofija ljubuju. Pojavljuje se i lik Gladnice, koja cijelu dramu govori o gladi. Dživana pozivaju da im se pridruži u gradnju, pa pušta Sofiju. Sofijina majka Mara zadovoljna je što je Sofija uhvatila generalovog sina.
Počinje himna “Kolo sreće” i ulazi Veliko vijeće na čelu s Knezom. Sjedaju na gornju tribinu, a ispod njih je Malo vijeće. General moli Kneza za riječ. Javlja se Ljubmir i obraća se Knezu i vijećnicima. Govori o tome da moraju odbaciti Bizant i tuđinski jarama. Svi kliču “živjela sloboda”. Ljubmir kaže da je glavno da su složni jer sloboda se ne može prodati. Obraća se malom gradskom povjesničaru da im objasni da su svi tu svoj na svome. Ali povjesničar se uzalud trudi izraziti rukama i grimasama. Ubacuje se licitator i kaže da napokon na dražbu stavljaju povijesni trenutak Grada. Odjednom se svi priklanjaju Bizantu, pa čak i general i knez. Malo vijeće osuđuje izdaju sviju. Trgovac Obrad veseli se trgovini s Istokom, a žena Mara ga potiče. Dolazi car Porfirogenet i sjeda u kneževu stolicu. “Pevajte, varošani, o slobodi u krilu vaše majčice Vizantije!”
Sa zidina se čuje vika: “Brod na vidiku! Arapi!…” Sa scene odlazi Porfirogenet i govori kako će se Bizant vratiti. Zasjedaju Malo i Veliko vijeće, povjesničar pokušava nešto reći, ali ga ušutkavaju. Dogovaraju se treba li im da se udruže s Arapima. Pjesnik Karlo gleda prema moru i svi uzvikuju da ne daju danka gusarima. No čim su gusari stupili na tlo, knez se pokorio i rekao narodu neka daju po vrećicu danka. Licitator potiče gusare da kupe slobodu, jer u koga je više zlata nego u njih. Knez zapovijedi da se odmah zatvore svi oni koji su govorili protiv danka gusarima. Gusarski kapetan rukuje se s Knezom, a gusari maltretiraju i uhićuju Malo vijeće. Zatim dovlače žene.
Dolaze Mlečani. Licitator ih pozdravlja. Knez poziva Malo vijeće iz zatvora. Ljubmir se javlja da je manja šteta prodati se Mlečanima nego Arapima. General se kuca s providurom i svi se slažu o paktu s Mlečanima. Licitator govori kako tim kupcima daju slobodu na četiri, pet stoljeća što simbolički govori o vlasti Mletačke Republike na tlu Dubrovnika. Dživan i Sofija nastavljaju prekinutu ljubavnu scenu.
Na pozornici se igrom svjetala i trešnjom dočarava potres kojim Mlečani odlaze iz Grada. Zatim dolaze Turci. Članovi Malog vijeća viču iz zatvora da ih puste ponovno. General ih pušta, ali ih Turci svladaju i ponovno zatvaraju. Zgrabe i Dživana, a Sofiju siluju. Pred Kneza istupa sultanov izaslanik Mubašir. Knez mu govori da je njegov Grad spreman služiti Turskom carstvu pod uvjetom da sačuva slobodu. Vlatka umoljava Karla da pjeva o Turcima.
Nakon toga na pozornicu dolaze Francuzi. Žene zanesene plešu menuet s francuskim časnicima. Oni se nisu dugo zadržali kad su čuli Austrijance, koji uhićuju sve članove Malog i Velikog vijeća. Dolazi nadvojvoda Ferdinand s Nadvojvotkinjom. Grad se pokorava Austriji. Pantomimskom igrom, glumci na pozornici dočaravaju Prvi svjetski rat, koji se zatim pretapa u Drugi svjetski rat. Nakon toga Knezu se u snu javlja duh Porfirogeneta, Knez ga moli za oslobođenje. Porfirogenet, koji priča srpski, kaže da će odsada Sloveni biti u svojoj otadžbini.
Dživan staje na čelo naroda i ukida Veliko vijeće, Kneza i Generala. Čuju se ovacije. Mara licitatoru spominje da ponudi narodu slobodu na dražbi, a ovaj misli da se ona sprda s njim. Za položaj malog kneza, narod bira bivšeg velikog kneza. Licitator je već naživciran, pa želi što prije prodati slobodu narodu. Obrad se buni i huška ljude na licitatora, a ovaj bježi. Gavrilo slučajno ubije Ljubmira, pa ga zatvore, a Ljubmirov duh odlazi. Narod se odjednom budi i shvaća da su im tuđinci sve pokrali i da se sami moraju izboriti za svoju slobodu, pogotovo sad kad slave tisućugodišnjicu svoga Grada. Knez završava riječima: “Neka počne proslava! Neka cijeli svijet zna da ovaj ponosni Grad, koji je u burnoj povijesti umio, uzdignute glave, sačuvati svoj ugled i, nadasve, svoju slobodu, danas slavi tisućiti rođendan.” Uz burne ovacije svi pjevaju.
Drama završava nagovještajem nekih budućih okupatora, koje je Dživan vidio sa zidina.
Bilješka o autoru
Ivan Kušan rođen je u Sarajevu, 30. kolovoza 1933. godine. 1939. godine Kušan seli sa svojima iz rodnog Sarajeva u Zagreb te tamo završava sve škole. Hrvatski je akademik, poznati književnik i prevoditelj. Diplomirao je i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Osim što radi kao prevoditelj i to prevodeći s engleskog, ruskog i francuskog, on piše drame, kritike, scenarije te novele i romane za djecu kojima se i proslavio.
Od njegovih najpoznatijih djela koje je napisao za odrasle ističu se: Razapet između, Toranj, Trenutak unaprijed, Zidom zazidani. Autor je serija: Dvadeset slavnih, Zagonetni dječak, Lažeš Melita, Ljubav ili smrt.
Najveću popularnost Kušan je postigao pišući romane u kojima je opisao anegdote dječaka po imenu Koko. Koko se voli igrati detektiva i radnja u romanima je iznimno napeta i uzbudljiva. Kušan je napisao čak osam romana u kojima je Koko glavi lik. Tako imamo Koko i duhovi, Domaća zadaća, Uzbuna na zelenom vrhu, Zagonetni dječak, Koko u Parizu, Lažeš Melita, Koko u Kninu, Ljubav ili smrt.
Također je bio poznat po napisanim pripovijetkama za djecu pod nazivom Strašno kauboj. Njegove knjige prevedene su na mnoge svjetske jezike, a dobitnik je i važnih književnih nagrada.
U mladosti se često bavio slikarstvom, a sada slika još samo za u slobodno vrijeme. Profesor je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Autor: I.D.
Odgovori