Vidra

“Vidra”, roman o Marinu Držiću, biografija je ovog poznatog dubrovačkog pisca, pisana u prvom licu, iz perspektive samog Držića. On sam nosio je nadimak Vidra, po kojemu je roman dobio naslov. Radnja romana temelji se na istinitim događajima iz života Marina Držića, stoga radnju smještamo u vrijeme oko 1566. godine, kada pisac dolazi u Firencu. Njegov bogat književni, ali i politički život, omogućili su mu prijateljstva s mnogim uglednicima njegovog vremena, ali i mnoga neprijateljstva. Godine 1938. pronađena su četiri urotnička pisma koja je Držić uputio Cosimu Mediciju te jedno koje je uputio njegovom bratu Francescu. Postojanje tih pisama dalo je Feđi Šehoviću inspiraciju za ovo djelo.

Cijeli roman koncipiran je kao niz anegdota i epizoda iz Držićevog života. Njih ovaj slavni Dubrovčanin pripovijeda kao da se brani na sudu. Naime, Šehović kao glavnog akuzatora Držićevih veleizdajničkih djelatnosti navodi Luku Gučetića, Marinovog zakletog neprijatelja još iz školskih dana.

Kronološki redajući događaje iz života Držića, pisac romana argumentira Dubrovčaninovo ogorčenje društvenim sustavom koji je vladao u Dubrovačkoj Republici. S jedne strane, osjeća se suosjećajni piščev stav prema Držićevom političkom opredijeljenu, a istovremeno, s druge strane, Luka Gučetić predstavlja osuđujući stav o njegovom životu. Roman je ipak više prikazao Držića kao raskalašenog mladića, sklonog ženama, kocki, piću, a jednaki takav bio je i po stare dane. Književno stvaralaštvo Držića stavljeno je u drugi plan, dok se u fokus stavio prikaz njegovog života kao (ne)običnog čovjeka, s problemima koji ga snalaze kada pokaže svoje idealističke i utopijske težnje, koje nisu bile u skladu s tadašnjim društvenim poretkom. Stoga je ovo roman i o pobuni pojedinca protiv jednog sustava, većeg od njega samog, ali i roman koji može biti promatran kao tinejdžerski roman 16. stoljeća.

Pazeći na povijesne detalje (političke okolnosti, godine) i autentičnost velikog broja imena, Feđa Šehović je pokazao umijeće vrsnog proznog pisca, ali i dramaturga, koji je sposoban rekonstruirati život jednog ovako, kako se ispostavilo, nadasve kontroverznog pisca hrvatske književnosti.

Vrsta djela: romansirana biografija

Mjesto radnje: Firenca, Dubrovnik, Siena, Rim, Mletci, Ancona, Carigrad, Ulcinje

Vrijeme radnje: Prva polovica i sredina 16. stoljeća (od Držićeve 17. godine do njegove smrti 1566. godine)

Kratak sadržaj

Radnja romana počinje za vrijeme Držićevog boravka u Firenci. Već je prošlo dva mjeseca otkako je poslao zadnje pismo toskanskom vladaru, nadvojvodi Cosimu Mediciju. Vinto, službenik u kraljevoj pisarnici i povjerljiva osoba, odbio je primiti Marina, napominjući da su Toscana i Dubrovačka Republika u dobrim odnosima i da to ne namjeravaju pokvariti. Obitelj Medici je imala nasljednu vlast u Toscani, a vladali su iz Firence. Unatoč odbijenici, Marin je i dalje ustrajao u svojoj namjeri, jer je vjerovao u pravednost stvari za koje se borio. Mislio je da nadvojvoda Cosimo i princ Francesco razmatraju njegova pisma i plan koji u njima iznosi, pa da im zbog toga treba više vremena da odgovore. Uz to, je morao naći nekoga kome bi iznio svoje planove i tko bi jamčio za njega. Na pamet su mu pali prijatelji Luko Sorkočević i Frano Lukarević. Na kraju je ipak ostao pri odluci da sve obavi sam, a da njima dvojici prvima kasnije otkrije namjere. Bio je sve sigurniji da će dobiti poziv u Palazzo Vecchio, ali to se nije dogodilo, a u dvorskoj kancelariji ga je onaj Vinto bezobrazno otpilio.

Upravo je taj Vinto Marinu bio sumnjiv. Pitao se daje li on njegova pisma vojvodi ili pravi kopije, kao špijun dubrovačke vlade? Osim Frane i Luke, Marin je još imao Antonia Pelierija kao osobu kojoj bi se obratio za pomoć. No, kada je došao do njegove kuće, dočekala ga je Antonijeva žena i rekla da je otputovao. Čim se Marin odmakao od kuće, ugledao je Antonija kako bježi. Toga dana, uvjerio se da Vinto i Pelieri igraju s njim prljavu igru.
Promišljao je da se ipak obrati Frani i Luki, jer su oni imali veliki ugled kod obitelji Medici. Luko je samom vojvodi Cosmu jednom davno posudio osam tisuća dukata, a s princom Francescom Luko i zet mu Frano održavaju prijateljske odnose. Prema Marinu su uvijek bili gostoljubivi i vrata njihove kuće uvijek su mu bila otvorena. No, on je sve rjeđe počeo odlaziti tamo, valjda iz straha da im ne izbrblja svoju tajnu.

Budući da je od prvog pisma koje je poslao vojvodi Cosmu prošlo dosta vremena, Marin je ipak morao posegnuti za pomoći prijatelja. Htio je da ga oni preporuče princu, i pri tome sam smišljao izliku koja bi ga dovela pred vojvodu. Dosjetio se da kao razlog posjeta navede svoje prijevode grčkih drama, koje bi se mogle prikazati u čast jubileja obitelji Medici. Dok je tako smišljao opravdanje, Frano ga je odmah po dolasku u njegovu kuću odvukao u svoju radnu sobu i obavijestio ga da je Sulejman s vojskom krenuo na Ugarsku i da dubrovačka vlada poziva sve da se vrate kući. Marin je ostao do kasna kod Frane i pristao vratiti se u Dubrovnik, no onda su ga počele proganjati misli da se možda radi o zamci i da njegovi prijatelji izmišljaju o turskoj opasnosti samo kako bi ga odvukli kući, gdje će ga proglasiti veleizdajicom. Pred zoru je napisao pismo Francescu Mediciju, spominjući prijateljstvo s Lukom i Franom, moleći ga da mu omogući audijenciju kod svoga oca.

Pismo je predao u prinčevu kancelariju, taman u vrijeme kada su Frano i Luko krenuli za Dubrovnik. Na putu natrag, presreo ga je mladić Stjepo, koji je glumio u Marinovoj glumačkoj “Družini od Bidzara”. Pošli su u gostionicu, gdje je Stjepo rekao da je čuo kod konzula što pričaju o Držiću, ali da se i on (Stjepo), slaže s Marinovim stajalištem. Dok se vraćao do Trga Duomo, gdje je Marin stanovao, sve mu je vjerojatnija bila činjenica da je taj mladić neki špijunski provokator i da nikako prije nije bio u njegovoj glumačkoj skupini.

U stanu mu je gazdarica rekla da su ga tražila dva čovjeka, predstavljajući se kao njegovi prijatelji. Uspio je šmugnuti u svoju sobu i zaključati se, a vrata je podupro stolcem. Počela je njegova bolest zvana “strah od onih koje je Republika platila da ga ubiju kao izdajnika”. Od silnog straha da ga netko ne ubije i ne izda, u mjesec i pol dana promijenio je desetak stanova. Danju je po Firenci hodao pognute glave da ga netko ne prepozna. Seljakanje je trajalo tako dugo, dok jednom nije sjeo pred zrcalo, pogledao se i počeo se grohotom smijati sebi, starcu od šezdeset godina sa slabim srcem.

Uskoro je saznao da je onaj mladić Stjepo Sarov rođak, jedan od Držićevih glumaca i da se bespotrebno bojao da je riječ o ubojici. Kod Pelierija je otišao potražiti istinu o svojim pismima. Tek nakon što mu je zazveckao vrećicom s novcem pred nosom, Pelieri je progovorio da je vojvoda pisma stavio po strani, zbog dobrih odnosa s Dubrovnikom. Također mu je priznao da je Vinto pravio kopije pisama i uz dobru nagradu ih uručio dubrovačkom konzulu u Firenci. Dakle, vlada u Dubrovniku zna za Marinovu urotu, pa mu više nema smisla moljakati gospodu u Firenci. Tu noć je sanjao da ga silom odvlače u Dubrovnik i sude mu, pa je pomislio kako bi bilo hrabro i muški predati se.

Od tog trena počeo je opsesivno zamišljati svoje suđenje. Njega bi predvodio Luka Gučetić, državni tužitelj i prvi čovjek u vladi, o kojemu Marin nije imao najbolje mišljenje. Zamišljao je kako će okupljena svjetina u Vijećnici klicati za njegovo vješanje, a Luka će za to iznijeti dobro retorički razrađenu optužbu. Držiću bi sudili za izdaju domovine, jer je kovao planove protiv onih koji je vode. No on nije htio izdati domovinu, nego je pisma pisao obitelji Medici, da pomognu vladavini plebejskog puka, koji bi se stavio pod zaštitu te obitelji. Do tog zamišljanja sebe na optuženičkoj klupi dovela ga je svađa nekih žena vani na trgu, te se ustao i zatvorio prozor. No ubrzo se vratio svojim crnim maštanjima, onima kako ga Luka Gučetić osuđuje “od rođenja pa do optuženičke klupe”. Njega se Marin sjeća još iz škole, dok je sa Sarom sjedio iza njega, u drugoj klupi. Luka je bio iz višeg staleža, a Držić pučanin, pa otuda prijezir koji je vladao među njima.

U ovom trenutku radnja postaje retrospektivna. Luka Gučetić, kojeg je pisac Šehović uveo kao pripovjedača zamišljene Držićeve osude za veleizdaju, navještava pojedine anegdote iz Marinova života. Prva od takvih anegdota smještena je u školsko vrijeme, kada je Marin dobio batina u školi jer je klevetao Gučetića i njegovu obitelj. Naime, Luka je prvi došao do Marina i rekao da su Držići izdajnici, a Marin mu je odgovorio da su Gučetići lupeži. Gospar Ilija Crijević, poznati pjesnik, koji je sada bio njihov učitelj i upravitelj škole, odredio je Držiću kaznu od dvanaest udaraca šibom “na konju”, kako su zvali klupu na kojoj su naslonjeni dobivali batine. Gospar Frano je o tome obavijestio Marinovog oca, koji je Marina uz veliku dreku odvukao u svoju butigu (trgovinu). No brzo se predomislio, jer je i Saro rekao da Marin nije prvi počeo, pa je dao sinu novčića da se počaste. Marin stariji bio je prgav i gnjevan, ali je bio ponosan na sina, jer mu je od petero sinova on bio najsličniji karakterom.

U sedamnaestoj godini života Marin je bio veoma neposlušan. Upadao je u tučnjave, opijao se i družio sa sumnjivim ženama. Otac je mislio da će se smiriti kada postane punoljetan i preuzme posao u butigi. Tamo je već radio Marinov stariji brat Vice, koji je i proširio posao na ulaganje novaca u osiguranje brodova, pa se kapital kuće Držićevih utrostručio. Uz to, Marin je od svećenika Andrije trebao preuzeti svećeničku dužnost i rektorat nad crkvom u Gradu. Kod kuće su se otac i majka svađali zbog Marinove razularenosti, ali su mislili da će ga proći kada se zapopi. Unatoč tome, otac ga je nekako od svih sinova najviše volio, čak i kada je hvalio Ivanov i Vicin smisao za trgovinu, ili Vlahin talent za kiparstvo. Ipak, posebno je govorio o Marinovom književnom talentu. I tako razuzdan Marinov mladenački život, nije se ipak previše razlikovao od života njegovih vršnjaka.

Godine 1525., za maškare, bilo je dopušteno samo dva dana maskiranja i nije se smjelo govoriti proste riječi. Marin i njegovi prijatelji Saro, Šimun i Tomo krenuli su maskirani u krčmu Pavice na Prijekom. Tako su je zvali, jer su poviše gostione, na prvom katu, bile prostitutke, zbog kojih su mladići i došli. Pavica im je rekla da su djevojke otišle, pa su pošli na Placu koja je vrvjela od maškara. Nadali su se da će kod fontane susresti nekog Hercegovca, s kojim bi zbijali šale (“novele”). Jedino se Saro ljutio na to, a Marin je iskoristio tobožnju svađu da bi otišao na dogovor s Ankom kod Pavice na Prijeko. Čekala ga je na prozoru i tiho ga pustila u sobu.

Marin se nije zaljubio u Anku, ali ona u njega jest, što je on shvatio kada je i Saro rekao da bi bio s njom, a ona se uvrijedila i nestala iz grada. Anka je s deset godina ostala bez obitelji, koja je umrla od kuge, a odgojio ju je rođak, župnik u selu. Jednog dana, u kuću su im upali gradski stražari i oboje ih odveli u tamnicu. Naime, sluškinja uvaženog vlastelina tvrdila je da je župniku dala tristo dukata, koje je ukrala od svog gospodara. Anku su brzo pustili kući, ali su vrata bila okovana i nije znala gdje bi. Na ulici ju je našao sluga uvaženog gospara i poveo je u ljetnikovac. Gospar ju je primio i obećao joj službu, a kod kuće je imao ženu i troje djece. Ankinog dundu popa su mučenjem ubili u tamnici. Ona je uskoro bila otpuštena iz službe gospara, pa se dugo lutajući, našla u krčmi Pavice. Vjerovalo se da je taj uvaženi gospar izmislio priču da popa otjera u tamnicu, jer ga je pop pokušavao odvratiti od njegovog razvratnog života. Da se ne bi pročulo o njegovom grešnom životu, dao je mučiti i ubiti popa.

Kada je Marin napunio osamnaest godina, društvo iz školskih klupa još se držalo zajedno. Saro i Đivo, koji su bili vlastelini, u Velikom vijeću čekali su dodjelu diplomatske službe. Marin je primio rektorat nad crkvama i postao đakon, a Tomo i Šimun čekali su da krenu karavanama u Tursku. Marin je posebno volio dolaziti u Sarovu kuću i recitirati njegovom ocu, gosparu Orsatu, kojem se posebno divio zbog njegove učenosti. Dolazio je i zbog sluškinje Anukle, koja mu je počela nakon nekog vremena dosađivati time kako je Sarova majka Ora muči svojim prohtjevima. U toj kući ga je odbijala jedino prisutnost Sarovog strica Nikole, poluobrazovanog neženje. Braća Nikola i Orsat nisu se najbolje slagali, pa bi Nikola zato iskaljivao na mladićima.

Ni u Đivinoj kući se Marin nije osjećao strano, jer je simpatizirao njegova oca Franu. Činio mu se kao zanimljiv i ugodan čovjek, iako su po Gradu o njemu pričali da je dao ubiti vlastitu ženu i da je prevario rođenog brata, prigrabivši imanja na Pelješcu. No, više od svega, Marin je volio biti u njihovoj kući jer mu se sviđala Franina mlađa kći Pavla.

Iz jedne od neslanih i ne toliko ozbiljnih svađa, izrodilo se nešto mnogo pogubnije za grupu mladih prijatelja. Jednog popodneva, prijatelji Đivo, Šimun, Tomo, Marin i Saro dogovorili su se naći na Maloj placi. Kad su Marin i Saro došli, ostalih nije bilo, nego su ih našli kod fontane. Tek što su prišli, Đivo uzvikne “eno ga” i poleti za nekim mladićem. Šimun vikne da ga napadnu. To je sve čuo gospar Lukša, pa su se dečki počeli opravdavati da se šale. No, malo kasnije, čuli su buku i metež. Đivo je ranio Gundulića u ruku i potrčao sakriti se u crkvu. Stražari su ga našli, a došli su i po ostatak mladića. Na Dvoru su ih ispitala dva sudca, a sutradan su saznali da su osudili Šimuna na galiju, kao kolovođu zločina protiv Gundulića. Marina je užasno pogodila nepravda prema Šimunu. Sjetio se i njegove stare tetke Mare, koja ga je odgojila nakon što su Šimunovi roditelji stradali u nesreći na moru. Marin je došao kući i rasplakao se. Otac mu je strogo zabranio da se miješa u to, iako je i njemu bilo žao zbog nepravde. Marin, Saro i Tomo pošli su u luku gledati kako njihovog prijatelja okovanog ukrcavaju na galiju, ali njega nije bilo. Objesio se u tamnici.

Nakon tih nekoliko nesretnih događaja iz njegove mladosti, mladi Držić počeo je iskazivati nepovjerenje i mržnju prema dubrovačkim vlastima. Nije više mogao šutjeti ni pred ocem. Iz njega je izletjela sva mržnja prema nepravdi i tiraniji, kada su sjedili kod Marinove kuće nakon sprovoda Šimunove tetke Mare. Navečer, kada se Marin vratio u kuću, otac mu je rekao da pazi što govori i pred kim, da ne bi i on završio na galiji. Ne može on sam, tako mlad, ništa učiniti po pitanju takve nepravde.

Marin je napustio očev dom i iznajmio stan, čiji je vlasnik bio ženski samostan svetog Andrije. Kao svećenik, Marin je plaćao manju najamninu, što je dobro došlo njegovom rasipničkom budžetu. Tada počinju njegove ozbiljnije neprilike s novcem, ali i veće zanimanje za kazalište. S glumom se upoznao dok je još išao u Crijevićevu školu, ali je ljubavi prema glumi doprinijelo poznanstvo s Marinom Mihovim Bunićem, koji se vratio sa školovanja iz Siene. Marinu je dao da oživi i prepravi njegov prijevod Aretinove komedije i svi su se oduševili Držićevom doradom. Uskoro su počeli pripremati predstavu, jer su blizu bile poklade. Iako je bilo priče da vlada neće dopustiti izvođenje predstava, Bunićev dundo Marin Zamanja, koji je tada bio providur Republike, sredio je družini dozvolu za javno izvođenje Aretinove komedije. Tada se Marin bolje upoznao sa Zamanjom, o kojem su kolale razne priče po gradu: da radi protiv vlade i da se želi nametnuti prošpanjolskom politikom. Držić je u to vrijeme napunio dvadeset i sedam godina i umjesto da se ljutio na nepravdu, sada joj se počeo smijati.

Držić je 1536. počeo zalazit u Zamanjinu kuću, u kojoj je uvijek bila hrpa stranaca. O Zamanji se pričalo da je veleizdajnik zbog svojih svjetonazora, ali se Marinu sviđao njegov stav, pa mu se htio prikloniti. Zamanju se povezivalo i s Mihom Bučinićem, koji je nekoliko godina prije pismima izvještavao kralja Ferdinanda I o stanju u Turskoj. Osudili su ga nakon tri godine, a na suđenju je prvi put istupio mladi Luka Gučetić. Bunčić je osuđen na jednu godinu zatvora, ali je nakon nekoliko mjeseci pobjegao, kako kažu, uz pomoć utjecajnog Zamanje. Marin je došao u Zamanjinu kuću s namjerom da razgovara o uroti, ali je krenuo nešto smušeno govoriti i svi su ga gledali s nepovjerenjem. Bio je nepoznata osoba i nisu pred njim htjeli kovati planove. Kasnije je shvatio da je njegova bojazan da je ispao potpuno smušen u Zamanjinon kući kriva, jer su ga već sljedeći put dočekali s više povjerenja.

Godine 1538. Sveta liga sastavljena od španjolske, papinske i mletačke flote počela je rat protiv Turaka. Dubrovačka Republika nije htjela narušiti svoje trgovačke odnose s Turcima, pa su svim većim brodovima zabranili isplovljavanje iz republičke luke. Mnogo trgovaca, pa tako i Marinova obitelj, bilo je pogođeno neimaštinom. Marin se snašao radeći kao orguljaš u katedrali, ali otac mu je došao na vrata moleći ga da kod Zamanje isposluje oprost polovice duga njihove obitelji, bar na neko vrijeme. Na rastanku je rekao da će Marina osloboditi od udjela imanja, kako bi ga oslobodio odgovornosti u slučaju stečaja. Istog dana pošao je Marin Zamanjama. Volio je biti tamo, a i sam Zamanja i njegovi gosti voljeli su slušati Marinove recitacije i pjevanje. Marin je u to vrijeme više volio glumiti zabavljača, nego svirati u crkvi. Tada je upoznao i Stefana Palazija.

Na jednom od posjeta u kuću Zamanja, saznao je da je neki Doria, predstavnik španjolske krune, planirao pohod na Herceg-Novi. Zbog toga je vlada uložila žalbu španjolskom namjesniku. Tog dana Marin je zamolio Zamanju oko očevog prohtjeva, na što mu je Zamanja odgovorio da ne brine i da će sve biti uređeno. Unatoč Zamanjinom posredovanju, ocu i obitelji bilo je sve teže. Neki su njegovu odluku da oslobode Marina imovinskog udjela smatrali odrazom ljutnje oca na sina, a to je bilo smišljeno lukavstvo da se spasi što se da spasiti. Kad je kasnije škrti gospar Nikša shvatio prijevaru, zamalo da ga nije udarila kap.

Saro je otišao na školovanje u Italiju, Tomo se dao u trgovinu s Levantom, a Marin se počeo družiti s Đivovom sestrom Pavlom. U nju se i zaljubio, pa je počeo sve češće dolaziti u kuću gospara Frane. Đivo je otputovao u Indiju, pa se svašta pričalo o njemu. S Pavlom se ipak nije mogao nasamo nalaziti, pa je njen brat Vlaho nosio njihova pisma. Marin je od sreće i zanosa Pavli pisao pjesme i jedva čekao da joj ih uruči dok drugi ne gledaju. No, jednog dana je Vlaho sve rekao ocu, pa su nastavili potajno se viđati na dvorišnom prozoru, dok ih nije uhvatio gospar Frane. Pavlu je otjerao na Pelješac, a poslije se razboljela pa se vratila s Pelješca. Odbila se udati za čovjeka kojeg joj je otac odabrao, i to sve, kako se pričalo, zbog Marina.

Marinov otac i braća morali su ubrzo otplatiti drugi dio duga, a u isto vrijeme se zahuktavao Dorijin rat kod Herceg-Novog. Marin je gledao kako se maknuti iz Republike, za što je dobio priliku kada ga je gospar Baro Zizerović, poslije jedne mise u katedrali, uzeo pod ruku i poveo u svoju kuću. Rekao mu je da će osobno moliti vladu za Marinovu stipendiju i garantirati za njega. Krajem srpnja, vlada je Marinu dodijelila trideset zlatnih dukata kao jednokratnu pomoć za studij prava. Marin je želio u Sienu, ali je trebao ići u Anconu, kao većina njihovih. Odlučio je krajem rujna poći u Sienu, a do polaska je morao pribaviti još novca.

U grad su se vratili Zamanje. Signor Palazio je u svom ljetnikovcu priredio zabavu, na koju je bio pozvan i Marin. Što se tiče pribavljanja novca, po očevu savjetu, Marin je našao kupca za četvrtinu majčinog miraza. Kada je došao u tajnosti potpisati ugovor, dočekao ga je jedan od vjerovnika. Pojavila se i sestra Antonija, badesa samostana Svetog Andrije, kojima dvije godine nije platio najam za kuću. Uspio je ishoditi samo petinu imanja. Sutradan se ukrcao na brod koji je vozio rudu u Anconu.

U Sieni je Marin upisao studij glazbe i literature, a ne pravo, kako je obećao ocu i Baru. Nakon tri mjeseca tamo, osjećao se kao kod kuće i dobro se snalazio. Mentalitet u Sieni bio je više zapadnjački, što je bio potpuno drukčiji svijet od Dubrovnika. Stoga ga je istovremeno spopadala tuga zbog prilika kod kuće i sreća zbog toga što se našao usred takve kulture i civilizacije. Brzo se Marin u Sieni zaokupirao glumom, a glumeći u nekoliko predstava, postao je zapažen. S ocem je sve vrijeme održavao kakve-takve veze, a po pismima je shvaćao da je stanje u obitelji sve teže. I politička situacija u Dubrovniku bila je teška, pa je otac savjetovao Marinu da se ne vraća kući preko praznika.

Marin je na sveučilištu proglašen vicerektorom, upraviteljem doma, a obavljao je i dužnost rektora. Oko 1542. godine upoznao se s jednim od najuglednijih građana Siene, Boncompagnom della Gazzaijom. On je Marinu ponudio sudjelovanje u njegovim komedijama, koje bi se igrale u njegovoj raskošnoj palači, na što je Marin, naravno, pristao. Osim u pripremanju komedije, dosta su vremena provodili i u razgovoru. U njegovoj kući upoznao je i visokog, mršavog čovjeka, kojeg je Marin prozvao Negromant. Osim njih, družio se i sa signorom Lorenzom. Kod kuće, prije polaska u Italiju, Marin je slušao o preliberalnom ponašanju u Italiji te da se pazi. No on u Sieni nije stekao takav dojam, pa čak ni onda kad se kasnije o Boncompagnovoj komediji pričalo kao o bogohulnoj i nemoralnoj. Vlasti su zabranile komediju, a glumci su dobili novčane kazne ili bili protjerani iz grada. Držić zahvaljujući svojoj tituli vicerektora nije stradao.

U zimu 1542. Marin se odlučio vratiti kući. Otac mu više nije slao novčanu pomoć, a on se sam zadužio i zapustio studije i kazalište. Vjerovnike je često susretao, lagao im, pa mu nije bilo druge nego nestati iz Siene i riješiti se svih dugova. Iz Siene je pošao u Rim, nadajući se da će sresti nekoga tko će mu pomoći da se vrati. Imao je sreće i sreo Luju Sarakovića, Sarovog prijatelja. No, njih dvojica su spiskali novac u Rimu i Firenzi, pa su se nakon nekog vremena, posudivši novac, preko Ancone vratili u Dubrovnik. Četiri godine nakon Marinovog odlaska u Sienu, Marin kući nije donio diplomu, ali je donio druga znanja i spoznaje o jadu svog rodnog grada. Tih dana je u njemu počela rasti namjera o rušenju vlasti i uspostavljanju novog, pravednijeg poretka.

U Dubrovnik se vratio u vrijeme sukoba Španjolske i Francuske, pa je grad bio pun špijuna. Ponovno se susreo s prijateljem Sarom, a posjetili su i Zamanje. Marin je iz razgovora shvatio da je i Saro počeo pristajati uz Zamanju, što ga je nemalo oduševilo. Marinova obitelj i dalje je iščekivala bankrot, a ni on nije imao novca. Počeo se provoditi krivični postupak protiv njegove braće. Zahvaljujući Zamanji, nisu osuđeni na robiju, nego ih je presuda obvezala da u roku od godinu dana plate preostale dugove. Među prvima im je priskočio u pomoć gospar Baro Zizerović, davši im svakome posao. Svi su se nekako snašli osim Marina. U gradu su u to vrijeme boravila dva diplomata, nešto duže od dva tjedna, španjolski carski poslanik Nizozemac Gerard Veltvik i francuski poslanik Jean de Monlik. Zamanja se pobrinuo da diplomatima bude udobno u njegovoj vili, pa je pozvao Marina da ih zabavlja. Kasnije je zažalio što nije malo bolje slušao razgovore Zamanje i Veltvika, ali ga je zaokupilo kockanje.

Zbog kockanja se posvađao s ocem, a nije više pričao ni s bratom Vlahom. Bio je dužan i Seku Zamanji, pa ni u njihovu kuću više nije odlazio. Glad i nevolja natjerali su ga da se opet spetlja sa Sarovom sluškinjom Anuklom, koja bi mu donosila hranu. No počela mu je opet dosađivati sa svojim pričama o gazdarici, pa se prestao viđati s njom. Nedugo nakon toga, kada je pomislio vratiti se zbog gladi, našao ju je sa stražarom Stjepom, zvanim Herkules, koji je Anuklu dva tjedna kasnije i oženio.

Zima je bila sve jača, i tko zna što bi se dogodilo da Marina nije pozvao gospar Zamanja. Zamolio je Marina da dođe svaku večer u kuću gdje je odsjeo austrijski grof Kristof Rogendorf. Grofu se svidio Marinov humor, pa ga je pozvao i narednu večer, a onda ga je Marin jedne večeri poveo kod Pavice na Prijeko, gdje su ih čekale dvije dame. Sutradan je Marin čuo da ga je grof hvalio kod Zamanje, pa je sredio da ga grof primi u stalnu službu. Grof je uskoro odlučio vratiti se u Beč, gdje je navodno trebao riješiti spor sa ženom, ali je Marin slutio političku pozadinu njegovog dolaska u Dubrovnik i prijateljevanja sa Zamanjom. Na koncu, Zamanja je Marinu rekao da mu ima iz Beča donijeti tri veoma važna pisma i nek dobro pazi na njih.

Na putu do Beča svratili su u Novu Gradišku, gdje su sreli braću Bučinić i njihove sinove. Odsjeli su kod njih. U tih nekoliko dana, Marin je razgovarao i s Mihom Bučinićem, koji mu se učinio kao veoma ugodno ljudsko lice, a nimalo kao kakav politički urotnik. Kuća Bučinićevih bila je špijunska centrala, slično kao što je Zamanjina bila u Dubrovniku. Sve ono o čemu se u Gradu nije smjelo govoriti, ovdje se govorilo slobodno i glasno. Tada je Marin upoznao i Marina, Mihinog sina, koji je rekao da će dvadeset “nakaza” morati predati vlast u Gradu. Oni će Republici Svetog Vlaha povratiti čast i ponos. Marin Bučinić bio je oko deset godina mlađi od Držića i gorljivo je pričao o planovima za Republiku, koji su ovisili o kralju Ferdinandu I. On je trebao preuzeti protektorat nad njom.

Marin je tri mjeseca boravio u Beču smješten u ljetnu kuću grofa, gdje je slugama zapovijedala grofova majka, a gonila ih je kao Bog vragove. Grofov tajnik Antonio bio je upućen u sve grofove poslove, pa je Marinu rekao da se boji da će kralj presuditi spor u korist grofove žene, što je odalo činjenicu da probleme sa ženom grof nije izmišljao. Držić je već bio sit Beča, grofa, Antonija, i jedva je čekao da mu grof da tri pisma za Zamanju pa da pođe kući. Konačno je došlo vrijeme i za to. Jedno pismo bilo je za Zamanju, drugo za njegovog sina Seku, a treće za kapetana broda, s kojim su prije tri mjeseca išli iz Grada za Split. Kada se našao s kapetanom broda, pošli su kod Santelije na brudet. Siti i pijani, pošli su do kapetanove kuće, a sutradan su otišli na Placu vidjeti kako Pavicu i Anku vežu na stup srama.

Četiri mjeseca nakon povratka iz Beča, Marin opet nije imao posla, a vjerovnici su mu uzeli i ono malo novca što je zaradio za prenošenje pisama iz Beča u Grad. Iz Mletaka se u Grad vratio Marinov prijatelj Bunić, koji mu je ponudio da osnuju kazališnu družinu, pa da Marin za njih piše komedije i pastoralne igre. Bunić mu je posudio i novce da plati dugove, pa se posvetio pisanju komedije “Pomet”. Držić je počeo izbjegavati Bunića, jer nije imao novca, pa ga je spasilo što se grof odlučio opet svratiti u Dubrovnik. Putovao je u Carigrad, a Marina su primili u službu kao tumača za taj put. Ali nisu još dugo krenuli za Carigrad, nego su boravili skoro mjesec dana u Zamanjinom ljetnikovcu, zajedno s Marinom Bučinićem, koji je proglašen veleizdajnikom. Prvog tjedna u rujnu isplovili su iz Gruža. Mladi Bučinić dočekao ih je u Ulcinju, kamo je pobjegao prije njihovog polaska.

Grof je na turskom dvoru u Carigradu pregovarao da pređe njima u službu iz osvete kralju koji je spor presudio u korist njegove žene. Grof je tamo živio na visokoj nozi, ali uskoro je ostao bez novca. Turci su mu nudili pomoć, ako prijeđe na islam, što je grof otezao. Morali su se preseliti u manju kuću, a na koncu ih je otpustio, što je Marinu, Antoniju i Bučiniću dobro došlo, jer bi ih grof možda i u roblje prodao. Marin se vratio u Dubrovnik, gdje mu je Zamanja rekao da bude spreman na ispitivanje Senatske komisije o grofu. Luka Gučetić, koji je predvodio ispitivanje, optuživao je Marina da je umiješan u veleizdaju. Marin je tvrdio da ništa ne zna o odnosu Zamanje i grofa Rogendorfa, a da je u Carigradu napustio grofa. Komisija je oslobodila Marina krivnje.

Godine 1548. Marin je navršio četrdeset godina. Tada se više počeo okretati pisanju. U Grad se vratio i Saro, a i Bunić mu je oprostio dugovanja kad je ponovno pokrenuo ideju o kazališnoj skupini. Saro se odjednom počeo zanimati za kazalište i čak tjerati Marina da piše komedije. Napisao je “Pometa” i počeo prikupljati mladiće za kazališnu skupinu. Pridružio im se Đivin brat Vlaho, s kojim se Marin brzo sprijateljio. Jedne večeri Vlaho se nije pojavio na probi komedije, a Marina su uhvatili na putu do kuće i premlatili. Iza svega je stajao Vlahin otac Frano, pa je ubrzo poslao i Vlahu u Italiju. Sredinom kolovoza izveli su “Pometa”, čija je izvedba prošla začuđujuće dobro. Bio je to uspjeh kakav se nije često događao u Gradu. Ali, našlo se i onih koji su nakon izvedbe pričali o tome da je komedija prepisana od Talijana ili od Mavra Vetranovića. A i govorilo se da ima u komediji političkih stvari, zbog čega je Bunić nestao iz grada. Društvo je Marinovu kritiku sistema protumačilo kao pokušaj njegova rušenja, kao urotu.

Tih dana je naglo umro Marin Zamanja. Nekoliko mjeseci nakon njegove smrti izašli su na pozornicu s Marinovom novom dramom “Tirena”, s istom postavom koja je glumila “Pometa”. Držić je u “Tireni” pisao hvalospjev vlasti, pa je uspio začepiti usta i Luki Gučetiću, koji je čak hvalio njegov komad. Nakon toga slijedila je i izvedba “Novele od Stanca”. Ta godina bila je godina jubilarnog oprosta, pa su se mnogi iz “Pometove družine” spremali na put u Rim. Put na koji su pošli Marin, Bunić i Saro bio je pomno razrađen, a vodič im je bio Držić, koji je u Rimu već boravio. Vodio ih je na mnoga mjesta, ali su uglavnom izbjegavali ona gdje će susresti Dubrovčane. U Rimu je Držić dobio ideju za “Dunda Maroja”. Posebnu opasnost izazivao je prolog Dugog Nosa, negromanta, koji je imao ulogu kritizirati. Skupina je kod kuće pripremala izvedbu ovog najnovijeg djela, a kada je došla na red sama izvedba, doživjeli su ogroman uspjeh. Ipak, prvi je političku kritiku negromanta u prologu shvatio Luka Gučetić.

Godine 1552. Marinu je umrla majka. Bunić i Saro otputovali su u Italiju, nakon čega je na Držića krenula hajka. Ali Sabo Bobaljević mu je rekao da ne brine, da će prestati priče, nego bolje da napiše još jednu komediju, u kojoj će mu on sam glumiti. Držić je opet klonuo, posvetio se gostionici i kocki, a i čuo je da je umrla Pavla. Jedino ga je spašavalo druženje sa Sabom, koji mu je davao pozajmice. Ali Sabo je upao u probleme i ukrcao se na brod za Italiju, kako ne bi morao u tamnicu. Onda se Marin morao zaposliti u stonskoj solani za pet perpera mjesečno. Od Sara je primio poruku da se vrati u grad, što je bilo 1555. godine., kada su izveli “Skupa”.

Godinu dana nakon toga, pripremili su “Grižulu” za pir prijatelja Vlaha Sorkočevića. U predstavi je glumio i Luka Sorkočević i njegov budući zet Frano Lukarević. Godinu poslije toga, osnovali su “Družinu od Bidzara” za prikazivanje Držićeve “Hekube”. Tu tragediju Držić je prevodio dijelom se služeći Dolceovim talijanskim tekstom, a dijelom Euripidovim originalom. Rad na predstavi “Hekuba” polako se pretvarao u politički skup, a o Saru se sve više govorilo kao o vođi vlastele koja je željna promjene. Godine 1558. došla je zabrana izvođenja tragedije i kazna od sto pedeset perpera svakome tko se ogluši na naredbu. Politički pokret oko “Družine od Bidzara” ipak je digao prašinu. Položaje u Senatu dobivaju napredniji ljudi, a Saru dodjeljuju mjesto u poslovima Senata. Nakon tih promjena, “Hekuba” je dobila dozvolu za izvođenje, što je nakon izvođenja 1560. pomoglo da se ideje još snažnije razbuktaju.

“Družina od Bidzara” ubrzo je proglašena leglom antidržavne i veleizdajničke djelatnosti, a Saro je otišao u Tursku zbog važnih državnih poslova. Držić je proglašen glavnim kolovođom, koji je sve to radio po nalogu neprijatelja izvan zemlje. Sve je postalo puno ozbiljnije. Osnovana je posebna Senatska komisija, s malim Lukom na čelu, koja je trebala ispitati djelatnost vlastele koja je bila članom “Družine od Bidzara”. Držića su počeli izbjegavati, a mali Luka ga je upozorio da mu je zabranjen svaki javni rad, osobito s mladeži, što je značilo zabranu bavljenja kazalištem. Marinu nije bilo druge nego pobjeći iz Grada, što se i dogodilo 1562. kada je otišao u Mletke. Tamo je, uz pomoć prijatelja, dobio mjesto kapelana kod mletačkog nadbiskupa, no uskoro je prešao u službu prijatelju Peri Primoviću. Pero je ubrzo umro, a nitko nije znao gdje se nalazi njegova oporuka. U Mletcima se sreo sa starim znancem Pelierijem, koji mu je rekao da živi u Firenci. Čuo je za prilike u Dubrovniku i savjetovao Držiću da se obrati Njegovom Veličanstvu, Cosimu Mediciju za pomoć.

No prije odlaska u Firencu, Marin se htio vratiti u Grad da vidi stare prijatelje, a i da upozna izbliza prilike tamo. U Grad se vratio onaj dan kad je bio Bunićev pokop. U Gradu je boravio do 1566., kada je s Lukom Sorkočevićem i Franom Lukarevićem brodom pošao u Firencu. Tada je svjesno prihvatio sve što bi se protiv njega moglo poduzeti u Gradu, kada se otkrije urota. U Firenci je boravio u kući Nikole Primovića, brata pokojnog Pere. Nikola ga je njegovao, pazio, a nakon toga Marin napušta Firencu. Umire u Veneciji sljedeće godine.

Likovi: Marin Držić, Luka Sorkočević, Frano Lukarević, Antonio Pelieri, signor Vinto, vojvoda Cosimo Medici, princ Francesco Medici, Stjepo, Luka Gučetić, Marinov otac Marin, Marinova braća (Vice, Ivan, Vlaho, Nikola), Saro, Đivo, Šimun, Tomo, Pavica, Marin Zamanja i njegov sin Seko, Marin Bunić, Miho Bunčić, Stefan Palazio, Pavla, Baro Zizerović, Boncampagno della Gazzaia, Negromant, signor Lorenzo, Lujo Saraković, Gerard Veltvik, Jean de Monlik, sluškinja Anukla, grof Kristof Rogendorf, tajnik Antonio, Sabo Bobaljević, Pero Primović, Nikola Primović

Analiza likova

Marin Držić – rođen je u obitelji dubrovačkih pučana i trgovaca, od oca Marina i majke Anukle. Nećak je proslavljenog pisca Džore Držića, a i sam je pokazao veliki književni talent i to još od malih nogu. U mladosti je bio razuzdan, sklon piću, ženama i kocki, ali je uvijek zadržao osjećaj za obitelj i povezanost s njima. S ocem je imao poseban odnos, iako mu nije odobravao njegovo ponašanje, ali mu je Marin od svih pet sinova ispao karakterno najsličniji.

Držić je u romanu s jedne strane prikazan kao nemarni muškarac, koji se cijeli život odaje porocima, upada u novčane dugove i jedva preživljava, a s druge strane kao junak koji se usudio djelovati na veliko, ustati protiv sistema koji mu se nije sviđao i koji je donosio mnoštvo nepravdi, zbog kojih je Marin postajao sve razočaraniji i ogorčeniji. Studirao je u Sieni, ali nije nikada dovršio studije, no zato je uvijek pokazivao strast za kazalištem. Na nagovor prijatelja počeo pisati komedije, te su, osnovavši glumačke skupine, krenuli s njihovim javnim izvođenjima.

U Dubrovniku se zarana počeo družiti s društvenim prevratnicima, Marinom Zamanjom, Mihom Buničićem i drugima koji su djelovali protiv Republike. Marin je to radio u skladu sa svojim idealima promjene i napretka, gotovo kao da je cijeli život pred sobom imao određeni san koji je htio ostvariti. Ali nije ga uspio doživjeti. Proputovao je po Italiji i upoznao liberalnost tamošnjeg mentaliteta, što ga je još više navelo na razočarenje stanjem u Republici. Iako je proživio život vječnog mladića, odajući se zabavama, dugovima, kocki, ženama, iza njega je ostao vrijedan književni rad, kojeg rado čitaju generacije poslije.

Bilješka o autoru

Feđa Šehović rođen je 1930. godine u Bileći (Bosna i Hercegovina). Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1965. do 1967. radio je u splitskom HNK kao ravnatelj drame, a nakon toga prelazi u Dubrovnik, gdje živi i danas.

U Dubrovniku je krajem šezdesetih osnovao studentsko kazalište “Lero”. Dobio je i posao knjižničara i ravnatelja Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, a od 1985. sudjeluje u izgradnji Doma Marina Držića, pa postaje i njegovim voditeljem. Na toj je dužnosti umirovljen 1996. godine.

Feđa Šehović napisao je nekoliko romana pod pseudonimom Raul Mitrovich, od kojih možemo istaknuti “Gorak okus duše”. 1980. izlazi njegova romansirana biografija Marina Držića “Vidra”. Među njegova najpoznatija književna ostvarenja ubraja se Dubrovačka tralalogija, koju čini šest romana: “Kazin”, “Savršeno umorstvo”, “Vekjun”, “De bello Ragusino”, “Dogon” i “Knjiga postanka”.

Autor: I.D.