Vic je drugi naziv za šalu ili dosjetku, a dolazi od njemačke riječi Witz. U književnosti ovaj pojam označava kratku, humorističnu priču čiji je glavni adut zanimljivi, neočekivani obrat koji priču čini duhovitom. Za vic je karakteristično da se uglavnom prenosi usmeno i to prepričavanjem nekog događaja. Taj događaj mora u svom izrazu ili sadržaju imati humoristični paradoks koji je ujedno i okidač smijeha.
Vic katkad humor ispoljava dvosmislenim riječima koji zvuče na jedan način, a zapravo se njima govori drugo. Smisao u tim riječima je skriven, a njegovo pravo otkivanje potiče na smijeh. Također, humor u vicevima proizlazi i iz opisa kontradiktornih stvari iz svakodnevice ili mijenjanjem pretpostavki u nešto neočekivano.
Da bi se određeni vicevi razumjeli, potrebno je poznavati uvjete u kojima je on nastao, baš kao i širu tematiku onoga o čemu vic govori (na primjer, političku situaciju, neke odlike društva i okoline, osobine nekog čovjeka o kome vic govori i slično).
U mnogim vicevima imamo više sličnih, tipičnih karaktera, koji nerijetko predstavljaju neki dio društva, društvenog sloja, narodnost, rod, spol i slično. Tada se karakteristike takvih tipova prenaglašavaju ili na neki drugi način ističu kako bi se pojačala njihova komičnost.
Vic je kao forma nastao u 18. stoljeću, ali tada je označavao općeniti književni talent. Tek se u 19. stoljeću ovaj pojam ustalio kao još jedno ime kratke, usmeno prepričane dosjetke koja može biti i šaljiva i podrugljiva. Razlika između duhovite dosjetke i vica je u tome što je u vicu naglasak na govor, dok je u dosjetki naglasak na zbivanje. Vicevi najčešće nemaju poznatog autora, baš zato što se usmeno prepričavaju.
Primjer vica je:
“Usred noći probudi Ivicu njegova mala sestra i šapne mu:
– Ivice, Ivice, probudi se, tamo u kutu sobe cvili miš.
Na to će Ivica: – Pa što hoćeš od mene, da ga podmažem?”
Odgovori