“Večernji akt” djelo je Pavao Pavličića koje je objavljeno 1981. godine. Radnja romana zbiva se u Zagrebu, na poznatim starim lokacijama, a glavni junak je dječak Mihovil. On studira na Akademiji likovnih umjetnosti i živi s bakom u Medvedgradskoj ulici u staroj zgradi. Njegova glavna zanimacija su slikanje i crtanje stripova. Mihovil nema roditelje, on je siroče i ima samo baku. Uz baku, najveći značaj u njegovu životu ima djevojka Dina koja je maturantica te prijatelj Zoran.
Kratak sadržaj
Radnja započinje bakinim pokušajima da digne Mihovila iz kreveta. Kada je konačno ustao, Mihovil odlazi u trgovinu gdje robu plaća vješto oslikanom novčanicom koju je sam izradio.
Tako odmah na početku saznajemo da je Mihovil vješt krivotvoritelj, a njegove se krivotvorine nimalo ne razlikuju od originala. Pomalo je i uplašen kada je shvatio da nitko ne može shvatiti da se radi o krivotvorinama pa svakodnevno prati novine ne bi li možda pročitao da je netko otkrio da se ne radi o originalnim novčanicama. No, nikada se ne događa ništa, a tom je spoznajom oduševljen i njegov prijatelj Zoran.
Zoran u uredništvu “Omladinskog lista” pregledava Mihovilove stripove. On ne može vjerovati da je sve to djelo ruku njegovog prijatelja Mihovila koje je radio tako vješto s olovkom da su stripovi nalikovali originalima Maurovićevih radova ili svjetski poznatih stripova o Supermanu.
Mihovil u pratnji prijatelja Zorana posjećuje starog slikara Kolarića kako bi on dao konačni sud oko Mihovilova rada. Kolarić je veliki i slavni stručnjak i Mihovilu zadaje težak zadatak. Mihovil će morati kopirati veliko djelo – Stančićevu sliku iz njegove rane faze stvaranja.
Mihovil se primio posla, a za to vrijeme Zoran i Kolarić krate vrijeme kartanjem i ispijanjem rakije. Kada je prošlo par sati odlaze vidjeti što se događa s Mihovilom. Pronalaze ga kako je zaspao na otomanu, a pored njega nalaze se dvije potpuno identične slike. Stančićev original i kopija koju je izradio Mihovil.
U sceni koja slijedi događa se razgovor između Zorana, Darka Perkovića – filologa te Ciprijana koji je muž Zoranove starije sestre. Cijelo to vrijeme Zoran je proveo sjedeći u parku i očekujući ishod razgovora. Tema razgovora bile su Mihovilove verzije rukopisa Matoševih pisma koje je on vješto oponašao.
Profesor Perković je analizirao pisma te je zaključio da su ona autentična. Napisao ih je Matoš, a papir na kojem stoji rukopis star je 180 godina. No, Zoran pokušava razuvjeriti stručnjaka govoreći mu da je on bio odmah uz Mihovila kada je on izradio ta pisma. Perković ne može vjerovati i zaključuje kako je Mihovil genij.
Drugi dio romana počinje opisom kako Mihovil radi portret svoje djevojke Dine u njezinom stanu. Naime, Dini su roditelji otputovali pa je Mihovil mogao provesti cijeli vikend kod nje. Zbog Dine je čak propustio kolegij na fakultetu Večernji akt pa je umjesto na Akademiji slikao Dinu u njezinom stanu.
Kada je završio sa slikanjem Dininog portreta, pokazao joj je sliku na što se uvrijeđena Dina gotovo rasplakala. Rekla mu je da se na slici ne nalazi ona već Leonardova Ginevra de’ Benci. Iako je uvjeravao Dinu da ni sam ne zna kako mu se to događa, nije je mogao utješiti.
Malo nakon toga Mihovil se bavi crtanjem slika za Omladinski list. Već je odavno trebao završiti s njim, ali nikako nije bio zadovoljan s učinjenim te je naposljetku odlučio i odustati. Potražio je Zorana te je odlučio ponovo ispitati vrijednost svojih krivotvorina. Uputili su se k njegovom ocu koji je bio veliki uglednik u vladajućim strukturama, često je bio u novinama, a vozio je i Mercedes. U društvu Zoranova oca nalazi se i Ciprijan te svi zajedno pričaju o tome što bi mogli napraviti s Mihovilovom sposobnošću krivotvorenja.
Razgovor je otišao u smjeru kojem se Mihovil nije nadao. Naime, Zoranov otac mu je rekao da bi se zbog njegovog dara mogli uvaliti u gadne i neočekivane probleme. Zoranov otac mu govori kako bi se moglo dogoditi da njegove usluge zatraže neke od političkih organizacija te bi se tako njegovi uradci mogli zlorabiti. Zato je najbolje za njega da od svega odustane.
Nakon toga, Mihovil žuri na sastanak s Dinom na Cvjetni trg noseći u ruci Omladinski list. U novinama je pročitao članak filologa Perkovića koji je razotkrio kako postoji netko tko može na vjerodostojan način krivotvoriti Matoševa pisma. Ipak, srećom nije spomenuo Mihovilovo ime iako mu je radi toga bilo malo i krivo. Mihovil nije bio sretan što je njegova tajna oko krivotvorina otkrivena. U taj čas kada je kupio cigarete, dobio je povratno novčanicu koju je on sam krivotvorio.
Sljedeći prizor odvija se kod Mihovila u sobi. Stigla mu je Dina u posjetu kako bi pospremila nered u njegovoj sobi. Tada dolazi i baka sa svoje radionice gdje izrađuje goblene i u nevjerici sluša Mihovila koji govori kako će pospremiti sobu. Tada govori Mihovilu da ga je tražio jedan mladić, jako pristojan, lijepo ošišan i odjeven, a imao je i kravatu.
Radio je prenio vijest da su krivotvorene novčanice od 500 dinara, a krivotvorine su vjerojatno potekle iz inozemstva. Baka je Mihovilu detaljno ispričala kako se taj fini mladić raspitivao o tome tko Mihovilu dolazi i što on radi, a vani ga je za to vrijeme čekao netko u automobilu.
Dolazi i Zoran te zajedno komentiraju vijesti koje su čuli na radiju. Zoran govori Mihovilu da će ako se stvari zakompliciraju Ciprijan morati reći da zna za Mihovila.
Treći dio romana počinje prizorom u ateljeu Kolarića. Dolazi mu Mihovil u posjetu kako bi veliki stručnjak ocijenio njegovo ulje na slici Maksimirskog perivoja. Obojica su ostali zaprepašteni prizorom. Naime, Kolarić je toga dana ujutro naslikao identičnu sliku. Tada su shvatili da Mihovil može falsificirati i slike koje nikada do tada nije vidio.
Sljedeći dan Mihovil se uputio na Akademiju, a tamo ga je u dvorištu čekao profesor Kruškić. Zahtijevao je od Mihovila da mu napravi kopiju Danteova pisma prijatelju u Italiju. Ta će pisma poslužiti kao dokaz da je Danteu kao uzor za pisanje “Pakla” bila Postojnska jama koju će trebati spomenuti. Profesor Kruškić je smatrao da je to Mihovilova dužnost, a povijest se ionako sastoji od krivotvorina. Mihovil je napustio profesora Kruškića bez da mu je dao ikakav odgovor.
Mihovil odlazi u redakciju u kojom susreće Griblera, propalog pjesnika. On sve zajedno uvjerava da će uskoro dovršiti svoje veliko djelo. Mihovil razgovara s Glavnim urednikom te mu on otkriva kako već cijeli grad zna za njegove krivotvorine. Urednik mu predlaže kako bi mogao napraviti neku kopiju koju će objaviti što bi moglo pridonijeti boljoj prodaji lista. No, Mihovil sve to odbija.
Mihovil i Zoran odlaze do Griblera kako bi vidjeli njegovo veliko djelo o kojemu toliko priča, no kada stignu do njega ugledaju samo dva lista polupraznih papira s par besmislenih rečenica. Gribler im objašnjava da je njegovo djelo veliko jer ga je nemoguće kopirati, ono govori o ničemu.
Mihovil dolazi kući i saznaje da je baka pozvala svećenika kako bi razgovarao s njim. Svećenik objašnjava Mihovilu da to što radi nije dobro, iako on sam nema loše namjere. Mihovil ni sam nije na čisto sa sobom, vjeruje li u Boga, a svećenik mu objašnjava da je umjetnost usko povezana s Bogom i od Boga dolazi jer je savršena. Govori mu i da su njegove kopije vjerojatno djelo nečastivih sila.
Kroz neko vrijeme, jednoga dana kada se Mihovil vraćao od Kolarića, zatekao je pred svojom kućom automobil. Kada je ušao unutra ugledao je zabrinutu baku i jednog sijedog gospodina. Prekapali su po njegovim stvarima tražeći krivotvorene novčanice. No, pošto nisu ništa našli, otišli su.
Četvrti dio romana govori nam o tome da je Mihovil uhićen. Baka je bila zabrinuta i zatražila je pomoć od Zoranova oca i Dine . Dina je imala velike neugodnosti sa svojim roditeljima i s policijom.
Mihovila su u zatvoru prisilili da crta, no kako nisu ništa uspjeli dokazati, morali su ga pustiti. Sve su novine pisale o Mihovilovim kopijama.
Uskoro je bila priređena izložba na kojoj su bili predstavljeni Mihovilovi radovi. Prisustvovali su joj znanstvenici s Akademije koji su njegovi novi i pozitivan odnos prema krivotvorinama. Na izložbi su ponosno izložene dvije identične slike Maksimirskog perivoja. Jedna je pripadala Mihovilu, a druga slikaru Kolariću.
U petom djelu romana Mihovil pokušava kopirati Bukovčevu sliku “Gundulićev san”. Posao mu je išao sporo i nikako nije mogao završiti započeto, da bi na kraju i prekinuo rad. Na kraju je zaključio da se radi o krivotvorenoj slici te da očito nema sposobnosti kopirati već krivotvoreno djelo. Od tada Mihovil provodi vrijeme u arhivima gdje utvrđuje velik broj krivotvorina.
Mihovil je u zadnje vrijeme vrlo iscrpljen i uznemiren te ima osjećaj kao da ga netko prati. Ubrzo mu dolazi Farkaš iz Udruženja neformalne skupine te mu iznosi da oni smatraju da je vrlo opasno da Mihovil može razlikovati original od kopije jer to može dospjeti u javnost te da njegovu sposobnost treba usmjeriti prema višim ciljevima. Mihovil je odbio suradnju s Farkašem i njegovim Udruženjem, a Farkaš mu prijeti.
Mihovil razgovara s mladim docentom Carom te shvaća da su njegova djela umjetnost.
U šestom djelu romana Mihovil je shvatio da može krivotvoriti i gramofonsku ploču. Plagirao je vrlo uspješno i bakin geranij kojeg je načinio od plastike, ljepila i neke druge biljka. Baka nije vidjela nikakvu razliku.
Mihovilov odnos s Dinom se zakomplicirao. Njezini roditelji nisu bili sretni jer se viđa s Mihovilom, a ona nije bila oduševljena njegovim istupom u javnosti.
Mihovil je otišao do svećenika kako bi mu on možda mogao objasniti kako je uspio krivotvoriti bakin geranij. Učinio je isto i s golubovima koji se nalaze kod svećenika te mu je time htio dokazati da ima božansku moć stvaranja.
Nakon toga Mihovil je napravio eksperiment. U diskoklubu je snimio prostor i njegovu sliku projicirao na zid. Nakon toga je zajedno s Dinom ušao u sliku, a svi koji su to vidjeli su ga odlučili slijediti.
U sedmom djelu knjige sve je postalo jako složeno. Svi su već čuli za Mihovila te su mu se javljale organizacije iz cijelog svijeta zainteresirane za njegove usluge, a i smatrali su da je prorok. Naime, Mihovil je u međuvremenu naučio i kako biti nevidljiv ili kako bi mogao napraviti svog dvojnika.
Nedugo nakon toga Dina, Zoran i svi koji su bili u slici oboljeli su od čudne bolesti. Tvrdili su da je razlog tome baš taj što su bili u slici. Mihovil je smatrao da mogu ozdraviti jedino od falsifikata lijeka.
Mihovil i Zoran išli su pronaći Griblera pa su shvatili da je on ušao u svoje djelo koje je konačno završio.
Mihovil i Dina šetali su jednoga dana Cmrokom kada su susreli grupu ljudi koji su od njega zahtijevali da im stvori novi svijet. Mihovil im predlaže da svi zajedno crtaju. Skup je prekinuo dolazak policije. Mihovil Zoranovom ocu otkriva da sagledava svoju dužnost prema drugima.
U devetom poglavlju Mihovil se nalazi izoliran u stanu. Dolaze mu svećenik i Zoranov otac te svi zajedno zaključuju da nikome ne odgovara ova situacija. Malo nakon toga Mihovil je premješten u mali stan u Lučkom. Dina mu dolazi u posjeti i obavještava ga da prekida s njim. On joj predlaže da pobjegnu u svijet slika, no ona to odbije. Mihovil fotografira Dinu na biciklu i ona odlazi.
Mihovil dolazi u Zagreb i s uglednikom iz vlasti pregovara o svojoj slobodi. U Maksimiru na stadionu okupilo se mnoštvo ljudi. Mihovil im daje dvije mogućnosti. Da se postojeći svijet mijenja ili da se razgradi i stvori novi. Nakon toga pozvao je ljude da svi zajedno crtaju.
U isto vrijeme Zoranov otac imao je sastanak koji se ticao Mihovila. Tema sastanka bila je kako spriječiti Miholiva u daljnjim akcijama. Za to vrijeme Mihovil je crtao plan grada uz pomoć kolica za označavanje terena.
Nakon toga Mihovil je otišao do bake kako bi se s njom oprostio. Morao je pobjeći jer mu se spremalo uhićenje. U međuvremenu Dina je nestala nakon što se odvezla biciklom, a Zoran otkriva Mihovilu da ga policija krivi i za njezin nestanak.
Oko četiri sata policija je došla po Mihovila. On je ušao u dizalo za koje su se svi složili da je neupotrebljivo. Dizalo se kretalo vrlo čudno, a nakon što se zaustavilo u njemu nije bilo Mihovila. Iz dizala je izašao stariji gospodin, a na njegovoj osobnoj karti stajalo je ime Bartol Mihetec.
Policija je nakon toga pretražila stan, a na kraju je netko zaključio da je Mihovil vjerojatno falsificirao samoga sebe.
Kraj romana nudi nam opis starčića koji zadovoljno šeće gradom. Dolazi kući te nakon što je odjenuo svoj sako kreće s ispisom početka romana. Na samom kraju knjige stoji urednikovo pismo upućeno piscu te piščev odgovor na njega. On tvrdi da je djelo nije napisao on, ali nema ništa protiv toga da njegovo ime stoji na koricama knjige.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: Zagreb
Likovi: Mihovil, baka, Dina, Zoran, slikar Kolarić, Zoranov otac, filolog Perković, Ciprijan, profesor Kruškić, Gribler, svećenik, Farkaš, Car
Analiza likova
Mihovil – studira na Akademiji likovnih umjetnosti i živi s bakom u Medvedgradskoj ulici u staroj zgradi. Njegova glavna zanimacija su slikanje i crtanje stripova. Mihovil nema roditelje, on je siroče i ima samo baku. Uz baku, najveći značaj u njegovu životu ima djevojka Dina koja je maturantica te prijatelj Zoran. S vremenom Mihovil shvaća da može falsificirati slike, novčanice i mnoge druge stvari, tako da nitko ne primijeti da se radi o falsifikatu. Shvatio je i da ne može falsificirati postojeći falsifikat pa mu je to dalo mogućnost da može znati kada se radi o djelu ili rukopisu koji nije original.
Bilješka o autoru
Pavao Pavličić – scenarist, pripovjedač, romanopisac, književni povjesničar i esejist – rođen je u Vukovaru 1946. godine. Fakultet je završio u Zagrebu diplomirajući na Filozofskom fakultetu. Danas je tamo zaposlen kao profesor.
U svom životu do sada napisao je više od četrdeset knjiga, ali ističe se zasigurno kao jedan od najpoznatijih pisaca kriminalističkih romana u Hrvatskoj. Od tih djela poznati su “Stroj za maglu”, “Plava ruža”, “Umjetni orao”.
Napisao je mnoga djela koja su povezana s njegovim rodnim gradom Vukovarom. Tamo je prikazao i brojne slike grada kako je izgledao za vrijeme njegovog školovanja, odrastanja i Domovinskog rata. Prikazao ih je u djelima “Vukovarske razglednice”, “Dunav”, “Vodič po Vukovaru”, “Šapudl”.
Od ostalih djela poznata su “Sretan kraj”, Rupa na nebu”, “Slobodni pad”, “Večernji akt”, “Zaborav”, “Pokora”.
Od romana za djecu možemo izdvojiti romane “Zeleni tigar”, “Trojica u Trnju”, “Petlja”, “Mjesto u srcu”, “Lopovska uspavanka”.
Prema nekim romana i scenarijima snimljeni su i filmovi.
Autor: M.L.
Odgovori