Ujak Vanja

Ujak Vanja drama je u četiri čina autora Antona Pavloviča Čehova  objavljena 1897. godine. Ima obilježja impresionističke, psihološke i realistične drame, kao i drame atmosfere. Osnova radnje ove drame su ljudski odnosi, nesporazumi među likovima, njihova statičnost i smirenost.

Čehov je radnju i zaplete potpuno podredio ljudskim osjećajima i borbama, pa tako ova drama nema klasičan zaplet, vrhunac i rasplet, napetost i likove junake koji donose značajan preokret u radnji. Atmosfera i okolina u kojoj se likovi nalaze opisana je jednostavno i osnovno, točno onoliko koliko je potrebno da bi se radnja djela mogla otprilike smjestiti u nekakvo okruženje.

Tijekom sva četiri čina ne postoji niti jedan uzbudljivi događaj koji bi izazvao kakvu napetost ili iznenađenje, a čak je i pucnjava prikazana prilično mirno.

Drama Ujak Vanja zbiva se na ruskom selu, a pokazuje živote ljudi koji trenutno žive u jednome ljetnikovcu. Dane provode u besmislenosti svoga života i bez ikakvog su životnog puta pred sobom. Likovi koji su boravili u ljetnikovcu do dolaska Jelene i umirovljenog profesora imali su radne navikne i blagu dinamiku u svome životu, no dolaskom ovog bračnog para svi su ostavili ono što su do tada radili i prepustili se njihovom lijenom i beznačajnom načinu života.

“Oboje – i vi, i on – zarazili ste nas svojom dokolicom. I sam, očaran vama, cijeli mjesec nisam ništa radio…”

Jelena Andrejevna mlada je i lijepa žena umirovljenog profesora u koju su zaljubljeni liječnik Astrov i ujak Vanja. Sonja, profesorova kći, gaji osjećaje prema doktoru, no te simpatije nisu uzvraćene. Djelu ironiju daje Serebrjakov govor u kojemu on drugima tumači važnost provođenja misli u djela i naporan rad kako bi se postigli rezultati, a upravo je on osoba koja se pretvara da je intelektualac i kojoj drugi služe.

“Treba, gospodo, djelo stvarati! Treba djelo stvarati! Raditi!”

Drama temeljena na ljubavnim trokutima i četverokutima na kraju završava tako da se niti jedna veza ne ostvari, likovi su previše pasivni i zauzeti kukanjem da bi itko išta poduzeo kako bi se usrećio ili bilo što promijenio u svojemu životu. Glavna je karakteristika svih likova ovoga djela njihova statičnost i prolaznost života. Neki likovi za svoj dosadni život krive sebe, neki druge, a neki nisu ni svjesni monotonije u kojoj žive.

“Ti si upropastio moj život! Ja nisam živio! Zahvaljujući tebi, izgubio sam, uništio sam najljepše godine svog života!”

 Iako je Čehov u drami prikazao događaje u samo dvadeset četiri sata, jasno je vidljivo da svi likovi tako provode cijeli život. Marija Vasiljevna, majka ujaka Vanje, u jednom trenutku u ovome djelu skreće pozornost svome sinu kako je zaista sam kriv što nije postigao nešto značajno u životu.

“Ti kao da optužuješ zbog nečeg svoja prošla uvjerenja… Ali, nisu kriva ona, već ti sam. Zaboravljao si da uvjerenja, sama po sebi, nisu ništa, mrtva slova… Trebalo je djelo stvarati.”

Svi likovi krive sudbinu i uvjerenja kojima su se vodili tijekom života, a zapravo nitko od njih nije radio na nečemu što bi dovelo od ostvarenja ciljeva. Čekanje smrti koja bi trebala donijeti promjenu i poboljšanje samo je jedna od žalosnih osobina ovih ljudi zarobljenih u melankoliji i pasivnosti svakodnevice, a za to je kriv nitko drugi osim samih likova.

“Otpočinut ćemo! Čut ćemo anđele, ugledati nebo cijelo osuto dragim kamenjem, vidjet ćemo kako će sva zla zemaljska, sve naše patnje potonuti u milosrđu, koje će ispuniti sav svemir, i naš će život biti tih, nježan, sladak poput ljubavi.”

Različita su kazališta u Krakovu, Nižnjem Novgorodu i Kijevu prikazivala izvedbu Ujak Vanja 1899., a Čehov je tada razmišljao da dramu pretvori u kratki roman, no to se nije dogodilo.

Vrsta djela: tragikomedija (drama)

Vrijeme radnje: jesenska večer (tijekom 24 sata); kraj 19. stoljeća

Mjesto radnje: Serebrjakovo imanje u ruskom selu

Tema djela: besmislenost života i loši odnosi skupine ljudi u ljetnikovcu

Ideja djela: potrebno je boriti se za život kakav želimo, a ne prepuštati sve sudbini i okolini

Kompozicija: tragikomedija u četiri čina; nema zapleta i vrhunca, radnja teče smireno

Kratak sadržaj

Pod starim jablanom vidi se stol pripremljen za ispijanje čaja za kojime sjedi starica Marina i plete čarape dok liječnik Astrov hoda oko nje. Tri su sata poslijepodne, a na klupi pored stola stoji gitara. Doktor ispituje staricu o tome koliko se oni dugo već znaju, a Marina zaključuje da je od njihova prvog susreta prošlo jedanaest godina, a moguće da se radi i o dužem periodu. Kad je prvi put došao, još je bila živa Sonjina majka.

“Za njezina života dvije zime si nam dolazio. Dakle, prošlo je jedanaest godina.

Starica primjećuje kako se Astrov fizički promijenio, sad je mnogo stariji izgledom nego što ga ona pamti, lijepog i mladog. Astrov je po zanimanju liječnik, pa se mnogo izmori radeći danonoćno, a i počinje se osjećati poput čudaka jer je takvima i okružen. Stalno je na nogama i nema slobodne dane.

“Oko tebe sami čudaci, sve sami čudaci; a proživiš li s njima koju godinu, malo-pomalo, a da i ne zamijetiš, i sam postaješ čudakom.”

Iako osjeća kako mu je sa psihom i dalje sve u redu, Astrov se Marini požalio na svoje osjećaje koji mu polako blijede, stoga teško osjeća ljubav i potrebu za bilo čime i bilo kime. Iako je otupio za osjećaje, voli staru dadilju Marinu, te joj daje poljubac u glavu. Kad mu je starica ponudila nešto za jesti, Astrov se prisjetio željezničarskog skretničara koji je preminuo pod kloroformom.

Iako se to čini neznačajnim za jednoga liječnika, Astrov i dalje svaki put kad zatvori oči osjeća kao da je ubio tog čovjeka. Uskoro im se pridružuje i Vajnicki koji se upravo probudio, a prilegao je nakon doručka. Sjeo je na klupu, a Astrov ga je upitao je li se naspavao. Odmorni ujak objasnio mu je kako mu je život puno drukčiji otkako su profesor i Jelena došli u ljetnikovac. Prije su Sonja i on stalno radili, nisu imali ni trenutka slobodnog vremena, a sada samo Sonja radi dok Ivan Petrovič odmara, uživa u hrani, pije vino i kasnije ide spavati…

“Sonja i ja smo radili – i svaka čast tome, a sad, samo Sonja radi, a ja spavam, jedem, pijem…”

Starica se požalila što profesor Serebrjakov noću piše i čita, stoga im se cijeli raspored jela mijenjao, a često probudi i druge. Prije su ručali oko jedan sat, a sad jedu tek u sedam sati. Na Astrovo pitanje hoće li oni dugo ostati u ljetnikovcu, ujak Vanja odgovara kako se profesor planira ovdje naseliti zauvijek. Iz šetnje su se vratili Serebrjakov, Jelena, Sonja i Teljegin, a divili su se krajoliku koji ih okružuje.

“Vrijeme je čarobno, ptice pjevaju, živimo mirno i skladno – zar nam još nešto treba?”

Serebrjakov je tražio da mu donesu čaj u njegov kabinet jer je morao još puno raditi tog dana. Astrov ispituje Ivana Petroviča o novostima u njegovu i profesorovu životu,  nakon čega Vajnicki otkrije svoje pravo mišljenje o umirovljenom profesoru, koje nije nimalo dobro.

“Sin običnog crkvenjaka, sjemeništarac, domogao se znanstvenih titula, katedre, postao je “Njegova plemenitost”, zet senatora i tako redom. … I uza sve to kakva samo uobraženost! Kakvo častoljublje!”

Kod ujaka sve je po starome, lijen je i ne prestaje kukati o svome životu. Vajnicki konačno priznaje kako je zapravo ljubomoran na profesora, a osim svih titula, bio je iznimno poželjan i među ženama.

“A kakav samo uspjeh kod žena!”

Ljuti ga što umirovljeni profesor živi na imanju svoje bivše žene samo zato što si ne može priuštiti život u gradu. Smatra ga uobraženim i misli da glumi nesreću, te da je zapravo vrlo sretan jer mu drugi služe dok se on bavi umjetnošću koju zapravo ne poznaje. Astrova zanima je li Jelena vjerna svome mužu, a ujak mu objašnjava da je, jer bi bilo nemoralno varati starijega muža.

“Zato što je ta vjernost lažna, od početka do kraja. Odviše je retorična, nimalo logična.”

Teljegin se pridružuje razgovoru. On smatra da su varalice najveći izdajice. Njegova je žena na sam dan njihova vjenčanja pobjegla s ljubavnikom jer je Teljegin izgledao vrlo neugledno. On je i dalje voli, pomaže joj i vjeran je, a dao joj je i svoj imetak na kojemu odgaja djecu koju ima s drugim čovjekom. Smatra kako se odrekao sreće u bračnome životu, no sačuvao je ponos. Astrov govori Jeleni kako je došao u njihov ljetnikovac jer mu je ona pisala da je profesor teško bolestan, no s njim je ipak sve u redu.

“Jučer navečer bio je dremljiv, tužio se na bolove u nogama, a danas, eto, ništa…”

Astrov odlučuje prenoćiti kod njih kako bi se napokon dobro naspavao. Jelena je Ilju Iljiča nazvala Ivanom Ivaničem, pa ju je osiromašeni plemić ispravio i svratio joj pozornost da to da on svaki dan ruča s njima i živi na njihovu imanju. Dolazi do rasprave između Marije i Vajnickog, a nakon što mu je ona rekla da se toliko promijenio da ga ne prepoznaje, Vajnicki je majci objasnio da se osjeća kao da je potpuno potratio vrijeme i izmakle su mu stvari za koje je sada prestar. Marija smatra da je on bio svijetla ličnost, no zapravo je samo zamagljivao svoj pogled, a i tuđe vizije trateći vrijeme jer ništa nije radio.

“Noću ne spavam od ljutnje, od bijesa, što sam tako glupo potratio vrijeme, kad sam mogao imati sve, što mi sad uskraćuje moja starost!”

Majka je rekla sinu da je sam kriv što nije svoje misli i ideje pretvorio u djela i zapravo nešto napravio u životu, a kad se rasprava još jače zaoštrila, Sonja je prekinula njihov razgovor. Došao je radnik iz tvornice tražeći doktora, a Astrov je odmah počeo tražiti svoju beretku i planirao je što brži odlazak kako bi izbjegao obavezu.

“Što se tu može, valja poći…”

Astrov je ipak prije odlaska tražio čašicu vodke od radnika. Pozvao ih je k sebi u goste, ima malo imanje, ali može se pohvaliti velikim i raskošnim vrtom. Sonja otkriva da Mihailo Ljvovič stalno sadi nove šume i brine o okolišu, a dobitnik je medalje i diplome. Taj posao mnogo mu je zanimljiviji od doktorske profesije koju u zadnje vrijeme izbjegava. Astrov se žali na ljudsku nesvjesnost o opasnostima pretjeranog krčenja šuma, a iako shvaća da ga Vajnicki gleda neozbiljno i s podsmijehom, nastavlja sa svojim monologom, te pokušava probuditi u ljudima svijest oko šuma.

“Ruske šume ječe pod sjekirom, ginu milijarde stabala, pustoše staništa zvijeri i ptica, opadaju i presahnjuju korita rijeka, nepovratno nestaju divni krajolici, i sve zbog toga što lijenom čovjeku nedostaje smisao da se samo sagne i sa zemlje podigne drvo za gorenje.”

Sonja smatra da je život mnogo lakši u područjima blage klime, misli da su tamo ljudi bolji, profinjeniji i sretniji, a sve to zbog prirode. Čim je Astrov uočio radnika koji se vraćao s čašicom rakije za njega, pozdravio je okolinu i uputio se prema kući. Jelena je ukorila Ivana Petroviča jer se svađao s Marijom, a kasnije i Aleksandrom. Svjesna da je ljudi sažalijevaju jer ima puno starijega muža, Jelena je Ivanu Petroviču rekla da u svima zapravo čuči vrag, te da uskoro zbog takvih ljudi neće više biti dobrih osobina na zemlji.

“Upravo tako vi bezumno potirete i čovjeka, i ubrzo na zemlji, zahvaljujući vama, neće više biti ni vjernosti, ni čistoće, ni želje za požrtvovanjem.”

Jelena je primijetila da se liječnik sviđa Sonji, a ona sama s njime nije pričala jer je sramežljiva, stoga Astrov misli da je loša osoba. Shvatila je da su ona i Vajnicki dosadne osobe, a to ih čini dobrim prijateljima. Vajnicki priznaje Jeleni da je zaljubljen u nju, te da je svjestan toga da su njegovi osjećaji prema njoj uzaludni, no ona za njega predstavlja sreću i ljubav.

“Znam da su moje nade na uzvratno osjećanje uzaludne i beznačajne; ali meni ništa više nije potrebno, osim da mi dopustite gledati vas…”

Noć je, a Serebrjakov i Jelena sjede i drijemaju u blagovaonici u svojemu domu. Serebrjakova probudi jaka bol koju osjeća u nozi, a sumnja na reumu. Jelena želi zatvoriti prozor, no muž se tome protivi jer misli da je zagušljivo. Traži od nje da mu ujutro u knjižnici potraži Baćuškova. Profesor se nastavlja žaliti na godine, proklinje svoju starost i sumnja u Jeleninu vjernost s obzirom na to da je ona mlada i lijepa. Smatra da je svima neugodno gledati ga i biti blizu njega samo zato što je star. Jelena to više ne može slušati, te moli umirovljenika da prestane pričati jer ih sve živciraju njegove stalne žalbe.

“Sada je napokon jasno, zašto ste svi vi, zahvaljujući upravo meni, iznemogli, dosađujete se, trošite svoju mladost…”

Serebrjakova rastužuje i ljuti što je svima iritantan, te se osjeća kao da nema pravo na mirnu starost. Drugima govori da će ih uskoro osloboditi svoje nazočnosti jer mu se bliži trenutak smrti. Ljude koji ga okružuju smatra glupima i dosadnima, a želi biti u znanstvenom okruženju i biti uspješan.

“Želim živjeti, ja volim uspjeh i slavu, volim živost, a tu je kao u progonstvu.”

Starcu je čudno što se nitko ne uzrujava kad drugi ukućani pričaju, a njegove riječi u svima izazivaju nemir i ljutnju. Jelena zaključuje da u ljetnikovcu nitko zapravo nije sretan, svi ukućani nekima nešto zamjeraju, te vladaju tenzije i mržnja. Dolazi Sonja i ispituje oca zašto je zvao Astrova ako nije htio da ga pregleda. Serebrjakov ga ne smatra pravim liječnikom i misli da se ne razumije u medicinu, pa odbija s njime razgovarati. U sobu dolazi i Vajnicki, a umirovljeni profesor ga moli da otiđe jer nema snage slušati njegove dosadne priče.

“Draga moja, ne ostavljaj me s njim! Ugnjavit će me svojim pričama.”

Vajnicki ponovno posebno ističe izgubljenost i besmislenost svojega života. Jelena se žali na muža, potpuno je izmorena zbog njegovih žalbi i zapomaganja. Vajnicki predlaže Jeleni da ode zauvijek s imanja i spasi se, a ona primijeti da je pijan.

“Što vi čekate? Kakva vas to prokleta filozofija tu zadržava?”

Prije nije pio i toliko se žalio na svoj život, a sad je dosadio čak i Jeleni. Nakon što je otišla iz prostorije, Vajnicki se prisjeća svojeg prvog susreta s Jelenom. Tad je ona imala samo sedamnaest godina. Žali što je nije zaprosio jer bi sada oluju koja se čuje izvana zajedno osluškivali zagrljeni. Mašta o njihovu zajedničkom životu, a razmišlja i o tome kako se osjeća iskorišteno jer je cijeli život teško radio na imanju i slao novac profesoru koji se navodno bavio znanošću. Sad kad je profesor umirovljen, na površinu je izašla činjenica da nije zapravo postigao ništa tijekom života.

“…poslije njega neće ostati nijedna stranica koja bi ga nadživjela; on je sasvim nepoznat, nitko i ništa!”

Astrov dolazi pripit, te počinje slutiti da Vajnicki gaji osjećaje prema profesorovoj ženi, a primijetio je i posebnu tugu na ujakovu licu. S obzirom na to da je pijan i ne zna potpuno što radi, naređuje Teljeginu da svira iako je noć i svi spavaju. Kad je Vajnicki rekao da mu je Jelena samo prijateljica, Astrov je to mudro protumačio kao da mu je trebala biti poznanica, zatim ljubavnica, a onda i prijateljica. Sonja se žalila ujaku na zapušteno imanje, sve mora raditi sama i osjeća se jako iscrpljeno.

Sonja i Astrov su ogladnjeli pa odlaze do ostave kako bi nešto pojeli, a Astrov se žali Sonji da ne može više podnijeti malograđanski ruski život, te odavno nije nekoga volio. Posebno ga guši atmosfera njihova doma, a profesor radi kojega dolazi ne sluša njegove zdravstvene savjete.

Sonja je zaljubljena u Astrova, pa ga moli da se više ne opija, već da pokuša nešto napraviti od svojega života. Liječnik joj daje obećanje da više neće piti, te odlazi. Sonja ostaje sama sa svojim mislima, tužna što je Astrov ne gleda onako kako bi ona htjela, ne shvaća njene metafore kojima mu daje do znanja da joj se sviđa, te se prisjeća događaja kad ju je neka žena nazvala ružnom.

“Prošlog Uskrsa, kad smo izlazili iz crkve, čula sam kad su govorili o meni; i jedna je žena rekla: “Ona je dobra, plemenita, ali šteta što je tako ružna.””

Jelena je upitala Sonju do kad će se ljutiti na nju jer joj je dosta neprijateljstva i loših odnosa. Zagrlile su se i napokon pomirile, a Jelena joj je ispričala kako se zaista udala za njenoga oca iz ljubavi, no sada ipak nije sretna s njime, te bi voljela imati mlađega muža. Sonja je nastavila ispitivati Jelenu o Astrovu, a kad joj je priznala da je zaljubljena u doktora, Sonja je također dala naslutiti da osjeća nešto prema njemu.

“Eto, on je otišao, a ja sve jednako čujem njegov glas i korake, a pogledam li na tamni prozor – tamo mi se ukazuje njegovo lice.”

Vajnicki, Sonja i Jelena okupili su se u trinaest sati u primaćoj sobi gdje čekaju da dođe profesor koji je tražio sastanak s ukućanima. Jelena misli da će objaviti neki svoj rad, no Vajnicki to demantira jer smatra da profesor ništa ne radi. Kad se Jelena požalila da joj je svakim danom sve više dosadno, Sonja joj je navela razne poslove koje bi mogla obavljati, u gospodarstvu, podučavanju ili liječenju ljudi, a Jelena se naljutila jer joj je sve to bilo nezanimljivo. Vajnicki joj je obećao donijeti buket ruža koji joj je još ranije tog dana pripremio kako bi je utješio. Kad je ujak Vanja otišao iz sobe, Sonja je napokon Jeleni izravno priznala da je zaljubljena u Astrova.

“Sad je on ovdje svaki dan, ali i ne pogleda me, i ne primjećuje me… A to je takva patnja!”

Već ga šest godina voli, a počinje shvaćati i da svi u njenoj okolini vide koliko je zaljubljena, samo je on ne primjećuje. Jelena joj je obećala da će pokušati od liječnika saznati je li mu stalo do Sonje. Oprezno će mu davati sugestije, pa vidjeti kako će reagirati na pomisao braka sa Sonjom. Kad je ostala sama, Jelena je razmišljala o Sonji i Astrovu. Iako liječnik nije zaljubljen u Sonju, već je u poodmakloj dobi, te bi mu ona bila dobra žena jer je mlada, čista i marljiva. Jelena je došla k Astrovu kako bi joj on pokazao svoje likovne radove.

“Ivan Petrovič i Sofija Aleksandrova kvrcaju na računalima, a ja sjedim pokraj njih za svojim stolom i mažem – toplo mi je, i smiren sam, i cvrčak cvrči.”

Pričajući o svojim slikama i umjetnosti, Astrov je primijetio da Jeleni to što on govori nije baš zanimljivo. Pokazivao joj je slike njihova kraja kakav je bio prije pedeset godina, biljni i životinjski svijet, te bogatu prirodu koju su ljudi s vremenom sve više i više uništavali. Pitala ga je privlači li ga njena pastorka Sonja, a kad je Astrov rekao da nema nikakve osjećaje prema njoj, Jelena ga je zamolila da prestane dolaziti kako Sonja ne bi više patila. Uskoro je Astrov shvatio o čemu se zapravo radi, te da on dolazi svaki dan u ljetnikovac zbog Jelene u koju je zaljubljen.

“Dopustite mi, ne činite tako zabrinuto lice, vi savršeno dobro znate zašto sam ja ovdje svaki dan… Zašto dolazim i zbog koga, vi to savršeno dobro znate.”

Astrov je odlučio da više neće dolaziti u ljetnikovac, no tražio je od Jelene da se dogovore gdje će se naći idućega dana. Počeo joj je davati razne komplimente i ljubiti joj ruke. Iako se riječima opirala njegovoj ljubavi, položila je glavu na Astrova prsa.

“Recite, napokon, recite, gdje ćemo se sutra vidjeti. Ti znaš, to je neminovno, moramo se vidjeti.”

Obuhvatio ju je oko struka i poljubio, a tad je u prostoriju ušao Vajnicki noseći buket za Jelenu. Nije ga odmah primijetila, pa se od Astrova odvojila tek kad je ugledala Vajnickog. Pozvao ju je u šumarsku kuću idući dan oko dva sata kako bi se sastali. Očito uzrujana Jelena naredila je Vajnickom da učini sve što može kako bi ona i njen muž što prije otputovali daleko od imanja. Kad su se svi okupili, Serebrjakov je započeo svoj govor radi kojega je tražio da se ukućani sastanu.

Njegov se život bliži kraju, no ima mladu ženu i kćer, pa je htio poraditi na odnosima između ukućana. Više nije mogao podnijeti život na selu, pa je predložio da prodaju imanje. Novac koji bi dobio od prodaje ljetnikovca iskoristio bi za kupnju vile u Finskoj, daleko od seoske okoline.

“Pretvorimo li dobiveni novac u vrijednosne papire, ubirat ćemo između četiri i pet posto, i mislim da će se ostvariti čak i višak od nekoliko tisuća, koji će nam omogućiti da u Finskoj kupimo neveliku vilu.”

Vajnicki je potresen Serebrjakovom izjavom, te je iznimno ljut na njega. On je pomogao otplatiti dugove oko imanja teško radeći deset godina, a sad će završiti na ulici sa starom majkom i Sonjom.

“Dvadeset pet godina, poput krtice sjedio sam sa svojom majkom između četiri zida… Sve naše misli i osjećaji pripadali su samo tebi. Danju smo govorili o tebi, o tvome radu, ponosili se tobom, sa strahopoštovanjem izgovarali tvoje ime.”

Vajnicki krivi Serebrjakova za svoje nezadovoljstvo životom, osjeća se kao da je cijeli život radio samo kako bi njemu ugodio. Tek je tada shvatio da imanje zapravo ne pripada Sonji, a cijelo vrijeme je mislio da je tako.

“Ti si upropastio moj život! Ja nisam živio! Zahvaljujući tebi, izgubio sam, uništio sam najljepše godine svog života!”

Sonja pokušava primiriti rat koji je izbio između Serebrjakova i ujaka Vanje, pa prisjeća oca na sve noći koje je Vajnicki proveo radno, prepisujući njegove rukopise i marljivo radeći za njega. Kad je Vajnicki prigovorio profesoru jer mu je davao premalu, prosjačku plaću, Serebrjakov mu je rekao da je mogao uzeti više novca ako mu je bilo potrebno.

Vajnicki je došao do zaključka da je očito trebao krasti od profesora, te bi tako bilo financijski pravednije. Vajnicki je u žaru bijesa vikao na profesora, govorio mu je kako mu je upropastio život i uzeo najljepše godine života. Serebrjakov više nije htio živjeti pod istim krovom s ujakom, te je inzistirao da se netko od njih dvojice odseli.

“Pod istim krovom ne možemo živjeti zajedno. On tu živi, pokraj mene…”

Marina je tješila uzrujanu Sonju koja je na sve načine pokušavala smiriti sukobe koji su izbili radi profesorove ideje o prodaji imanja. Začuo se pucanj, a zatim Jelenini krici. Jelena je pokušavala Vajnickome oteti revolver kojim je pucao u Serebrjakova, no on je ponovno zapucao kad je ugledao starca. Promašio ga je i drugi put, pa je gnjevan bacio revolver na pod. Jelena je zapomagala i govorila da više ne može ostati u toj kući.

Mirno je jesenje veče, a Teljegin i Marina sjede jedno nasuprot drugome i motaju vunu za čarape. Iščekuju poziv da se idu oprostiti s Jelenom i profesorom koji odlaze živjeti u Harkov. Marina i Teljegin komentiraju da je tako i bolje, s obzirom na to da se sada njihov život i ritam mogu vratiti na staro.

“Opet ćemo početi živjeti, onako kako smo i prije živjeli, po starome.”

Otputovat će bez prtljage, stoga smatraju da im nije zapravo suđeno tamo živjeti.  Sonja i Astrov tražili su Vajnickog jer su se bojali da si ne oduzme život. Teljegin je u podrum sakrio Petrovičev revolver. Kad su Astrov i Vajnicki sjeli i počeli razgovarati, Vajnicki mu je otkrio da ga je jako sram što je čak dva puta pucao u profesora, a oba ga je puta promašio.

“Ispao sam velika budala – pucati dva puta i nijedanput pogoditi. Nikad to sebi neću oprostiti!”

Shvatio je da ga svi smatraju luđakom jer je pokušao ubiti nekoga, a nitko ga nije odveo pred sud.  Vajnicki razmišlja o tome što će učiniti sa svojim životom u godinama koje slijede, želi živjeti drukčijim i novim načinom života, te zaboraviti prošlost. Ako doživi šezdeset godina, ujaku Vanji ostaje još trinaest godina da nešto promijeni.

“Mnogo! Kako ću izdržati tih trinaest godina? Što ću raditi, čime ću ih ispuniti? O, shvaćaš li me…”

Astrov je cijelo vrijeme od Vajnickog tražio da mu vrati što mu je uzeo, a iako je glumio da ne zna o čemu se radi, konačno je doktor otkrio da mu nedostaje bočica morfija. Astrov je rekao Sonji da je Vajnicki uzeo morfij, te je inzistirao da ga ona nagovori da mu ga vrati. Sonja je plačući uspjela nagovoriti ujaka da vrati bočicu, a Astrov mu je rekao da se ide ubiti u šumu ako to baš mora učiniti, no on ne želi da se pročuje kako mu je on dao otrov.

Astrov smatra da su jedino on i ujak Vanja inteligentni ljudi u cijelome selu, no zahvatio ih je malograđanski način života, te su postali poput drugih. Upregnuli su konje i sve je bilo spremno za Jelenin i profesorov odlazak s imanja, no Sonja je došla po ujaka i htjela je da se ide pomiriti s njenim ocem. Astrov je nagovarao Jelenu da ne ide u Harkov s profesorom, već da se sutra njih dvoje tajno sastanu.

“Molim vas, ostanite. Spoznat ćete da nemate što raditi na tom svijetu, kad vam je cijeli život zapravo nikakav, i čemu usmjeravati svoju pozornost prema bilo čemu, kad ćete – prije ili kasnije – podleći takvom shvaćanju i osjećanju.”

Odbila ga je, no priznala je da je bila zaljubljena u njega. Astrov ju je za oproštaj poljubio, a kasnije su u prostoriju ušli i profesor, ujak, Marija, Teljegin i Sonja. Opraštajući se, profesor i ujak Vanja pomirili su se, no Vajnicki je smatrao da će sve ostati po starome.

“Ja usrdno prihvaćam tvoju ispriku i osobno te molim da mi oprostiš. Zbogom!”

Kad su Jelena i Serebrjakov konačno otišli iz ljetnikovca, svi su se vratili svojim poslovima koje su navikli raditi dok bračni par još nije bio na imanju. Sonja je primijetila da već dugo nisu sjedili za stolom i radili nešto, pa je predložila da prvo ispišu račune.

“Prije svega ispišimo račune, ujače Vanja. Strašno smo ih zapustili.”

Radnik je Astrovu upregnuo konje, te su se on i Sonja pozdravili. Rekao joj je da prije ljeta sigurno neće doći, no može ga zvati ako joj nešto treba. Sonja ga je sa svijećom ispratila. Sonja govori ujaku kako se sad moraju ponovno vratiti napornom radu, a jednog dana kad preminu napokon će se odmoriti i uživati u blistavu životu, te će im tek tada život biti radostan i ispunjen.

“Proživjet ćemo dugi, dugi niz dana, dugih večeri; strpljivo ćemo podnositi iskušenja koje će nam sudbina dodijeliti; radit ćemo za druge, i sad i u starosti, ne znajući za odmor, a kad dođe naše vrijeme, u poniznosti ćemo umrijeti i zagrobno ćemo reći da smo trpjeli, da smo plakali, da nam je bilo teško…”

Likovi: Serebrjakov, Aleksandar Vladimirovič; Jelena Andrejevna; Sofija Aleksandrovna (Sonja); Vajnicka, Marija Vasiljevna; Vajnicki, Ivan Petrovič; Astrov, Mihail Ljvovič; Teljegin, Ilja Iljič; Marina; radnik

Analiza likova

Ujak Vanja  – Ivan Petrovič, Vajnicki, sin je majke prve profesorove žene. Ovaj četrdesetsedmogodišnjak život je proveo radeći za profesora Serebrjakova. Lijen je, previše se žali, nije sposoban poduzeti nešto kako bi promijenio ono čime je nezadovoljan.

“Noću ne spavam od ljutnje, od bijesa, što sam tako glupo potratio vrijeme…”

Sviđa mu se Jelena, no po tom pitanju također ništa ne poduzima. Zavidi profesoru na svim titulama koje je postigao, te na svim ženama s kojima je bio.

“Da, zavidim mu! A kakav samo uspjeh kod žena!”

Potpuno svjestan promašenosti smisla svoga života postaje kad profesor u svojemu govoru kaže da želi prodati ljetnikovac, čime bi ujak Vanja završio na ulici. Ljut je i ogorčen na cijeli svijet, a posebno na profesora. Osjeća se kao da mu je ukrao smisao života, a previše je lijen nešto poduzeti.

“I ja sam isti kakav sam i bio, vjerojatno i gori, već zbog toga što sam se tako ulijenio, ništa ne radim, i samo gunđam kao staro zanovijetalo.”

Vajnicki je u nekim trenucima čak davao znakove kako će poduzeti nešto da promijeni svoj život na bolje, no ispostavilo se da je isti kao i ostali likovi, te da nema izlaza iz monotonije njegova života. Posebno je nesretan što nije uspio osnovati vlastitu obitelj.

 Serebrjakov – Aleksandar Vladimirovič umirovljeni je profesor. Došao je sa svojom lijepom i mladom ženom Jelenom živjeti na imanje svoje prve žene kad više nije imao novca za život u gradu. Tijekom života bavio se znanstvenim radom, te je postigao mnoge titule i postignuća.

“Umirovljeni profesor, razumiješ li, stari prepečenac, učena riba… kostobolja, reuma, migrena, od ljubomore i zavisti otekla jetra… Živi ta učena riba na imanju svoje prve žene, i samo zato što mora, i što život u gradu nije po mjeri njegova džepa.”

Kasnije u djelu saznajemo da se pretvarao, nije stvarni intelektualac i umjetnik, zapravo uopće ne razumije umjetnost. Profesor je dvoličan, za njega su drugi ljudi marljivo radili dok je on ljenčario, a u svojem govoru koji je održao ukućanima naglašavao je važnost rada. Svi su ljudi oko njega nesretni, no Serebrjakov je presebičan da bi to primijetio. Često kuka ističući svoju starost, te time još više pogoršava svoj karakter.

“Najprije sam tebi mrzak. Imaš pravo, napokon. Mlada si, zdrava, lijepa, želiš živjeti, a ja sam starac, skoro lešina.”

Htio je prodati imanje kako bi se mogao vratiti u grad, čime bi ostavio Sonju i Vajnickog bez doma.

Jelena – druga je žena umirovljenog profesora, ima samo dvadeset sedam godina. Mlada je i lijepa, no izrazito nesretna osoba.

“…ja sam razdražljiva i danas sam već dvadeset puta počela plakati… Nema sreće u ovom domu.”

Često tješi muža kako će i ona uskoro biti stara, ali zapravo u dubini duše tuguje što nema mlađeg muža i ispunjeniji, sretniji život. Tjednima ona i Sonja nisu razgovarale, a kasnije su ipak pričale o Sonjinim osjećajima prema liječniku. Jelena je zaljubljena u Astrova. Za razliku od njezina muža, on je sposoban, učen i svestran, no ona ni ne pomišlja na prevaru. Cijeli život joj je dosadno i ništa ne radi, a kad joj je Sonja navela poslove koje bi mogla raditi, Jelena se uvrijedila i našla mnogo razloga zašto ne bi trebala imati neki posao.

“To ne znam. I nezanimljivo je.”

Sonja – Sofija Aleksandrovna profesorova je kći iz prvog braka. Spremna je pomoći drugima, osjećajna je i dobra. Najnesretniji je lik ovoga djela. Dugo je mislila da je Jelena u braku s njenim ocem samo iz financijskih razloga, no kad ju je Jelena uvjerila da nije tako, počele su razgovarati. Sonja joj je povjerila da je zaljubljena u liječnika, a Jelena je razgovarala s Astrovom kako bi otkrila osjeća li on nešto prema djevojci. Nesretna je i zato što je čula kad ju je jedna žena nazvala ružnom.

“Ružna sam. – Imaš divnu kosu. – Nemam! Nemam! Kad je žena ružna, tad joj kažu: “Imate lijepe oči, imate prekrasnu kosu”.”

Jedina je osoba koja u  karakteru ima izražen osjećaj za druge, stoga ona jedina brine o ujaku Vanji, pokušava mu zabraniti da pije i odlazi ga tražiti kad su svi mislili da bi si mogao nauditi. Najveću tugu u životu zadaje joj neuzvraćena Astrova ljubav.

“Sad je on ovdje svaki dan, ali i ne pogleda me, i ne primjećuje me… A to je takva patnja!”

Astrov – tridesetsedmogodišnji liječnik Mihail Ljvovič došao je prije otprilike deset godina na selo jer su ga rad i život u gradu potpuno izmorili. Osjećao se kao da će svaki čas poludjeti, a bio je i okružen čudnim ljudima.

“Oko tebe sami čudaci, sve sami čudaci; a proživiš li s njima koju godinu, malo-pomalo, a da i ne zamijetiš, i sam postaješ čudakom.”

Pokušava izbjeći liječničke obaveze, pa kad dođe radnik iz tvornice i traži doktora, Astrov odjednom počne tražiti svoju kapu i odlazi. Bavi se sprječavanjem sječe šuma i vodi brigu o klimi, te u prirodi nalazi mir i odmor koji mu je doktorska profesija oduzela. Smatra se nesposobnim, te je potpuno izgubio osjećaj za ljubav i potrebu za drugim ljudima.

“U jednom kazališnom djelu Ostrovskoga postoji čovjek s velikim brkovima i malim sposobnostima… Takav sam vam i ja.”

Zaljubljen je u Jelenu, no radi se samo o fizičkoj privlačnosti jer smatra da nije sposoban voljeti nekoga. Zna da Sonja gaji osjećaje prema njemu, no prema toj djevojci on ništa ne osjeća.

Bilješka o piscu

Anton Pavlovič Čehov rođen je 29.1.1860. godine u Taganrogu u Rusiji. Završava gimnaziju u rodnom gradu te upisuje Medicinski fakultet u Moskvi. Bio je srčani bolesnik premda je bio liječnik. Oženio se glumicom O.L. Knipperovom.

Još kao student bavio se pisanjem. Osim što je pisao drame, bio je pripovjedač i novelist. Najbolja njegova djela su novele i pripovijesti. Za života surađivao je s velikim opernim redateljima. Čehov je uvelike utjecao na razvoj moderne dramske književnosti.

Poznat je kao dramski pisac i tvorac antiteatralog kazališta i psihološke drame. Njegova najpoznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli, O ljubavi, Zaručnica.

Pisao je i kratke humoreske o otuđenim ljudima koje je društvena zbilja izobličila. Fabule njegovih djela jednostavne su i bez velikih junaka i velikih zbivanja. Pisao je drame od komičnih jednočinki, a kasnije s više činova.

Čehovljeva djela pisana za kazalište odražavala su istodobno i komedijski i dramski, odnosno tragedijski smjer. Unio je nove književne vrijednosti koje ruska književnost do tad nije poznavala, pa je tako u kratkim djelima donosio bogate prikaze ljudske psihe i vjerno uspijevao opisati nečiji cijeli život.

Njegove se drame često nazivaju statičnim dramama novoga realizma. Ovaj se književnik smatra začetnikom psihološkog realizma jer u njegovim dramama sav sukob i napetost radnje dolaze iz čovjekove psihe, a posebno je karakterističan unutarnji sukob likova i tragičnost, te kukanje nad vlastitim životom.

Koristi se tehnikom protoka vremena u kojoj pratimo tok misli likova i njihove psihičke promjene, a svemu pomažu detaljne didaskalije koje pomažu boljoj zamisli okoline u kojoj se oni nalaze.

Čehov umire u lječilištu Badenweiler 15.7.1904. godine.

Autor: M.S.