Tužbalica je naziv za stari općeprihvaćeni pjesnički pojam koji je dio kulta mrtvih. Radi se o vrsti pjesme koja se pojavljuje u velikom broju književnosti, sve od Europe pa do Azije i Afrike. U velikom broju književnosti tužbalica je kroz proces modernizacije s vremenom i nestala.
Pred kraj 19. stoljeća, običaj da se tuži samo je postojao u Italiji, Albaniji, Rumunjskoj, Litvi, Finskoj i kod velike većine slavenskih naroda.
Svaka tužbalica sastoji se od spominjanja pokajnika tako da ga se u isto vrijeme hvali, ali i poziva da se vrati, obraća mu se kao da je još uvijek živ, od vjerovanja da je zagrobni život sličan onom na zemlji, kroz poruke prijateljima i mrtvoj rodbini…
Tužbalica je lirska pjesma koja se sastoji od epskih elemenata. Ovisno o tome iz kojeg naroda potječe, njezina forma je ustaljena i metrička, ima gotove stihove i jednoličnu i tužnu melodiju.
Gotovo sve hrvatske tužbalice ispjevane su u osmercu, no neke se pojavljuju i u desetercu. Tužbalica je pjesma s ustaljenim vremenom izvedbe, načinom i mjestom izvedbe, a izvođači su obično prijatelji, rođaci, susjedi ili neke od posebno vještih osoba, najčešće žena, koje taj posao rade kao profesionalci. One se obično nazivaju tužilice, narikače, pokajnice.
O ovim prvim konvencionalnim pjesmama pisao je još Juraj Šižgorić koji je opisao kako žive građani Šibenika u svom djelu ” O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku” koje je objavljeno 1487. godine.
Običaji tuženja zadržani su i danas u nekim ruralnim dijelovima Hrvatske kao što su Dalmatinska zagora i Lika, ali i u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Odgovori