Tri sestre

Drama Tri sestre najvećim je djelom obilježila opus slavnog ruskog, podjednako dobrog dramatičara i novelista, Antona Čehova. Izvedena je 1901. godine, tri godine prije autorove smrti te izaziva mnogobrojna tumačenja. Ova drama, ponajprije, utjelovljuje mnoge Čehovljeve inovacije i kazališne reforme, koje su zaživjele uz pomoć tadašnjeg “Moskovskog hudožestvenog teatra” pod paskom redatelja Dančenka i Stanislavskog pa se i manifestacija tih reformi naziva “sistem Stanislavskoga”.

Novo je to, da se počinje koristiti svakodnevna intonacija, dakle nema teatralnog afektiranja (osim u svrhe ironije), audiovizualna mizanscena vrši utjecaj na radnju i atmosferu, pridaje se važnost nedorečenosti i stankama, koje u djelu dosežu brojku 73.

Upravo kao posljedica ovih značajki, a što je uzrokovano i samom tematikom Čehovljevih drama – pojedinac i njegova mašta, njegovo suočavanje s životnom monotonijom i vlastitim ograničenjima, dakle vanjske fabule praktički nema, stoga je lik prisiljen biti okrenut sam prema sebi pa se takva vrsta drame naziva lirskom dramom.

Najveći je naglasak i snaga na atmosferi, onim stvarima koje se ne mogu izreći i vlastitim osjećajima.

U ovoj drami pratimo u diskontinuitetu 4 godine života sestara, od najstarije Olge, Maše do Irine, i na početku je svaka od njih nositeljica neke figure ili stava. Radnja počinje na Irinin imendan kad ima 20 godina, u proljeće te je i njezino raspoloženje u skladu s rascvjetalom prirodom. Maša je nesretno i prerano udana za mjesnog učitelja ograničenog duha, a Olga se predala radu u školi i već je ispijena zbog toga.

Sestre također imaju brata Andreja, u kojega polažu sve nade da će postati intelektualna veličina, no naprotiv, on se odaje primitivnim i ograničenim načinima upražnjavanja vremena i u kuću dovodi njihovu najveću nesreću – oženi se malograđankom Natašom kojoj se sestre nemaju snage ni volje oduprijeti u njezinoj samovolji i niskosti.

Osim što je obitelji od pokojnog oca kao naslijeđe ostao novac, ostalo im je i dobro obrazovanje. No, s obzirom na to da žive u gradiću udaljenom od željeznice, prepunom malograđana, njihova erudicija postaje im samo teret i zaključana riznica za koju je ključ izgubljen. Sestre teško podnose intelektualnu degradaciju i samu surovost sudbine pa na koncu i pokleknu pred onime čega se cijelo vrijeme zgražaju, primjerice udaje bez ljubavi ili ispraznog posla.

Jedina misao koja njihov duh drži na životu je povratak u Moskvu u kojoj su odrasle, a u ovaj gradić su dospjeli zbog očeva vojničkoga namještenja. Moskva za njih postaje fiksacija savršenoga života, rješenje svih problema i uvijek smještena u budućnost, što je zapravo njihov jedini prostor da si predoče sretan i ispunjen život.

Tijekom drame ostaju stalni likovi njihovih prijatelja i sustanara, poput liječnika Čebutikina, Veršinjina, Soljonija i Tusenbacha te je svaki od njih zastupnik određene životne filozofije u skladu s kojom i okončavaju.

Sve su scene uglavnom kolektivne, okupljene oko svakodnevnih radnji i doima se da mišljenja likova dolaze neovisno, da nije nekakvo nadmetanje ili debatiranje, već da je svatko zaronjen u sebe i izgovara ono što je po svemu jedino njima samima bitno.

Kako vrijeme odmiče, u jesen prirode, a i njihove duše, napuštaju ih vojnici koji su im cijelo vrijeme bili drago i zanimljivo društvo i često ih posjećivali, dok njihova šogorica i to nije obustavila. Sestre su ravnodušne, nemoćne, svjesne neumoljivosti vremena i kao da je svaka naslijedila poziciju one starije, ostaju ipak zajedno usamljene i čine jednu cjelinu, uzdišući i dalje za Moskvom.

Vrsta djela: drama

Mjesto radnje: glavni grad jedne gubernije

Vrijeme radnje: raspon od 4 godine krajem 19. st.

Tema: intelektualno i moralno propadanje sestara u provinciji i urušavanje obiteljskih veza i ideala

Ideja: vrijeme je neumoljivo, ako mu se prepustimo bez borbe, može nas samo nemilosrdno gaziti

Kratak sadržaj

1. čin

Datum je peti svibnja, imendan najmlađe sestre Irine u obitelji Prozorov. U obiteljskom salonu sa stupovima počeo je doručak, naime kao uobičajeno jutro. Najstarija sestra Olga zaposlena je kao učiteljica u mjesnoj školi, odnosno u glavnom gradu gubernije u kojoj žive. Cijele dane zaposlena je ispravljanjem učeničkih ispita i zadaća te se hodajući uokolo prisjeća očeve smrti prošle godine. Kako je to vrijeme već brzo minulo, a onda se činilo kao da im se cijeli svijet urušava i da neće uspjeti prebroditi te događaje!

Prisjeća se i da su jednog svibnja prije jedanaest godina, jednako toplog kao ovog, došli s ocem iz Moskve u ovaj grad, jer je njihov otac dobio namještenje zapovjednika brigade. Srednja sestra Maša, vječno u crnoj haljini, čita knjigu sa strane i šuti. Odjednom je počela zviždati, što je veoma razdražilo Olgu, rastresenu od silnog rada i otupjelosti na samom radnom mjestu. Irina, najmlađa sestra, se naprotiv prepušta doživljavanju ljepote prirode i današnjeg dana. Osjeća se radosno, najviše zbog toga što joj ovaj sunčani dan mami uspomene na dane dok je njihova majka još bila živa i kako su lijepo živjeli u Moskvi. Zatim krene uzdisati.

“Treba otići u Moskvu.”

Ova rečenica ujedno postaje i lajtmotiv cijele drame, a i glavna misaona okupacija sestara. Za sada se najviše nada polaže u njihovog starijeg brata Andreja , da postane sveučilišni profesor u Moskvi.

Olga sa svojih dvadeset i osam godina vidi za sebe udaju kao najbolje rješenje i da se time pokuša konačno primiriti i ostati kod kuće, jer ovakav ju neprekidan rad duboko iscrpljuje, a jedino se osjeća mlađom kada su neradni dani.
Pored njih sjede njihovi sustanari, Čebutikin i Tusenbach. Barun Tusenbach najavljuje sestrama da će ih danas posjetiti Veršinjin, njegov prijatelj i novi zapovjednik baterije. Veršinjin je, uz to, i zanimljiv i dobar čovjek, nesretne sudbine. Naime, njegova je žena sklona histeričnom filozofiranju i već je nekoliko puta pokušala izvršiti samoubojstvo. On to sve trpi vjerojatno zbog njihovih dviju kćeri.

Čebutikin sa strane čita novine i razne naslove te zapisuje savjete protiv ispadanja kose. On je inače vojni liječnik i poznaje odavno obitelj Prozorov. Stoga mu tog jutra Irina prilazi u zagrljaj i povjerava mu svoju današnju radost i ideju da u radu treba naći smisao života. Nema ništa ljepše od buđenja znajući da ćemo ispuniti svoju društvenu ulogu i kvalitetni iscrpljeni navečer zaspati! Irina apsolutno prezire dokolicu aristokracije i prefinjenih žena koje se izležavaju po cijele dane.

“I ako ja ne budem rano ustajala i radila, uskratite mi vaše prijateljstvo, Ivane Romaniču.”

Tusenbach dijeli njezine simpatije prema ispunjenosti radom, pogotovo uz sjećanja na svoj život, proveden kako to običava petrogradska aristokracija. Sluge su uvijek bile na dohvat ruke, obitelj ga je čuvala od rada te je on bio prepušten svojoj ćudljivosti. No on također predviđa da je odzvonilo takvom društvenom sloju, da se radništvo budi i da već za trideset godina neće biti stvora koji ne radi.

Na to se nadovezuje gospodin Soljoni, kapetan štaba, te izgovori da njega ionako za par godina više neće biti na ovome svijetu. Potom se teatralno parfemom poprskao po rukama i prsima, kao što će svako malo nadalje običavati. Čebutikin se pak rada okanio čim je otišao sa sveučilišta. Od tada nije ni prstom mrdnuo niti pročitao kakve knjige, čita samo novine.

Maša sjedi i dalje zamišljeno sa strane te počne recitirati početak Puškinove poeme Ruslan i Ljudmila:

“Na igalu zelen hrast, a na hrastu zlatan lanac.”

Odjednom ustade i naumila je poći kući. Obećala je sestri da će doći navečer, da nastavi s proslavom imendana, ali nije mogla umaći uspomeni kako su im prije, dok je otac bio živ, dolazili deseci vojnika s kojima su muzicirale i zanimljivo razgovarale. Danas je sve pusto i teško joj je pri srcu.

Stara sluškinja i dadilja Anfisa donosi s podvornikom Ferapontom tortu koju je poslao Protopopov iz zemaljske uprave. Maša otvoreno negoduje i izjavljuje da ne voli Protopopova. Zatim dolazi Čebutikin s vojnikom, držeći srebrni samovar kao poklon za Irinu. Zabranjuje da se cijena tog samovara uopće dovodi u pitanje, jer on je ionako samo usamljeni starac, kojemu ništa više nije dragocjeno osim tih djevojaka.

Ulazi Anfisa da najavi nepoznatog gosta, odnosno spomenutog potporučnika Veršinjina. Zapravo je on samo njima nepoznat, jer Veršinjin djevojke pamti još iz doba kad su bile sasvim male. Na informaciju da dotični gospodin dolazi iz Moskve, sestre reagiraju zadivljeno i ushićeno, već potpuno uronjene u sjećanja na svoje djetinjstvo u tom gradu i na njihovu rodnu Basmansku ulicu, u kojoj čak živi i Veršinjin. Maša je čak uspjela dozvati u sjećanje njegov lik i priču koja se u to vrijeme širila o njemu, odnosno da je bio proglašen “zaljubljenim majorom”.

Nastavljaju još neko vrijeme izmjenjivati sjećanja na njihov rodni grad, a Maša je već u suzama, potpuno savladana tmurnim raspoloženjem i teretom prolaska vremena te priznaje da je već počela zaboravljati izraz lica pokojne majke, a tako će i njih netko jednoga dana zaboravljati.

Veršinjin, s druge strane, potpuno pragmatično prihvaća tu neminovnost zaborava, ali se i pita kako će njihovo vrijeme uopće biti doživljeno u budućnosti. Tko zna kakve će vladati vrijednosti i ideali, kao što se i Kopernikovo otkriće svojedobno činilo besmislenim. Tusenbach izjavljuje da nema te zemaljske olakotne okolnosti ili reforme kojom će se moći izbjeći sve patnje, a Soljoni na čitavu ovu raspravu samo odmahuje rukom i ismijava barune-filozofe.

Raspravu prekida zvuk violine koji dopire iz daljine. To Andrej Prozorov, njihov brat, svira, dok sestre za njega snuju učenjačku karijeru. No planove im remeti njegova nova ljubav, čija je sretna dobitnica jedna lokalna malograđanka koja će upravo danas doći. Maša izjavljuje da ta žena nema ni malo ukusa, što se pogotovo vidi u njezinom odabiru odjeće, te je sigurna da ih Andrej samo zadirkuje i da se on, prepun ukusa, nikada ne bi zaljubio u nešto takvo. Uostalom, gospođica će se vjerojatno udati za Protopopova s kojim ima živopisnu prošlost.

“Ah, kako se ona oblači! Ne samo nelijepo, niti po modi, nego naprosto jadno.”

Andrej je reagirao vrlo mlako na upoznavanje s Veršinjinom, upozoravajući ga da mu njegove sestre neće dati mira, sad kad znaju da dolazi iz Moskve. Irina neumorno njihovom gostu pokazuje okvire i ostale predmete koje je izradio genije od njihovog brata, a Andrej samo bez riječi napusti prostoriju. Maša i Irina pohitaše za bratom, koji im se svim silama opire, ali prije nego što se i snašao, sestre su počele vikati kako je on zaljubljen, naime zaljubljen violinist. Čebutikin mu potom priđe i izjavi jednu od svojih glasovitih rečenica u ovom komadu:

“Jedino rad ljubavi priroda nas stvori!”

Andrej konačno nalazi izgovor za svoje loše raspoloženje, a ključ je u tome da je neispavan, da pretjerano razmišlja noću te da se okupirao prevođenjem još jedne knjige na engleski. Pritom otkriva kako svi u njegovoj obitelji znaju francuski, engleski i njemački, a Irina i talijanski, te da im je to ostalo kao naslijeđe njihova oca, zaljubljenika u školovanost. Otkako je umro, Andrej se počeo gojiti, upravo kao da je konačno time neki obruč skinut s njega. Maša dodaje mračno da oni svi znaju mnogo suvišnih stvari i da im sve ovo znanje u ovakvom gradiću dođe kao mana ili hendikep. Veršinjin opet nudi jedno pomirujuće rješenje, naime, trenutno je sestrama teško biti okružen tolikom malograđanštinom i jednoga dana će ih ona ipak povući za sobom, no njihova znanja i djela neće biti uzaludna, jer jednog će se dana pojaviti mnogo više takvih poput njih te će i zavladati. Jer evolucija je u čovjekovoj naravi i svaki stvor nastoji znati više, barem više od svojih roditelja.

Tusenbach je također sklon zamisliti svijet idealnim za mnogo godina, no sada i ovdje treba samo raditi i u tome naći spas. Nakon te izjave odmah se počeo ograđivati od očigledno njemačkog prezimena koje nosi, jer on je Rus, pravoslavac po ocu, a čak ni ne zna njemački. Veršinjin zadivljeno komentira ljupkost kuće Prozorovih i to obilje cvijeća u salonu pa se prepustio snatrenju, kako bi bilo da čovjek odjednom može početi svoj život iz početka, preobratiti se i izbrisati prošlost, bez da se ponavlja. On bi si zasigurno u drugom životu uredio stan da bude poput ovoga i nipošto se ne bi ženio!

Zatim ulazi Kuligin, Mašin muž i gimnazijski profesor, i donosi Irini dar, knjižicu o povijesti pedeset godina njihove gimnazije. Irina mu odgovara da joj je već to poklonio za Uskrs, na što zbunjeni profesor uzima knjižicu i daje ju Veršinjinu. Ovaj je taman nakanio otići, ali sestre su inzistirale da ostane ne ručku te on prihvati.

Kuligin osjeti inspiraciju za svoje uobičajeno pedagoško popovanje te počne s monologom kako je danas nedjelja, dan odmora, a kako se najvećoj životnoj mudrosti može učiti od Rimljana koji su imali mjeru i živjeli prema “Mens sana in corpore sano”. Sav razdragan izjavljuje kako je odlično raspoložen, zadovoljan svime i kako ga njegova žena Maša voli. Tom prigodom joj spominje i sastanak kod direktora, na što bi bilo dolično da ga ona kao supruga doprati, ali Maša odbija, no brzo shvati da se neće tako lako izvući pa pristaje i na to, samo da joj se više ne obraća pa odluči konačno napustiti prostoriju.

Olga poziva ljude na doručak, a na odlasku Maše i Kuligina, Maša dobacuje Čebutikinu da se kloni alkohola jer je poznato da mu škodi. No ovaj odgovara da se okanio toga i da ima već dvije godine kako ga nije okusio. No nije li sve to na kraju svejedno, pita se, te počne nagovarati Mašu da ipak ne ide navečer čamiti kod tog direktora.

“Da, nemojte ići. Taj prokleti, nesnosni život…”

Irina objašnjava Tusenbachu da je Maša neraspoložena jer joj njezin muž više nije oličenje superiorne inteligencije, što joj je bio kad je imala osamnaest godina i odlučila poći za njega, mnogo starijega. Uz to mu se Irina i požalila na Soljonoga, kako je nepriličan i grub. Tusenbach joj odvraća da je istina da mu je vladanje u društvu takvo, no zapravo mu se čini veoma plašljivim jer kada čovjek priča s njime nasamo, on je vrlo pametan i ugodan. Našao se s Irinom još u raspravi o ljepoti života i ljubavi prema radu koja ga vodi do ljubavi prema njoj samoj, no Irina za to ne želi ni čuti.

“Zato smo i neveseli i gledamo tako mračno na život, jer ne poznajemo rada. Nas su rodili ljudi koji su prezirali rad…”

Odjednom uletava Natalija Ivanovna, zajapurena i zabrinuta zbog vlastitog kašnjenja, ogledava se okolo i strahuje od potencijalnih osuđivanja tako velikoga društva. Usput, kao i uvijek neukusno odjevena, nervozno se pogledava u ogledalo i namješta si frizuru. Olga čak otvoreno negoduje zbog odurnog zelenog pojasa koji je na njoj.

Tijekom ručka razotkriva se da Natalija već ima zaručnika, a Maša točno predosjeća da to može biti samo Andrej te nastavlja plačno i histerično izgovarati Puškinov stih zajedno s ostalim sintagmama. Kuligin se ne da smesti, osim što Maši daje do znanja da je njezino vladanje za minus tri, ali primjećuje da ih je za stolom trinaestoro, što uvijek sa sobom nosi zlokoban predznak.

Nastavlja se s pošalicama o ljubavi, pri čemu se Čebutikin ni malo ne libi ismijavati Natašu, koja ponižena i razdražena napušta dvoranu, a za njom i njezin dragan koji ju tješi i uvjerava u svoju ljubav.

2. čin

Prošlo je već nekoliko godina, Nataša i Andrej dobili su sina Bobika, koji je postao jedina Natašina okupacija. Paranoična je po pitanju njegova zdravlja i ritam kućanstva podređuje potrebama svoga sina. Ferapont dolazi k Andreju da mu da poslovne knjige. Zatiče Andreja u usamljenosti i zamišljenosti, te mu ovaj govori kako doživljava neobičan obrat sudbine. On, koji je sanjao u akademskim visinama, završio je kao tajnik zemaljske uprave. Zatim mu počne pripovijedati o Moskvi, ali starac uz svoj slab sluh ne može reagirati drugačije nego da počne s besmislenim anegdotama i na koncu ostavi Andreja još usamljenijeg.

Maša se u drugom salonu povjerava Veršinjinu i priča mu o nesreći svog braka, odnosno o navici koja prevladava i uništava, te kako se mnogo toga u njihovoj kući promijenilo. Nema više toliko vedrih oficira, već je svuda okolo razularena i nekulturna svjetina koju ona teško podnosi. Na sve to Veršinjin postavlja pitanje zašto u životu ne dostiže tu visinu.

“Rusu je jako prirođeno da misli uzvišeno, no recite, zašto on u životu ne dostiže tu visinu?”

Veršinjin konačno Maši priznaje kako se osjeća uz nju, daleko od problema vlastitog braka, a Maši se miješaju strah i sram. Tu scenu prekidaju Irina i Tusenbach, kada on opet opravdava svoje autentično rusko podrijetlo. Irina obnemogla pada u fotelju, ne obraća pažnju ni na koga, potpuno je premorena poslom u telegrafu i prezire ga. Sestre i dalje neumorno sanjaju o Moskvi i nadaju se, povrh svega, da će im brat napokon sve prokartati pa da im ne preostane ništa drugo do otići u Moskvu.

Muškarci su počeli razglabati o životnom tijeku, o ograničenosti ljudskog znanja i dosega, Veršinjin vidi idealnu budućnost, dok Tusenbach smatra da će uvijek sve biti isto, prema prirodnim zakonitostima. Maša pak sa strane rezignirano odvraća da je jedino važno naći smisao i vjeru, čemu život ako ne znamo zašto postojimo.

Malo poslije Anfisa donosi čaja i svatko se zadubio u svoje misli tijekom tog tmurnog, zimskog poslijepodneva, ali tu atmosferu prekine Natašin dolazak. Dok se pored nje odvija kućna drama oko neprekidnih upadica, Soljonijeve proždrljivosti i telegrama za Veršinjina u kojemu piše da mu se žena opet pokušala otrovati, Nataša grandiozno pristupi Maši i opominje ju za njezino razdražljivo ponašanje. Naime, nije lijepo biti grub, pogotovo još i poticati takvu galamu dok Bobik spava. Soljoni i Tusenbach nazdravljaju i Tusenbach izražava svoju odluku da će konačno početi istinski raditi, na što Soljoni odgovara da zaboravi svoje snove. Povede se nova prepirka, nakon čega i zaplešu, ali to opet prekida Nataša koja ih sve potjera van jer je Bobik bolestan. Andrej napušta kuću zajedno s Čebutikinom, prije nego ga žena zaustavi, i na granici očaja izjavljuje da se ne treba ženiti i da ne zna što će sam sa sobom.

Soljoni je poslije iskoristio trenutak Irinine osame i počne joj izjavljivati ljubav, ali biva odbijen. On i dalje nastavlja patetično opisivati svu njezinu draž, ali ju i upozorava da će se fizički riješiti svakog suparnika.

“Ja ne mogu da živim bez vas. O, blaženstvo moje! O, srećo! O, vi divne, lijepe, krasne oči, kakvih ne vidjeh ni u jedne žene…”

Povrh svega, nakon Soljonijeva odlaska, Nataša prilazi k Irini i predlaže joj da Bobiku zbog zdravlja prepusti svoju sobu i da ona ode k Olgi. Nagovaranje prekine sobarica, prenoseći Protopopovljev poziv na vožnju trojkom. Kući se vraćaju Kuligin i Olga sa sjednice zajedno s Veršinjinom, svi premoreni i zbunjeni. Nataša ih hitro ostavlja nakanivši otići s Protopopovom, a Irina sama i dalje čezne za Moskvom.

3. čin

U gradu je izbio požar i sestre nesebično pomažu i pripremaju odjeću i potrepštine koje će darovati unesrećenima. Nesreća je još i ta, da je Čebutikin upravo ove večeri pijan i da nije u stanju profesionalno djelovati. Anfisa se povjerava Olgi i strahuje da će biti napuštena, no Olga ju ne razumije sve dok se nije pojavila Nataša i rezignirano ju pitala zašto i dalje drže tu staricu. S druge strane, Nataša je isto prionula na dobrotvorni rad, jer tako priliči bogatima, ali treba paziti da neka bolest ne dođe do njezine djece, naime, rodila je u međuvremenu kćer Sofiju. Maša iste sekunde napušta sobu, a Nataša i dalje navaljuje da Olgu smjesti na višu poziciju u gimnaziji pa da njoj s punim pravom pripadne dirigiranje kućanstvom.

“Pa ako ja što govorim o služinčadi, ja znam što govorim; znam što go-vo-rim…I već sutra da mi ne bude ovdje te stare kradljivke, stare babetine…”

Prisutni naslute da se približava Čebutikin i odluče mu umaknuti, pogotovo zbog njegova neodgovornog čina tijekom požara. Čebutikin dolazi i tako osamljen priznaje da mu ljudi ne smiju vjerovati, da se ničega više ne sjeća što je učio. On ne da nije liječnik, možda više nije ni čovjek! Zbog njegove nespremnosti već je nekoliko osoba umrlo, a kad se priča o učenim stvarima, samo glumi da ih zna. Te uspomene i spoznaje samo ga dodatno potiču da se opije.

Veršinjin dolazi s informacijama da se planira premjestiti brigadu u Poljsku ili negdje još dalje, Tusenbach razmišlja o organiziranju koncerta za žrtve požara, a zvijezda te večeri mogla bi biti samo Maša. Navodno svira gotovo talentirano. Čebutikin uzme u ruke porculanski sat koji padne i razlomi se, a bio je to sat njihove pokojne majke. Kuliginov jedini komentar na taj događaj je da ne zaslužuju ništa.

“Vi zaslužujete iz vladanja ništicu s minusom!”

Veršinjin je pod dojmovima scena spašavanja vlastitog doma iz plamena i prizora njegovih napaćenih kćeri, koje su tako bespomoćno razderane stajale na pragu usred kaosa. Stegne mu se srce pri pomisli što li će sve još morati preživjeti. Irina tjera Soljonija čim ga je vidjela na kućnom pragu, što ovoga posebno pogađa, budući da Tusenbach smije biti unutra. Barun se i dalje udvara Irini i snuje o njihovom zajedničkom životu u radu, po mogućnosti u ciglani. Maša ne može više izdržati te počne vikati kako joj je sve dodijalo, kako je Andrej založio sav novac u banci i kako je čitavo vodstvo prepustio ženi, a kuća pripada svima njima. Zgraža se nad nepravdom i ne može to više podnositi, dok joj muž savjetuje da se treba odmoriti i opustiti te da je on jako zadovoljan.

Nastupa zatim Irina s izljevima tuge kako joj se mozak otupio od rada, a tek su joj dvadeset i četiri godine. Zaboravlja jezike i pojmove, osjeća se staro i nezadovoljno. Olga joj savjetuje da je najbolja stvar koju može učiniti udaja za baruna, jer ne udaje se ionako iz ljubavi, nego zbog dužnosti. Maša se tad konačno odvažila priznati sestrama da voli Veršinjina, ali nailazi na nerazumijevanje i Olgino ignoriranje, no ne da se smesti time.

“Volim, dakle to je moja sudbina…I on mene voli… To je sve strašno. Je li?… Priznala sam vam, sada ću šutjeti…Sad ću biti kao onaj Gogoljev luđak…”

Ulazi Andrej koji izmiče Ferapontovim apelima za pomoć te inzistira da mu se ovaj obraća s Vaše visoko blagorođe. Dodijalo mu je bavljenje ovim požarom, zašto bi to uopće trebala biti njegova stvar, ali suočava se s osuđujućim pogledom sestara. Na njegovo nervozno pitanje zašto ga ne vole, one samo umorno odgađaju razgovor za sutra. Andrej ih se boji, očajava i svjestan je da ih je razočarao, što profesijom, što brakom. A tu su još i dugovi od kartanja…

Irina je konačno odlučila:

“Mila, draga, ja poštujem baruna, ja ga cijenim, on je krasan čovjek, ja ću poći za nj, pristajem, samo hajdemo u Moskvu!”

4. čin

U vrtu stare kuće Prozorovih obitelj i stanari opraštaju se od oficira. Fedotik snima posljednje fotografije i izmjenjuju se neka stara sjećanja, misli o prolaznosti i nagađanja o budućnosti. Čete odlaze u Poljsku i svjesni su koliku će pustoš ostaviti za sobom. Čebutikin također odlazi s njima jer mu je do penzije ostala još jedna godina, koju bi rado s njima proživio. A Irini je obećao da će potom doći i promijeniti se, postati zdraviji i mirniji. Komentiraju i Kuliginov novi izgled, to jest, obrijao je brkove jer to običava i direktor, ali njemu je posve svejedno i jednako je zadovoljan.

Irina ispituje Čebutikina što se dogodilo sinoć na bulevaru, a ovaj izbjegava odgovor, odnosno svodi sve na gluposti i glasine. Irina izjavljuje kako je sve već spakirala i osmislila, sutra se udaje za baruna, a kasnije će ići za tvornicu opeke i da je toliko radosna što je položila učiteljski ispit. Čebutikin joj ganuto odvrati:

“Daleko ste otišli, ne može vas čovjek stići. Ja sam zaostao, upravo kao ptica selica, koja je ostarjela i ne može letjeti.”

Kuligin razmišlja o neobičnosti života, kako ima poštenu ženu i sreće u životu, dobio je čak i orden, a kako jedan njegov kolega sada boluje u neimaštini i nikada nije savladao ut consecutivum, koji on danas drugima objašnjava.
Irina se veseli što odlazi iz kuće, jer joj je strašno dosadno otkako nema Olje koja živi u gimnaziji i po cijele dane radi. Također se pomirila s nesuđenosti Moskve, srećom ju je barun zaprosio, koji je veoma dobar čovjek te će s njime biti sretna i raditi. Maša je u grču iščekujući Veršinjina, a rastužuje ju i pogled na brata koji vozi dječja kolica. Prisjeća se svih propalih nada i snova te koliko se samo zaduživao.

Andrej priđe i također pita Čebutikina za incident na bulevaru i saznaje da je Soljoni morao izazvati baruna na dvoboj. Nije mu to bilo prvi put da poziva na dvoboj, a i uklapa se u njegovu ljermontovsku viziju samog sebe. Maša je opravdano već uznemirena, a ovaj dobaci:

“Barun je dobar čovjek, no jedan barun više ili manje na svijetu- nije li to svejedno?”

Maša čeznutljivo i s dozom zavisti gleda ptice selice, a Andrej se povjerava Čebutikinu oko svojeg nezadovoljstva u braku. Dobiva savjet da se samo treba jednog jutra pokupiti i nikada okrenuti unatrag.

Tusenbach promatra s Irinom vojnike na odlasku i kaže da mora poći do grada da riješi neke dugove. Irina mu ne vjeruje i uznemiruje se te se odmah obruši na događaj kod bulevara. Nervozno joj pokušava umaknuti, izjavljujući joj ljubav i nade kako je pred njima vječnost, ali kao i obično, Irinina reakcija je zbunjenost i razočaranost jer nije nikada u životu istinski ljubila.

Ferapont uporno lovi Andreja da potpiše neke papire, a Andreju je dosta svega i otplovio je u budućnost, jer mu je sadašnjost mrska, a prošlost bolna. Ogorčen je konačnošću svoje realnosti i svojom osobom. Zašto svi postanu tako zamorni, bezidejni i bezbojni?

Olga je dobila državni stan u koji će useliti s Anfisom. I ona je pomirena da neće nikad otići u Moskvu, na koncu prihvatila je i službu upraviteljice, koju nikada nije htjela. Veršinjin je u stisci s vremenom, ali dolazi do Maše uz koju ostaje koliko god je moguće, a sestre pokušavaju učiniti taj rastanak što manje bolnim. Maša je shrvana i plače, a

Kuligin samo mirno prilazi, bez reakcije, i kaže joj da se isplače pa da dođe kući.

“Ti si moja Maša i ja sam sretan, ma što se dogodilo…”

Maša van sebe opet izgovara Puškinove stihove, odbija ući u kuću, ne vidi više smisao u životu, no sestre je ipak umiruju u dovlače u kuću. Nataša i dalje energično kuje planove oko novih rasporeda, vječno okupirana svojom djecom, te neumorno izdaje daljnje naredbe. Odjednom dolazi Čebutikin s lošim vijestima- Tusenbach je usmrćen u dvoboju.

Sestre su na kraju potpuno same i jedino su si vrijedno što im preostaje. Svaka se od njih ohrabruje da nastave dalje, tješe se da će jednog dana sve biti opravdano i objašnjeno, da će se naći krajnji razlog. Čebutikin i dalje ponavlja da je sve svejedno, a drama završava Olginom rečenicom:

“Da nam je znati, da nam je znati!”

Analiza likova

Likovi: Andrej, Olga, Maša, Irina, Nataša, Kuligin, Čebutikin, Soljoni, Tusenbach, Veršinjin, Anfisa

Andrej

Glava kuće obitelji Prozorov, u početku posvećen nauci, kasnije upada u malograđansku monotoniju uz svoju površnu i manipulativnu ženu te završava kao tajnik uprave, potčinjen njezinom ljubavniku. Grize ga savjest jer je razočarao sestre, svjestan je koliko pate zbog njegove žene, a povrh svega, prepustio se kartanju i rasipanju novca

“Bože moj, ja sam tajnik zemaljske uprave, one uprave, kojoj je predsjednik Protopopov, ja sam tajnik, i najviše čemu se mogu nadati, to je da postanem član zemaljske uprave! Ja da budem član ovdašnje zemaljske uprave, ja, koji sanjam svaku noć da sam profesor moskovskog sveučilišta…”

“On je učenjak, i svira na violini, i rezbari svakojake rtvarčice, ukratko, majstor u svemu.”

“Ne treba se ženiti. Ne treba jer je dosadno.”

“Danas od dosade, u dokolici, uzeh u ruke evo ovu knjigu- stara predavanja sa sveučilišta, i dođe mi smiješno…”

“Meni je potrebno da s nekime govorim, a žena me ne razumije, sestara se bojim, ne znam zašto, bojim se da će mi se smijati, zastidjeti me…”

“Jučer su doktor i naš Andrej bili u klubu i opet su prokartali. Vele da je Andrej prokartao dvjesta rubalja.”

“Vidiš li, mila moja, Nataša veli da Bobik nije sasvim zdrav, pa zato… Ukratko, ja ne znam, meni je sasvim svejedno.”

Olga

Najstarija sestra, ispijena poslom učiteljice u gradskoj školi, sanja o udaji kao jedinom sretnom rješenju. Na kraju biva promaknuta u upraviteljicu, iako cijelo vrijeme mrzi taj posao i radi od jutra do sutra. Dobiva državni stan u koji seli s Anfisom te ostaje neudata, u vječnom pitanju što dalje i oko čega se vrti njihov život, jer joj je Moskva iskliznula kroz prste, kao njezin jedini ideal i nada

“Ma tko me zaprosio, udala bih se, samo neka je pristojan čovjek.”

“Takav me postupak muči, ja se osjećam bolesna, ja prosto klonem duhom!”

“A ja sam se postarala, omršavjela, valjda zato, što se u školi ljutim na djevojčice.”

“Ona stanuje u gimnaziji; ona je upraviteljica, cijeli je dan zaposlena”

“Ništa se ne zbiva po našoj volji. Ja nisam htjela biti upraviteljica, pa ipak sam postala. Nije mi, dakle, suđeno da budem u Moskvi…”

Maša

Melankolična i ogorčena očitom malograđanštinom koja ju okružuje, propada joj brak u koji je ušla prerano, s čovjekom koji joj se drastično promijenio u očima, zaljubljena u Veršinjina. Najtemperamentnija sestra, sklona naletima tuge i beznađa, na kraju i njezin voljeni Veršinjin odlazi s vojskom, a ona opet ostaje u raljama svojeg braka. Netrpeljiva prema svojoj šogorici i vrlo brzo prozre i predosjeti karakter svakog lika

“U ovom gradu znati tri jezika, to je suvišna raskoš, čak ne i raskoš, nego neki nepotrebni dodatak, poput šestog prsta.”

“Nije bolestan Bobik, nego ona sama…Malograđanka!”

“Taj prokleti, nesnosni život…”

“Mene su udali kad mi je bilo osamnaest godina, i ja sam se svoga muža bojala, jer je bio učitelj, a ja sam tek svršila školu. On mi se tada činio strašno učen, pametan i znatan. A sada više nije tako, nažalost.”

“Volim, dakle to je moja sudbina…I on mene voli…”

Irina

Najmlađa sestra, na početku ispunjena entuzijazmom i vjerom da je rad smisao života, zapošljava se na telegrafu gdje ju savlada malodušnost i frustracija, udvara joj se Tusenbach za kojega se na kraju pristane udati, iako ga ne voli, a jedan od mladenačkih ideala bio je i brak iz ljubavi i to po mogućnosti za nekog Moskovljanina kada se konačno tamo odsele. No nju su svakako razočarali brojni ideali, uključujući i život u radu koji ju je dotukao i otupio. Također joj se udvara i Soljoni kojega ne podnosi i udaljava se od njega te on dan prije njezinog vjenčanja usmrćuje njezinog zaručnika u dvoboju.

“Čovjek treba da se trudi, da radi u znoju lica svoga, bio on tko mu drago, i samo je u tome sav smisao i cilj njegova života”

“Umorna sam, Ne, ne volim ja telegraf, ne volim.”

“Ono, što sam tako željela, o čemu sam sanjarila, upravo toga ovdje nema. Rad bez poezije, bez misli…”

Nataša

Malograđanska Andrejeva žena koja se zbog svojih kompleksa silovito trudi ostaviti dojam učenosti i elegancije, despotski i sebično dirigira obitelji, vara svog muža s bivšim ljubavnikom. Prepotentna je i sebična, također i paranoično opsjednuta svojom djecom, jer cijelo kućanstvo podređuje njihovim izmišljenim potrebama i prevenciji bilo kakve bolesti za njene podmlatke. Neuka je, osjeća se nesigurno u društvu obrazovanih sestara, ali se i uvjerila da će joj prezime Prozorov pomoći nadvladati te prepreke

“Ona nije ni za što. Ona je seljanka, treba da živi na selu…Ja volim red u kući! Suvišne čeljadi u kući ne smije biti!”

“U tvoju sobu reći ću da se preseli Andrej sa svojom violinom – pa neka tamo pili! A u njegovu sobu smjestit ćemo Sofijicu. Čudo, divno dijete!”

“Mila moja, nimalo ti ne pristaje taj pojas…To je neukusno.”

Kuligin

Mašin muž pun formalizma, uskogrudan i skolastičan, ne može zadovoljiti intelektualne potrebe svoje supruge, ostaje ograničen unutar svojeg zadovoljstva koje lako postiže pa čak niti ne reagira burno kad sazna za Mašinu prevaru jer je uvjeren da je poredak stvari nužan i nepromjenjiv, a time i dobar. Tješi se starim rimskim idealima i poslovicama, a ponašanje drugih likova komentira školskim žargonom, odnosno, kroz ocjene i opaske

“Ništa zato, neka se isplače, neka… lijepa moja Maša, dobra moja Maša…”

“A meni, eto, kroz sav moj život, sve polazi za rukom, ja sam sretan, imam čak orden Stanislava drugog reda”

“Šta ćemo! Takav je običaj, to je modus vivendi. Naš direktor brije brkove, pa sam se i ja obrijao, čim sam postao inspektor…. Ja sam zadovoljan. S brkovima ili bez brkova, ja sam podjednako zadovoljan…”

Čebutikin

Vojni liječnik kojega su napustile sve životne nade, prezentira figuru neodgovornog konformizma jer obnaša visoku dužnost bez adekvatnih znanja i ikakvog angažmana na samome sebi. Jedna od njegovih najčešćih rečenica je da je sve svejedno te se upravo kroz takav nihilizam lišava odgovornosti, a na duši nosi i smrt nekoliko osoba koje nije bio u stanju izliječiti

“Meni će skoro biti šezdeset godina, ja sam starac, usamljen, ništavan starac…”

“Misle da sam ja doktor, da umijem liječiti svakojake bolesti, a ja ne znam ama baš ništa, sve sam zaboravio što sam znao”

Soljoni

Zapovjednik štaba, ličnost koja šokira zbog svojih neumjesnih i neobičnih doskočica, mračnog pogleda na život, te je spreman beskrupulozno na sve. Stavlja mirise na ruke koje očito mirišu na smrt jer na kraju ubije Tusenbacha koji mu je prepreka za Irininu ljubav, iako je očito da ga ona ne podnosi. Kroz dramu se često referira na Ljermontova, bilo kroz poetički senzibilitet ili kroz način života, odnosno strastvenost i dvoboje

“Da je to dijete moje, ja bih ga ispekao na tavi i pojeo.”

“No ja imam karakter Ljermontova…kako vele…”

“Pa ipak ja sam pošteniji i plemenitiji od mnogo, mnogo njih.”

“Maloprije ubijen je barun u dvoboju.”

Tusenbach

Barun koji se trsi zagovarati radničke ideale, a slaganje s Ireninim ideologijama projicira u bezuvjetnu ljubav prema njoj. Također je svjestan da ga Irina ne ljubi, ali to ne umanjuje njegovu požrtvovnost i strast prema njoj. Suprotstavlja se Veršinjinovoj utopijskoj viziji budućnosti i smatra da život vječno teče unutar svojih prirodnih zakona, a kad je već tako, treba samo raditi i sa zadovoljstvom gledati plodove vlastitoga truda

“Pet godina sam razmišljao i naposljetku sam odlučio: radit ću.”

“Bar jedan dan da mi je u životu provesti u radu, tako da uveče dođem kući, da se umoran svalim na postelju i zaspim odmah.”

“…život će ostati kakav je i bio; on se ne mijenja, ostaje stalan, držeći se svojih vlastitih zakona, do kojih nama nije stalo, ili bar, kojih vi nikada nećete spoznati.”

“Sutra ću te povesti sa sobom, radit ćemo, bit ćemo bogati, moja će maštanja oživjeti. Samo da nije jednoga: ti me ne voliš!”

Veršinjin

Major u četrdesetim koji sestre poznaje iz njihova djetinjstva, ima nesretan brak sa suicidalnom ženom te vjerujatno uslijed toga pokazuje naklonost prema Maši koja je poput njega u nesretnome braku. Slažu se i intelektualno, a dodatni zanos stvara i njegov moskovski život. Budućnost vidi katarzično, vjeruje da će doći nova pokoljenja koje će se izdići iznad zla i primitivnosti, te da će živjeti u idealnom svijetu.

“Evo ovakvih kakve ste vi, sada u gradu ima samo tri, no u kasnijim će ih naraštajima biti više, sve više i više”

“Za dvjesta, trista, najkasnije za tisuću godina – ne radi se tu o roku – nastat će nov, sretan život.”

“Lica se više ne sjećam, ali da je vaš otac, pukovnik Prozorov, imao tri male djevojčice, toga se izvrsno sjećam”

“Ja imam ženu, dvije djevojčice, usto mi je žena boležljiva gospođa, i tako dalje;no, a da mogu život početi iznova, ne bih se ženio…”

[Maši] “Ja vas volim, volim, volim…Volim vaše oči, vaše kretnje, koje mi dolaze u san…”

Anfisa

Stara dadilja koje se Nataša na kraju želi riješiti pa ju Olga vodi sa sobom u državni stan. Stara je i nemoćna te joj je Nataša ulila jak strah od napuštanja, no kako je cijeli život s poštenim i dobro odgojenim sestrama, one je ne zaboravljaju i konac svog života proživljava u miru, upravo s jednom od njih

“Kad izmognem, svi ćete reći: ajd otale! A kamo da pođem? Kamo?”

“Stan veliki, državni i ja ti u njemu imam sobicu čitavu i krevetić. Probudim se koji put noću i – o Gospode i majko Božja, nema na svijetu čovjeka sretnijeg od mene!”

Bilješka o piscu

Anton Pavlovič Čehov rođen je 1860. u Taganrogu u Rusiji. Završava gimnaziju u rodnom gradu te upisuje Medicinski fakultet u Moskvi. Bio je srčani bolesnik premda je bio liječnik. Oženio se glumicom O.L. Knipperovom.

Još kao student bavio se pisanjem. Osim što je pisao drame, bio je pripovjedač i novelist. Najbolja njegova djela su novele i pripovijesti. Za života surađivao je s velikim opernim redateljima. Čehov je uvelike utjecao na razvoj moderne dramske književnosti.

Poznat je kao dramski pisac i tvorac antiteatralog kazališta i psihološke drame. Njegova najpoznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli, O ljubavi, Zaručnica.

Pisao je i kratke humoreske o otuđenim ljudima koje je društvena zbilja izobličila. Fabule njegovih djela jednostavne su i bez velikih junaka i velikih zbivanja. Pisao je drame od komičnih jednočinki, a kasnije s više činova.

Čehov umire u lječilištu Badenweiler 1904. godine.