Tko vjeruje u rode još

“Tko vjeruje u rode još” roman je za djecu mlade književnice Nade Mihoković Kumrić. Kako sam naslov romana kaže, radi se o nezgodnim pitanjima koja djeca, kako odrastaju, postavljaju roditeljima. Vesela četveročlana obitelj koju čine mama, tata, sestre Valentina i Katarina povećat će se za još dvije članice, a u romanu se prati njihov nastanak i razvoj u majčinu trbuhu.

Pripovjedač priča u prvom licu, a pripovijeda se iz vizure još nerođenog djeteta koje opisuje stanje u svojoj obitelji. Priča nam o svojoj mami, tati i sestrama. Iz tih priča saznajemo puno o životu glavnih likova – mama i tata su veseli i ne previše strogi roditelji, Valentina (za koju se u knjizi češće rabi nadimak Tina) je u pubertetu i muče je problemi prvih zaljubljenosti, dok je Katarina (poznatija kao Rina) znatiželjno dijete vrtićke dobi. Osim ovih glavnih likova, govori se još i o baki te ponekim Tininim i Rininim prijateljima (Sanja, Ivana, Luka, Ivan), a neka su poglavlja knjige isječci iz majčinih ili očevih sjećanja. Najčešće se prisjećaju svog djetinjstva provedenog u Podravini. Jedan dio radnje odvija se i ondje, što je posebno zanimljivo zbog promjene u načinu pisanja – umjesto hrvatskog standardnog u ovim se ulomcima, pogotovo u bakinu govoru, govori se bogatim kajkavskim narječjem.

Glavninu  radnje ipak čini gore spomenuta uža obitelj i događaji unutar nje. Jasno je da se radi o mladoj obitelji ispunjenoj ljubavlju, iako i u njoj ponekad dolazi do razmirica. U tome prednjače Tina i Rina, a većinski je razlog tome njihova dobna razlika. Rina je radoznala i zanima je sve što Tina ne želi podijeliti s njome, ali i ne samo to. Mamu neprestano zapitkuje pomalo neugodna pitanja koja su uglavnom vezana uz nastanak djece, a na koja joj mama odgovara pričom o rodi. Iako je isprva povjerovala i pisala rodi pismo kako želi sestru, kako radnja odmiče Rina saznaje sve više pravih i istinitih informacija o nastanku djece koji nemaju veze s rodom. Budući da je Rina još jako malo o dijete, njezina pitanja najčešće su jako smiješna pa romanu ne nedostaju ni humoristični elementi.

Tematika kojom se knjiga bavi jako je zanimljiva jer se svaki roditelj kad-tad nađe u (ne)prilici da ga dijete upita nešto što je pomalo teško objasniti. Mnogi pritom posežu za pričom o rodi, kako je učinila i Rinina majka. Ipak, djeca vrlo brzo shvaćaju da se radi o pojednostavljenoj verziji i da roda zapravo ne postoji. Nada Mihoković-Kumrić svojim je čitateljima priuštila zabavan roman koji će ih nasmijati, ali i poučiti.

Kratak sadržaj

Roman započinje razgovorom između mame i tate iz kojega doznajemo da je mama odvjetnica. Tata joj govori kako je zvala njezina mama da je podsjeti na bakinu godišnjicu smrti. Mama se rastužila jer je shvatila kako je rijetko u Podravini i kako joj sve više nedostaje rodni kraj dok je u Zagrebu. Sjetila se kako je, kao mala djevojčica, prvi put došla u Zagreb. Budući da je bila djevojčica sa sela, a u Zagrebu je toga dana bilo vruće i uz to su je žuljale cipele, mama ih je odlučila skinuti i bosa hodati po gradu. Ljudi su je čudno gledali i tada joj Zagreb nije ostao u lijepom sjećanju. Ipak, to se promijenilo i sada ne može zamisliti život nigdje drugdje. Tata se sjetio kako se, prvi puta kad je upoznao maminu baku, dogodio incident u samoposluzi. Baka je ušla u samoposlugu kako bi si kupila nešto za jesti. Budući da je prodavala sir i vrhnje u Zagrebu, imala je svoju pletenu košaru i začudilo ju je kad joj je prodavačica u samoposluzi pružila metalnu košaru. Baka se na to čak i uvrijedila, pa rekla da je njezina košara puno ljepša. Mama i tata su se sa smijehom prisjetili ove priče.

U idućem nam poglavlju pripovijeda još nerođena beba koja opisuje članove svoje buduće obitelji. Priča o tome kako njezina mlađa sestra Rina silno želi sestru koja će se neprestano s njome igrati jer starija Tina više to ne želi. Mama joj je u šali savjetovala da napiše pismo rodi, ali Rina još nije znala sva slova pa je pomoć tražila od Tine koja joj rekla da je pisanje rodi bez veze. Rina ništa nije razumjela i bila je zbunjena jer joj je Ivana iz vrtića rekla da nikad nije pisala rodi, a svejedno ima brata i sestru. Počela je sumnjati u rodinu djelotvornost.

Nakon toga beba je začeta. Priča o svom nastanku i svoja prva tri dana u majčinoj utrobi. Potom se nastavlja priča o njezinoj obitelji. Rina i dalje ne odustaje od pisma rodi i ispituje Tinu zašto ona to ne želi. Međutim, Tina razmišlja o nečemu drugom i Rina joj samo smeta. Tina misli o Ivanu, novom dečku iz razreda koji joj se već neko vrijeme sviđa, ali se prema njoj ponaša čudno, jer počeo je na nju nasrtati. Bila je zabrinuta zbog toga i nije znala što da osjeća prema njemu. Rina je nacrtala sestru kakvu bi željela imati i pokazala mami. Nakon toga zajedno su napisale pismo koje je tata trebao poslati rodi. Mama i tata šalili su se u vezi pisma, ali mama je priznala da je počela osjećati nekakve čudne simptome – umor i pojačan apetit. Rinu je zanimalo kad će roda odgovoriti na pismo, a mama joj rekla da bi to moglo biti uskoro. Strašno ju je zanimalo kako djeca nastaju i mami je iznosila neke sulude teorije koje je čula od svoje vrtićke prijateljice Ivane. Nije prošlo puno vremena nakon što je Rina saznala istinu i da, ako želi sestru, ne treba pisati pismo rodi, nego mami i tati.

U međuvremenu mamine sumnje u vezi trudnoće bile su sve veće i s tatom se šalila kako se čini da je ono pismo uistinu stiglo do rode. Isprva joj nije vjerovao, ali i on je s vremenom počeo primjećivati simptome, a to su primijetile i Tina i Rina. Kad je mama otišla povraćati u kupaonicu, Tini je bilo jasno o čemu se radi, a tata joj je to i potvrdio. Beba je bila sve veća i veća, a osim članova obitelji, majčinu trudnoću sada primjećuju i drugi.

Ubrzo je bebino postojanje potvrdila i liječnica. Tata nije bio sretan zbog vijesti i mami je predlagao neka rješenja koja joj se nisu sviđala. Mama je, međutim, bila sretna prinovom. Kad su došli kući rekli su Rini da smisli ime za brata ili seku, a navečer je Rina od mame tražila da joj pročita priču pod naslovom “Kako djeca dolaze na svijet “iz Modre laste. Otkrila je mami da je Modru lastu dobila od Ivane. U priči se nalazila prava istina o nastanku djece i njome su mitovi o rodama za Rinu u potpunosti prestali biti istina.

Mama je usnula čudan san u kojemu su je pratile dvije male djevojčice i govorile joj da je ona njihova mama. Ona to nije bila, pa je bježala od njih, ali one su je i dalje pratile. Kad se probudila, ispričala je tati sve o snu. Mama je počela sumnjati na blizance i otkrila je tati da zbog poslovnih obveza još nije stigla  obaviti ultrazvuk kojim bi se vidjelo postoji li mogućnost da nosi blizance.

Tina je prijateljica u školi otkrila da je ona simpatija Luki iz osmog razreda. Isprva joj nije vjerovala. Luku je poznavala još od malena. Srela ga je u samoposluzi dok je kupovala s mamom. Tada su bili još jako mali, ali Luka se jako svidio Tini i cijelo vrijeme ga je gledala. Kad ga je pitala kako se zove, bio je bezobrazan prema njoj, a ona mu je isplazila jezik. Luka ju je tada zapamtio i sa simpatijom je se sjećao.

Mami se za vrijeme trudnoće uvijek povećavala čežnja za rodnom Podravinom. Tako je bilo i ovog puta. Često su posjećivali baku. Tako je prilikom jednoga njihova posjeta Podravini Rina zamijetila da se nešto čudno događa s bakinom kravom Cifrom. Baka joj je otkrila da je to zato što će Cifra imati tele. Rinu je zanimalo kako je tele nastalo i htjela je gledati kako će doći na ovaj svijet, ali tata i baka nisu na to gledali s odobravanjem. Ipak, kad je došao veterinar, rekao je da nema ništa loše u tome da Rina i Tina uživo vide ono o čemu bi samo čitale u knjigama.

Ubrzo se svi počinju radovati bebi čiji je dolazak na svijet bio sve bliži. Tata je priznao mami da bi htio dječaka. Ljutio se na mamu jer još uvijek nije otišla na ultrazvuk pa još nisu bili sigurni oko broja djece koje nosi.

Na Valentinovo, Tina je prebirući po knjigama pronašla neobičnu razglednicu. Nije mogla prepoznati čiji je to rukopis. Tada se na vratima začulo zvono, a vrata je otvorila Rina. Na vratima nije bilo nikoga, samo ostavljena crvenu ružu s porukom. Mama je pružila ružu Tini, a ona je otišla u sobu kako bi na miru pročitala poruku.

Jednoga dana Tina je, prevrćući po staroj škrinji na tavanu, pronašla stare fotografije koje je potom donijela u dnevni boravak. Zanimala ju je fotografija na kojoj je stajao čovjek s konjem. Tata joj je otkrio da se radi o Tininu pradjedu, odnosno njezinu ocu. On se na tome konju vratio iz rata. Baka se sjećala i imena konja – Eleazar. Sjetila se da je njezin sin, Tinin i Rinin pokojni ujak, o tome napisao priču. Tata im je tu priču i pročitao. Radilo se o uistinu posebnom konju koji je bio izrazito vezan uz bakina oca i samo je njega slušao. Imao je jednu manu – nikad nije mogao proći pored raspela. Tkogod da ga je vodio, Eleazar je stao uvijek na istom mjestu i nije htio učiniti ni korak naprijed. Ipak, bakin otac ga je uvijek uspio nagovoriti da krene. Davao mu je kockice šećera. Međutim, to nije upalilo nikome drugome. Bakina je majka zbog toga bila ljuta i htjela ga prodati, no kadgod bi ga odveli na sajmište, konj bi nekako uvijek nalazio put kući. Bio je uistinu neukrotiv. Jednoga je dana došao neki čovjek koji je otkrio zašto je Eleazar takav i zašto ne može proći pored raspela. Naime, njegova je uloga u ratu bila da prenosi ranjenike, a kako bi se znao orijentirati, pomagalo mu je raspelo. Ponekad je satima čekao kod raspela na nove ranjenike. Nakon toga, nitko se više nije ljutio na njega i svi su znali da se radi o izvanrednom konju.

Mama je opet usnula isti san. Opet je sanjala dvije djevojčice koje su je pratile i vikale joj da je ona njihova mama. Kad se probudila,  ispričala je tati sve o snu, a on ju je i ovaj put korio što još nije otišla na ultrazvuk. Ubrzo je beba u majčinoj utrobi primijetila nešto čudno – imala je društvo! Kad je i tata usnuo da mu je žena rodila blizance, rekao je mami da hitno mora na ultrazvuk što je ona i učinila, a doktor joj je potvrdio – nosila je blizance. Jedna beba bila je djevojčica, a drugoj se spol još nije mogao dobro vidjeti. Tata se nadao da je dječak.

Mama je odlučila još jednom posjetiti svoj rodni kraj. Uživala je u šetnji, sretala je poznanike i razgovarala s njima, a neka mjesta su joj posebno budila sjećanja. Ubrzo joj se u šetnji pridružio i tata i oni su zajedno oživjeli sretne i smiješne uspomene svojih djetinjstava. Sa spoznajom da mama nosi blizance članovi obitelji nosili su se različito  –  Rina je bila sretna, Tini je bilo svejedno, a kod  tate je  prvotno oduševljenje zamijenila zabrinutost. Ta je faza, nasreću, kratko trajala i ubrzo se i on počeo sve više radovati prinovama. Bebe u trbuhu počele su komunicirati pa smo tako doznale da jedna više voli knjige i uživa kad mama čita, dok je druga šminkerica.

U međuvremenu se Tinin odnos s Lukom sve više razvijao. Znala je da će je pozvati van za svoj rođendan, a tako je i bilo. Nije znala što da mu pokloni i dugo se premišljala, a na kraju se odlučila za medaljon u obliku srca u kojega je stavila svoju sliku. Kad su se trebali naći, Tina se uredila – oprala je kosu, obukla nova majicu, čak je posudila i malo majčina parfema. Luka je bio oduševljen poklonom. Rinu je sve više zanimao odnos koji su Luka i Tina imali. Tako je jednoga dana naišla u trenutku dok  je Tina pisala svoj dnevnik. Vidjela je nacrtano srce i počela je provocirati, sve dok joj Tina nije odlučila iskreno ispričati sve što je zanima o Luki. Čak ni nakon što joj je Rina otkrila da je Ivan, u kojega je Tina prije bila zaljubljena, pričao kako pati za njome, Tina nije reagirala. Zaključila da je uistinu zaljubljena u Luku.

Iako se obitelj  složno dogovorila oko imena blizanaca (Ana i Petar), zatekle su ih drugačije vijesti. Mama je rodila dvije djevojčice – Anu i Mariju. Roman završava kratkom tatinom porukom mami u kojoj joj kaže kako su se snovi koje su oboje sanjali obistinili.

Vrsta djela: roman za djecu i mlade

Vrijeme radnje: suvremeno doba

Mjesto radnje: Zagreb, Podravina

Likovi: Mama, Tata, Rina, Tina, Baka, Sanja, Ivana, Luka, blizanke Ana i Marija…

Analiza likova

Mama je uspješna odvjetnica koja puno vremena i pažnje posvećuje svome poslu, ali ne zanemaruje svoju djecu niti brak. Uspješna odgaja djecu iako je ponekad zatečena njihovim pitanjima. Ne zna što bi im točno odgovorila, ali je strpljiva pa na kraju ipak pronađe prave riječi. Vezana je za svoje rodno mjesto u Podravini. Unatoč tome što godinama živi u Zagrebu, često odlazi tamo gdje je odrasla. Osjećajna je i ljubazna, a najdraža razonoda su joj šetnje.

Tata se isprva nije veselio prinovi pa je na nju malo čudno i uplašeno reagirao. Unatoč tome, na kraju je pokazao da mu je drago i bio je uistinu sretan zbog dolaska novih članova u obitelj. Nalazi vrijeme za igru sa svojim kćerkama, kao i za vrijeme za ženu. Posebno voli svojim kćerkama vezivati vrpce na pletenicama, što otkriva i njegovu nježnost u odnosu prema djeci. I on je, kao i mama, emocionalno vezan za svoju Podravinu pa uživa u vikendima provedenim ondje.

Rina je zaigrana i vesela djevojčica. U vrtiću se druži s prijateljicama od kojih neprestano doznaje neke novosti o svijetu koji je okružuje, a jedna od nezaobilaznih tema je ona o nastanku djece. Iako je isprva povjerovala u priču o rodi, kasnije je sama doznala da to nije istina. Iz toga se vidi da je pametna i da unatoč tome što je još jako mala, dobro razumije neke temeljne životne zakonitosti. Jako je radoznala i trudi se saznati što više, a često svojim roditeljima postavlja smiješna i pomalo neugodna pitanja.

Tina je učenica šestog razreda. Za razliku od Rine, ona nije toliko opterećena rodama. Muče je prve ljubavi i nerazumijevanje na koje nailazi u svijetu oko sebe. Počinju joj se događati i prve tjelesne promjene. Iako joj se Luka sviđao dok je bila još jako mala, zaboravila je na njega. Kad je on pokazao svoju zainteresiranost, ni Tina nije ostala ravnodušna. Njihov se odnos s vremenom razvio u pravu ljubavnu vezu u kojoj su oboje pokazali da su zreli. Iako se čini nezainteresirana za događaje u svojoj obitelji, Tina voli sve njezine članove (uključujući i Rinu, koja je neprestano gnjavi).

Bilješka o autoru

Nada Mihoković Kumrić rođena je 1951. godine u Novigradu Podravskom.

Završila je gimnaziju u Koprivnici, nakon koje je upisala i diplomirala na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu te magistrirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Još u mladosti radila je u školskim listovima i surađivala na radiju, dok je prozu počela objavljivati 1984. godine. Radove za odrasle objavljivala je u raznim časopisima, dok je prozu za djecu objavljivala u časopisima za djecu i mlade, poput “Modre laste”, “Smiba”, “Radosti” i ostalih. Objavljivala je priče i u zajedničkim zbirkama, čitankama i zbornicima.

Njezin prvi roman bio je “Lastin rep” i već je za njega 1995. dobila nagradu Mato Lovrak za najbolji dječji roman. Za ovu knjigu je 2008. napisala i nastavak “Rep, ali ne lastin”.

Njena ostala djela za djecu i mladež su romani “Mrazovac”, “Tko vjeruje u rode još” i “Vjetar kroz kosu” te zbirke priča “Mjesto pod suncem”, “Vrijeme je”, “Uvijek nada” i “Kroz staklene oči”.

Njen roman za odrasle “Prilagođeni” preveden je na engleski jezik.

Nada Mihoković Kumrić danas živi u Velikoj Gorici.

Autor: I.B.