Tko me je vodio u prašume Konga

“Moja Zlatna dolina” zbirka je pripovijesti u kojima je autorica ispričala kako je provela djetinjstvo u Požegi. Knjiga sadrži dvije cjeline: “Moja Zlatna dolina” i “Rastanak sa Zlatnom dolinom”.

Sve priče su dakle, autoričine autobiografije. Ona je opisala svoj život u Požegi u najranijim danima svoga života. Požega je lijepi mali gradić kojeg su zbog svoje ljepote prepoznali i stari Rimljani te su ga prozvali Valis aurera, što znači Zlatna dolina.

“Tko me je vodio u prašume Konga” je priča iz prve cjeline “Moja Zlatna dolina”.

Tko me je vodio u prašume Konga

Jednoga dana mama je odlučila ispržiti kavu, a kada je bila gotova, usipala je zrnca u limenku i rekla Zlati da stavi limenku tamo gdje ona inače stoji.

Kako je Zlata nosila limenku, tako joj je mama priopćila da će imati goste, doći će im Lermanovi. Zlata se toliko zbog toga oduševila da joj je limenka pala na pod i zrnca su se prosipala po podu poput crnih kukaca.

Zlata, naime, ima deset godina i veselo je i razigrano dijete.

Dragutin Lerman poznati je svjetski putnik. Istraživao je mnoge nepoznate krajeve, a već kao devetnaestogodišnjak otišao je iz Požege s engleskim novinarom Stanleyjem i njegovom ekspedicijom istraživati afričku državu Kongo.

Tako je u Africi proveo s manjim prekidima dugih četrnaest godina. Kada se vratio u domovinu zdravlje mu je bilo narušeno. Prebolio je malariju i njezine je posljedice osjećao cijeli život.

Zlata je neizmjerno voljela Dragutina. Njegove priče o životu i zanimljivim događajima iz udaljenih zemalja pratila je s oduševljenjem.

Dragutin je uvijek dolazi sa svojom suprugom Hedvigom koju su djeca također voljela. Od milja su je zvali Heca. Heca je uvijek bila vesela i nasmijana i jako je voljela životinje. Zlata se i danas sjećala kako su njezini džepovi uvijek bili prepuni hrane za životinje te je uvijek bila spremna na zabavu i igru. Imala je samo jednu manu, bila je već odrasla.

Zlata je u dahu slušala zanimljive priče o Dragutinovim putovanjima, a u mašti je i sama putovala tim mjestima. Tako je upoznala zanimljive ljude, lijepe krajeve te neke nove biljke i životinje. Divila se tamošnjim ljudima kako su mogli jednostavnim predmetima izraditi predivne predmete.

Slušala je Zlata i o opasnim putovanjima, o plemenskoj poglavici i o prepoznatljivim afričkim bubnjevima. Kada bi već bilo kasno, majka ju je budila iz tog svijeta maštanja i uputila u postelju na počinak.

Lerman je bio jako duhovit čovjek. Uvijek kada bi dolazio, Zlatu bi pozdravio specifičnim pozdravom koji je bio namijenjen samo njoj. Taj pozdrav bio im kao svojevrsna lozinka, a išao je ovako: “Još nas ima, ima Hrvata, živjela nam naša Zlata”.  To je bio dio stiha jedne pjesme Augusta Šenoe, a Lerman ju je za ovaj slučaj malo prepravio, dodajući i svoj stih.

Te večeri kada je Zlata prosipala kavu iz limenke, Dragutinu je Zlata rekla da je taj dan navršila deset godina. Dragutin ju je odmah poslao svojoj kući da donese šampanjac koji će piti odrasli i nešto slatkiša za djecu.

Pošto je već bilo kasno navečer, Zlatu je pratila kućna pomoćnica Kata. Zlata je znala da će se Kata koja je tek nedavno stigla sa sela, jako iznenaditi kada u kući ugleda veliku zbirku afričkih predmeta.

Kada su ušle u kuću, već na samom ulazu netko je upitao “Tko je to?”, a Kata se toliko prepala odmah pomislivši na duhove ili lopove, da je istrčala s fenjerom iz kuće i Zlatu ostavila samu u mrklom mraku. No, to je samo bila Dragutinova papiga koja je znala pričati. Kasnije su se svi smijali kako se Kata preplašila, a ona i dalje nije mogla vjerovati da papige mogu pričati.

Kako je odrastala, Zlata je sve više pratila život Dragutina Lermana koji joj je sada već bio pravi prijatelj. Nakon što se vratio iz Konga, bio se posvetio raznim poslovima i bio je jako uspješan. Tako je osnovao banku, imao rudnik ugljena, a i tvornicu briketa (briketi su bili najkvalitetniji ugljen).

Kada se život Lermana činio posve idealan, dogodile su se nesreće. Propale su banka i tvornica, a voda je preplavila rudnik. Da bi sve bilo još gore, izgorio mu je i stan, a on i žena jedva su se spasili.

Sva ta nesreća ostavila je na Lermanu traga. Suprugu je odveo kod roditelja, a on se zaputio u svijet, vrativši se svojim lutanjima. Nakon nekog vremena smirio se u Bosni, u malom gradiću Kreševu, gdje je postao iznimno cijenjen. Tamo se bavio istraživanjem bakrene rudače.

Ubrzo mu se zdravlje pogoršalo, a i srce mu je bilo slabo te je umro 1918. godine. Pokopan je u Kreševu kako je i želio.

Posljednji susret Zlate i Lermana dogodio se par godina nakon što je napustio Požegu na zagrebačkom željezničkom kolodvoru. Zlata je primijetila da je dosta zapušten i vrlo skromno odjeven. Iako mu situacija nije bila laka, bio je spreman za šalu te je Zlatu pozdravio onim njihovim starim pozdravom: “Još nas ima, ima Hrvata, živjela nam naša Zlata”.

Zlatu je jako dirnulo to što je Lerman i u velikoj nevolji bio spreman na šalu. Stisnuo joj je obje ruke i nestao. Bio je posljednji susret Zlate s ovim velikim čovjekom.

Vrsta djela: autobiografija

Vrijeme radnje: kada je Zlata bila desetogodišnja djevojčica pa sve do nekoliko godina unaprijed

Mjesto radnje: Požega i Zagreb

Likovi: Zlata, Dragutin Lerman, Hedviga, Kata, Zlatina majka

Analiza likova

Zlata – vesela, zaigrana i maštovita djevojčica. Vrlo lako mogla se uživjeti u priče Dragutina Lermana pa joj se činilo kao da s njim putuje Kongom. Pokazala je svoju nestašnu stranu kada je sa sluškinjom Katom išla do Lermanove kuće. Unaprijed je znala da će se Kata prestrašiti svega što ondje bud ugledala, ali ju je pustila da prva uđe u kuću jedva čekajući da vidi prestrašenu Katu.

Dragutin Lerman – cijela pripovijest zapravo je njegov životopis. Bio je veliki i poznati istraživač. Već kao devetnaestogodišnjak uputio se u Kongo gdje je ostao čak četrnaest godina s manjim prekidima. Bio je najstariji sin od šesnaestero djece, a kada je završio trgovačku školu otišao je putovati pješice Europom ne bi li stekao iskustva kod trgovaca. Tada kada se vratio u domovinu danju bi radio kao trgovački putnik, a noći bi posvetio knjizi neprestano učeći. Bio je iznimno uporan i darovit, već prije nego je navršio devetnaest godina znao je pričati engleski, francuski i njemački te nešto španjolskog jezika. No, njegov život svakako je obilježilo putovanje u Kongo. Kada je pročitao u jednim francuskim novinama da se engleski novinar Henry Morton Stanley sprema istražiti prašume Konga, odmah se priključio ekspediciji. U četrnaest godina neko je vrijeme bio i guverner Istočnog Konga. Kada se vratio u domovinu posvetio se poslovima, otvorio banku i rudnik, ali kada mu je sve propalo, ponovo se uputio u svijet. Nekoliko godina nakon toga smirio se u malom gradiću Kreševu u Bosni gdje je naposljetku 1918. godine umro i pokopan.

Kata – seoska djevojka koja je pomagala Zlatinoj majci u kući. praznovjerna je i neuka, pomislila je da je papiga koja govori duh. Anegdote s njom daju šaljivi tom onoj pripovijetki.

Bilješka o autoru

Zlata Kolarić-Kišur rodila se 1894. godine u Slavonskom Brodu. Odrasla je u Požegi, gradu kojeg su Rimljani nazvali “Zlatna dolina”, od kuda i naziv za njezino djelo u kojem je opisala svoj život.

1919. godine preselila se u Zagreb gdje je pohađala djevojačku i žensku stručnu školu. Književnošću se počela baviti 30-ih godina prošlog stoljeća kada je počela pisati kratke priče, igrokaze i stihove za djecu.

Izvedeni su njezini brojni igrokazi, a veliki uspjeh postigla je i drama za odrasle “Povratak”. Autobiografske pripovijesti “Moja Zlatna dolina” objavila je 1972. godine.

Umrla je 1990. godine u Zagrebu, u 96. godini života.

Autor: M.L.