Roman Tijesna zemlja priča je o životu ljudi na malenom komadiću istarske zemlje. Kroz 20 poglavlja izmjenjuju se godišnja doba, ljudi, rođenja, smrti, događaju se promjene, događa se život. Radnja se odvija na teritoriju sela Rakalj u kasnom 19-om stoljeću, u doba Austro – Ugarske Monarhije.
Balota svojim romanom nastoji portretirati one ljude koji nisu bili zabilježeni u povijesnim analima, no svejedno su bili akteri od kojih su neki u oblikovanju povijesti sudjelovali aktivno, a neki pasivno. Radi se o malenim ljudima koji u vrtlogu vremena i promjena koje ono nosi, nastoje pronaći svoje mjesto pod suncem. Njih more svakodnevne brige koje su vezane za zemlju, njihove obitelji i rodbinu; običaje, rođenja i smrti. Pisac je svojim djelom dotaknuo u ono najdublje što čovjek nosi u svojoj duši i to pretočio u lirske prizore.
Likovi koje susrećemo u romanu čitatelja ne ostavljaju ravnodušnim. Kako raste radnja s njom raste i povezanost prema likovima. Sudbina malog čovjeka tiho ulazi u srca čitatelja i osvaja svojom toplinom. U njihovim života izmjenjuju se procesije, veselja, ali i oni najtužniji trenuci. Svaki glavni lik unutar romana kvalitetno je portretiran na nekoliko razina, a likovima seoskih čudaka, poput Jure Matesine, Balota posvećuje posebnu pažnju. Kroz liričke opise promatramo život istarskog seljaka, njegov položaj u odnosu na grad. Iako je roman pisan standardnim jezikom, likovi progovaraju svojim dijalektom što romanu daje posebnu notu zavičajnosti.
U romanu postoje odjeci narodnih pjesama, razgovori, samotna razmišljanja o čovjeku, trudu, Bogu, pravdi i promjenama koje dolaze. Roman je izgrađen u obliku liričnih životnih priča seoskih ljudi koje portretiraju narodni život stare Istre. Tomu posebno pridonose scene poput susreta seljaka u mlinu, pravljenja ulja, procesija i izrade lonaca.
Na početku u radnju nas simbolično uvodi Škabićev hrast i njegova sudbina. To drvo je alegorija okupljanja, prisjećanja i misli s koje će krenuti priča o trima generacijama obitelji Gašpić. Život je odlučio da će se braća Gašpić razdvojiti i ići tražiti sreću svatko na svoju stranu. Obojica će zasnovati obitelji koje će sa smrću djece postati manje. U selo tiho i postupno ulaze promjene koje će sa sobom donijeti mnoge prednosti kao i mane. Za sve postoji cijena, pa tako i za to.
Prikazan je tijek događaja koji su uslijedili, koji su postupno mijenjali Istru i njezin položaj u odnosu na ostale zemlje. Život na istarskoj zemlji uglavnom se temeljio na poljoprivredi, stočarstvu i razmjeni dobara. Na taj način odrastale su generacije i generacije. U svijet seoskih sredina ulaze industrijski noviteti: nova odjeća, duhan, prehrambeni proizvodi poput kave i šećera. Razvijanje drugih gradova u Istri probudilo je duboko uspavanog diva – kamenolome. Zbog sve većih potreba za kamenom brojni seljaci napuštaju zemlju i okreću se kamenolomima. Uvoz raznih dobara, novih tehnologija i izvoz kamena povlači za sobom posljedicu korištenja novca. Na tu promjenu selo se teško privikavalo. Dapače ta promjena stvorila je nepovoljnu društvenu klimu. Do tada su međuljudski odnosi bili temeljeni na prijateljskim odnosima, ljudi su jedni drugima vjerovali na riječ, odnosili su se sa poštovanjem i rijetko su poželjeli nešto tuđe. Bili su zadovoljni onime što imaju, a ako nisu imali ili su nešto izgubili, uvijek se pronašao netko tko će im pomoći. Zemlja, koja je bila temelj života, sada je materijalno dobro kojim se trguje.
U Rakalj se doseljavaju brojni stranci iz drugih krajeva, zemljom se trguje i odjednom postaje tijesno. Ljudi sve više guše u dugovima i stvaraju nemoguće kako bi preživjeli. Novac je u Rakalj donio samo nevolje. U pitanje se dovode brojne ljudske vrijednosti u cjelokupnom procesu promjena. Brojni seljaci odlučili su se prepustiti tim novitetima osim Marka Gašpića koji je čvrsto ostao pri odluci da svoju egzistenciju održava radom na zemlji. Zemlja se kroz cijeli roman provlači kao lajt motiv.Važno je očuvati zemlju, zemlja znači život. U suprotnosti tom idealističkom svijetu stoji Markov brat Ive koji je postao rob noviteta i novca. Njegova humanost postupno nestaje sa rastom njegovog gospodarstva. Novac i želja za bogaćenjem pokvarili ga do te mjere da je izdao brata. Obećao mu je u zamjenu, za dio očevog nasljedstva, preuzeti dug kod Poštetke, no na kraju to nije učinio. Na ionako iscrpljenog Marka pala je još jedna briga.
Kroz lik Ive Gašpića, Balota razvija još jednu sliku – odnos seljaka i gradske gospode. Veći gradovi nastojali su svojim utjecajem što više iscrpiti iz siromašnih krajeva, te su oni malo imućniji uvijek stajali uz bok onima na vlasti. U svijetu mirnog seoskog života i onoga što dolazi, razvija se najzanimljiviji lik romana – Tone Gašpić. Kroz njegove oči čitatelj promatra svijet kroz nekoliko razina: razine djeteta koje u svijetu vidi samo ono najljepše, oči mladića koju u svijetu i promjenama vidi puni potencijal za svoj osobni rast, do razočaranog gospodara kuće koji prekasno shvaća prave vrijednosti života.
U romanu radnja teče linearno, a sve se odvija kroz izmjenu godišnjih doba, mogli bismo reći kroz cikluse. Ljudi se rađaju, umiru, žene se, vesele na procesijama, brinu o svojoj egzistenciji, plaču na sprovodima, a na kraju i sami umiru. Opisuju se razne nevolje, tragedije poput smrti djece u obiteljima, pomora stoke kao i otuđivanja iste. Unatoč svemu, zemlja je ta koja će zauvijek ostati. Sve ostalo je prolazno.
Posljednje poglavlje obilježeno je dvama godišnjim dobima: zimom i proljećem. Ona, opet, imaju simboličku ulogu. Označavaju smrt i početak novog života. Ugibanje stoke Marka Gašpića i njegova smrt stoje u suprotnosti radu u vinogradu koji obavlja njegov sin Tone, nova nada obitelji Gašpić. Sađenje nove loze ne znači samo nasljedstvo za nove generacije, već je i sama simbolika nastavljanja porodice na materinskom dijelu zemlje. Posljednja slika rada u vinogradu slikovit je i tužan prikaz osobe koja postaje svjesna što su prave životne vrijednosti, a koliko su malo cijenjene. Život prolazi kao tužan trenutak te velik i svečan u obliku procesija.
Balotin roman dirljiv je oproštaj sa jednom starom kulturom i društvenim odnosima koji su popustili pod naletom novih vremena, te jedino ostaju žive unutar redova njegova romana.
Kratak sadržaj
Na početku romana upoznajemo stanovnike Raklja. Doznaje se kako je na području Raklja smješteno sedamdeset kuća mnogobrojnih obitelji. Obitelji koje su nastanjivale to područje bili su: Grubići, Prcani, Belići, Hodani, Gašpići i Tudori. Članovi tih obitelji međusobno su se miješali i nastavljali svoje loze. Najveći problem stanovništva je prevelik broj članova na male površine obradive zemlje. Rakljani su bili poljoprivrednici, manjim brojem i stočari, te je to bio jedini izvor njihovog preživljavanja.
Tone, glava obitelji Gašpić mučio je muku s dugovima koji su nastali kao posljedica miraza koji je morao dati za obje kćeri. Osim njih, imao je i dvojicu sinova kojima je želio ostaviti nešto u nasljedstvo. Braća se i nisu najbolje slagala što je starog Tonu strahovito žalostilo i brinulo. Nije želio da mu sinovi odu od roditeljskog doma. Marko, mlađi sin, bio je bolji čovjek i radnik. Rad na zemlji nije mu bio mrzak. Njegov brat Ive imao je razvijen smisao za poduzetništvo, ali ga je težački posao odbijao. Unatoč ljubavi prema obojici sinova, Tonino srce bilo je više uz Marka.
U obitelji Gašpića gospodarica kuće je Tonina supruga Ana, rodom Hodanka. Kako bi pomogao obiteljskom budžetu, Tone je odlučio posjeći Škabića dub (hrast) da od njega napravi korito za ulje. To stoljetno drvo vidjelo je mnogo ljudskih sudbina, no danas je ono naprava koja prehranjuje obitelj.
Marko Gašpić svoju ljubav pronašao je u Martini koja je radila u mlinu. Dugo godina su se međusobno promatrali, zajedno radili na pojedinim poslovima. Jednoga dana Marko je, prilikom nošenja žita u mlin, odlučio zaprositi Martinu. Martina je pristala sa strepnjom u srcu, budući da se bojala reakcije njegove majke Ane. Ona, naime, nije odobravala njihovu vezu jer je Martina bila iz siromašne obitelji.
Ive se, s druge strane, “zagledao” u Toninu. Tonina je bila usvojeno dijete trgovca Popaša u čijem dućanu je Ive radio kao ispomoć. Maštao je kako će jednoga dana biti uspješan trgovac. Želio je raditi važne poslove za Popaša, unatoč tomu, što je bio svjestan kako mu nedostaju posebna znanja poput čitanja, pisanja i poznavanja stranoga jezika. Za Ivu, biti utjecajan značilo je imati moć. Ideja o tiskanju na malom komadu zemlje sa vlastitim bratom bila mu je odbojna. Također, problem je predstavljalo kako reći ocu da odlazi iz roditeljskog doma i kako izaći na kraj sa oholom Toninom. Želja za napredovanjem i upravljanjem Popaševom trgovinom bila je jača od bilo kakvih zapreka.
Na prvu subotu poslije Miholje, Martina i Marko su stupili u brak. Markovi svatovi otišli su po mladu. Oženili su se u crkvi u sv. Lovreču Labinskom. Detaljno se opisuje svadbeni proces. Nakon svadbene svečanosti život je dalje tekao svojim tempom. Martina je Marku podarila četvero djece. Unatoč svojoj krhkoj građi, odmah je nakon poroda prionula na posao. Ivina supruga Tonina rodila je u teškim mukama Lovru. Ubrzo su se preselili natrag u Popašev dom. Stari Tone Gašpić teško je prihvaćao tu promjenu, no Ive se uspio s njim nagoditi. Ponudio je preuzeti pola duga kod Poštetke na Fažani, a njima bi ostavio kuću, goveda, korito i oruđa. Ive je dobio i dobar dio posjeda i time rascjepkao staro Gašpićevo vlasništvo.
Marko, Martina i četvero djece, zajedno sa starcima, snalazili su se kako su najbolje mogli. Glad je bila čest gost njihove kuće, a zemlje sve manje i manje. Martina je bila marljiva žena. Nastojala je baviti se mnogim poslovima i nikada se nije žalila. Pristala je raditi i lončarski posao koji je zahtijevao mnogo odricanja, a i ugrožavao zdravlje. Od tog posla odgovarala ju je i njezina svekrva. Njihovog sina Tonu odlučili su poslati na školovanje ka krničkom cipelaru Mišeti da ga nauči čitati i pisati. Njegovom djedu, starom Toni nije bilo ni najmanje drago što mu unuk uči čitati i pisati talijanski, a ne, kako djed kaže: slavinski. Djed se uputio na plovaniju k popu da s njim riješi to pitanje. U razgovoru između popa i starog Tone daje se uvid u povijesne okolnosti malenoga mjesta u Istri 19. stoljeća. Porezi na zemlju bili su ogromni, a seljaci zapravo novac nisu poznavali. Svoje poslove obaljvali su u naturi. Sve bi bilo lijepo da nije bilo novca, ovako se čovjek morao hvatati za svaki posao kao za slamku spasa, ne bi li nekako izdržao.
Ive Gašpić je u svojim poslovima nastavljao rasti. Dobro je poznavao svoje seljake, ali i grad što mu je donosilo mnoge prednosti. Imao je odlike pravoga trgovca. Kupovao je jeftino, a prodavao skuplje. Smrt staroga Popaša legitimno mu je predala vlast nad cijelim gospodarstvom. Sada je sav svijet bio njegov ili se barem tako činilo. Jednu večer stiže mu pismo talijanskoga klesara. Zatražio je od Ive rakljanski kamen i pozvao ga na razgovor. Školante, jedini učen čovjek od seljaka, pročitao mu je pismo i odgovorio na njega, budući da je Ive bio nepismen. Njegovo zadvoljstvo odlaskom u Trst i obavljanju poslova kvari raspoloženje njegove supruge Tonine, koja mu vječno prigovara za njegovo ponašanje.
U međuvremenu u selu se dogodila krađa ovaca. Martinu Hodanu tati su otuđili 35 ovaca. Ive Gašpić pomagao je u potrazi, zajedno sa ostatkom muških glava. Uspjeli su pronaći samo osam ovaca. Izgubiti blago u ono doba bilo je jednako smrti. Selo je pokazalo svoju susosjećajnu stranu te je Martinu svaka kuća donirala jednu ovcu.
Kada se ujutro razdanilo Ive je odlučio razgovarati s ocem u vezi kamenoloma. Želio je imati svoju kȃvu. Za uzvrat želio je preuzeti cijeli dug kod Poštetke.Otac je vjerovao sinu i s njim nije želio sklopiti nikakvu pravno utemeljenu pogodbu. Nije niti bio svjestan koliko će ga to kasnije stajati. Kȃva je bila Ivina, a brige staroga Tone nešto lakše. Ubrzo je kuću Ive Gašpića posjetila smrti uzela njegovog jedinog sina – Matu. Život je i dalje tekao svojim tokom, a posla je bilo napretek. Mali Tone mnogo je razmišljao o malenom Mati i njegovom duhu. Pitao se gdje je otišao njegov duh i je li i on sa svim onim mrtvim dušama koje je njegova majka viđala. Kroz Tonine reminiscencije pruža nam se slikovit uvid u dječju psihu. Sva njegova razmišljanja odvijaju se tijekom procesa pravljenja masilnovog ulja.
Suša je tu godinu seljacima poremetila račune. Bacili su se na neumorno traženje vode, no besuspješno. Nastala je tuga i panika jer je suša značila i nestašicu hrane. Mnogi su se odlučivali na drastične mjere, poput prodavanja goveda i ovaca kako bi preživjeli. U to vrijeme umirao je i stari djed Tone. Maleni Tone čitao mu je Kačića kako bi mu barem u tim posljednjim trenutcima bilo lakše. U svom unuku djed je vidio veliki potencijal, stoga je njegova posljednja želja bila da maleni Tone nastavi svoje obrazovanje. Djed je izdahnuo te su ga pokopali uz dostojan obred u grob osobe kojoj su kosti već istrunule.
Brigama se nije nazirao kraj. Glad je i dalje bila na snazi, a Martina da nekako prehrani svoju obitelj prodala je zlato. Nakon gladi došla je nova nepogoda, bolest koja je uzimala najljepše od ljudskog društva-djecu. Majke su posezale za raznim sredstvima : od liječnika do popa koji je blagoslivljao dječje haljine. Marku su oboljela tri djeteta, kojima na kraju nije bilo spasa. Martina je od tuge zapala u teško psihičko stanje, dok je Marka i dalje mučio problem nestašice hrane.
U selo su polako počele ulaziti novine. Jedna od njih je bila i uknjižavanje posjeda. Polako se nazirao razvoj sela. Do tada u selu je vrijedio samo jedan zakon morala, a to je bila časna riječ koju su seljaci jedni drugima davali. Marko Gašpić po selima je prodavao lonce kako bi dodatno nešto zaradio. Na lončarski zanat tada se gledalo s visoka, gotovo kao da je riječ o prosjačenju. Na svom trgovinskom putu upoznao je poznanika svog pokojnog oca i kod njega prenoćio. Njih dvojica za vatrom pričaju o starim vremenima, o posjedima, odnosima među ljudima, poštenju. Na povratku kući susreo je nepoznatog čovjeka, vjerojatno vođu skupine razbojnika. Ime mu je bilo Šiba. Šiba zna ponešto o Marku, točnije o njegovom bratu. Ukazuje mu na to da mu brat i nije najbolja osoba koju čovjek može sresti. Ugostio ga je kod pećine, napojio mu magarca i pustio ga da ide svojim putem. Taj čin u Marku budi niz pitanja bez odgovora. No, to i nije zadnji put da će se susresti.
Za to vrijeme mali Tone Gašpić uživa u prirodi, daleko od teških misli, briga, problema. Njegovo djetinje srce željno je novih saznanja koje mu okoliš može pružiti. Uživao je u čitanju Kačića i zamišljao kako će jednog dana biti junak, baš poput Skenderbega o kojemu je toliko volio čitati. Znanje školsko ga i nije previše opterećivalo, njegovo bogatstvo bila su iskustva koja je dobivao.
Na djedov zahtjev, pop odlazi kod Ive Gašpića i moli za njegovu pomoć u školovanju njegovog nećaka Tone. Ive je pristao, a i povratkom iz Trsta kupio je dječaku cipele. Pri susretu Tone je odbio poljubiti svog strica, što iz prkosa, što iz znanja kakav je njegov stric zapravo bio. Taj čin bio je udarac za stričev preveliki ego. Naljutio se na dijete i istjerao ga iz svog dućana. Kod kuće su Tonu nagovarali da pristane, ispriča se stricu i prihvati ponudu. Međutim, dijete je ostalo pri svom. Tone nije želio biti pravnik, liječnik ili pop. Želio je biti poput djeda – kamenolomac, ujaka – moreplovac ili oca – poljodjelac. Ivina supruga Tonina, u strahu da će se Ive previše okrenuti svojoj obitelji, u kuću je dovela svoju rođakinju malenu Toninu da joj bude ispomoć.
Na Božić su Marku stigle nove nevolje. Seoski poštar donio mu je pismo koje je izazvalo šok i brigu u obitelji, ali i razočaranje u vlastitu krv. Tražili su ga da plati porez za Poštetku. Možda i nije toliko sam dug bolio koliko činjenica da je njegov brat prekršio besjedu, danu riječ koja je nepisani sveti zakon. Nastojao je urazumiti brata, nagovarao majku da učini nešto za njega, no ona se nije željela miješati u poslove između dvojice sinova. Otišao je u grad po pravni savjet, no na kraju je ipak morao preuzeti odgovornost za dug. Posudio je novac od imućnog Zorze Mandušića. Dana riječ tako je malo vrijedila. Raspirila se poput pepela na malo jačem vjetru.
Marku nije preostalo ništa drugo nego da se uzda u samoga sebe. Nije se dao smesti te je prionuo na posao. Zasadio je brajde kako bi imao ostaviti nešto u nasljedstvo. To je bio njegov motiv za naporan rad. Mali Tone povremeno mu je pomagao; iako nemoćan na početku, svakim danom je sve više i više jačao i napredovao. S vremenom je i baka Ana oslabila, a nakon kratkog vremena otišča na drugi svijet. Martini će nedostajati njezina prisutnost i podrška, kao i zajedničko ispijanje kave. Kava je u ono doba bila novitet koji je ušao u sela na velika vrata. Bila je posebno privlačan ženama jer se dala brzo skuhati, a i pasala je uz ćakulu. Tako je kava povezala Martinu i Lucu. Martina je molila da Lucin Mato prihvati Tonu za rad u kamenolomu. Tone je želio biti ribar, no u stvarnom svijetu stvari ne teku uvijek onako kako mi želimo.
Na području Istre dolazilo je do velikog razvoja kamenoloma i industrije proizvodnje kamena. Ive Gašpić dobivao je velike narudžbe što je tražilo traženje i otvaranjen ovih kamenoloma. Također, u selo su dolazili brojni stranci i zasnivali svoje obitelji. No, nije sve bilo u radu. Ljudi su, kako bi predahnuli od svakodnevnog rada i briga, organizirali druženja u vrijeme procesija. Ono za vrijeme velike Gospe bilo je najveće. Pred crkvom se okupilo mnoštvo ljudi. Marko Gašpić u gomili je primjetio svog “prijatelja” Šibu. Taj susret ga je uznemirio i natjerao u diskretni bijeg. Emocije koje su prevladale natjerale su ga na taj bizaran čin. Vrhunac cijele procesije obilježila je tuča između Jakova i Grge. Momci su previše popili, a velika količina alkohola tjera na neprimjerenu šalu. Došlo je vrijeme za pjesmu, te je Grgo izazvao Jakova da im se pridruži. Sve bi bilo u redu da Jakov nije imao govornu manu – mucanje. Izmijenili su nekoliko pogrdnih riječi, no uzavrela krv je prevladala i dovela do nesreće. Jakov je u žaru ljutnje bacio kamen na Grgu i teško ga ozlijedio. Ljudi su bili u šoku i cijelim putem na povratku do kuće prepričavali nemili događaj. Grgo je ostao živ, ali nesposoban za rad. Jakov je 18 mjeseci odslužio u Kopru. Nije sve bilo tako crno. U zatvoru je dobio brojna znanja od strane raznih poznanstava. Saznao je mnogo toga o kamenolomima, o izgrađivanju gradova. Shvatio je kako se novac ne stječe vlastitim napornim radom već upotrebom napornog rada drugih ljudi.
Za to vrijeme Ive se gospodarski uzdizao, te se nije mnogo kajao što je prevario brata, ali i težake. Mali Tone provodio je vrijeme u kamenolomu kod tetka Zanetića u Barbarigi. Kada je zatoplilo vraćao se svom domu i pomagao svojima. Shvaćao je koliko je teško biti nadničar u dalekom kamenolomu i brinuti se sam za sebe. Ive je i dalje širio svoj posjed, namjeravao je graditi kuću na ivici dijela što je dobio od svog oca. Svaki dan se susretao s Tonom te ga pokušao vrbovati za rad u svom kamenolomu, no Tone ga oholo odbija. Ivi je Tone predstavljao trn u oku, ne samo zato što je bio jedini ostao od Gašpića, već i zato što je bacio oko na malu Toninu. Ive je potajno razmišljao da ju zavede i napravi joj dijete kako bi osigurao svoje nasljedstvo. Njegova supruga mu je bila smetnja, a Tone prijetnja.
U selo su naveliko dolazile brojne promjene: trgovina, nove tehnologije po pitanju proizvodnje kamena, industrijske sitnice, nova odjeća. Ljudi su i dalje bili vezani za zemlju i nekako su se slabo privikavali na novac. Ive je na tim malim promjenama gradio svoju budućnost. Mučilo ga je što svo to bogatstvo neće imati komu ostaviti. Ljubomorno je gledao složnost bratove obitelji. Otvorio je nove dućane i gostionu, no u njegovoj kući nikada neće biti sreće. Samo spletke, zamke, kriva svjedočenja.
Mladi Tone Gašpić polako se otkidao od zemlje. Počeo je osjećati da se mijenja: pušio je, pio i trčao za djevojkama (od pastirica do krčmarice Kate koja je bila znatno starija od njega). Osim fizičke zrelosti, u njemu se rađaju i nove spoznaje. Objašnjavao je ocu kako nema budućnosti na zemlji, već je bolje uhvatiti se ribolova ili kamenoloma. Nakon nekog vremena, na nagovor oca, počeo je raditi kao kočijaš u službi svoga strica. Prevozio je ljude u Vodnjan i natrag. Taj posao donosio je mnogobrojne pogodnosti; ubrzo je upoznao vlast i njihovu organizaciju, a budući da je znao čitati i pisati dobivao bi za svoje usluge i ponešto novca. Mogao je stvoriti neki početni kapital, no štednja je za njega bila nepoznanica. Pri povratku iz Vodnjana susreo se s Martinom Pudinom koji ga je nagovorio da radi kod njega. Njih dvojica kasnije će razviti dobar prijateljski odnos. Martina i njezina susjeda Paškva komentiraju kako je u prošlosti bilo mnogo bolje. Dolazak novih tehnologija i novca poremetio je ljudske odnose.
Toni se rad kod Martina sve više sviđao. Martin ga je tretirao poput vlastitog sina; naučio ga je raznim novim vještinama. Bio je strpljiv, suosjećajan prema njemu. Tone je upoznao što mogu učiniti dvoje snažnih ljudi kada rade u zajedničkoj slozi. Družili su se i izvan svog radnog prostora. Zajedno su odlazili na ribarenje. Jednoga dana pokušali su loviti ribe dinamitom što je bilo strogo zabranjeno. U mladom Toni bila je uzavrela krv i volio je sve što je predstavljalo opasnost. No ponekad, kada nas adrenalin obuzme, zaboravimo na stvarni svijet u kojem posljedice mogu biti fatalne. U cijeloj hajci oko lova, Tone nije na vrijeme bacio dinamit, te je umalo ostao bez ruke. Zahvaljujući Martinovoj intervenciji, zadobio je samo lakše opekotine. Koliko je Tone bio zahvalan i odan Martinu, svjedoči činjenica da je unatoč bolovima i šoku, odlazio na dubinu po ribe. Teškom mukom je plivao prema površini, noseći ribe u ustima. U tom trenutku sve bi učinio za Martina.
Polako ali sigurno, brojne kuće u selu počele su uvoditi kamenolome. Najčešće se radilo o onima koje su imale najviše zemlje. Ljudi se se sve više otuđivali od poljoprivrede i priklanjali lakšoj, ali i sigurnijoj zaradi. U tom sivilu jednoličnosti, jedna osoba se izdignula. Bio je to Jure Matesina koji je zadužio generacije i generacije Rakljana. Svojom karizmom i upornošću uspio je izgraditi dugačak put do mora kojim su se služili mnogobrojni mještani. Po svojoj naravi Jure je bio blag, svima je tepao i bio naivan kao maleno dijete. No, sve do trenutka kada je trebalo ostvariti cilj. Nije mnogo mario što okolina misli, a u prilog tomu govori i činjenica da je oženio ženu koju je društvo odbacilo zbog izvanbračnog djeteta.
Ive Gašpić i dalje je gradio svoje bogatstvo. No što mu je sve to vrijedilo kada sa ljudima nije umio postupati i okupljati ih na suradnju ? U selu su se mijenjale potrebe – plaćanje je i dalje bilo slabo. Seljaci nisu imali novca, a i knjigovodstvo nije bilo Ivina jača strana. Obračuni mu se nikada nisu slagali, a i Vodnjanska gospoda ga je pljačkala na veliko. Od seljaka dugove je izvlačio prijetnjama. Njegova želja za širenjem je bila prejaka, pa je zato kupovao brojna zemljišta pozajmljenim novcem.
Jakov Šikula imao je kamenolom u Pedroli. Po povratku iz Kopra neprestano je nastojao biti u dobrim odnosima sa ljudima, uliti im povjerenje. Znao je birati ljude i davati im poslove za koje je znao da im odgovaraju. Često je odlazio kod Ive u kamenolom Svetog Mikule i prikupljao informacije o istom. Shvaćao je da Ive ne zna koje bogatstvo se nalazi u tom kamenu, pa je odlučio ponuditi za njega svotu koju Ive sigurno neće dobiti.
Razvojem industrije kamenoloma potreban je i transport do luka. Kamen se prevozio uz pomoć goveda. Oni koji su imali goveda imali su pravi mjesni monopol. Stoga, goveda su predstavljala važnost za preživljavanje. Osim transporta bila su važna i za poljoprivredne radove.
Mišćevi su lagano, svojim teritorijalnim širenjem pritiskali susjede na sve strane. Do novijeg vremena Gašpićevi i Mišćevi živjeli su mirno, u dobrosusjedskim odnosima. Jedina razlika je bila u tomu što su Mišćevi znatno napredovali. Pitanje tog napredovanja često se vrtilo po glavi Marka Gašpića. Tone Rokin želio je kupiti dio posjeda koji je pripadao Marku, u svrhu proširenja dvorišta i gradnje staje. Marko nije mogao pristati na takvu ponudu jer je znao kolika je vrijednost zemlje. U međuvremenu u selu je umro pop i zamijenio ga je novi – Dalmatinac. Taj je bio po volji naroda jer ipak to je slavinski pop, kako su mještani govorili, i bolje ih zna u dušu.
Marko Gašpić i dalje je nastavljao sa svojim poljoprivredom, dok je Tone donosio novac iz kamenoloma. Zima je protekla koliko – toliko mirno, no proljeće je donijelo nove nevolje. Jedne proljetne večeri Marko je odgnao goveda na Brušića sjenokošu. Legao je umoran pod dub, dugo razmišljao o životu, nevoljama i pravdi na ovom svijetu, te usnuo. Kada se probudio, vidio je da su goveda nestala. Otišla su u djetelinu i više im nije bilo spasa. Seljani su pokušali spasiti goveda raznim bizarnim metodama – od zabijanja šila u trbuh do molitve koju je molilo dijete. Od goveda je ostalo samo meso i koža. Nikada ih više u Gašpićevim stajama neće biti. Kada je došlo novo ljeto pop je ponovno čitao broj umrlih i broj rođenih. Po izlasku iz crkve ljudi su komentirali nove događaje, ali i nesreću Marka Gašpića.
Marko se i dalje zanosio mišlju da nabavi nova goveda, ali i bez njih život je morao teći dalje. Siromaštvo je sve više pritiskalo, a podjela općinske šume u Primu pokazivala se kao štetna. Dan za danom Marko je radio u vrtu, sadio ulike i bademe i gajio nadu u bolju budućnost. Tone je nagovarao Marka da obnove stari kamenolom na Vrhu na što je otac popustio. Provodio je dane u kamenolomu, povremeno gledajući sa sjetom na Njivu gdje su njegovi preci radili. Tjerala ga je misao da treba izdržati. Navečer su u kući, nakon dugog vremena, otac i sin razgovarali. Njihov razgovor prekinuo je Tananin Jurkin koji je zamolio Tonu da pođe s njim u ribolov. Oštra zima nije blaga niti prema morskom svijetu. Brojna riba uginula je od hladnoće i isplivala na površinu. Tone je gazio kroz hladnu vodu i vraćao se promrzao kući. Posljedica njihovog ribarenja bila je Tonina prehlada koja mu je ugrozila život. Unatoč velikoj zimi i svađi s bratom, Marko odlazi po pomoć kod brata Ive. Na njegovom konju odlazi u grad po liječnika, no sve što dobiva su lijek i upute. Vraća se kući kroz najveću mećavu, a u glavi mu je samo jedna misao : njegov sin. Tone je nakon nekog vremena uspio ozdraviti, ali cijenu njegovog života platio je otac. Nakon nekoliko dana Marko Gašpić otišao je u povijest. Marko je svoje mjesto gospodara prepustio svom sinu zauvijek. Roman završava simbolično – dolaskom proljeća i novih radova. U Gašpićevim brajdama vezuju težaci i prisjećaju se Marka. Tone pri sjećanju na oca poklekne, zgrči mu se lice i niz lice mu teku suze. Martin Pudin mu daje podršku i utočište. Tonine suze slijevaju se na novu lozu. Novi život bio je spreman za svoje veliko putovanje.
Vrsta djela: povijesni roman
Mjesto radnje: Rakalj, Istra
Vrijeme radnje: 2. polovica 19. stoljeća – početak 20. stoljeća
Likovi: Tone Gašpić (djed), Ana (Tonina supruga) Ive i Marko (braća Gašpić), Popaš, Tonina (Ivina supruga), Martina (Markova supruga), Lovro (sin Ive Gašpića), Tone (sin Marka Gašpića), Martin Pudin, Jakov, Grgo, Paškva, Tone Rokin, Šiba, Martin Hodan, Luca, pop, Školante, itd.
Analiza likova
Tone Gašpić (djed) – stari seljak, odan zemlji. U mladosti je bio ribar. Često razmišlja o gospodarstvu svoje kuće, a svoju snagu oslanja na sinove. Svoju odluku da od hrasta napravi korito za ulje uspješno provodi, unatoč ženinom prigovaranju. Nije želio da mu se obitelj podijeli. Međutim život svoje kroji. Obojicu sinova volio je podjenako, no Marko mu je ipak više prirastao srcu zbog odanosti prema zemlji. Sin Marko ostao je uz njega, dok ga je Ive napustio u kratkom roku. Ivi je prepustio dio imovine, iako to nije nimalo zaslužio. Volio je svog unuka, malog Tonu i želio za njega samo najbolje. Priznavao je svoju snahu Martinu u isticao njezine radničke vrline. Na samrti, molio je svog unuka da mu čita Kačića kako bi mu zadnji trenutci bili barem malo podnošljiviji. Svojim likom ostavio je dubok dojam na malog Tonu. Pokopali su ga uz pratnju obitelji i žitelja sela, u grobu sumještana čije je kosti davno progutala zemlja. Stari Tone otišao je sa svijeta tiho kao što je na njega i došao. Umro je znajući da je iza sebe ostavio nešto vrijedno.
Ana Gašpić – Tonina supruga, rodom Hodanka. U mladosti je bila puna i okrugla, a u starosti mršava i pognuta, jedva je svom suprugu sezala do ramena. Čuvarica je ognjišta obitelji Gašpić. Kroz njezin lik autor iznosi kratku povijest obitelji Hodanovih. Kada je doznala za suprugov plan o sječi Škabićevog hrasta počela je prigovarati, no više iz navike. Znala je da će tim činom na njezina leđa biti natovarena još jedna dodatna briga. Na početku nije odobravala Martinu kao snahu i gajila je brojne sumnje prema odabranici svoga sina. Kasnije, njihov odnos se razvija, postaje prijateljski te ispunjen razumijevanjem i uvažavanjem. Shvaća koliki teret Martina podnosi dok izrađuje lonce i nastoji joj pomoći koliko može. Dok je umirala Martina se o njoj brinula i otpravila ju na posljednje počivalište.
Marko Gašpić – stariji sin Tone Gašpića, od rane mladosti volio je raditi na zemlji. Po svojoj naravi više je ličio na Hodane nego na Gašpiće. Većina seljačkih poslova bila mu je draga i radio ih je svom svojom dušom. Znao je koliko vrijedi zemlja i teško se od nje odvajao. Dok je bio mladić za oko mu je zapela Martina koju je sramežljivo zaprosio i dao joj obećanje o zajedničkom životu. Ostao je u kući svoga oca i stvorio obitelj koju voli više od sebe. Poštuje oca i majku, a prema Martini se odnosi zaštitnički i s poštovanjem. Njih dvoje savršeno surađuju. Život ga nije nimalo mazio, svaki dan provodio je u teškom radu i borbi za goli život. No, ni to nije bilo dovoljno. Pokraj svih pošasti došla je i bolest koja mu je odnijela troje djece. Na sprovodu pokušava suzdržati suze i skupiti snagu za ići dalje. Marko prihvaća život onakvim kakav on jest i nastavlja svoju borbu za sina Tonu u kojeg polaže velike nade. Svom sinu želio je sve najbolje. Bojao se za njegov život, te se ponekad prepirao s njim u vezi njegovih odluka.Želio je da bude velik čovjek, no duboko u srcu nadao se kako će ostati pri zemlji i nastaviti njegov posao. Prilikom diobe posjeda, pristao je na bratove uvjete o preuzimanju duga, no taj isti brat ga je izdao. Marko, iako bijesan i razočaran, prihvaća i taj udarac te se snalazi kako najbolje zna. Napornim radom i strpljenjem, unatoč svim nedaćama, uspio je zasaditi svoj vinograd i ostaviti nešto u nasljedstvo. Tijekom svog rada često ulazi u duboka razmišljanja o životu, promjenama i pravdi na ovom svijetu. Njegov sin bio mu je pokretačka snaga, iako to nije vidljivo na površini. Snaga njegove roditeljske ljubavi dolazi do izražaja u posljednjem poglavlju knjige kada žrtvuje svoj život za vlastito dijete.
Ive Gašpić – sušta je suprotnost svom bratu Ivi. U njemu je ležao poduzetan, ali zao oportunistički duh. U ranoj mladosti odcijepio se od vlastite obitelji i otišao kod Popaša. Pomagao mu je, ne iz ljubavi i poštovanja prema njemu, već iz koristi. Oženio je njegovu usvojenu rođakinju Toninu kako bi mogao dobiti vlast nad njegovim posjedom. Strahovito je pohlepan i teži ka gomilanju. Njegove dugovne vrijednosti slabe s jačanjem gospodarstva. Unatoč bogatstvu i želji da parira gospodi iz grada, nije imao dovoljno znanja za to, a nije bio niti pismen. Oholo se odnosio prema svojim sumještanima, često ih varao, prijetio im, ali je i sam bio varan od strane gospode. Imao je jednog sina, no život mu je to ubrzo oduzeo. Kasnije će postati opsjednut idejom da stvori nasljednika jer sve što trenutno radi, u budućnosti neće imati smisao. Supruga Tonina mu nije odgovarala jer je vječno bila čangrizava i hladna. Prema svojoj obitelji se ponaša kao prema neprijateljima. Malog Tonu vječno zadirkuje, pokušava nad njim imati kontrolu, no kada mu to ne polazi za rukom baca uvrede i psovke. Njegova najveća kazna je što je ostao bez djeteta, a ni izdaja vlastitog brata ne ide mu u prilog. Toliko je bio omražen da ga čak ni loklani razbojnici nisu voljeli. U posljednjem poglavlju ipak se nazire ono malo humanosti što je ostalo u njemu. Bio je voljan posuditi svog konja Marku i platiti potrebne troškove za Tonino liječenje. Znao je da bi Toninom smrću loza Gašpićevih zauvijek nestala.
Martina Gašpić – vjerna i radišna supruga. Bila je radnica u mlinu. S pažnjom se odnosila prema ljudima oko sebe i stavljala potrebe drugih prije svojih. Prije nego što se udala za Marka često se s njim sastajala u mlinu. Ti trenuci u njoj su budili neizmjernu sreću, toplinu u srcu kao i mir. Zajedno sa svojim suprugom Markom ona je simbol požrtvovnosti. U obitelj Gašpićevih stupa nesigurno i sa strahom. Vjerovala je kako ju njezina svekrva neće prihvatiti zbog njezinog siromašnog porijekla. Kasnije jedna drugoj postaju podrška. Trudila se svim snagama održati obitelj na okupu, prikpljati sredstva za život. Ponekad je to značilo i odlazak u tuđi teritorij, uzimanje viška povrća ili voća. Osjećala je zbog toga veliki sram, no živjeti se moralo. U svojoj glavi nastojala je to opravdati na način da uzima samo onima koji imaju viška. Bila je u dobrim odnosima sa svim svojim susjedima i nastojala im pomoći koliko je god mogla. Iako pretrpana svakodnevnim poslovima, odlučila je posvetiti se lončarstvu kako bi popravila obiteljski budžet. Ana ju je od toga odgovarala, no njoj je jedino bila važna njezina obitelj.
Tonina Gašpić – posvojeno dijete trgovca Popaša. U mladosti je bila prava ljepotica, duge crne kose koju je nosila omotanu oko glave. Ljepota je bila njezina jedina odlika. Nije pokazivala pretjerano emocije već je nastojala biti hladna, zajedljiva i svima prigovarati. Bila je svjesna svoje moći i dobra koje posjeduje. Davala si je za pravo da prigovara mužu i vječno mu nešto spotiče. Rodila mu je sina Lovru u teškim mukama. Nakon Lovrine smrti njezin svijet je srušen te ga ponovno ne može sastaviti niti gradnja nove luksuzne kuće. Sa suprugom nema nikakvu komunikaciju, pa samim time njihov odnos i nije pretjerano dobar. Teško je živjeti u braku koji je građen na materijalnim motivima. Suprotnost je radišnoj Martini, te je stari Tone to često spočitavao Ivi. Ne poštuje svoju rodbinu i odnosi se prema njima kao građanima drugog reda. U svoju kuću dovela je malu rođakinju Toninu, onako kako je nju doveo i stari Gašpić. Malena Tonina trebala joj je biti zamjena za Lovru, no svojoj rođakinji se služila kao ispomoć.
Tone Gašpić – sin Marka Gašpića i gotovo centralni lik romana. Upoznajemo ga kao veselo, razigrano i znatiželjno dijete. Odrastao je u skladu s prirodom istražujući sve njezine aspekte. Volio je prostor koji ga okružuje. Već kao dijete imao je razvijeno čvrsto mišljenje i nije se bojao javno ga izreći. Obožavao je čitati Kačića, no škola mu nije bila draga. Radije je provodio vrijeme vani. Kroz njegove oči čitatelj može vidjeti promjene koje se zbivaju na tom malenom komadiću istarske zemlje. On se divi čudima života u mijenama godišnjih doba, zatečen je pred pojavom smrti. Gubitak brata Mate i djeda u njemu rasplamsava brojna pitanja i potiče ga na duboko razmišljanje, ali i izaziva blagi strah. Njegovo odrastanje omeđuju narodna vjerovanja i običaji – vukodlaci, štrige, neobične predaje o neobičnim pojavama i događajima na groblju. Svoje sretnije trenutke provodio je u društvu prijatelja, ljudi koji se se bavili raznim poslovima poput pravljenja ulja i ljuštenja kukuruznih klipova. Kada je malo ojačao pomagao je ocu u poljoprivredi i kamenu. Bio je svjestan odnosa između oca i strica. Odbio je njegovu ponudu za školovanje što je strica strahovito razljutilo. Kada je postao mladić zaposlio se u kamenolomu, sanjao o profesiji moreplovca, hvatao djevojke i tražio opasnost. Poznanstvo sa Martinom Pudinom otvara mu nove vidike i daje temelj jednom čvrstom prijateljstvu. S ocem nije mnogo razgovarao. Njihova mišljenja često su se razilazila, te nisu provodili mnogo vremena zajedno. Tone nije bio svjestan ljubavi svoga oca do zadnjeg trenutka kada mu je život bio u opasnosti i kada se otac za njega žrtvovao. On je simbol prilike za novi život, za sve ono u što je Marko Gašpić ulagao svoj velik trud i rad. On je bio nada za novu budućnost.
Martin Pudin – vlasnik kamenoloma u kojem je Tone radio. Prihvaća ga nesebično pod svoje okrilje kao da se radi o njegovom vlastitom sinu. On i Tone razvijaju prijateljski i poslovno- partnerski odnos. Podučio je Ivu mnogim vještinama i pokazao mu kako rad uz slogu može biti itekako koristan. Bez obzira na njegove zrele godine, mogli bismo reći kako je pomalo nesmotren. Nagovorio je Ivu na ribolov dinamiton te mu dozvolio upotrebu istoga. Ive je zbog toga zamalo izgubi ruku. Martin ga je spasio, no nastavio se ponašati kao da se ništa ozbiljno nije dogodilo. Ta nesreća ostala je njihova mala tajna koja ih je još jače povezala. Imao je velik utjecaj na Ivu o čemu govori činjenica da je Ive bio spreman i poginuti za njega. Ive je ronio na velike dubine, koje su bile prevelik zalogaj za njega, kako bi se domogao ribe i impresionirao Martina. U najgorim trenucima, kada mu je umro otac Marko, Martin je obećao da će biti uz njega kao potpora.
Jure Matesina – lik seoskog čudaka koji, unatoč nedostatku inteligencije, uspijeva ostvariti svoje naume. Kažu da je bio visok,žilav, bakrenog lica, bez brkova, jasnih smeđih očiju i crne sjajne kose. Bio je nepismen, ne pretjerano bistar, ali tvdre volje poput kamena. Kada je jednom zamislio nešto, nitko mu to nije mogao izbiti iz glave. Imao je mekano srce i piskutav glas. Kada je razgovarao s ljudima tepao im je. Ljudi su sumnjičavo gledali na njegove ideje, no Jure je na život uvijek gledao dostojanstveno i s optimizmom. Izgubio je ženu iza koje je ostalo dvoje male djece. Zaprosio je djevojku Maru, odbačenu od strane seoske zajednice zbog izvanbračne trudnoće s mladićem koji ju je ostavio. Juru nikada nije pretjerano zanimalo što selo priča, pa tako ni za ovo. On je sazidao kuću za svoju novu obitelj, izgradio put do mora kojim se prenosilo kamenje te ostao zauvijek zapamćen u Raklju.
Bilješka o autoru
Mate Balota rođen je u Raklju 1898. godine kao Mijo Mirković. Bio je hrvatski akademik, književnik, ekonomist, sveučilišni profesor. Bavio se publicistikom i poezijom.
Svoj rad započeo je kao đak u pazinskom listu Nada, gdje se služio raznim pseudonimima. Svoje prve pjesme napisao je u dobi od devet godina. Većina Balotinih pjesama govori o teškom životu ribara i mornara.
Iznimno plodno razdoblje njegova stvaralaštva bilo je 1930-ih. Tada je intenzivno proučavao život i djelo M. Vlačića Ilirika (Flacius, 1938; Matija Vlačić, 1957; Matija Vlačić Ilirik, 1960).
Napisao je mnogobrojna djela: Dragi kamen, Tijesna zemlja, Stara pazinska gimnazija, Puna je Pula, itd. Posmrtno mu je objavljena monografska cjelina – između znanstvenog diskursa i umjetničkog teksta – Matija Vlačić-Ilirik I-II (1980).
Umro je u Zagrebu 17. veljače, 1963. godine.
Autor: M.I.B.
Odgovori