Svašta u mojoj glavi

“Svašta u mojoj glavi” roman je hrvatskog pisca za djecu i odrasle Mire Gavrana objavljen 1991. godine. Pisan je u obliku memoara dječaka Zvonimira.

Zvonimir je devetogodišnji dječak koji živi u izmišljenom slavonskom selu Omorina sa svojim roditeljima, koji su po zanimanju učitelji. Glavni razlog za pisanje memoara Zvonimiru je da zaradi novce od objavljivanja i da tako plati liječenje djevojčici koja mu se sviđa, Dubravki, koja boluje od srčane mane. Iako do objavljivanja memoara nije došlo (ne još, koliko znamo), oni su ipak poslužili svrsi jer su se jako svidjeli Dubravki. Ona je Zvonku uzvratila ljubav i postala njegova djevojka.

Ovaj roman prikazuje dječaka koji živi tipični život djeteta na slavonskom selu šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća. To selo je vrlo malo, svi se poznaju i svi mještani znaju za probleme onih drugih. Iako se na prvu takav način života čini dosta primitivnim, autor (koji je i sam dijete slavonskog sela) odlično dočarava povezanost i slogu stanovnika sela.

Također, možemo se upoznati i s tradicijama posavskog kraja (primjerice kolinjem). To selo ostavlja dojam još manjeg i tradicionalnijeg kada se upoznamo s njegovim nedostacima i zaostalosti u usporedbi s metropolom, Zagrebom, kojeg likovi cijelo vrijeme uzdižu kao središte kulture i napretka. U selu, na primjer, nedostaje struja, a samo imućni posjeduju televizore ili automobile.

U romanu su tema i društveni odnosi, koji (iako su ponekad tragični i sramotni) ostavljaju jedan satiričan humoristični osjećaj, zato što su opisani sa stajališta devetogodišnjeg dječaka. Primjerice, preljub, prostitucija i samoubojstvo su društveno neprihvatljive stvari, ali ih Zvonimir ne razumije pa ih zato ne doživljava kao tragedije.

Saznajemo i o obiteljskim odnosima: Zvonimirovu užu obitelj čine otac i majka, a širu stric, strina i njihovo dvoje djece, bratić Slavko te sestrična Mirna. Za Zvonimirove roditelje može se reći da imaju idealan brak i da se mnogo vole i poštuju. Kontrast tome su Zvonimirovi stric i strina, točnije stric, koji već godinama vara svoju ženu (i naravno, cijelo selo to zna).

Kroz Zvonimirov raznolik krug prijatelja i poznanika upoznaje se profil različitih osoba (njegov najbolji prijatelj Mladen, čika Stanko, pijanac Andrija, prostitutka Radojka…) koje su jako zanimljive.

S obzirom na to da je djelo smješteno u vrijeme šezdesetih godina prošlog stoljeća, saznajemo i o životu u socijalističkom režimu Jugoslavije (o kojem, primjerice, Zvonimirov otac Luka ima jasne stavove).

Međutim, najvažniji motiv ovih memoara je prva ljubav. To je ljubav Zvonimira prema djevojčici Dubravki. Kao što je već spomenuto, Zvonimir je toliko zaljubljen u Dubravku da je posvetio svoje memoare njoj. Na trenutke možemo pomisliti kako je Zvonimir premlad, neiskusan i naivan za ovakvu veliku ljubav, ali se mora priznati kako se on izuzetno trudi pridobiti Dubravkinu pažnju i pokazati joj svoju ljubav.

Iako su ti pokušaji u početku neuspješni, ovi memoari imaju sretan, očekivan kraj. Rijetko koji devetogodišnjaci imaju tako jake osjećaje za nekoga ili počinju pisati memoare. Zbog toga se može zaključiti kako je Zvonimir jedan zanimljiv i poseban dječak.

Vrsta djela: roman u 30 poglavlja, pisan u prvom licu

Vrijeme radnje: šezdesete godine 20. stoljeća

Mjesto radnje: izmišljeno selo Omorina, smješteno pored Nove Gradiške

Tema djela: Ljubav dječaka Zvonimira prema djevojčici Dubravki.

Ideja djela: Kada nam je do nekoga stalo, učinit ćemo sve za njega, što vidimo i na primjeru Zvonimira koji je odlučio pisanjem memoara pomoći Dubravki kako bi skupila novac za operaciju srčane mane. Činimo dobra djela jer dobro se vraća dobrim.

Kratak sadržaj

Prvi zapis

“Puno se toga naslagalo tamo iza, puno je toga prošlo i zato sam uzeo ovu veliku bilježnicu, pa ću pokušati sve to zabilježiti. (…) Čitao sam da veliki ljudi, oni što su jako veliki, da svi oni napišu knjigu koja se zove memoari.”

Tako Zvonimir započinje svoje memoare. Saznajemo da živi u stanu u školi, u selu Omorina pokraj Nove Gradiške, da ima devet godina i da su mu roditelji učitelji u mjesnoj školi koja ima samo razrede od prvog do četvrtog.

U prvom zapisu on se prisjeća svog šestog rođendana kada su mu roditelji dali prvi put nož u ruke, kako bi odrezao komad torte.

Na tom istom rođendanu Zvonimirov stric Filip pijan povraća po tepihu kojeg su Zvonimirovi roditelji kupili na kredit.

Bratić Slavko za rođendan Zvonimiru pokazuje sliku gole žene i on ostaje fasciniran.

Drugi zapis

Zvonimir otkriva jedan od svojih razloga za pisanje memoara. On se nada da će Dubravka postati njegova djevojka kada pročita njegove memoare i shvati koliko ju on voli:

“Zahvaljujući njima ne odustajem od svog najvećeg životnog cilja, a to je: postati Dubravkin dečko pod svaku cijenu.”.

U ovom zapisu saznajemo tko je, ustvari, djevojčica u koju je Zvonimir zaljubljen:

“Dubravka je imala prelijepu crnu kosu isprepletenu u dugu pletenicu s crvenom mašnicom na kraju. A oči onako plave i duboke, kao da sanja kad te gleda.”.

Ona i Zvonimir upoznali su se kada je Dubravka na početku jedne školske godine došla u njihov razred na sat likovnog. Zvonimir njihov susret opisuje kao ljubav na prvi pogled.

Dubravka boluje od srčane mane. Jednog školskog dana pala je u nesvijest i prevezena je u bolnicu u Novu Gradišku pa zatim u bolnicu u Zagreb. Tamo su liječnici utvrdili da joj je potrebna hitna operacija srca i skupi lijek iz Švicarske koji si njena obitelj ne može priuštiti čak i da rasproda svoju skromnu imovinu.

Zvonimir želi pomoći Dubravki da kupi lijek i to je još jedan razlog za pisanje njegovih memoara:

“Naime, ja sam sto posto siguran da će se ovi memoari čitati po cijelom svijetu i da će čitatelji uživati čitajući… i onda ću ja sve novce koje dobijem za ove memoare dati Dubravkinoj mami da joj kupi taj švicarski lijek, pa da ozdravi moja draga Dubravka.”.

Treći zapis

Zvonimira je, kad je bio manji, njegov stric Filip želio naučiti hodati na rukama. Međutim, Zvonimirova majka zgrozila se nad tom idejom. Zvonimiru je zbog toga žao, ali je ponosan što ga je otac naučio voziti bicikl.

Zvonimirovi roditelji jako se vole i žive u skladnom braku:

“Moj tata mojoj mami za Dan žena donese cvijeće i bombone s likerom, a mama njemu za rođendan kupi bijelu košulju s onim dugmetima zlate boje.”.

Za razliku od njihovog odnosa, odnos strica i strine nije idealan. Cijela Omorina zna da stric ima mnogo ljubavnica i da se ponaša raskalašeno, kao neki mladić.

U Omorini su neko vrijeme neprestano izbijali požari; gorile su kuće, staje, štagljevi. Mještani su bili u strahu, a osoba koja je uvijek bila najhrabrija i najodvažnija gasiti požar bio je susjed Branko, prozvan “Vatrogasac”.

Na kraju se ispostavilo da je Branko sam palio požare da bi ispao heroj svoga sela gaseći ih. Od sramote je zapalio svoju štalu i poginuo unutra.

Četvrti zapis

Zvonimir i njegov bratić Slavko voljeli su u jezerima i potocima u okolici loviti žabe, što je sestrična Mirna smatrala sadističkim. Kada je Zvonimir upitao majku što znači biti sadist, ona je užasnuta pitanjem zaključila kako Zvonimirov nevin dječji um kvare kaubojski romani koje voli čitati.

Osim što su lovili žabe, dječaci su znali naići i na druge životinje, primjerice divlju svinju. Jedanput su u polju vidjeli muškarca i ženu kako goli leže i stenju pa im ništa nije bilo jasno te su brzo pobjegli nazad u selo.

Zvonimirovo selo Omorina tehnološki je zaostalo i nitko ne zna što je televizor niti ga itko posjeduje. Ali Zvonimirov otac, učitelj Luka, načitan je i pametan čovjek koji ističe kako je važno biti u korak s vremenom, zato odlučuje kupiti televizor iako je to daleko iznad obiteljskih financijskih mogućnosti.

Zbog toga odlučuje početi štedjeti svoju plaću te na to nagovara i svoju suprugu. To i dalje nije bilo dovoljno za kupnju televizora, pa su odlučili prodati pokućstvo (vitrinu i ormar) i jednu mladu svinju. Kako ni to nije bilo dosta, Zvonimirova majka otišla je u Novu Gradišku i prodala svoj stari obiteljski prsten.

Tada su skupili dovoljno za kupnju televizora:

“Napokon: televizor je došao u kuću. Stric i tata su lagano unosili veliku četvrtastu kutiju uza stepenice, a mama, Slavko, Mirna i ja smo to u štunji gledali.”

Sve iz sela zanimao je televizor i gotovo svi mještani bili su stalni gosti Zvonimirove obitelji. Učitelj Luka ih je pokušao otjerati s izgovorom da televizor ne radi, ali to nije pomoglo. Tek kada je općina kupila televizor i postavila ga u društveni dom, mještani su prestali posjećivati Zvonimirov stan i počeli gledati televiziju u domu.

Peti zapis

Dubravka je još uvijek u Zagrebu i do Omorine nisu stigle nikakve vijesti o njenom zdravstvenom stanju. Zvonimir se prisjeća prošlog Božića kad je seoski brijač “brico Antun” glumio djeda Mraza u razredu i učenicima dijelio poklone.

Zvonimir je svoj poklon odlučio pokloniti Dubravki i tako joj pokazati svoju ljubav, ali to nije ispalo onako kako je Zvonimir htio. Kada su se sastali na dvorištu da joj Zvonimir uruči poklon, dječaci iz razreda su Dubravku počeli gađati grudama. Dubravka je taj cijeli događaj protumačila kao da se Zvonimir želio narugati s njom te nakon toga mjesecima nije htjela progovoriti s njim ni riječi.

Zvonimir je bio tužan zbog svog neuspjelog pokušaja, međutim nije odustao. Sljedeći put je u potoku ulovio šarenu žabu. Čuo je kako Dubravka voli životinje i to mu je dalo ideju da joj pokloni žabu. Stavio ju je u limenku i rekao Dubravki da limenku ne otvara dok ne stigne kući s nastave.

Međutim, ona nije odoljela svojoj znatiželji; otvorila je limenku pod nastavom. Učenici su se prepali i u razredu je nastao kaos. Žaba je skočila kroz prozor, a Zvonimir je završio u kazni:

“Uglavnom, ja sam ispao potpuni krivac i četiri školska sata sam proveo u kutu razreda, okrenut leđima svim kolegama bez prava da se okrenem.”

Usprkos svemu tome, on i dalje nije odustao od želje da Dubravki pokaže svoju ljubav. U šumi je jednog sunčanog dana uočio prekrasno žuto cvijeće i ubrao joj ga. Kad joj ga je uručio, ona je počela jako kihati.

Na kraju je to cvijeće bilo cvijeće koje izaziva alergiju. Dubravka je opet na neko vrijeme prekinula bilo kakvu komunikaciju sa Zvonimirom, a on je opet završio u kutu.

Šesti zapis

Zvonimirova obitelj ne smije slaviti Božić jer su mu roditelji prosvjetari kojima je socijalistički režim u Jugoslaviji to branio. Zato su Božić slavili u Zvonimirovoj sobi u koju nitko ne ulazi, a njihov stan je u kasne noćne sate došao posvetiti velečasni Franjo.

Zvonimir prepričava događaj koji se zbio kada se u selu gradila pošta. Došli su ju graditi selu nepoznati radnici. Oni su se smjestili u barake u kojima su privremeno živjeli. Jednog jutra pred radnicima se pojavio gostioničar Mitar s puškom.

Prijetio je upucati sve radnike ako se ne javi onaj koji je spavao s njegovom ženom. Mitar je otkrio preljub svoje žene tako da je pronašao radničku potkošulju ispod njenog jastuka. Radnik koji je počinio preljub otrčao je u vinograde i Mitar ga nije uspio uhvatiti. Radnik se više nikada nije pojavio u Omorini, a pričalo se kako je na privremenom radu u Njemačkoj. Gostioničaru Mitru za kaznu je odbornik Dragutin zaplijenio pušku.

S obzirom na to da je Zvonimirov otac Luka načitani učitelj, svi ga mještani sela poštuju i obraćaju mu se za pomoć prilikom pisanja bilo kakvog službenog dokumenta ili govora, pa čak i za govore za pokojne:

“Moj tata je zaista o tim mrtvacima pisao kao da su junaci nekog romana. Sve bi tako lijepo sročio da bi na grobu i njihove neprijatelje rasplakao.”

Zvonimirova sestrična Mirna je pretila. Svako jutro odlučuje započeti novu dijetu koja traje do večere kada Mirna odustane i pojede mnogo hrane da nadoknadi to što nije jela cijeli dan. Mirna je, također, opsjednuta pisanjem pisama poznatim pjevačima i glumcima.

Slala je pisma glumcu Johnu Wayneu; kako bi s njime voljela držati dijetu (jer je i on pretio) i kako misli da bi oboje uspjeli smršaviti. Mirna je čekala odgovor na pismo mjesecima, a kako on na kraju nije stigao, naljutila se na Johna Waynea i prestala pisati pisma poznatima.

Zvonimira su u prvom razredu jako boljele noge. Kada su ga roditelji odveli na pregled u Gradišku, liječnik je ustanovio kako je nužno dječaku izvaditi krajnike jer su oni razlog svake bolesti i boli. U bolnicu u Gradišku svaki mjesec dolazi doktor koji kada dođe, obavi i do trideset operacija krajnika, jednu za drugom. Zvonimirova operacija je prošla dobro, ali mu je drugi liječnik dao mišljenje kako uopće nije bilo potrebno vaditi krajnike.

Sedmi zapis

Došao je dan Dubravkine operacije. Zvonimir je sav uplakan otišao u krevet i nije mogao zaspati od straha za Dubravkin život. Njegov otac ga je čuo kako plače i mislio je da je to zbog straha od mraka. Zvonimir nije htio priznati pravi razlog svoje tuge pa mu je pustio oca da misli kako se on boji mraka.

“Plakao sam sve jače i jače. U onom mraku moj je plač snažno odjekivao.”

Ostao je budan čitavu noć.

Osmi zapis

Zvonimir nas upoznaje sa svojim prijateljem Mladenom:

“Mladena se boje svi dečki u selu, samo se ja ne bojim, jer je on moj najveći prijatelj.”.

Mladen je siroče čiji su roditelji poginuli u nesreći u vlaku, a on sada živi kod bake. Odbija ići u školu. Mladen je vrlo temperamentan dječak koji je poznat među dječacima po tome što radi najbolje praćke i što se najjače tuče. Zvonimirovi roditelji ne odobravaju Zvonimirovo i Mladenovo prijateljstvo.

Dječaci su jednog dana odlučili poći u šumu i napraviti pušku nabijaču od baruta, papira i metalne šipke. Prvi put je puška opalila, ali drugi put je dječake opekla po prstima. To je Zvonimir prešutio svojim roditeljima jer je znao da bi bili jako ljuti na njega.

Kada je Zvonimir krenuo u prvi razred od tetke iz Zagreba dobio je bicikl. Njime se vozio svaki dan toliko da je potpuno zapostavio svoje prijatelje. Jednog dana je doživio nesreću na biciklu:

“Odjednom, sletio sam biciklom u jarak i udario čelom u ono guvernalo, i to onaj dio koji se drži rukom za vrijeme vožnje, a ondje, na nesreću nije bilo one zaštitne plastike, pa sam udario u oštri rub.”

Pojavio se kući sav krvav. Sumještanin, čika Nikola, koji je posjedovao automobil (fiću) prevezao je Zvonimira u Novu Gradišku gdje su ga liječnici zašili i zamotali mu glavu. Zvonimir par dana nije izlazio iz kuće, a kada je izašao i potražio bicikl, shvatio je da je njegova majka izlomila bicikl sjekirom. To joj nikad nije oprostio. Zvonimir i dalje na čelu ima ožiljak od nesreće.

Deveti zapis

O zaostalosti Omorine možemo zaključiti i iz ove priče. Dugo se u selu nije mogao kupiti sladoled jer nije postojala škrinja za njega. Djeca Omorine jela su sladoled samo par puta godišnje, prilikom posjeta Novoj Gradišci.

Napokon, u selo je došla škrinja sa sladoledom. Djeca nisu mogla priuštiti sladoled svaki dan i nadali su se trenutku kada će sladoled postati besplatan.

To se dogodilo jednog dana kada je u selu nestalo struje. Sladoled se počeo topiti pa da ne propadne, djeca su ga mogla uzeti besplatno. Zvonimir je to nazvao komunizmom. Sutradan je Zvonimira i još nekoliko dječaka jako bolio trbuh jer su se prejeli sladoleda.

Deseti zapis

Još nema vijesti kako je prošla Dubravkina operacija.

Zvonimirovi roditelji svake godine organiziraju jednu ili dvije predstave koje se izvode u društvenom domu. Ove godine su se odlučili prikazati “Hasanaginicu”.

U predstavi su glumili mještani sela, a probe su bile navečer ili u školi ili u društvenom domu. Hasanaginicu je glumila mještanka Marija, a agu Hasan-agu njezin muž Marko. Iako se Marija razboljela i nije dolazila na probe, predstava je bila izvrsna. Došao ju je pogledati i predsjednik općine.

“Bio je veliki aplauz. Tata i mama su bili jako sretni i tu večer nisu mogli zaspati, nego su samo pričali o toj svojoj predstavi.”

U Omorini se poštuje slavonski običaj svinjokolja. Glavna osoba za obavljanje klanja i sličnih poslova je čika Bogdan koji, doduše, nije pravi mesar, ali je vješt u obavljanju tih poslova. Zvonimirov zadatak bio je skupljati krv za krvavice i miješati je da se ne zgruša.

Nakon klanja dolazi svinjska večera, to jest večera na kojoj se kuša obilje specijaliteta koji su tog dana napravljeni. Bude i kolača i raznih vrsta pića. Tu večer, na svinjskoj večeri, Zvonimir se napio kuhanog vina te se onesvijestio. Onesviještenom mu roditelji nisu dali da zaspi jer ih je čika Bogdan plašio da to može završiti kobno. Sljedeće jutro Zvonimiru je bilo jako neugodno. Majka mu je “očitala bukvicu”, a on je obećao da više nikada neće popiti alkohol.

U susjednom selu živi Andrija, koji je među djecom poznata atrakcija jer za bocu šljivovice guta sitno kamenje i otvara pivske boce zubima. Zvonimir i Slavko su posjetili Andriju i on je stvarno za bocu rakije progutao kamenčiće i otvorio bocu piva zubima. Zvonimirova majka je saznala da je Zvonimir posjetio Andriju (inače osuđenog ubojicu maloljetnog djeteta koji je odslužio pet godina u zatvoru) i bila je jako ljuta. Zvonimir zaključuje:

“Ja sam, u stvari, jako sretan što je moj život bogat tako zanimljivim događajima, i tako zanimljivim ljudima, ali ne znam kako da to objasnim mojim roditeljima.”

Jedanaesti zapis

Dubravkina majka vratila se iz Zagreba. Dubravkina operacija je odlično prošla. Dubravka se oporavlja i polako priprema za povratak na nastavu. Jedva se čeka vratiti. Zvonimir je, očekivano, presretan:

“Ja mu nisam mogao objasniti otkud moja sreća, i koliki je bio moj strah da će Dubravka umrijeti.”.

Zvonimir je cijelog tog dana (otkako je čuo sretne vijesti) bio dobre volje i nakon pecanja s Mladenom, odlučio je sve upecane ribe vratiti u potok.

Dvanaesti zapis

Zvonimir, Mladen i Slavko druže se sa Stankom. Stanko je klozetar i čisti septičke jame u okolici. Bez obzira na njegov posao, Zvonimir ga jako poštuje. Stanko također ima najljepše golubove u selu:

“On uvijek ima vremena za nas dvojicu i nikad mu nije teško da nam otvori krletke i pokaže golubice kako sjede na jajima.”.

Zvonimirovi roditelji protive se tom prijateljstvu, što Zvonimiru nikako nije jasno zašto:

“Zašto bi njegovo zanimanje bilo manje vrijedno od nekih drugih zanimanja?”.

Jednog dana učitelja Luku su jako počela boljeti leđa. Pred zoru se već presavijao od bolova. U Novoj Gradišci su mu rekli kako mora na hitnu operaciju u Zagreb. Prestrašena za svog supruga, Zvonkova majka ga je otpratila u Zagreb na operaciju:

“Tata i mama nisu puno razgovarali, samo su se gledali u oči i držali za ruke.”.

Majka je zamijenila oca na nastavi, ali bila je vidno tužna i dekoncentrirana na nastavi. U pošti je nazvala bolnicu u Zagrebu i rekli su joj da joj je suprug u kritičnom stanju.

Majka je tada prekinula nastavu, posudila novac od najbogatijeg čovjeka u selu, Martina, i otišla u Zagreb. Za to vrijeme, Zvonimir je spavao kod svojeg strica i strine.

U Zagrebu se učiteljevo stanje naglo poboljšalo i nakon oporavka, je mogao otići kući na selo. Kako bi gazdi Martinu vratila novce koji su joj bili potrebni u Zagrebu za hotel i liječnike, učiteljica je odlučila prodati sve guske, učiteljev bicikl, jedini tepih i televizor:

“Kad je tata došao kući, u našem stanu nije bilo više ničega osim dva kreveta i tri stolice. Sve je opustjelo. Ali tati to nije moglo otjerati osmjeh s lica. Izgleda da je i taj naš ogoljeni stan izgledao deset puta ljepše od zagrebačke bolnice.”.

Učitelj je još mjesec dana ostao kod kuće na bolovanju, a kasnije njegovu bolest više nitko nije spominjao.

Trinaesti zapis

Za četiri dana Dubravka se vraća u selo. Zvonimir ju planira posjetiti i donijeti joj memoare. Ako memoari prođu dobro kod Dubravke, on je planira zaprositi, a ako ne pristane, onda se Zvonimir sam sa sobom dogovorio da se nikada neće ženiti.

Četrnaesti zapis

Jednog dana cijela obitelj okupila se pod orahom u školskom dvorištu. Stricu Filipu pala je napamet ideja da organiziraju zajednički piknik pošto je jako lijep dan. Iako ostali članovi obitelji nikad nisu čuli za piknike niti vide smisao u tome, na kraju su se svi složili. Ponijeli su košaru punu hrane, šipke za roštilj, prostirke i pića, a stric je uzeo i gitaru.

“A taj naš piknik je bio jedan od najljepših dana u našoj obitelji.”.

U selu postoji prostitutka Radojka koju svećenik Franjo naziva najvećom nevoljom njihovog sela. Ona je jedina žena koja zalazi u gostionicu. Kod nje su kući uvijek navučene zavjese na prozorima i svira glasna muzika. Jedanput je u trgovini poklonila Zvonimiru čokoladicu i rekla mu kako je lijep dječak.

Zvonimirova mama natjerala ga je da tu čokoladicu baci. Mladen Radojki svakog dana odlazi u pekaru po kruh, a zauzvrat mu ona daje kusur. Dječaci ne razumiju zašto su svi odrasli stanovnici sela toliko zgroženi Radojkom, a ona je draga žena.

Petnaesti zapis

Stric je jednoga jutra ostavio strini pismo u pekari, u kojem joj poručuje da ju ostavlja.

“To se sve odnosilo na moga strica koji je ostavio moju strinu, i odlučio živjeti u Novoj Gradiški sa svojom ljubavnicom, onako na divlje.”.

Učitelj Luka ljut je na svog brata te mu dolazi u trgovinu u Gradišku gdje ga kori što je otišao od žene i nagovara ga da se vrati. Međutim, stric ga ne doživljava i govori mu da je sretan ovako. Zatim je Zvonimirova majka otišla do trgovine u Gradišci i posramila i strica i njegovu ljubavnicu, ali bez uspjeha. Strina odlučuje napisati pismo stricu i, iako su se učitelj i učiteljica nudili napisati pismo u njeno ime, ona ga je napisala sama:

“Međutim, strina je bila odlučna, pa je sama napisala to pismo i poslala ga po povjerljivoj osobi u Gradišku. Napisala mu je: ‘Volim te kao nekada, vrati mi se i bit ćemo sretni’.”

Pet sati nakon što je primio pismo, stric se vratio kući. Obitelj je povratak tu večer proslavila. Noć nakon strina se pokušala objesiti na tavanu. U zadnji trenutak na konopu ju je pronašao stric. Uspio ju je spasiti, ali je od šoka posijedio:

“A tata mu je rekao: Ta sijeda kosa ti je Božja kazna za sve što si učinio svojoj ženi, a stric mu prvi put u životu nije ništa odgovorio.”

Šesnaesti zapis

“…napokon i ja imam djevojku koja otvoreno kaže da sam njen dečko.”

Započinje Zvonimir svoj zapis. Dubravka se vratila u selo, pa joj je Zvonimir sutradan došao u posjet, noseći joj kolače i memoare.

Dubravka se zahvalila i tražila ga je dan vremena da pročita memoare. Sljedeći dan su se sastali u njenom vrtu. Dubravki su se svidjeli Zvonimirovi memoari i ona njemu također priznaje ljubav (iako mu se to bojala pokazati jer je mislila da je on vrlo grub prema njoj).

Uzeli se za ruke i šetali po voćnjaku, a Zvonimir nikad nije bio sretniji. Dubravka mu je vratila bilježnicu s memoarima jer je smatrala da im fali sretni završetak. Poljubila je Zvonimira u obraz.

Sedamnaesti zapis

Zvonimir odustaje od pisanja memoara jer je postigao svoj cilj – Dubravka je postala njegova djevojka:

“Priznajem da mi se više ne da pisati ovu knjigu koja će se jednog dana možda zvati memoari.”

Završava svoj zapis pričajući o svojim željama za budućnost: kako se nada da će u budućnosti biti više lijepih i manje ružnih stvari, da će posjetiti zoološki vrt, upecati ribu od pet kilograma i s Mladenom otići na put oko svijeta, ali samo ako će biti lijepo sunčano vrijeme jer, kako kaže, ne voli kišu.

Analiza likova

Zvonimir – dječak iz sela Omorina, ima devet godina i ide u treći razred osnovne škole. Roditelji su mu učitelji i s njima stanuje u školskom stanu. Sebe smatra već velikim i odraslim čovjekom pred kojim je blistava budućnost:

“Čitao sam da veliki ljudi, oni što su jako veliki, da svi oni napišu knjigu koja se zove memoari.”

“Meni je već punih devet godina i četiri mjeseca i krenuo sam u treći razred.”

Zaljubljen je u djevojčicu iz razreda, Dubravku, toliko jako da joj je više puta pokušao iskazati ljubav i pokloniti joj razne darove (svoj poklon za Božić, cvijeće, žabu…).

Jako je plemenit:

“…i onda ću ja sve novce koje dobijem za ove memoare dati Dubravkinoj mami da joj kupi taj švicarski lijek, pa da ozdravi moja draga Dubravka.”.

Nije primitivan kao ostali stanovnici sela i ne osuđuje marginalizirane stanovnike svog kraja (Mladena, Radojku, Stanka):

“Mladena se boje svi dečki u selu, samo se ja ne bojim, jer je on moj najveći prijatelj.”

Iako je još dijete, ima mnogo plemenitih osobina kao što su nesebičnost i odlučnost. Nestašan je dječak, ali nije zao pa ta njegova osobina samo pridonosi njegovoj simpatičnosti.

Dubravka – siromašna djevojčica iz susjednog sela koja se zbog obiteljske tragedije seli u Omorinu.

“Kuća u kojoj Dubravka živi je posve mala, stara, neožbukana. Njena mama mnogo radi i ima velike podočnjake, Dubravkin tata ne živi s njima, on je u gradu Lepoglava…u toj Lepoglavi je zatvor, a on radi kao zatvorenik.”

Zvonimirova vršnjakinja. Vrlo je lijepa djevojčica:

“Dubravka je imala prelijepu crnu kosu isprepletenu u dugu pletenicu s crvenom mašnicom na kraju. A oči onako plave i duboke, kao da sanja kad te gleda.”.

Boluje od srčane mane zbog koje je morala otići na operaciju u Zagreb. Na kraju memoara saznajemo kako se i njoj Zvonimir cijelo vrijeme sviđao:

“Znaš, i ja tebe jako dugo volim, ali ti se nisam usudila reći, jer si ti bio tako grub. Bojala sam se tebe.”

Luka – Zvonimirov otac, učitelj u seoskoj školi. Jako voli svoju obitelj:

“Moj tata mojoj mami za Dan žena donese cvijeće i bombone s likerom…”.

Spreman je pomoći bilo kojem stanovniku sela:

“Kad netko u selu treba napisati neku molbu ili žalbu, onda taj dotični dođe mome tati…I onda moj tata čovjeku sve napravi…kaže: Ništa, ništa – to je sitnica.“.

Ne slaže se s političkom situacijom u državi.

Zvonimirova majka – također učiteljica u seoskoj školi, plemenita i spremna pomoći:

“Moja mama često, prije nego što će početi nastava, pozove u kuhinju onu djecu što su najsiromašnija i za koju nitko ne brine kod kuće… Onda moja mama njih pita jesu li doručkovali, dade im kruha, mlijeka i pekmeza, ili štogod drugo.”

Voli svog supruga, što se vidi po tome kako se ophodila prema njemu kada se razbolio. Trudi se Zvonimira držati na pravom putu pa ne odobrava da se druži s devijantnim ljudima koji su na lošem glasu u selu.

Bilješka o piscu

Miro Gavran je hrvatski suvremeni književnik rođen 1961. godine u Gornjoj Trnavi, malom mjestu pored Nove Gradiške. Osnovnu i srednju školu je završio u Novoj Gradiški, a u Zagrebu je diplomirao dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju.

Bavi se pisanjem knjiga za mlade, romana, drama i filmskih scenarija. Miro Gavran se smatra najizvođenijim hrvatskim dramatičarom u zadnjih petnaest godina. Njegove drame su prevedene na više od dvadeset jezika, a izvode se i izvan granica Hrvatske.

Najvažnije kazališne predstave su: “Noć bogova”, “Muž moje žene”, “Sve o ženama”, “Traži se novi suprug, “Zaboravi Hollywood”, “Pacijent doktora Freuda”.

Jedan je od cjenjenijih dječjih pisaca, a njegove najpoznatije knjige za djecu su: “Oproštajno pismo”, “Zaljubljen do ušiju”, “Svašta u mojoj glavi”, “Sretni dani”, “Kako je tata osvojio mamu”, “Pokušaj zaboraviti”.

U književnom stvaralaštvu Mire Gavrana objavljeno je šest romana: “Krstitelj”, “Judita”, “Margita”, “Judita”, “Kako smo lomili noge” i “Zaboravljeni sin”. “Djed i baka se rastaju” je poznati scenarij po kojem je sniman film.

Autor: L.P.