“Moja Zlatna dolina” zbirka je pripovijesti u kojima je autorica ispričala kako je provela djetinjstvo u Požegi. Knjiga sadrži dvije cjeline: “Moja Zlatna dolina” i “Rastanak sa Zlatnom dolinom”.
Sve priče su dakle, autoričine autobiografije. Ona je opisala svoj život u Požegi u najranijim danima svoga života. Požega je lijepi mali gradić kojeg su zbog svoje ljepote prepoznali i stari Rimljani te su ga prozvali Valis aurera, što znači Zlatna dolina.
“Susreti koji se ne zaboravljaju” je priča iz druge cjeline “Rastanak sa Zlatnom dolinom”.
Susreti koji se ne zaboravljaju
Veliki slikar Miroslav Kraljević u mladosti je praznike provodio najradije u Požegi. Požega je bila rodno mjesto njegova oca, a tamo su mu i tada živjeli stričevi. Još kada je bio mlad, mnogi su mu govorili da će upravo on jednoga dana proslaviti svoj grad, kao što je već velik broj ljudi do tada to učinio.
Požegu su do tada učinili slavnom Tomić, Kanižlić, Babukić, Korajac i mnogi drugi.
Miroslav Kraljević bio je drag, mlad čovjek. Prijatelji su ga zvali Fric. Studirao je u inozemstvu slikarstvo i bio je izrazito društven.
U Požegu je dolazio i Vladimir Becić, kasnije isto poznati slikar. Dolazio je u posjetu proslavljenom pjesniku i ujaku Franji Cirakiju. Vladimir Becić naslikao je i portret Zlatine sestre, a Kraljević joj je za vjenčani dar poklonio jednu svoju sliku.
Njih dvojica jako su se razlikovali, Kraljević je bio puno više društven, volio se družiti s mladim ljudima.
Jednoga dana Zlata je šetala Grabrikom sa svojom prijateljicom Ženkom. Ženka je bila pohađala školu u Zagrebu, bila je učenica Glazbenog zavoda, a ljeto je provodila u Požegi. Kraljević se toga dana isto zaputio u šetnju Zlatnim Grabrikom. Kada je naišao na djevojke zastao je i utvrdio kako se nalaze na lijepom mjestu te ih upitao mogu li i njega primiti u društvo.
Kraljević je bio oduševljen ljepotama Grabrika, grabove šume. U njoj se sada već i odrasla djevojčica Zlata igrala kada je bila mala. Sada je Zlata imala petnaest godina i odlučila je pomoći Kraljeviću da pronađe lijepo mjesto na kojem će moći raditi.
Kraljević je smjestio svoj stalak i odmah je počeo slikati. Slikao je pejzaž, ali u jednom trenutku rekao je djevojčicama da budu mirne jer će njihove likove ubaciti u sliku. One su bile iznenađene i bilo im je žao što nisu bile ljepše i prikladnije odjevene. Htjele su odjenuti svečane haljine i urediti kosu, ali kako su izašle slučajno van, bile su jedna u crnoj, a jedna u bijeloj pregači. Kraljeviću je odgovaralo da budu odjevene upravo tako jer su se idealno uklapale u sliku.
Zabavljao ih je svojim pričanjem, ali kada je vidio da je već kasno, rekao je da će morati sliku dovršiti sutra i zamolio ih da dođu.
Sljedećeg dana djevojčice su se s veseljem ponovo pojavile na dogovorenom mjestu. No, sada su se pripremile, odjenule su svečane haljine i uredile kosu lijepim frizurama. Mislile su da će ih slikar pohvaliti, ali upravo suprotno – on se naljutio. Naime, odgovaralo mu je da budu odjevene isto kao i prethodnog dana pa im je sada podrugljivo dobacio da su se napirlitale, na što su se one naljutile.
Nikako ih nije mogao nagovoriti da odu kući i odjenu istu odjeću koju su imale jučer. Uz to, one su se naljutile i otišle dalje šetati gradom. Kraljević je ljutito poderao sliku i naslikao pejzaž bez Zlate i prijateljice Ženke.
Kada su prošle dvije godine, Kraljević je priredio izložbu u Zagrebu kojom je postao jedan od najpoznatijih hrvatskih slikara. Izložbu je posjetila i Zlata. Kada je ugledala sliku na kojoj se nalazi njezin Grabrik, vidjela je da na slici nema niti nje niti njezine prijateljice.
Kraljević je nažalost rano umro. Bolovao je od tada neizlječive tuberkuloze i umro je u dvadeset i osmoj godini, 1913. godine. Pokopan je u Požegi, a na posljednjem ispraćaju okupilo se mnoštvo ljudi jer mnogi su cijenili ovog vrhunskog slikara.
Vrsta djela: autobiografija
Vrijeme radnje: početak 20. stoljeća
Mjesto radnje: Požega (Grabrik – grabova šuma)
Likovi: Zlata, Ženka, Miroslav Kraljević
Analiza likova
Zlata i Ženka – najbolje prijateljice. U pripovijesti su prikazane kao petnaestogodišnje djevojke kada ih već brine vanjski izgled. Polagale su puno u vanjsku ljepotu i mislile su da je to bitno za dobru sliku. Tek mnogo godina kasnije, Zlata je shvatila da je umjetnost nešto drugo.
Miroslav Kraljević – mlad i jednostavan čovjek i veliki slikar. Iako je bio rođen u Gospiću, volio je Požegu, mjesto njegova oca. Bio je drag i simpatičan i ljudima je pristupao s vedrinom. Velika strast mu je bilo slikanje i gdje god bi stigao uvijek je nosio svoj kist, boje i platno. Bolovao je pred kraj svog kratkog života od tuberkuloze, za koju u ondašnje vrijeme još nije bilo lijeka osim dobre prehrane i boravka na svježem zraku. Iako su mu liječnici rekli da mora mirovati i bolje jesti, on se nikada nije odrekao slikanja. Kada bi slikao, u toj strasti, zaboravljao je na jelo i postajao je sve slabiji. Umro je rano, imao je samo dvadeset i osam godina.
Bilješka o autoru
Zlata Kolarić-Kišur rodila se 1894. godine u Slavonskom Brodu. Odrasla je u Požegi, gradu kojeg su Rimljani nazvali “Zlatna dolina”, od kuda i naziv za njezino djelo u kojem je opisala svoj život.
1919. godine preselila se u Zagreb gdje je pohađala djevojačku i žensku stručnu školu. Književnošću se počela baviti 30-ih godina prošlog stoljeća kada je počela pisati kratke priče, igrokaze i stihove za djecu.
Izvedeni su njezini brojni igrokazi, a veliki uspjeh postigla je i drama za odrasle “Povratak”. Autobiografske pripovijesti “Moja Zlatna dolina” objavila je 1972. godine.
Umrla je 1990. godine u Zagrebu, u 96. godini života.
Autor: M.L.
Odgovori