Sretne priče

Autorica zbirki kratkih priča “Sretne priče” na vedar, iskren i ushićen način opisuje svijet i prirodu oko sebe. Ponekad koristi sebe u pričama kako bi što bolje mogla opisati izmišljene i maštovite događaje.

Ipak, neke od kratkih priča nemaju sretan završetak, ali potiču djecu na razmišljanje o onome što ih okružuje. Zbirka je podijeljena u četiri poglavlja koja sadrže po nekoliko priča. Čitajući ove priče djeca mogu uživati u neobičnim dogodovštinama svakakvih životinja i biljaka koje su u potrazi za srećom.

Svaka od priča ima svog glavnog junaka, željanog ostvarenja sebe. Tako se točka natječe s olovkom, žigice jedva čekaju malo sjaja u njihovom životu, priča se zaljubljuje u bezobrazni pisaći stroj, a Snjegovići žive u svojoj sretnoj zemlji daleko od ljudi.

Vrsta djela: zbirka kratkih priča

Tema djela: živi i neživi svijet u potrazi za srećom

Vrijeme radnje: neodređeno

Kratak sadržaj

Neobična točka

Točka

U otvorenoj bilježnici koja je ostala na stolu i u kojoj nije bila napisana zadaća, u ostavljenoj nedovršenoj rečenici krenula je prepirka između malog slova a, i, e i u. Uskoro su joj se pridružili velika slova B i D. Problem je nastao kada je slovo a reklo kako je ono najvažnije od svih slova abecede. Njemu pripada prvo mjesto jer se ono koristi u skoro svakoj riječi. Slovo i se nije složilo s time i reklo je kako ono povezuje rečenice. Umiješala su se slova e i slovo u i rekli kako si ona jednako važna. Slovo a se složilo, ali ipak je ono bilo na početku abecede.

Velikim slovima se nije svidjela prepirka, pa se najprije umiješalo veliko slovo B, govoreći kako je veliko slovo uvijek na početku rečenice te je izguralo slovo a. Ostala velika slova su se priključila prepirci pa je slovo D uzelo zalet te prekočilo slova a i B te zauzelo svoje mjesto.

Svako od slova mislilo je kako mora biti ispred ostalih, ali srećom, u prepirku se umiješao zarez jer tko zna što bi se inače dogodilo. Svako slovo je imalo svoje razloge zašto bi ono bilo prvo, ali na kraju se pojavila točka i tu je bio kraj rečenice.

Neobična točka

Priča o neobičnoj točki započinje u Ivinoj bilježnici. Bila je radoznala i nestrpljiva te nije mogla dočekati kraj rečenice. Ponekad je znala preskakati redove, a slova su se savijala malo na jednu i malo na drugu stranu. Olovku je to jako zabavavljalo, sve dok se nije počela natjecati s točkom koja će prije stići na kraj rečenice. Točka je bila brža od olovke i redovito ju je pobjeđivala, što je olovku užasno ljutilo. Počela je gubiti slova, izostavljati kvačice na slovima č,ž i š. Sve bi to još i duže trajalo da učiteljica nije odlučila precrtati točku s dvije crvene crte. Točka se nije mogla izvući, a olovci je postalo dosadno. Olovka je odlučila opet nacrtati točku te se otada igraju po neispisanim stranicama. Točka je i dalje bila brža od olovke, ali se zaustavila na vrijeme, kako bi olovka dovršila rečenicu. Ponekad bi točka bila nestašna i preskakala crte, ali bi se uvijek vratila na svoje mjesto. Ipak nije željela da opet bude precrtana.

Priča kojoj je bilo dosadno

Ovo je priča o nesretnoj priči kojoj je bilo dosadno stanovati u knjizi, a nije bila ni svjesna da joj je tamo najbolje živjeti. Poželjela je prošetati sobom te se iskrala iz knjige dok su svi spavali. Znala je kako mora zapamtiti broj stranice gdje stanuje kako bi se sigurno vratila svom domu, ali je morala zapamtiti i naslov knjige. Priča je odgurnula mrak sa police kako bi se spustila niz stolicu, ali je zapela za nogu od stola i okliznula se.

Rastegla se po čitavom podu pa su se tako imenice rasule na sve strane, a pridjevi otkotrljali pod krevet. Nakon što je malo došla k sebi, pokušala je ustati ali  joj to nije pošlo za rukom. Pridjevi su ostali bez imenica, a glagoli su se potukli. Nastala je gužva. Priča se htjela uhvatiti za glavu, ali je i naslov nestao pa se nije imala za što uhvatiti. Ostala je tako jadnica sjediti na podu.

Imenice, glagoli i pridjevi su se odlučili poredati u rečenice i odjednom se pojavio naslov. Priča se željela vratiti u svoju knjigu, ali se nije mogla sjetiti na kojem broju stranice stanuje. Ujutro je začula usisavač koji ju je pokupio. Nakon nekog vremena, kad su ljudi otvorili knjigu, pronašli su samo dvije prazne stranice.

Tajna

Tajna je ležala na dnu stare škrinje u ružičastoj omotnici, smještena među nepotrebnim stvarima. Strpljivo je čekala da ju netko izvuče na svjetlo dana, ali se to nije dogodilo. Dok je tako čekala, nije željela ni s kim razgovarati. Pored nje ležao je krzneni ovratnik i tirkizni šešir s kojima nije htjela progovoriti ni riječ jer joj je to bilo ispod časti. Na kraju su škrinju bacili u peć, ali ni tada tajna nije progovorila, kao što joj to i dolikuje.

Ponoć

Ponoć se ušuljala u sobu kroz odškrinuti prozor te počela razmještati sjene po zidovima. Kada se kazaljke poklope, to je čas kada se ponoć umota u svoj tamni ogrtač i zavuče iza ormara. Tamo ostaje sanjati pomrčinu, sve dok se ne otkine posljednji list u kalendaru.

Crna ptica

Svake večeri crna ptica ulazi u sobu i raširi svoja velika krila. Djevojka navlači prekrivač preko glave jer ju je pomalo strah, iako je ptica pitoma. Osluškuje što radi sa svojim velikim kandžama. Misli kako je čuva od ostalih stvorenja iza prozora. Pred jutro ptica odlazi iz sobe, ali ne zna se kamo.

Stari sat

Stari sat je visio na zidu, u sobi prepunoj starog namještaja. Kako je vrijeme prolazilo tako se na njemu nataložila prašina. Bio je napravljen od orahovine pa se uskoro uselio jedan crv i grickao ga. Nakon toga, njegov hod bio je usporen, postao je star i sve je slabije radio. Jednog je dana pukla opruga i iskusni urar nije više imao gdje nabaviti takav komad kako bi ga popravio. Stari je sat ostao visjeti na zidu u staroj sobi, pokazujući davno zaustavljeno vrijeme.

Žigice

Žigice su bile uredno posložene u kutiju koja je mirisala na borovinu. Kada bi netko otvorio kutiju, one su znatiželjno gledale koja će od njih biti izvučena. Svaka od njih se veselila trenutku kada će ih izvući jer će tada zasjati jarkim plamenom.

Nažalost, jednog dana kutija se prevrnula, a žigice rasule po stolu. Ponovo se začulo kresanje, ali kad se jadna žigica ugasila, od nje je ostao savijen crni ugarak. Ostalim žigicama nije ništa bilo jasno. Nisu o tome pričala ni onda kada su se ponovo našle u kutiji. Poželjele su da se kutija više nikada ne otvori, kako ne bi brzo izgorjele. No, ipak su se složile kako vrijedi dati život za malo sjaja jer to je njihova namjena.

Ulica bježi u svijet

Jednog je dana ulici dojadilo ležati na uzvisini te je odlučila spakirati u zavežljaj tri semafora, tramvajsku prugu i dva putokaza te otići. Nije mogla više trpiti kako se drugi odnose prema njoj jer su je svi gazili i zatrpavali smećem. Iza sebe je ostavila bagrem jer nije imao snage poći s njom zbog starosti. Nakon što je otišla, nitko nije ni primjetio kako je nema, a kada su primjetili da je otišla, ona je već bila daleko u bijelome svijetu. Nije se željela nikada više vratiti na uzvisinu.

Cesta

Radnici su gradili dugu cestu koja je najprije izašla iz grada, pa nastavila svoj put kroz ravnicu, zatim nastavila put kroz selo. Kada je čula kako radnici nemaju više asfalta, pomislila je kako je i šljunak dovoljan za nastavak puta. I šljunka je nestalo, ali nju ništa nije moglo zaustaviti. Nastavila se dalje protezati poljskim i šumskim putevima i zastala među stablima kako bi malo odmorila. Nakon što se odmorila, nastavila je svoj daleki put, dok joj se nije izgubio svaki trag.

Vrata

Svaka kuća ima svoja vrata kako bi ih štitila od propuha, ali i od lopova. Vrata se zaključavaju pa kuću više nema čega biti strah. Ona služe nekome kako bi ušli u kuću, a ne vole kad se po njima jako lupa, no zato su tu. Vrata puštaju ukućane u kuću, a kada počnu cviliti, ljudi ih podmažu. Postoji mnogo vrsta vrata: drvena, elektronska, staklena i željezna.

Najtužnija su ona vrata kroz koja nitko ne ulazi, tada trunu, a zidovi u kući propadaju i nitko više ne može kuću popraviti, nego je ruše. Tada stara kuća biva zaboravljena.

Dobar dan

Djevojčica Iva upitala je majku kamo odlaze dani kad se smrači. Majka joj nije znala odgovoriti, ali je rekla kako će se raspitati. Prolistala je zatim mnoge knjige u potrazi za odgovorom pa je pomislila kako je trebala odgovoriti da odlaze u šumu ili da nestaju iza planine.

U tom času joj je netko doviknuo kako nije u pravu. Majka je pitala tko je to i dobila odgovor “Dobar dan”. Majka se začudila jer je već odavno bila noć, ali bio je to zaista Dobar dan. I zaista, majka je ugledala ružičaste oblake u sobi i radoznale zečiće. Ona je očekivala kako će joj se ukazati neki patuljak ili mudra sova. Dobar dan se iskrao ispod Ivina jastuka i rekao je kako joj je htio pokazati kako izgleda sretan dan, za razliku od njezinih dana. No, ubrzo je otišao u sjećanje gdje svi dobri dani odlaze, a kada ih se netko sjeti, oni se opet pojave.

Zaljubljene priče

Radoznali miš

Miš po imenu Sivko bio je jako radoznao i sve je želio znati. Svaki dan je svojoj majci postavljao svakakva pitanja, stoga je ona bila pomalo zabrinuta za njega. Sivko je ponjušio svaki dio kuće u kojoj je živio, ali ipak je izbjegavao veliki drveni ormar. No, u toj sobi, gdje se nalazio ormar, boravila je mačka. Ioako je Sivko znao kako je on brži od nje te ako ga napadne, sigurno će joj pobjeći, nije se usudio ulaziti ormar jer nikad se ne zna hoće li ga mačka dohvatiti.

Jednom prilikom je mačka otišla na more pa je Sivko dobio priliku proviriti što se sve nalazi u ormaru. Primjetio je neku pukotinu i ušao u ormar. Na dnu ormara stajala je omotnica koja je mirisala na plijesan, baš poput sira kojeg Sivko obožava. Istog časa se zaljubio u omotnicu u kojoj je bila skrivena tajna. Viđali su se potajno svakog dana, dok Sivko nije shvatio istinu zbog koje je bio izrazito tužan, a istina je ta da se samo znatiželjan miš mogao tako zaljubiti. Shvatio je kako nije dobro biti previše znatiželjan u životu te se više nije vraćao u stari drveni ormar.

Sjena

U središtu grada stajala je stara kuća s oronulim pročeljem i prozorima iza kojih se skrivala tajna. Kuća je bila toliko ružna da je nitko nije zamjećivao. Ali, po nečemu se ipak isticala. Na drugom katu, na dasci ispod prozora, stajao je sanduk za cvijeće u kojemu je rasla trava. Našla se tu i pokoja druga biljka, poput trputca. Kada je stiglo proljeće, u sanduku je izrastao mali cvjetić koji se ogledavao u prozorskom staklu. Cvjetak je imao lijepe ružičaste latice, obrubljene plavim sjajem.

Ostale biljke u sanduku komentirale su kako je to jedan zanimljiv cvjetak, ali i pomalo uobražen jer im je zaklonio sunce. Cvijet nije znao tko to o njemu priča. Želio se skloniti sa sunca pa se lagano zanjihao no, pratila ga je sjena. Kako je sunce zalazilo, tako je sjena sve više rasla, sve dok nije nestala kad je sunce zašlo iza visokih kuća.

Drugog jutra se sjena opet pojavila, a cvjetak je pomislio kako je lijepo imati sjenu jer nikad nisi sam. Ostale travke nisu ništa odgovarale, već su samo šutjele. Cvijet se uskoro cijeli rascvao i pogledavao sjenu u prozorskom staklu. Pritom je bio zadovoljan.

Jednog je dana oblak zaklonio sunce, a sjena se samo na trenutke pojavljivala. Cvijet je pratio kako se skriva u sobi, ali je bio isuviše sramežljiv kako bi joj se obratio. Nakon oblačnog dana, zaredali su se kišni dani, a travke su bile vesele jer neće biti suše i moći će se napiti vode. Jedino je cvijet bio žalostan i nije više širio svoje lijepe latice. Žudio je za suncem i tugovao što ne vidi svoju sjenu. Travke su bile sve gušće i sve više, toliko da se on morao jako izdignuti kako bi u sobi barem na kratko vidio sjenu.

Odvažio se upitati sjenu kamo ide, a ona mu je odgovorila kako je stalno uz njega. No, nakon toliko kiše cvijet je počeo venuti, a srce mu se pretvorilo u plod sa sjemenkama koje je lastavica počela lagano kljucati. Tog trena se plod rasprsnuo, a idućeg se proljeća pojavio novi cvijetak, iza kojeg se njihala vitka sjena.

Zaljubljena priča

Nakon što je uvukla papir u pisaći stroj i krenula pisati priču, autorica je primjetila kako se nešto čudno događa. Već nakon trećeg retka, shvatila je kako se priča ponaša kao da je zaljubljena. Sva je treperila i podrhtavala, a ni pisaći stroj nije ostao ravnodušan. Sav se zacrvenio prilikom pisanja po papiru.

Autorica je poželjela da se priča sabere, kako joj ne bi izmislila leptira ili možda patuljka iz Modre šume, ali priča nije marila, nastavila je po svome. Pokušala je ona popričati i s pisaćim strojem, ali uzalud. Priča je opomenula autoricu neka ih pusti na miru i upitala je zar se ona nikad nije zaljubila. Autorica joj je odgovorila kako je to bilo davno i kako se toga više ni ne sjeća. Otišla je nakon toga na počinak, a priča je sljedećeg jutra bila još više zaljubljena. Pridjevi su bili uzbuđeni, a rečenice nisu marile za pravopisna pravila. Autorica je odlučila otputovati.

Nakon što se vratila s putovanja, vidjela je namrgođeni pisaći stroj i priču koja se duri. Posvađali su se. Autorica je nadopisala još tri rečenice i napokon dovršila priču. Priča je uzdahnula i rekla kako pisaći stroj nema pojma o pravopisu, a autorica joj je na to odgovorila kako ni jedna ljubav nije vječna. No, taj je komentar bio suvišan jer čim ju je smjestila u plave korice, priča je bila sretna i zadovoljna.

Sivi kameleon

Nekada davno živjeli su kameleon i kameleonka i sunčali se u pustinji na vrelom pijesku. On je najčešće drijemao, a ona je visjela s grane, grickajući mušice koje bi joj znale zazujati pored uha. Mijenjala je boje iz svijetlo smeđe, pa sve do narančaste i plave. Kameleon bi joj se približio i znali su tako satima ležati i odmarati se, mijenjajući svoje prekrasne boje.

Jednog dana, prohujala je pustinjom pješčana oluja pa su se morali sakriti iza stabla i čekati dok ne prođe. Kada je oluja napokon prošla, kameleon je zamijetio nešto četvrtasto i smeđe u pijesku. Izbacio je dugi jezik ne bi li dohvatio taj čudni predmet. Bila je to knjiga u koju je on začuđeno zurio. Nakon toga je počeo sricati. To je potrajalo cijelo popodne, a kameleonka je visjela na grani mljackajući mušice, sve dok joj to nije dojadilo. Spustila se ljutita sa stabla. Kameleon je bio zadubljen u knjigu, a tijelo mu je sve više posivilo. On je tako danima čitao knjigu, a kameleonka je postala žalosna.

Prolazili su tako dani, a kameleonka je bila sve usamljenija te je odlučila napustiti sivog kameleona, koji nije imao vremena za nju. Krenula je hodati pustinjom, dok nije stigla do stabla na kojemu je ugledala lijepog ljubičastog kameleona. Odlučila je ostati na tom stablu zauvijek.

Sivi kameleon se ponekad sjetio svoje kameleonke, ali je previše uživao čitajući knjigu pa nije previše mario što je ona otišla. Bio je to najučeniji i najsivlji kameleon u cijeloj pustinji.

Znanstvena ekspedicija je jednog dana prošla kroz pustinju i ugledala sivog kameleona koji je prestao mijenjati boju pa su odlučili to zabilježiti. Kameleonu to nije ništa naročito značilo. I dalje je uživao u čitanju te se sivio bez prestanka.

Jela na vrhu planine

U zamagljenoj planini rasla je prekrasna zelena jela, ali jako osamljena. Oblak koji se njihao oko nje se zaljubio te je obasipao bijelim pahuljicama. Jela se sva svjetlucala i zaista bila najljepša na vrhu velike planine. Cijelu zimu su njih dvoje uživali zagrljeni te si šaputali na vrhu planine.

Miš i ruža

Prelijepa ruža rasla je u vrtu njišući se na zelenoj stabljici sa sjajnim zelenim listovima. Kada bi sunce obasjalo mali vrt, ruža bi pružila bijele latice. U tom vrtu živio je i mali miš, ali pod zemljom. Jednog je jutra izbacio van njušku i ugledao prekrasnu ružu. Dugo ju je promatrao, a ruža je radi toga bila sretna. Miš se već sasvim približio i počeo se penjati ružinom stabljikom. Ona je pomislila kako je drzak i izbacila oštri trn koji se zario u mišje krzno. Miš se spustio sa stabljike i vratio u svoju rupu. Trn ga nije jako zagrebao, ali je njegovo srce bilo ranjeno.

Drugog je jutra sunce opet obasjalo mali vrt u kojemu se njihala ruža s bijelim laticama i dvije crvene kapi koje su se razlile. Vjetar ju je lagano zanjihao, a ona je pogledavala oko sebe ne bi li ponovo ugledala svog sivog miša kako viri iz rupe. Bila je postiđena zbog svoje taštine i nažalost, nikad više nije ugledala svog mišića.

Tužna ljubavna priča

Na dnu mora, u vodenom kraljevstvu, živio je morski kralj sa svojim podanicima i hobotnicom s dvanaest krakova koja ga je čuvala. Nitko se nije usudio uznemiravati kralja, a u kraljevstvu su svi živjeli u miru i slozi.

Jednog je dana kralju postalo dosadno, pa je odlučio prošetati okolicom kraljevstva. Na svom proputovanju zaljubio se u ljubičastu meduzu. Poslao je svoje podanike kako bi je doveli u kraljevstvo, no nitko je nije vidio jer su je odnijele morske struje.

Kralj se jako rastužio i zatvorio u svoj dvorac sa sedefnim stupovima. Pustio je dugu bradu, a priča se kako ga je i vjerna čuvarica hobotnica napustila.

Neobičan patuljak

Sretna obitelj patuljaka živjela je u dubokoj šumi. Najmlađi i najtanušniji među patuljacima zvao se Dašak. Bio je lagan kao perce, toliko lagan da je uvijek strahovao kako će ga vjetar uzdignuti od zemlje i negdje daleko otpuhati. Zato se čvrsto držao svoje sjene. Njih su dvoje bili nerazdvojni, čak i u mraku. Kada bi se pojavila pomrčina, on bi sjenu stisnuo uz jastuk i zagrlio ga najjače što je mogao, a sjena se nije žalila.

Puno su vremena provodili zajedno i bilo je pitanje časa kada će se nešto dogoditi. Dašak je osjetio jaku toplinu kada bi pristisnuo sjenu uz njedra, a ona bi sva gorjela. Bila je to prava ljubav. Nitko i ništa ih nije moglo razdvojiti.

Oni su tako složno živjeli sve dok se sjena nije zapalila od tolikog žara, a od nje je ostala tek hrpica sunčane svjetlosti. Od tog dana, Dašak nosi kamenčić u džepu kako ga vjetar ne bi odnio. Kruže priče kako je on odrastao i pustio dugu bradu. Nije se u potpunosti pomirio s činjenicom kako više nema njegove sjene pa se često zavlači među paprat misleći kako se sjena sakrila među mahovinu.

Četverolisna djetelina

Mirisna djetelina uzdigla je svoju glavu i cvala na livadi. Posjetila su je dva leptira i poželjeli joj se približiti kako bi srkali njezinu slatku pelud. Sledećeg jutra djetelina je njihala svoja četiri lista, a da pritom nikada nikome nije otkrila otkud joj baš četiri lista.

Želja

Želja

Na putu je ležala jedna želja. Skoro se već i smračilo, no nitko nije naišao. Baš se rastužila kada ju je napustila i posljednja nada jer je shvatila da joj se desilo ono najgore, a to je da je ostala neispunjena.

Ali…

Dječak se igrao u dvorištu. U jednom trenutku pojavila se njegova majka i rekla kako moraju otići u šetnju s tatom. Dječak je uzviknuo kako je tek započeo igrati se s prijateljima, ali mama je inzistirali. Dječakov ali bilo je jače od maminog i morao ju je poslušati. Ona nije mogla otići u šetnju drugi dan jer je bila zaokupljena drugim poslom.

Pošli su oni u šetnju, a dečko je zamrzio korištenje riječi ALI. Nije je koristio čak ni u školskim zadaćama i potpuno ju je zanemario.

Dječak je odrastao, no i dalje ne voli tu riječ, ali je koristi baš ako mora kao i u ovoj priči.

Djevojčica želi letjeti

Djevojčica Ana je marljivo vježbala kako bi naučila letjeti. Uzela bi stolicu, popela se i jako zamahnula rukama. Kasnije bi to radila na stolu pa na ormaru sve dok nije jako tresnula od pod i zadobila masnice na nogama i nožnim prstima. Kako bi usavršila letenje, prolistala je enciklopediju i provjerila kako to ptice rade. Znala je da bi je mama ukorila kada bi znala da vježba letenje pa joj je rekla kako je masnice zadobila kad je pala sa stepenica, u što je mama povjerovala.

Razmišljala je gdje bi mogla najbolje naučiti letjeti, možda ako skoči s prozora, no što bi susjed rekao ako bi sletjela na njegovo cvijeće? Prozor nije bio opcija, pa se dosjetila kako bi mogla vježbati u šumi. Prošao je cijeli tjedan, stigla je subota i Ana je krenula u obližnju šumu. Tamo je sjela u travu i osluškivala glasove iz šume. Posjetila ju je bubamara, sletjevši na njezinu ruku. Ana se dosjetila kako bi mogla nju pitati kako ona leti. No, bubamari se jako žurilo pa nije imala vremena objašnjavati Ani kako ona to čini. Ubrzo je odletjela, a Ana ostala snuždena jer nije mogla poletjeti poput nje.

Otišla je dalje šetati šumom i zapazila vjevericu koja vješto skače sa stabla na stablo. Imala je kitnjast rep, ali od nje nije mogla naučiti ništa o letenju. Nastavila je Ana dalje hodati prema plitkom jarku u kojemu je žuborila voda. Ispružila je svoje natečene noge u njega i ugledala sivog dabra kako viri. Ana mu se požalila kako želi letjeti, a dabar joj je rekao kako je ipak bolje da nauči dobro plivati. Isprsio se i pokazao joj njegovu vještinu. No, Anu su toliko boljele noge da je dobila i žuljeve pa nije htjela zaplivati u tako plitkom potoku. Morala je prije mraka stići kući pa se pozdravila s dabrom. Obula je sandale i krenula doma. Dabar joj je rekao da mogu žunu pitati kako da što prije stigne do kuće, ali djevojčici se sada već jako žurilo. Brzim korakom stigla je do svoje ulice, a od straha je zaboravila na letenje.

Zmaj s plavim ušima

Ivin tata je izradio zmaja. Imao je sve ono što jedan zmaj mora imati: nos, oči i duge crne brkove. Iva nije bila oduševljena tatinim zmajem pa mu je još izradila plave uši i ticala od zelenog papira. Za rep mu je još zavezala uzicu kako bi mogao uživati u visinama na vjetru. Zmaj je stvarno uživao na vjetru, a nije mogao pobjeći jer je bio zavezan.

Iva je morala otići na ručak jer ju je baka dozvala pa je potezala zmaja za uzicu. On nije htio ni čuti da se mora spustiti. Iva ga nije htjela ostaviti da poleti, već ga je svezala za šljivu i otišla na ručak. Zmaj je uživao, a kada je ugledao jato lastavica, poželio je poći za njima. Počeo se jako otimati, sve dok nije otrgnuo komad repa. Pomislio je kako bez toga može živjeti i odletio još više. Počela ga je nositi jaka struja i razderala mu obraz. Sad se već jako umorio i počele su ga boljeti kosti, no vjetar ga je još jače dohvatio, a on mu se prepustio i otišao.

Kada se Iva vratila u dvorište, od zmaja je ostala samo uzica i komadić repa. Pomislila je kako su zmajevi ipak zračna bića i nije mu zamjerila što su ga privukle visine. Nakon tog događaja, još je dugo kružila priča o izvanzemaljcu koji leti iznad šume s tri pipka na glavi.

Leptirić skuplja boje

Veseli mali leptirić letio je naokolo i skupljao sve boje kako bi obojio svoja krila. Sletio je na list kukuruza i dodao svojim krilima malo zelene boje. Zatim je poletio dalje, ali se brzo umorio i sletio na maslačak. Svojim krilima je tada dodao zlatnožutu boju. U pšenici je ugledao mak i poželio na svojim krilima malo crvene boje. Nakon toga je u travi uočio ljubičasti zvončić i dodao ljubičastu boju svojim krilima. Kako se dan bližio svome kraju, leptirić je ugledao novu boju u kojoj su sve ostale boje nestajale. Utrošio je cijeli dan na uljepšavanje krila i na kraju dana promatrao kako se utapaju u crnoj boji.

Kišna glista

Kišna glista živjela je zadovoljno u gredici salate, sve dok se njezina desna strana nije pobunila. Poželjela je prošetati vrtom i dobro se najesti raznog voća i povrća. Lijeva strana je poželjela još malo odspavati, ali je desna strana bila uporna. Desna strana ju je počela vući po vrtu, dok lijeva nije uzviknula kako joj je dosta navlačenja. Ukopala se i nije htjela više mrdnuti. Desna je strana pokušavala migoljiti između mrkve i peršina i naglo je potegla lijevu stranu. Njih su se dvije tako natezale do jutra. Još bi se natezale da nije stigla motika i presjekla glistu na dva dijela. Otišle su svaka na svoju stranu i nikada se više nisu srele.

Ćudljiva veljača (ili zašto je Veljača kraća)

Ako ste se ikada pitali zašto je Veljača čudljiv mjesec, slijedi priča o njoj. Ona je s nestrpljenjem čekala svoju vladavinu nakon Siječnja. Siječanj je oduvijek bio veoma hladana, a šumske je puteve zameo s puno snijega, potok zaledio, a na vrbi stvorio pletenice od inja.

Veljača je napokon dočekala svoju vladavinu i zajedno sa sjevercem projurila šumom. Ponekad je putem lomila hrastove grane, povijala stabla jasike i uvlačila se u guštaru. Stigla je ona i do snježnog sela i bacala inje na prozore kuća. Uvlačila bi se u dimnjake i tako se neumorno zabavljala. Znala je kako svoju vladavinu mora uskoro prepustiti Ožujku pa je morala što bolje iskoristiti preostalo vrijeme. Često se izležavala na snježnom krovu, no ipak je pustila malo sunca da prodrije do šumskih staza. Breze su bile presretne kada su osjetile toplinu sunca, a i divlja trešnja je odbacila svoju snježnu košuljicu. Propulali su i trešnja i grm bazge jer je sunce potrajalo nekoliko dana. I jež je primjetio sunce. Cijela se šuma skoro razbudila, ali Veljača se sjetila kako ima još malo vremena za njezine vragolije. Zazviždala je niz polje, skidala listove s tek procvalih voćki, a ostala stabla su se stisla od hladnoće. Jež se ponovo zavukao u jazbinu.

Zima je sve promatrala i pomislila kako je Veljača ovaj put pretjerala sa svojim vragolastim ponašanjem. Pa što će na to reći Proljeće? Zima je odgurnula Veljaču i uskratila joj dane kako bi zavladao Ožujak. Zato je Veljača ostala kraća, no svoju ćud nije nikada promijenila. Tako je iz godine u godinu opravdavala svoju ćudljivost takvim prevrtljivim ponašanjem.

Oči zelenog zmaja

U sobi na najvišoj polici nalazio se zmaj zelenih očiju. Baka je objasnila dječaku kako su to svjetlucavi kamenčići koji svjetle u mraku, no njega su svejedeno jako privlačile. Nakon što bi otišao na spavanje, dječak bi pokrio glavu pokrivačem, a zmaj bi ga škakljao po obrazima. Dolazio mu je u snove i odnosio na staklenim krilima. Kada bi se dječak ujutro probudio, još uvijek bi mu se pred očima prikazivala šuma i vijugavi potok.

Baka je jednog dana ispričala dječaku kako je zmaj dospio na njegovu policu u sobi. Iako zmajevi žive u bajkama, ovom znatiželjnom zmaju to nije bilo izazovno. Baka mu je ispričala kako se zmaj jedne olujne noći spustio u carstvo čarobnjaka i upleo u njegovu čarobnu mrežu. Tada ga je čarobnjak pretvorio u komad zelenog stakla, ali to nije uspio učiniti zmajevim očima koje su uvijek svjetlile u mraku. Čarobnjak se odlučio prerušiti u trgovca i otišao je na sajam prodati zmaja. Otada je zmaj živio na mnogim policama, u mnogim ormarima i na kraju je dospio u dječakovu kuću. Strplivo je čučao na polici žudeći za zelenim sumrakom u dubini pećine gdje je nekada provodio vrijeme.

Nakon nekog vremena dječak je odrastao i mogao je dohvatiti zmaja s police. Jednom je prilikom čekao večer, a kada je baka izašla iz njegove sobe i ugasila svjetlo on je dohvatio zmaja kako bi oslobodio krijesnice koje su svjetlile na njegovom čelu. U sobi se začuo prasak, a zmaj se raspršio u tisuću komadića. Ispao je dječaku iz ruku, a roditelji i baka su dotrčali u sobu da bi li vidjeli što se dogodilo. Tata se jako naljutio i slijepio krhotine zmaja koji je ponovo čučao na polici. Mama je rekla kako bi trebali pronaći zmajeve oči, ali nije ih nigdje mogla pronaći. Dječak se stisnuo uz baku, a ona nije htjela ništa izustiti, iako je možda znala gdje su nestale oči zelenog zmaja.

Strah

U staroj škrinji za rublje, smještrenoj na tavanu kuće, živi strah. Noću izlazi i skriva se ispod kreveta, a kada se upali svjetlo ne bi se pokazao ni za živu glavu jer je i njega strah. U strahu su velike oči, kako bi rekle naše bake, a hrabar je ako ga se netko boji. Svatko se nečega u životu boji, ali muškarci to skrivaju, pa su zato hrabri. Uvijek paze da netko ne vidi njihov strah koji se najčešće skriva u mraku.

Ogledalo

U bakinom ogledalu koje je visjelo na zidu, živio je vražićak. Noću se skrivao dok je danju virio iz ogledala. Kada bi se djevojčica ujutro probudila, uzela bi stolicu i stala pred ogledalo. Tada bi vražićak uzeo njezin lik, a ona bi pomislila kako joj se ruga. Baka bi joj tada rekla neka popije čaja jer je to ipak samo ogledalo. Vražićak je ponekad znao poprimiti i bakin lik, ali ona se nije voljela s njime igrati. Ona bi očistila ogledalo i pustila neka ga obasjaju sunčeve zrake.

Djevojčica je željela iznenaditi vražićka pa je kriomice promatrala ogledalo u bakinoj sobi. Nije ga vidjela, sigurno je je spavao. Djevojčica bi naglo upalila svjetlo, ali njega to nije omelo, već je bio spreman i čekao da mu se djevojčica približi. Tada bi poprimio njezin lik i mrštio se.

Jedne se večeri ogledalo zanjihalo i rasprsnulo u mnoštvo komadića, ali vražićak se i dalje pojavljivao i promatrao djevojčicu iz svih sjajnih krhotina. To je čula njezina majka i potrčala u sobu. Strašno se uzrujala kada je vidjela razbijeno ogledalo i nije vjerovala djevojčici kada je rekla kako je vražićak kriv za to. Idućeg je jutra tata odnio okvir kod staklara kako bi stavio novo ogledalo, a djevojčici je bilo zabranjeno igrati se s njime.

Nakon što je tata donio novo ogledalo doma, djevojčica je provjerila je li vražićak još tamo, ali nije se pojavljivao. Pomislila je kako se sigurno naljutio, ali mama ju je utješila kako je ona sad već velika djevojčica za takve igre.

Zeleni patuljci

Na jednoj jeli pred susjedovom kućom žive zeleni patuljci. Noću su aktivni i plaze po deblu, a danju se skrivaju i vjerojatno spavaju. Djevojčica se pita što oni sanjaju i nada se kako će možda koji od njih zalutati u njezine snove, kako bi izmjenili svoja iskustva s dnevnih i noćnih putovanja.

Ona se već duže vrijeme nada kaka će se susresti s njima pa ostavlja otvoren prozor i vješa ceduljice po granama. Često ih doziva, ali sve je uzalud. Patuljci tijekom dana čvrsto spavaju.

Trčko i kamen

Svi šumski patuljci su bili zaduženi za određeni posao pa tako i Trčko. On je bio zadužen za raznošenje hitnih vijesti po šumi. Tako je jednog dana trčao po stazi i naletio na kamen od koji se spotaknuo i pao na nos. Bio je bijesan i rekao kamenu neka mu se makne s puta, kada je ionako beskoristan. Kamen se nije dao smesti već je i dalje ostao ležati. Rekao je patuljku neka ga on pamakne, ako mu toliko smeta. Trčko ga je pokušao pomaknuti, ali mu to nije pošlo za rukom. Još je neko vrijeme nastavio dizati kamen, a nakon toga je sjeo i počeo razmišljati. Nije uspio smisliti ništa pametno pa se uputio dalje kako bi na vrijeme uspio dostaviti vijest.

Zračak-Mračak

U jednom starom hrastu, kojeg je nagrizao crv, živio je Zračak-Mračak. On nije poznavao crva jer se on već odavno nastanio u nekom drugom ukusnom hrastu. Stari hrast je pričao Mračku priče iz prošlog vremena, ali to Mračka nije smetalo jer je danju spavao, a noću izlazio iz debla.

Mračak nije imao puno prijatelja u šumi jer su noću svi spavali. Samo bi se ponekad oglasila sova žutih očiju koje su sjajile u mraku. Mračak se nije ususdio razgovarati s njom jer ga je bilo previše strah približiti se bukvi na kojoj je ona stajala.

Sova je samo hukala i nitko nije znao kada spava, a kada je budna. Svi su znali kako je ona stara i mudra. Vjerovali su kako puno toga zna jer uvijek razmišlja dok sjedi na drvu. Svi su znali za nju, ali nisu znali gdje danju provodi svoje vrijeme. Živi li u bukvi ili ima svoje gnijezdo na napuštenom tavanu jedne kolibe?

Jedne noći Mračak je odlučio obratiti se staroj sovi, ali ona se nije ni pomaknula. Pomislio je kako je možda nagluha pa ju je dotaknuo rukavom svog haljetka, a zatim je prodrmao njezino krilo. Njezino se perje tada rasprsnulo u tisuću pahuljica, a Mračak je ostao u čudu. Od njezine silne mudrosti ostala je samo hrpa perja.

Stara je sova uskoro bila zaboravljena, samo bi je Mračak povremeno spomenuo pa se znalo kako je nekada hukala s bukve.

Mrvičak

U jednoj knjizi među prašnjavim stranicama živjelo je sedam patuljaka koji su se družili sa Snjeguljicom, dok je mladi kraljević nije odveo u svoje kraljevstvo. Patuljci su se pravili važni i svašta izvodili pred djecom. Na sebi su imali mala odjelca skrojena po mjeri i kape u boji duge. Živjeli su oni sretno u knjizi, sve dok njezine stranice nisu potpuno požutjele i dobile uši. Nakon toga je knjiga bila odložena u neki prašnjavi kut i pomalo zaboravljena.

Patuljcima je bilo dosadno i razmišljali su kako da najbolje provedu svoje vrijeme. Svakim su danom išli istim putem do rudnika i pjevali istu pjesmicu, a malo Mrvičku, najmlađem patuljku, to je dosadilo. Baš je poželio sresti ili zlu maćehu ili lovca dobrog srca, ali oni su živjeli na drugim stranicama knjige pa ih nikada nije mogao sresti.

Mrvičak je uvijek bio posljednji u koloni te je jednog predvečerja zastao i sjeo na panj. Počeo je razmišljati, a ostali su patuljci nastavili svoj put stazom koja je vodila do kolibe. Već se smračilo i Mrvičak je tada krenuo kroz paprat prema kolibi. Putem je naišao na vjevericu koja je bila u potrazi za lješnjacima. Upitao ju je kamo to ona žuri, a ona je odgovrila kako mora sakupiti što više lješnjaka jer je stigla jesen. On nije znao što je jesen, ali je osjetio glad te pošao za vjevericom koja ga je ponudila slasnim orasima. Razgovarali su do dugo u noć i Mrvičak joj je pričao o otrovnom češlju i jabuci, a ona je začuđeno slušala njegove priče.

Pred jutro je Mrvičak nastavio svoj put kući, žureći za suncem koje mu se stalno primicalo. Kako je hodao, tako je umalo nagazio gljivu koja ga je upozorila neka pazi gdje staje. Kada ju je ugledao, pomislio je da je to divan šešir i posegnuo za njime. Gljiva se uznemirila i povikala da ni ne pomišlja ubrati je. Mrvičak je istog časa odustao, sjetivši se priče o otrovnoj jabuci. Upitao je gljivu iz koje je ona priče, no ona nije imala pojma što je to priča. Ona je izašla iz zemlje, a ne iz priče te nastojala rasti. Mrvičak je pomislio kako je bezobrazna i otišao.

Nastavio je hodati prema kolibici i naišao na bijelog zeca kojeg je ganjala velika lisica. Zec mu je doviknuo neka se pazi lisice, a Mrvičak se brzo popeo na drvo i sjeo na granu. Lisica nije uspjela dohvatiti zeca jer se uspio provući u svoju rupu do koje ona nije mogla doći. Mrvičku je to sve bilo čudno jer nije znao da se životinje međusobno napadaju. Znao je kako je jedina osoba koja je zla bila maćeha.

Kada je izašao iz bajke, naišao je na lisicu i otrovnu zmiju što mu je bilo jako čudno. Zatim je nastavio dalje hodati. Počela je jako grmiti i sijevati, a njemu se učinilo kako se užarena zmija zabila u hrast, no bio je to samo jaki udar groma.

Mrvičak je dalje hodao i sreo dva dječaka. Htjeli su ga uzeti i pokazati svojoj učiteljici. Jedan od njih je izvadio praćku i pokušao ga pogoditi. Srećom, Mrvičak se uspio spasiti bacivši se u paprat. Požurio se sakriti u deblo srušenog graba. Srce mu je snažno lupalo te je u tom trenu pomislio kako bi bilo najbolje da se vrati što prije ostalim patuljcima. Krenuo je dalje hodati stazom, ponovo naišao na gljivu. Stiglo je i sljedeće jutro, a on je bio umoran i blatnjav. Odmorio se na panju. Nakon nekog vremena zapazio ga je stariji brat i rekao kako su se svi jako zabrinuli za njega. Mrvičak se probudio i pomislio kako je sve to možda bio samo san. No, ugledao je svoju blatnjavu odjeću i izgrebena koljena, pa shvatio da to nije bio san. Umio se u obližnjem potoku i krenuo zajedno s braćom prema rudniku, uz veselu pjesmu.

Džep Djeda Mraza

Djed Mraz je stigao u opustjeli grad kako bi na glavnom trgu, gdje se nalazio gradski sat, postavio veliki džep napravljen od tkanine, na kojemu će biti ispisana “džep želja”. Sigurno će privući znatiželjnu djecu. Na njega je još i objesio zlatno srce pa će ga djeca bolje uočiti. Zatim je nastavio svoj put jer morao obići još puno gradova i sela kako bi mogao svoj djeci ispuniti njihove želje. Njegove je saonice vukao bijeli konj, njegov vjerni suputnik koji je ponekad bio nestrpljiv. Djedica je uvijek bio dobar prema njemu jer se privikao na njegovu narav i nije se nikada ljutio zbog njegovog negodovanja ili mrmljanja.

Vratio se Djedica u grad, gdje je postavio džep želja. No, u tom džepu nije bilo ni jednog papairića. Pa je li moguće da djeca u tom gradu nemaju baš nikakvih želja?, pitao se. Je li možda on pogriješio? Džep je bio predivnih boja, a slova su se lijepo isticala, bez obzira što je bila jaka zima. Razmišljao je da ipak ne može otići ne znajući koje dječje želje mora ispuniti. No, već će nešto smisliti, rekao je svom suputniku. Djedica se popeo u saonice i nastavili su svoj put. Stigli su do šume i zamijetili kolibu, gdje se Djed htio malo odmoriti. Imao je sa sobom komadić kruha, a konj je pojeo pramen sjena. Djedica je pomislio kako bi bilo vrijeme da se njih dvojica vrate kući. Svladao ga je umor, pomolio se i zaspao.

Kada je Djedica zaspao, autorica je odlučila otkriti tajnu praznog džepa na trgu. Vidjela je djecu kako ubacuju šarene papiriće u veliki džep jer je njezin prozor imao pogled baš prema trgu. Naime, kada su djeca čula da Djed Mraz stiže u grad, ispisala su svoje želje na papiriće. Znatiželjne mačke su htjele provjeriti što se nalazi u velikom džepu, a Smeđooki Razroki je bio najznatiželjnija mačka koja se popela uz stup ne bi li provirio u džep. Tada se još nisu nalazili papairići u njemu, no do iduće noći, džep je već bio prepun papirića. Smeđooki je zadužio drugu mačku, Dugorepog Žućka, neka prati što se događa na trgu i javlja novosti.

Mačke bi svake večeri redovito obilazile trg i praznile džep sa željama, odnoseći ih u svoje skrovište. Želje su zatim čitale naglas i smišljale kako iskoristiti sakupljene papiriće. Vođa je osmislio što bi mogli napraviti s papirićima. Pričekali su da se na trgu postavi novogodišnja jelka kako bi ju okitili. Jedna od maca se nije s time slagala, no ništa se nije usudila reći. Bio je to mali sivi prugasti mačić, koji je razmišljao kako bi mogao upropastiti vođin opaki plan. Vođa je zapravo želio da dječje želje ostanu neispunjene i zamišljao je tužna dječja lica kada vide da ispod jelke nema njihovih darova. Mačić je pričekao da sve mačke pred jutro odu na spavanje, dohvatio vreću i napunio ju papirićima. Uprtio je vreću na svoja leđa i krenuo ulicom u potragu za Djedicom. Slijedio je trag saonica pa se nije mučio s pronalaženjem puta do Djedice. Stigao je do kolibice, u šumi gdje se Djed odmarao. Kada je ugledao Djedicu, bio je sretan jer će dječje želje ipak biti ispunjene. Djedica ga je pozvao u kolibicu kako bi mu pomogao spakirati sve poklone, ali mačić je ipak poželio vratiti se svojim prijateljima. Znao je kako se ponekad čudno ponašaju, ali je zamolio Djedicu neka ne zaboravi i njima ispuniti želje. Djedica se nasmijao i pozdravio s njime.

Djedica je uspio složiti sve darove. Krenuo je s konjićem prema trgu kako bi ih smjestio ispod jelke. Za malog mačića je zapakirao posebnu kutiju i stavio je na vrh jelke na kojoj je pisalo “Za mačića dobrog srca i njegove prijatelje”. Ljudi su bili začuđeni kada su ugledali takav dar na trgu, a ni mačja družina nije ostala ravnodušna. Brzo su potrčali po svoje darove i uživali u njemi u svom skrovištu ispod stepenica.

Sretne priče

Sretna priča

Vjetar je prohujao kroz lonac za cvijeće na jednom balkonu. Autorica se prikrala kako bi čula o čemu biljke razgovaraju. Pričale su o sreći. Slak je rekao kako je prava sreća što vjetar nije pretjerano jak, bodljikavi kaktus je bio sretan što se balkon nalazi na južnoj strani kuće jer tada ih sunce dovoljno grije, a petunija je bila sretna što su dobili dovoljno vode kako ne bi uvenuli.

Za autoricu je prava sreća bila što je čula o čemu biljke razgovaraju. Za nju je sreća i kada napiše dobru priču. Ona će biti još sretnija ako ova priča nekoga usreći kada je pročita.

Magareća sloboda

Jedan magarac čeznuo je za slobodom. Nije baš mogao podnijeti svoj magareći život. Često je razmišljao o slobodi, zavezan ispod masline. Glasno je njakao, a gospodar je mislio da je žedan.

Jednog je dana njegov gospodar zabroavio čvrsto zavezati uže o stablo masline i magarcu se osmjehnula sloboda. Dugouško je par puta protresao glavu i oslobodio se užeta, koje je ostalo visjeti oko njegova vrata. Brzo je pobjegao stazom uz brdo, ali bez onog silnog tereta kojeg je nosio na svojim leđima. Napokon je bio slobodan, a kada je stigao do vrha brda, počeo je glasno njakati.

Nakon nekog vremena je ogladnio pa se uputio u obližnji vinograd i počeo brstiti listove vinove loze. Vlasnik vinograda ga je ubrzo učio i potrčao s prutom u rukama kako bi otjerao magarca. Ubrzo se on dao u bijeg i nije se zaustavljao.

Spustila se noć, a magarac je ožednio. Sjetio se on vode koju mu je gospodar davao svakog dana, ali sloboda mu je bila slađa. Legao se pod smokvu i zaspao.

Ujutro ga je probudila žeđ, sunce je sve jače grijalo, a on je to sve teže podnosio. Pomislio je kako se bez slobode može živjeti, ali bez vode ne može. Odlučio se spustiti s brda i stigao do svoje masline. Ostao je zauvijek tamo i nije više poželio slobodu.

Vjeverica iz Maksimirske šume

Mala vjeverica živjela je u duplji starog hrasta. Probudila se i osjetila jaku glad, no u zalihama je imala samo jedan orah. Kada je njuškicom provirila iz stabla, osjetila je jaku zimu i pomislila kako bi bilo bolje još malo odspavati jer zima ne može još dugo potrajati. Pokušala je zaspati, ali probudila ju je još jača glad. Odlučila se spustiti do nastambe gdje je živio njezin prijatelj puh. Ponadala se kako možda on ima nešto hrane, ali puh je toliko čvrsto spavao da od njega nije imala nikakvu pomoć. Ipak se on zadnji u šumi budio u proljeće. Otišla je do brijesta jer tamo nekada ostavila hrpicu žireva, ali na tom mjestu je sada bio samo panj. Jako se rastužila i krenula dalje skakutati Maksimirskom šumom dok nije stigla do raskrižja. Skakutala je dalje tramvajskim šinama i gledala svjetlucave izloge sve dok se nije umorila.

Stigla je do jedne četverokatnice i uzverala se uz zid do balkona te ušla u sobu kroz odškrinut prozor. Skakutala je po radnom stolu i prevrnula lončiće s bojama, koje su joj ofarbale kitnjasti rep. Dok se pokušavala očistiti već je bila jako umorna i odlučila prileći u stolici za ljuljanje.

Ujutro se začulo naglo otvaranje vrata. Bio je to čovjek koji je ušao u sobu i ugledao malo stvorenje kako spava na stolici. Vjeverica se uplašila i skočila na ormar. Čovjek je brzo zatvorio prozor kako ne bi pobjegla i otišao iz sobe. Uskoro se vratio s orasima koje je spustio na stol. Vjeverica je dobro poznavala taj zvuk. S obzirom da je bila jako gladna, spustila se s ormara i krenula grickati orahe. Čovjek se pitao kada je posljednji put jela i približio joj se. Ona je samo nastavila dalje jesti, a on je dohvatio blok i krenuo crtati vjevericu.

Prošlo je nekoliko dana i ona se pripitomila. Pratila je trag olovke po papiru i bila zadovoljna time što je vidjela.

Stigla je jesen i vjeverica se vratila u šumu. Stigla je do svoje nastambe i uzverala se po hrastovim granama. Bila je marljiva čitavu jesen i sakupljala slasne šumske plodove za zimu. Napunila je duplju i bezbrižno čekala zimu. Legla se u jastuk napravljen od mahovine i sanjarila. Ponekad se prisjetila ulica i poželjela se ljuljati u stolici.

Jesen

Dok je Ana šetala šumom tražeći jesen, sa stabla su pale dvije bodljikave loptice. Ona je pomislila kako su to mali ježevi koji će pomoliti van svoje njuškice. Kuglice su se glasno nasmijale i pomislile kako je djevojčica neznalica. Od silnog smijanja su se rasprsnule, a u mahovini je Ana ugledala dva obla kestena.

Pahuljica

Mala pahuljica se smrzavala pred očima autorice. Nikad nije željela biti pahuljica i poželjela je da je uzme sa sobom kako bi se malo ugrijala. Ona ju je uzela i stavila na kažiprst. Ali, polako se počela topiti, no pahuljica nije marila. To je zapravo bila kapljica koja je živjela u rijeci, a onda ju je sunce privuklo i odlutala je nebom. Autorica ju je spustila na list biljke koja se nalazila na prozoru. Učinilo joj se kako je napokon odahnula, a onda se otkotrljala niz list stabljike.

Tratinčica

Tratičica se skrivala u gustoj travi sagibajući svoju bijelu glavicu. Na njezinim se laticama sunce poigravalo s rosom, a kada je zasjalo sunce razbudilo je sve stanovnike livade. I vjetar je zanjihao vitke klasove te krenuo duž puteljka.

Žuti leptirić je oblijetao svijeće i zamijeti u gustoj travi tratinčicu. Upitao ju je zašto je tužna, na što mu je ona odgovorila kako se boji ovako velikog svijeta. Ona je vrlo mala i sigurno je nitko neće primjetiti u tako gustoj travi. Leptirić joj je rekao neka pokuša otvoriti oči jer je sunce već odavno čeka. Tratinčica je podigla glavu, raširila svoje bijele latice i pogledala u nebo. Sunce ju je dodirnulo svojim zrakama, a ona je cijela još više zasjala, poput bisera oko zlatnog srca.

Otada se trantinčica budila ranom zorom, u iščekivanju svog dragog prijatelja sunca, da je zagrli svojim toplim rukama, kako bi ona što ljepše zasjala.

Odbjegli smiješak

Smiješak je pobjegao od namrgođenog lica i jurio asfaltom, preskačući barice vode. Pogledavao je lica prolaznika, no nitko nije mario za njega jer su bili u žurbi.

Smiješak je zasjeo na rub pločnika i sjedio neko vrijeme. Uskoro je ugledao crveni kišobran s bijelim i plavim cvjetićima i razvedrio se. Uhvatio se za rub kišobrana i šetao s njime niz ulicu. Krenuli su dalje prema stepenicama i otišli na treći kat. Kišobran je kihnuo i bio pomalo tužan što se vratio iz šetnje, baš kad je vani bilo lijepo zamagljeno i kišovito.

Smiješak je pogledao oko sebe i otišao u sobu kroz otvorena vrata. Tamo je sjedila djevojčica Iva i smijala se. Pomislio je kako bi bilo baš lijepo živjeti na tako radosnom licu. Ivin se smiješak iznenadio i pomaknuo s usana prema desnom obrazu.

Sad Iva ima dva smiješka koji se kotrljaju po njezinim obrazima. Kad ona zaspi, oni se smjeste u jamicu svaki na svojoj strani i osmjehuju se dok Iva sanja.

Nasmijani autobus

Zeleni se autobus dugo vozio drumovima i nije se žalio kada je snijeg bio na cesti, a inje na njegovim prozorima. Znao se ponekad nagutati prašine i istrošiti mnoge gume.

Jednog jutra mu je srce zadrhtalo kada je putovao cestom u blizini Zagreba. Jako se zatresao i stao. Pozvali su hitni pomoć i mehaničar je uskoro stigao. Zavirio je u njegovu utrobu, očistio njegovo metalno srce, ali ono nije proradilo. Autobus je ostao sam na cesti, a po putnike je došao njegov prijatelj.

Ujutro je po zeleni autobus stigla vučna služba i kada su ga ponovo pregledali u garaži, mehaničari su shvatili da je dotrajao i nije više za upotrebu. No, ipak su malo razmišljali o njemu. kako je cijelog vijeka bio vrijedan i prevozio putnike na vrijeme do njihovih odredišta. Bilo im je žao poslati ga u staro željezo. I dosjetili su se što bi mogli napraviti s njim. Stavili su ga u park, kako bi se djeca u njemu mogla igrati. Dobro su ga izribali četkom, što njemu nije bilo ugodno, ali nije se žalio.

Promijenili su mu boju u žutu i sada je bio svjež. Maknuli su stare kotače i postavili ga na četiri bukova panja. Djeca su mu još i nacrtala rumene obraze i usta, pa se nasmijao od uha do uha. Zatrubio i pozvao ih neka se u njemu igraju. Djevojčica Iva je glumila konduktera i pregledavala svima vozne karte. Naravno, svi su ih imali u svom obliku, a autobus je bio jako ponosan što vozi toliko djece. Vožnja je trajala cijelo poslijepodne, a onda se pozdravio s djecom. Bio je već umoran i zaspao za čas. Sanjao je bijelu ceste i smijao se nepoznatim predjelima.

Duga

Nekada davno, živjela je prekrasna duga iznad potoka. U zelenoj vodi vidjela je svoj odraz, dok se sivi vodeni talog mrštio. Rijetko je izlazila, osim za vrijeme ljetnih pljuskova, kada se penjala do oblaka i spuštala prema vodi.

Jednog se dana zaigrala s oblakom i zaboravila na svoj povratak. Kada ju je sunce ugledalo velikim žutim očima, rasula se u sedam divnih boja. Oblak je ostao bez riječi i prestao kišiti. Ogledala se u potoku koji je isto utihnuo. Na kraju ju je ugledao leptirić i vinuo se prema suncu.

Šumski duh

U dubokoj šumi živio je duh zeleno smećkaste boje. Preko dana bi dozivao oblake da prekriju šumu, a kada bi spazio da ga netko promatra, pretvarao se u vjevericu. No, drugi bi ga mogli prepoznati po njegovim zelenim i sjajnim očima. Obožavao je bršljan po kojemu se neumorno penjao i njihao poput zastave.

Kada bi ga netko dozvao, on bi se sakrio iza stabla i oponašao glas koji ga doziva. Noću je često čučao na stablu poput sove, ali nitko ga se nije bojao.

Šetajući šumskom stazom autorica ga je srela, a on joj je namignuo i sakrio u mahovini. Poželjela ga je dodirnuti, ali nije mogla zbog đurđice koja je podigla svoju bijelu glavu. Nije ju dotaknula, već ju je ostavila da miriše u hladu. U krošnji jasike ugledala je vjevericu zelenih očiju koja je taj čas odjurila uz granu.

Zračica-Zlatkica

Sunce se rano budi dok ostali šumski svijet spava. Kada se uzdigne iznad planine, prospe svoje tople zrake koje trepere čitav dan. Kada se pojavi veliki sivi oblak, prisili ih da se sakriju i samo malo izviruju.

Kada se bliži suton, sunce skupi svoje zrake, a one odlaze na spavanje. One najveće provjere je li koja od najmanjih ostala igrati se. No, jednog se dana zračica-Zlatkica previše zaigrala na dječjem igralištu, ne primjećujući sunce kako odlazi iza krovova. I djeca su već otišla svojim kućama pa je i ona pošla za njima. Netko je zatvorio vrata kuće pa je Zlatkica otišla ne krov i gledala u mrak. Pokušala je domahnuti Mjesecu, ali on je nije primjećivao. Njezine su sestrice odavno već spavale.

Uzalud je pokušavala pronaći svoje prijatelje puža i kapljicu rose jer su oni već odavno spavali. Zavukla se tada pod ružin grm i pokušala zaspati. Sanjala je rascvalu livadu dok je nije probudilo golicanje mrava, koji se pokušao popeti na ružu. Kada se razbudila, vidjela je svoje sestrice kako su se rasule po puteljku pa im se pridružila.

Otada se Zlatkica na vrijeme vraća suncu u zagrljaj, kako ne bi opet sama provela noć.

Zemlja sretnih Snjegovića

Zemlja sretnih Snjegovića smještena je na samoj granici između snijega i neba, visoko u ledenim planinama, gdje čovjek još uvijek nije stigao. Snjegovići su odabrali kako će to biti njihov dom. Oni žive u hladnim pećinama u kojima je jako hladno, stoga ljudi ne mogu do njih doći. No, nisu oni oduvijek tamo živjeli, već su se nalazili po čitavoj planeti jer je bila dovoljno hladna, no uskoro se to promijenilo.

Sunce je počelo sve jače sijati pa je djed Snjegović odlučio pronaći novi dom na vrhu planinskog lanca. Njegovo mišljenje je bilo kako će sretna osoba uvijek biti sretna, gdje god ona živjela.

Na početku su se Snjegovići smjestili u jednoj pećini koja ih je štitila od naleta hladnog vjetra. Kada bi ujutro svanulo i sunce pustilo svoje zrake, ostalo bi začuđeno jer se snijeg nikada tamo nije topio. Stigla je jesen, a nakon nje i zima, doba godine koje Snjegovići obožavaju. Valjali su se i spuštali niz strme litice te uspinjali planinom bez imalo napora. Ipak, ljudi ne znaju kako Snjegovići mogu letjeti. Dovoljno im je malo vjetra kako bi se spuštali ili popeli uz planinu.

Oni su odlučili živjeti sretno gdje god se nalazili. Djed Snjegović se pobrinuo razvedriti svakog od njih, kako im ne bi padale na pamet zle misli zbog kojih bi bili nesretni. One najmlađe je zabavljao pričanjem starih priča.

Vrijeme je prolazilo, a Snjegovići su i dalje bili radosni i uživali u zimskim radostima. Spuštaju se niz planinu nošeni vjetrom, proviruju korz prozore kuća. Djeca ih ponekad mogu naslutiti, dok se odraslima samo učini kako vide snježne pahulje. I tako djeca od snježnih gruda naprave malog snjegovića gdje nestašni Snjegović tu dočeka noć dok ga ostali ne pronađu i oslobode. Ako drugog dana zasja sunce, na tom mjestu gdje je stajao Snjegović nastane lokva, a odrasli pomisle kako se on otopio. Nitko ni ne pomišlja da je to trag izgubljenog Snjegovića koji se vratio u zemlju sretnih Snjegovića.

Bilješka o autoru

Mila Željeznjak hrvatska je spisateljica rođena 1954. godine u malenom mjestu Draškovcu u Međimurju. Poznata je po vedrim i duhovitim pričama za djecu, igrokazima i zbirkama pjesama.

Njezina najpoznatija zbirka priča su “Sretne priče”, a njezini igrokazi često se izvode na radiju kao igre. Najpoznatiji igrokazi su: “Patuljak traži sreću”, “Cvrčak i ruža”, “Koliba pod hrastom”, Začarani sladoled” i “Vještica”.

Objavila je i dvije zbirke pjesama: “Sezona lova” i “Šah s prijateljima”.

U svojim djelima Mila vedrinu duha prenosi djeci koja s oduševljenjem čitaju njezine priče. U pričama se može iščitati i njezina ushićenost prirodom.

Autor: L.V.