Smrt u čizmama

Tema djela “Smrt u čizmama” kojom se bavi autor Ivan Goran Kovačić je život seljaka. Njihov ionako težak život, dodatno se pogoršao kada je u njihovo selo stigao veleposjednik Kler. Oni su od tada potlačeni i život im je postao još teži.

Ovom je novelom I.G. Kovačić pomno oslikao hrabru borbu nižeg sloja ljudi s onim nepravednim i raskošnim, višim slojem. Ni u ovome djelu spomenutog autora nisu zaobilazni tamni motivi poput smrti, krvi, jeze, a oprezno su oslikani Kovačićevim pjesničkim slikama – što je i jedna od važnijih obilježja njegovog stvaralaštva.

Čizme Mihine su glavni simbol u ovoj noveli, a kad one bijahu odnesene u šumu i kad on umire, situacija se u selu mijenja nabolje. Kako je i sam autor opisao:

“Mihine čizme! Koliki su, gledajući ih, ukrutili i nakrenuli opruženu nogu zamišljajući ih na sebi.”

Dakle čizme su simbol višeg sloja koji tada stupa na snagu, a ne mogu mu se svi priključiti.

Djelo je, krećući se kompozicijom cjelokupne fabule sastavljeno od četiriju područja; uvoda, zapleta, vrhunca, raspleta i završetka.

Novela započinje uvodom u kojem nas autor postepeno upoznaje s likovima i odmah priključuje glavnom motivu koji je pokrenuo nezadovoljstvo građana. Zatim su prisutne nesuglasice sa Ivanom Tučom i Mihom Rabarom zbog Tučinog psa i Mihinog potlačivanja i hladnog ponašanja pri kojemu oduzima život običnim životinjama i ranjava ljude, potom on biva ubijen od strane Ivana Tuče i Tome Levara i na završetku građani žive mirno i oslobođeno od raznih tlačenja.

Dakle, autor nam kroz cijelo djelo prenosi svoju misao o datoj priči te nam tako na kraju donosi poruku kako se svaka izdaja i tlačenje drugog moraju platiti.

Kroz djelo nam je prikazao odnose seljaka i veleposjednika, veleposjednikovo varanje i iskorištavanje seljaka, izdaju te pobunu seljaka protiv svega lošeg što im se dogodilo.

Djelo je prikazano takozvanim sretnim krajem i pobjedom nad veleposjednicima, a završava onako kao što je bilo prije nenadanog vladanja gospodina Klara. Također, ono je prikazano kao borba između dvaju simbola – Mihinih čizmi i Tučine pojave; raskoši i hladne bezobzirnosti veleindustrijalca s toplim i radničkim stavom jednog običnog građana u ono doba.

Kratak sadržaj

Na početku novele Kovačić nas uvodi u novelu blagim “in medias res” elementom – veleindustrijalac Klar odlučuje kupiti dvorac u mirnom selu, a kako svi sve znaju u selu, mještani to ubrzo i prošire među sobom. Iako su neki htjeli održati pozitivne misli i očekivati samo dobra djela od novog veleposjednika, većina je širila priče o njegovu postupku s radnicima u gradu.

“Ne vjerujem ja njemu!” – reče Joža Kasun, kolibaš i otac šestero djece; “Ima Tuča pravo! Ali znadu Mato i pekar, da ako nas uposle, kapat će zarada u njihove kese.” Dakle, ovo su samo neke od sumnji, a seljaci nisu imali prava požaliti se radi strogih posljedičnih mjera i postupaka.

Nije prošlo mnogo vremena od kada je, dakle, stigao i već su ga skoro svi mrzili. Uz dvorac kupio je i veliki posjed uz rukav Luizijane, koji kreće dvorcu. Potom, petnaestak dana nakon tog čina, Klar je dao ograditi čitavo općinsko dobro i ograde i zamke ne bi li zalutala koja životinja, pa i čovjek.

Ubrzo je dvorac bio u potpunosti preuređen, svi su takozvani djelatnici radili dodijeljene im poslove i cijeli je dvorac bio ispunjen višim građanima. Klarov lovopazitelj Miha Rabar na neki način je izdao sve seljake od kada je počeo raditi za veleposjednika Klara.

Budno je pazio ne bi li se na posjed došuljali kakva mačka ili pas, a ako bi se to dogodilo, on bi im olako oduzeo živote. Kovačić se nije suzdržao pritom opisujući Mihina djela. S vremenom, Miha je počeo ubijati i ljude i ponašao se sve gore i gore prema seljacima. Njegova pakost je svakodnevno dolazila sve više do izražaja.

Klarova pakost nije bila ništa drugačija. Odbijao je isplaćivati sve težake, volare, konjare, drvare, odbijao je tobožnje zabušivanje vremena i manjkavosti izradbe.

Svi su se zaposlenici žalili i uzvraćali mu izmučenim deranjem i žaljenjem: “Proklet njegov dolazak! Tko bi drugi kupio ovaj mišinjak, tko bi drugi izbrojio banci kao bratu?! O, da nije nikada taj zloduh upao u ovu jarugu – ubirali bi mi još uvijek mlinarinu, i kuće bi nam hlijebom mirisale. A sada pred nas baciše mlinsko kamenje, da ga o vrat objesimo… Proklet da je dan, kada se na noge osovio “, jadikovali su starci sjedeći na teškim žrvnjevima, misleći o danima svog mlinarenja, kad su bijeli iz mlina izlazili – dok su im sada samo glave brašnom osute.

Klar nije ničiju volju i rad cijenio. Pekarov kruh nije ni pomirisao, fotografu je odbio snimanje svog dvorca, a konjare, volare, težake nije ni pogledao.

Nedugo nakon što je Mihu Klar uzeo za vođu lovopazitelja, selo nije bilo isto kao nekada. Miha je oštro poštivao svaku Klarovu naredbu. Svi su strahovali i mentalno bili zatočeni.

Bijes naroda se podigne kad je Klar donio novi zakon o oduzimanju života svake životinje koja pristupi na njegov posjed. Ljudi se u proljeće nalazili na poljima, a s njim i psi. Lovopazitelji su ih streljali ljudima pred očima. Nakon samo nekoliko mjeseci domaća životinja na selu bila je rijetkost.

Ivan Tuča je mnogo ljubavi pridao svome psu, kuji imena Bura. I tako se Bura na sunčan dan prepustila lovu na zeca, a to je nanjušio i Miha. Iz skrovišta je promatrao situaciju i puškom opalio. Miha je ranio kujicu Buru, obazre se, obriše krvav nož kojim je otrgnuo njušku i brzo otrčao niz njivu.

Bura je otrčala svome gospodaru, no nije bila sasvim svjesna i njezino se ponašanje pogoršalo, tj. uhvatila ju je bjesnoća. “Bura pobješnjela! Bura pobješnjela!” Tuča nijemo uperi pušku preda se i odapne. To je učinio s dobrom namjerom, ne bi li kujici bilo lakše.

Stigla je zima i grijanje u vlastitim domovima, a seljaci su u tom okruženju razmišljanjem odlučili kako je došlo vrijeme da Mihi sude za sve zlo koje je učinio. Jednog dana odlučili su da po uputi pijanice Mate Goršeta sastave molbu i da ju izravno pošalju, bez ikakvog posrednika.

Budući da je Mata bio općinski pisar, sastavio je u krčmi molbu. Naime, molba nije uopće stigla do Klara a već nakon osmog dana žandari su obišli sela da saznaju tko je napisao molbu. Klaru ne treba Gorša koji će mu sastaviti službeno pismo s nekim naputcima i prijedlozima, njemu ne može ništa ni župnik, ni učitelj, ni odbornici.

Mata Gorša je, nažalost, četrnaest dana odsjeo u zatvoru. U selu zavlada bezosjećajnost i hladan zrak, kao i strah. Tuča se povratio namrgođen i potišten, a veleposjednikovi radnici izveli su premetačinu u njegovoj kući radi sumnje na obrezanu lozu i tražili otrov kojim su otrovane Mihine svinje. No, Tuča naposljetku nije bio kriv i ništa mu ne pronađu.

U selo je stigla jesen. Raskišilo se i zastudilo. Širio se miris sušenih šljiva i krušaka, pšenica se sušila, začuje se glasanje vrana i malih mladunčadi, janjadi. Selom se proširi miris rakije, a u Tučinoj krovinjari visjela su krzna puhova koje je lovio svo vrijeme do jeseni. No, u međuvremenu je Miha stalno kružio oko Tučine kuće ne bi li otkrio kako Tuča prelama i vješa o vrat pod kaputom neku živinu.

Miha bi uvijek ljutit odlazio jer ne bi ništa sumnjivo i po svojoj želji opazio. I tako je on čeznuo da zasniježi kako bi pomoću snijega otkrio tuđe tragove, po njima lovac otkriva srnu i saznaje kada je na pašu krenula. Tako je on određivao hod i korak svih sumnjivaca i sve je zapisivao. Mihine čizme ne ostavljaju traga jer su sare visoke i ne navire voda kroz čvrsto sašivene i isklinčane šavove na potplatima. Svi su žudjeli za takvim čizmama.

Nakon nekog vremena, Mihina lukavština je otkrivena i od tada je on bio meta u vlastitoj zamci. Jednom ga je Petar Lenac i nasamario, doveo ga je u zabunu pred jamom nakon Mihinog dugog šuljanja. U selu zavlada sumnjivo i teško doba; svi su zatvoreni u svojim domovima, velečasni ne napušta župni dvor, gospodin Klar psuje svoje radnike u dvorcu, seoski trgovac podignuo je cijene svojim dobrima, pekar je zatvorio vrata svoje trgovine.

Selo uzvraća kako mu se daje, a među građanima zavladao je strah od pretjeranog lova i pušaka. U selo Osojnik uputili su se vuci. Tada zavlada još veći strah i selo se branilo, a Tuča je svojom puškom i žustro se borio protiv njih. Polako, u selo su stigle priče da je gospodin Klar čuo o nesrećama u Osojniku.

Naime, Miha je ranio Tomu Levara i na Matusa pucao. Seljaci ga stadu suditi: “Nemoj, Miha, budi mekanijeg srca, ne obaraj se na nas kao na kurjake. Seljak si kao i mi, gladovao si i oskudijevao s nama, išao si u šumsku štetu, kada te prazan želudac natjerao. … Nestat će Klara, nestat će dvorca i žice, …, ali mi ćemo ostati, mi, prijatelju, seljaci, tvoji suseljani, tvoji zemljaci, tvoja braća, krv tvoja i ovih planina!”

Na badnjak Jakov tišina uleti u Tučinu kuću s viješću da ga Miha vreba u Jelenjaku. On i Matus stražare već neko vrijeme i odluče prepustiti Tuči da odradi ono za što su svi građani sudili. On mu je odgovorio da mu je potreban pogonič i uzme svoju dvocijevku i spremi ju. Ogrne se svojom bundom i uputi se van.

I tako se oni, opremljeni, uputiše škrgućući zubima. Miha ih zamijeti i slijedi izdaleka. I tako su se oni međusobno pratili i čuvali svoju stražu, pritom ne misleći da ih Miha vidi i prati njihove korake. Ubrzo su Mihi pobjegli iz vida ova dvojica, a on zatim odluči vratiti se. Jurne kroz gustiš, a zatim ga odjednom spopadne Tuča i Toma Levar.

Tuča zapuca u njega iz svoje puške. Miha je pao mrtav a zatim stali vući njegovo tijelo na čistinu. Tuča prisloni njegov leš uz deblo, Toma mu izuje čizme i usadi ih čvrsto u snijeg. Pustiše ga oni ondje da ga vuci dokrajče, a nedugo nakon toga začuje se radosno vučje zavijanje.

Snijeg je pokrio sve tragove, a samo su se Mihine čizme ostale sjati na površini. Čizme su ostavili kao simbol obrane i činjenice da ih od tada više nitko ne smije gaziti. Tuča i Levar upute se svojim kućama s osjećajem pobjede.

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: razdoblje kasnog srednjeg vijeka

Mjesto radnje: selo Osojnik i okolica, tj. dvorac nad Kupom

Likovi: Miha Rabar, Klar, Ivan Tuča, Toma Levar, mještani sela…

Analiza likova

Miha Rabar – bio je jedan od seljaka sve dok nije u selo stigao Klar i zaposlio ga kao lovopazitelja. On je Klaru bio vjeran poput psa, bio je jako mudar, a i brz kao mačka. Imao je lijepo zeleno odijelo i volio se njime hvaliti i šepuriti kod ostalih seljaka, a do jučer je bio poput njih. Živio je poput svih ostalih, a sada je seljacima činio zlo, ubijao im je pse i mačke, a sve po volji Klera. Seljaci su ga od tada jako zamrzili i nazivali su ga pogrdnim imenima. Činio je puno zla pa je tako ubio kujicu Buru, Tuču je smjestio u zatvor, Tomu je nastrijelio, a bio je zaslužan i za Lenčevu smrt. Iz tog razloga, seljaci su mu se odlučili osvetiti. Ivan Tuča ga je ubio.

Ivan Tuča – od kada su seljaci bili potlačeni bio je uvijek loše volje, sumornog i tmurnog raspoloženja. Više od svega volio je svoju kujicu Buru koju mu je Miha ranio. Nije više mogao šutjeti i trpjeti nepravdu pa se odlučio Mihi osvetiti za sve zlo koje je nanio kako njemu, tako i ostalim seljacima. Ubio je Mihu zajedno s Tomom Levarom. On je simbol oko kojeg se nadvila kulminacija putem ranjavanja njegovog psa. Naime, to je bila samo kap koja je prelila čašu, a Tuča je “osloboditelj” sela koje je trpjelo Klarove bijedne i teške odluke.

Gospodin Klar – veleposjednik i veleindustrijalac. Kupio je dvorac nad Kupom i zavladao građanima. Zamjeriti se njemu znače samo one najgore činjenice i situacije. Građani ga nisu prisno prihvatili, a ta se slika nikada nije ni promijenila. Za njegovo vladanje svi su živjeli u strahu i ljutnji, sve životinje koje bi uskočile u njegovo područje oko dvorca, on bi ih dao ubiti, isplate radnika nisu bila stalna pojava a obzirnost prema njima bila je još veća nepoznanica. Nitko od građana nije mu smio obratiti se, a kamoli se žaliti za život u selu. Njemu ne može ni župnik, ni učitelj ni Glavan pristupiti. Hladan je i ima veliku trbušinu, običava se smijati grohotom.

Bilješka o autoru

Ivan Goran Kovačić rođen je 21. travnja 1913. godine u Lukovdolu, malom selu u Gorskom kotaru gdje je pohađao osnovnu školu, a s deset godina odlazi u Karlovac kako bi nastavio školovanje u gimnaziji, a 1926. godine u Zagrebu.

Prvi koraci u književnosti slijede 1929. godine djelom “Ševina tužaljka”, crtica koja je izašla u listu “Omladina”. S još dvojicom pjesnika Hitrecom i Juričićem, 1932. godine objavio je izbor pjesama koje je napisao dok je išao u gimnaziju.

Godine 1932. je maturirao i upisao se na studij slavistike, ali je nakon samo šest semestara napustio fakultet i posvetio se novinarskom te književnom radu zahvaljujući kojem si je osigurao egzistenciju.

Godine 1936. je izašla njegova prva samostalna knjiga, zbirka novela “Dani gnjeva”. Iste godine je dobio posao novinara, a ubrzo je postao urednikom rubrike za kulturu, u Hrvatskom dnevniku i u Novostima. Neko je vrijeme djelovao i u političkim vodama kao pristaša Hrvatske seljačke stranke.

Tijekom uspostavljanja NDH, tadašnje vlasti ga šalju da radi kao upravitelj pošte u Foči, ali na kraju ne odlazi jer ga Tin Ujević zadržava da radi s njim u Hrvatskom izdavačkom bibliografskom društvu, zbog čega ostaje u Zagrebu.

Krajem 1942. godine s Vladimirom Nazorom odlazi u partizane. Pretpostavlja se da su ga 12. srpnja 1943. godine ubili četnici negdje u blizini Foče gdje je trebao ići raditi kao dio tadašnje vlasti iz NDH.

Grob je ostao nepoznat, a mnogi su u tome vidjeli povezanost između djela “Moj grob” i poeme “Jama”, posthumno tiskane 1944. godine u Italiji.

Zbog prerane smrti Ivan Goran Kovačić je postao legenda, a to se na kraju odrazilo na sva njegova književna djela. U čast ovog velikog autora svake godine se u rodnom mjestu Lukovdolu u Gorskom kotaru, održava manifestacija poznatija kao Goranovo proljeće.

Napisao je “Dani gnjeva”, knjiga koja se sastoji od sedam novela: “Sedam zvonara Majke Marije”, “Probuđeni djedovi”, “Smrt u čizmama” itd… Spomenute novele održavaju socijalni angažman i povratak realizmu, što se tridesetih godina 20. stoljeća smatralo zaštitnim znakom hrvatske proze.

Socijalni motivi se pojavljuju i unutar štokavske poezije “Vjetar u šumi”. Štokavski standard je poslužio kao osnova za ostala djela poput: “Ognji i rože”, kajkavska zbirka koja je nastajala u periodu između 1936. i 1942. godine, ali kako nije dovršena sadrži 36 tekstova podijeljenih na 11 ciklusa.

Napisao je još: “Za našu djecu”, “Eseji i ocjene”, “Sveti psovač”, “Novele iz lukovdolskog zavičaja”…

Autor: M.L. i M.Š.