Grafija ili slovopis predstavlja sustav slova pomoću kojih se bilježe glasovi određenog jezika. Pismo kojim se koristi hrvatski jezik je latinica, a koja se pomalo razlikuje od spomenutog pisma u ostalim jezicima.
Sredinom 9. stoljeća nastala je glagoljica, pismo koje se na ovim prostorima zadržalo do 19. stoljeća. Ali početkom 16. stoljeća već ju je polako počelo potiskivati latinica.
Hrvatski jezik kao i svaki drugi ima abecedu, a koja nosi naziv i gajica prema Ljudevitu Gaju. Značajke hrvatskog jezika su slova š, č, ć, đ, dž, ž, lj i nj.
Slova kao što su č, ć, ž, š i đ odgovaraju prema načelu da za jedan fonem vrijedi jedan graf, dok su slova nj, lj i dž digrafi.
Pored 30 slova iz hrvatske abecede za korištenje pisanja tuđih riječi ili imena, upotrebljavaju se i slova koja ne pripadaju hrvatskoj latinici. To su slova poput y, w, q i x.
Jasno je kako se slovopisi razlikuju u svakom jeziku jer se određena pisma poput ćirilice, latinice i glagoljice prilagođavaju fonemskim sustavima brojnih jezika.
Logično je da se ruska ćirilica razlikuje od bugarske ili srpske, talijanska latinica od češke ili hrvatske i hrvatska glagoljica od makedonske. To su samo neki od primjera koji nastoje prikazati kako to zaista izgleda.
Slovopis može biti nefonemski i fonemski. Ako je slovopis fonemski, u tom slučaju vrijedi pravilo da određeno slovo uvijek predstavlja isti fonem. Tako npr. slovo ć vrijedi za fonem ć i slovo š za fonem š.
U ostalim slučajevima kad određeni dijelovi dvoslova imaju i ostale funkcije izvan spomenutog dvoslova, slovopis je označen kao nefonemski. Npr dvoslov ch je za fonem ć, a dvoslov sh je za fonem š.
Hrvatski slovopis ili hrvatska latinica većim dijelom predstavlja fonemski slovopis s izuzetkom tri dvoslova kao što su dž, nj i lj za foneme ĺ, ń i ǯ.
Odgovori