Slavuj

Autor bajke “Slavuj” danski je autor Hans Christian Andersen. Andersen se u svojoj dugoj spisateljskoj karijeri najviše proslavio svojim bajkama koje su pročitala djeca diljem svijeta jer su prevedene na više od 40 jezika. Napisao je preko 150 priča za djecu i time postao jedan od najznačajnijih svjetskih pisaca. Neke od njegovih najpoznatiji bajki su: Mala sirena, Snježna kraljica, Ružno pače, Princeza na zrnu graška, Carevo novo ruho, Palčica i druge. Velik broj njegovih djela do današnjeg je dana ostalo nadahnuće za brojne animirane filmove, kazališna djela, balet, slike i skulpture.

No, Andersenove bajke nisu bile oduvijek bile svjetski poznate i priznate. Kritika i publika na njegove bajke nisu obraćale previše pažnje te su smatrali da nemaju preveliku vrijednost. Ispočetka one su bile prepričavanje priča koje je čuo i koje mu je netko ispričao u djetinjstvu, no kako je vrijeme prolazio i sam ih je počeo smišljati i stvarati. U njegovim bajkama se na najbolji način spajaju legende, fantastika i mit sa stvarnim svijetom.

Slavuj je bajka s nepredvidivim završetkom. Iako smo navikli da sve bajke imaju sretan završetak, kod ove je priče ishod ipak malo drukčiji, čak možda i pravedniji u odnosu na druge Andersenove bajke.

Bajka započinje tako da do kineskog cara stižu priče o nevjerojatnoj ptičici, malome slavuju predivnog glasa. Car je poslao svog ministra kako bi pronašao slavuja i doveo ga k njemu u palaču. Predivan slavujev pjev rasplakao je cara te ga ovaj odluči zadržati. Iako je možda imao sve što poželi uz cara, slavuj nije imao ono najvažnije – svoju slobodu. Naime, svakoga dana dok bi izlazio van, slavuja su pratile sluga, a njegove noge bile su zavezane vrpcama kako ne bi mogao odletjeti.

Nakon nekog vremena, car je dobio zlatnu pticu na dar pa se odlučio riješiti slavuja. Zlatna ptica mogla je pjevati i on je smatrao da mu slavuj više ne treba. No, dotukla ga je bolest pa je nezahvalnik poželio neuglednog slavuja da mu pjeva jer se zlatni pokvario.

Slavuj nije zlopamtilo te je oprostio caru što se ružno ponio prema njemu, ali svejedno nije pristao dalje živjeti s njim već ga je svakog dana dolazio posjećivati. Ipak je više od svega želio biti slobodan, a život s nezahvalnim carem za njega nije značio ispunjeni život.

Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: careva palača u Kini

Vrijeme radnje: jednom davno

Tema djela: Života slavuja kod oholog cara i oslobođenje od njega.

Ideja djela: U životu nikada ne smijemo biti zlopamtila. Moramo se potruditi da oprostimo i krenemo dalje. Isto tako, važno je čuvati svoju slobodu jer sloboda se ne može platiti novcem.

Kratak sadržaj

Jednom davno, u Kini, živio je car u prekrasnoj i raskošnoj palači koja je bila najljepša na svijetu. Bila je izgrađena od porculana pa su sluge morale posebno paziti na njezino održavanje. Oko palače se nalazio veliki vrt prepun raznog mirišljavog cvijeća, a na kraju vrta prostirala se zelena šuma s prekrasnim drvećem i jezercima koja je dosezala sve do plavog mora. U toj šumi živjela je mala ptičica, čudnog izgleda, ali lijepog glasa. Bio je to slavuj sa zagasitim perjem vrlo neprivlačne boje, ali je divno pjevao. Njega su primjećivali i ribari koji su svakog dana uplovljavali skroz do šume te uživali slušajući malenog slavuja.

Carstvo su posjećivali i ostali putnici te se divili prekrasnoj palači od porculana, mirišljavom vrtu s predivnim cvijećem te šumi u kojoj je pjevao maleni slavuj najdivnijeg glasa.

Bilo je ljeto i jedan se istraživač uputio prema Kini. Nabasao je na predivnu gustu šumu u kojoj je slavuj neumorno pjevao. Toliko je uživao u njegovom pjevanju da je o tome napisao knjigu. Pticu je opisao kao najdivniju životinju koja prekrasno pjeva. Nakon što je car pročitao knjigu o predivnom slavujevom glasu svom nadzorniku je rekao kako želi čuti tog slavuja kako pjeva. Naredio mu je neka ga smjesta pronađe kako bi i on doživio tu divotu. Nije mu bilo jasno kako to da on nije nikada čuo za poznatog slavuja i njegov prekrasan glas o kojemu pišu mnogi svjetski pisci.

Nadzornik nije uopće znao gdje bi mogao pronaći slavuja koji lijepo pjeva. Lutao je palačom, pretražio cijeli vrt i zamolio ostale dvorjane da mu pomognu pronaći malog slavuja. Na svom putu u potrazi za slavujem naišao je na jednu služavku koja mu je rekla kako ona zna gdje bi mogao pronaći slavuja. Ona ga je odvela u šumu do neuglednog slavuja i nadzornik ga je čuo kako pjeva. Zamolio ga je neka dođe pjevati i caru. Slavuj je pristao i otišao s nadzornikom u palaču.

Stigavši u palaču, slavuj je najprije zamijetio svu raskoš dvorca, porculanske zidove i podove koji su se sjajili ponajviše zbog zlatnih zidnih svjetiljki. Nadzornik je odveo ptičicu u veliku dvoranu gdje je sjedio car. Ispred cara je stajao zlatni štapić na kojeg je nadzornik položio slavuja kako bi nešto otpjevao caru. Svi dvorjani su bili jako uzbuđeni što će slavuj zapjevati i čim je ispustio svoj glas car se rasplakao. Cara su obuzele emocije te je zamolio ptičicu neka ostane živjeti s njim u palači. Slavuj je odmah pristao na carevu ponudu ne sluteći što će mu se jednog dana dogoditi. Ostali dvorjani su bili oduševljeni njegovim pjevom koji ih je dirnuo u srce.

Slavuj je ostao na dvoru i živio u vlastitom kavezu. Svakog dana se mogao dvaput prošetati tijekom dana i jedanput tijekom noći. Naravno, nije bio u potpunosti slobodan jer su ga prilikom šetnje pratile sluge. Oko slavujevih nogu su držali svilene vrpce kako ne bi mogao odletjeti i pobjeći iz palače. Takva sloboda slavuju nije odgovarala.

Gradom su se počele širite priče o slavuju predivnog glasa pa su i mnoga djeca po njemu dobila ime iako nisu imala dobar sluh.

Slavuj je caru pjevao svakoga dana sve dok mu jedan bogati trgovac nije poslao zlatnog slavuja ukrašenog dijamantima, rubinima i safirima. Taj je slavuj pjevao poput pravog, ali se nikada nije umorio od pjevanja. Radio je na navijanje, a kada je car shvatio da se ovaj ne umara, odlučio je otpustiti neuglednog slavuja. Malena ptičica je najprije bila tužna što je car tako odlučio, ali se zapravo veselila povratku u svoju šumu. Šuma ga je ipak činila sretnim i slobodnim pa mu je to bila velika utjeha. Opet će moći stalno pjevati i svojim pjevom uveseljavati ostale životinje u šumi.

Prošla je godina dana, a caru je dojadila uvijek jedna te ista pjesma koju je zlatni slavuj pjevao. Ipak je to bila mehanička ptica pa se nije moglo od nje očekivati da će promijeniti svoj stil pjevanja. Nakon svega par dana, zlatni slavuj je prestao pjevati jer se pokvario. Uskoro se car teško razbolio i poželio ponovo čuti onaj lijepi pjev neuglednog slavuja koji ga je svaki dan radovao. Car je pogledao prema prozoru kad se tamo stvorila ptičica. Začuo se ugodan pjev, a caru je bilo iz dana u dan sve bolje sve dok nije potpuno ozdravio.

Car se ispričao malenom slavuju i rekao kako ga nije smio pustiti da ode pjevati u šumu jer zlatni slavuj nije bolji od njega. Zamolio ga je neka ostane zauvijek sa njime u palači, ali slavuj nije mogao pristati na to jer je želio biti slobodan. Ipak, obećao je caru kako će ga svaki dan posjećivati i dolaziti pjevati na prozor. Slavuj je zaista ispunio svoje obećanje, a car je bio presretan.

Likovi: car, slavuj

Analiza likova

Car – vladar u Kini koji je uvijek imao sve što je poželio. Tako je jednog dana, nakon što je pročitao priču o ptici prekrasnoga glasa, poželio u svojoj palači imati slavuja koji će mu svakoga dana predivno pjevati. Poslao je svog ministra neka ga pronađe u šumi i dovede u palaču. Očaran njegovim prekrasnim pjevom, odlučio je zadržati ga u palači kako bi mu pjevao svaki dan. Car je tako zatočio tu pticu radi vlastite ugode. Ograničio mu je kretanje i slobodu, samo kako bi ga svaki dan slušao. Ali onda je car jednoga dana dobio mehaničkog slavuja, prekrasno optočenog zlatom i draguljima. Ovaj slavuj ne samo da je bio mnogo ljepši od prave, ali neugledne ptice, nego je mogao i neumorno pjevati bez pretanka. Zato ga je car odlučio zadržati, a pravog slavuja poslati natrag u šumu. Ipak, mehanički slavuj nije imao onu draž pjesme kao što je to imao pravi, a vrlo brzo se i pokvario. Od žalosti bez pjesme, car se ubrzo razbolio. Na smrtnoj postelji poželio je još jedom čuti pjev malog neuglednog slavuja. srećom ga je i dobio, pa je ponovo ozdravio. U ovoj priči car predstavlja obijesnog i nezahvalnog lika koji na kraju priče ipak ne dobiva ono što poželi.

Slavuj – mala ptičica s kojom čitatelji suosjećaju kroz cijelu priču. Najprije je uhvaćen i odveden kralju kako bi mu svaki dan pjevao, a onda je zatočen. Slavuj je mogao izlaziti vani samo uz pratnju i samo ograničeno vrijeme. Iako je živio u palači, žudio je za slobodom i prirodom. A onda, kada je na njegovo mjesto došao mehanički slavuj, bio je protjeran iz palače. To što je neumorno je pjevao caru više nije bilo važno jer car je bio jako nezahvalan. Ali tako je slavuj napokon dobio svoju slobodu. Na carevoj samrti ptica se ipak smilovala i još jednom otišla zapjevati caru. Na kraju mu je slavuj i oprostio što je bio toliko bezobrazan prema njemu. Ali iako se pomirio s carem, slavuj više ne pristaje na život u palači, već je odlučio posjećivati cara svakoga dana. Tako je slavuj ipak mogao i dalje uživati u slobodi u velikoj šumi, ali i udovoljiti caru kojeg je njegova pjesma spasila od smrti.

Bilješka o autoru

Hans Christian Andersen rođen je 2.4.1805. u Odenseu, u obitelji siromašnog postolara te majke koja je nakon smrti oca morala sama preuzeti brigu za malog Andersena. Kako bi prehranila sebe i njega prihvaćala je razne poslove, a iako je htjela da nauči neki zanat, Andersen je imao drugu želju.

Sa samo četrnaest godina krenuo je put Kopenhagena, bez bilo kakve financijske pomoći. Odlučio je čim stigne upisati kazališnu školu. Unatoć velikoj želji u školi se nije dugo zaddržao. Od početka karijere put dokazivanja nije bio nimalo lagan.

U životu je mnogo putovao pa je tako objavio razne putopise, a najpoznatiji i ujedno prvo uspješno djelo je “Šetnja od Holmenskog kanala do istočne točke otoka Amagera”. Svoje zanimljivo putovanje opisao je 1835. godine. Među zapaženim djelima ostala je i autobiografija “Bajka mog života”.

Ipak je postao poznat po romanu “Improvizator”. Djelo je napisao 1835. godine, a u njemu je prikazao želju mladog pisca da se dokaže. Roman je bio preveden na nekoliko stranih jezika. Iza sebe je ostavio veliko naslijeđe u raznim djelima kao što su: “Snježna kraljica”, “Mala princeza sirena”, “Carevo novo ruho”, “Princeza na zrnu graška”…

Umro je u Kopenhagenu, 4.8.1875. godine.

Autor: L.V.