Uz mnoštvo šaljivih prizora i situacija kojima obiluje pripovijetka “Šijaci”, vodi nas u neki drugi svijet i neko drugo doba djedova i baka gdje upoznajemo usputno običaje koji su onda vladali.
Pisac nas upoznaje s problemima i mentalitetom društvenog života prikazanih kroz likove pojedinaca iz slavonskih sela. Junaci njegove pripovijetke redom su seljaci, pošteni, radišni i jednostavni ali skloni svađama i mirenju.
Opisujući njihov miran i jednostavan život, pisac ukazuje na komične strane njihova života kojih oni sami ni su ni svjesni. Život u maloj sredini Šijačke ravnice je otvoren prema svima svojom gostoljubivošću okoline koja smiruje.
Humorističan način na koji nam autor približava svoje junake i situacije u koje oni dospijevaju, proteže se kroz cijelu pripovijetku.
Autor i sam Šijak, u tančine opisuje smisao trgovanja svojih sunarodnjaka koristeći se obilno ironijom. “Šijak vam je veliki trgovac – samo me napala nekakva kihavica.”
U svakom pokušaju trgovanja glavni likovi postaju robovi svojih nesmotrenih i ishitrenih postupaka. Žele prodati rakiju, a sami je popiju. Da bi prodali jabuke, moraju poći na put u Osijek gdje će ih prodavati po istoj cijeni. No oni su tako naučili od svojih stari, a stari se kod njih poštuju. Poštuje se i tradicija pa iako imala loše posljedice za najbliže.
Svi junaci pripovijetke su laganom ironijom ismijani. Djed Mišo, koji je glava sela, koga svi poštuju, oličenje je mudrosti, tako da ga vole i gospoda – ali zbog purana i guska. Opisujući glavne aktere svoje pripovijetke, autor ih u biti ismijava radi njihova prevrtljiva odnos i međusobnih spletki koje sami čine nesvjesno šteteći svojoj djeci.
Kroz pripovijetku upoznajemo sve slabosti i mane Šijaka koji odudaraju svojim načelima od ostalih ljudi slavonskog kraja. Svi njegovi junaci otvoreno pokazuju svoje karaktere i ljudske slabosti tako da ne nedostaje simpatije za te ljude.
Kroz pripovijedanje kojim nas autor vodi kroz pripovijetku punu ironije, nazire se piščeva simpatija za sve aktere puče, nazire se ljubav prema kraju gdje ti ljudi žive, ljubav i poštovanje prema običajima tog kraja čiji je sin i sam autor.
Na početku svakog poglavlja autor nas počasti jednom narodnom poslovicom koju kasnije protegne kroz život svojih likova.
Zanimljiv je slijed poglavlja kojim pripovijetka započinje. Najprije se upoznajemo detaljno s prirodnim ljepotama kraja u koji je smještena radnja. Upoznajemo detaljno brda i planine koje okružuju ovaj bogati “kotao”, bogat divnim i radišnim ljudima i još bogatiji lijepim običajima.
Nakon smještaja “kotla”, saznajemo značenje riječi Šijak, Šijaci. Nude nam se dva moguća izvora, a nama ostaje da odaberemo onaj koji nam se više sviđa. Nakon svega, radnja može teći.
Kada smo upoznali okolinu, autor nas pojedinačno upoznaje s glavnim likovima koji će nam pričati priču. Upoznaje nas s njihovim glavnim karakternim crtama, njihovim rodbinskim povezanostima i prije svega poretkom po važnosti.
Vrsta djela: šaljiva pripovijetka
Tema djela: život slavonskog seljaka i njegovi običaji krajem 19. st
Vrijeme radnje: kraj 19. stoljeća
Kratak sadržaj
Na slikovit način, šaljivim pripovijedanjem, autor nas upoznaje s mjestom i njegovim stanovnicima. U prvi mah, kada govori o kotlu, nitko ne pomišlja da ćemo upoznati dio naše domovine koji se nalazi u kotlini, a kako on kaže, “u kotlu”. Govori o Požegi koja se smjestila u ravnici okružena gorama i brdima, tako da izgleda da se nalazi u kotlu.
Okružena je “od istoka kršnom Krntijom; od sjevera Papukom. od zapada Psunjom, a od juga Požeškom gorom, kad se koji putnik, u tom polju prvi put nađe, pomisli da je u kakvu veliku kotlu, taj kotao okrstiše neki ljudi šaljivđije “Šijačkim poljem”, a ljude od toga kraja nadjenuše nazivalo Šijaci”.
Kako sam autor kaže, koji je i sam Šijak, oni su “veoma razumni i obrtni ljudi.”
Posebno se ističu u lončarenju. Njihovi radovi svojom ljepotom plijene pažnju diljem Slavonije. Šijak je spretan, ali i pametan čovjek. sam radi sve što mu je potrebno za život. Svoj šešir radi od slame. Misli, ako je slama dobra za krov kuće, onda je dobra i za njegovu glavu. Od opančara kupi opanke, ali ih dalje sam krpa. Krojač mu nije potreban. Hlače šiva i krpa sam. Radi tolikog šivanja , prvo mijenja je da je dobio po tome ime “Šijak”.
Drugo mišljenje o porijeklu imena dobili su zato što košulje nose naopako.
“…razdrljite strana ne dođe na prsa već na šiju…” Koje je mišljenje točnije;
“…je li Šijak bliže riječi šiti ili k šiji…”
Nakon što nas je upoznao s riječi “šijaci”, autor nas ujedno upoznaje s karakterima ljudi toga kraja. Oni su svi opisni na šaljiv način te se mnoge njihove karakteristike uspoređuju sa životinjama. Neki Šijci su “pasje čudi”, “mirni kao janje” dok ih se ne razljuti. Pošteni su i radišni, čuvaju svoje. Rade kao “svaka tegleća životinja”. Ne glasi ih jedino glas pjevača ali se razumiju u sviranje u mladosti, a u zrelijoj dobi počinju se baviti trgovinom.
“Šijak je čovjek dobar kao dan ako je dobre ćudi, miran kao janje dok ga ne rasrdiš. Šijak je strpljiv, te krpari i životari kako se može, a na sudbinu se nikako neće potužiti. Pokoran i gospodi i knezu i kućanskom gazdi, srca mekana ko papula, darežljiv kao svaki siromašni čovjek, gostoljubiv, raden, kao svaka tegleća životinja.”
Češljakovci su selo između Kaptola i Velike. Iz Češljakovaca se stiže putem od ilovače u selo Golo Brdo. Tu je središte Šijačkog obrtništva, pokljukarstva.
“Golo Brdo je Atena šijačkoga genija, jer u Golom Brdu ugledao je mnogi lončarski umjetnik svjetlo ovog svijeta što je Periklo bio Ateni , to je selski knez djed Mišo Kuburđić svomu Golom Brdu.”
Djed Mišo je majstor svog zanata. K njemu dolaze svi u nauk i po svijet. Golo Brdo je vrlo važno selo u Šijačkoj. I s najviše obrtnika i majstora. Uz obrt, ovi vrijedni ljudi “dobri su i trgovci”, “ali ujedno pravi slijepci i najveći bokci”.
Na kraju sela stoji mala koliba , ne kuća, koliba, jer je “neobijeljena i smo ilovačom izmarana”. To je koliba djede Miše ili Mije Pavlovića, isto. U selu je poznat kao Mišo. Gospoda ga vole jer ih često dariva purama i guskama. U selu ga poštuju zbog knezovanja. Nitko mu se ne usudi usprotiviti osim njegove žene Bare. Ona drži mnoge kutove kuće koja je puna čeljadi. Bara i Mišo imaju kćer Jelicu, jedino živo dijete.
Dva sina su prerano napustila ovaj svijet. Djed Mišo je odlučio priženiti Jelici muž kojeg je već i odabrao. S Mišom živi i njegov brat, šepavi Grga, koji ga sluša i radi sve poslove koje Mišo ne radi. On je sluga u kući. U braku je bio nesretan jer nije imao muškog nasljednika. S njime su još kćeri Kata i Marica. Prvi susjed djeda Miše je Jozo Bogović, pošten čovjek a ujedno i dobar prijatelj. On ima dobrog i vrijednog sina Milka, kojeg je djed Mišo namijenio svojoj Jelici za muža.
Kad je to rekao prijatelju i ženi, svi su bili zadovoljni izborom. Treći pajdaš Mišin i Jozin je Marko, kum od davnina. Marko voli popiti, ali to mu prijatelji ne zamjeraju jer je dobar i pošten. Njih troje zajedno trguju i putuju. Šijaci su neobični ljudi. Narodna poslovica kaže: “Što se danas može učiniti, ne ostavljaj za sutra.”
Šijačka poslovica kaže: “Što se sutra može učiniti, čemu da to danas činiš?”
Mišo se dogovorio s Jozom i kumom Markom da će voziti kestenje u Đakovo na sjam. Sav posao pripreme pao je na Grgu. Iako spor, Grga je sve pripremio, dok je Mišo smo ispitivao. Grga je na svaki Mišin upit imao spreman odgovor što je ovoga malo naljutilo jer nije bio navikao da mu se odgovara. Blago ga je opomenuo pa je Grga pošao još jednom sve provjeriti.
Nakon kratkog vremena mogao je smo ustanoviti da kola nisu u redu za put. Mišo se razljutio te otišao do prijatelja da se dogovore što im je činiti. Baš u taj tren, njih dvojica uđoše na vrata. Sve troje je imalo nekih problema pa su odlučili odgoditi put za dva dana. Šijacima se nikuda ne žuri. Tako je vesela trojka za dva dana krenula na put za Đakovo, natovarenih kola kestenjem i slamom.
U kući ostao Grga pušeći svoju lulu u jednom kutu, a u drugom kutu primila se baba Bara prediva. Jelica je u svojoj sobi i veze si rukave na haljinama. Grga počeo govoriti Bario svojim zapažanjima. Naime, susjedov Milko se počeo nešto previše vrzmati po njihovom dvorištu i htio u nekoliko navrata posuditi – omaklo mu se – Jelicu, pa bi se onda zacrvenio. Bara ga izvijesti da se oni vole te ga k tome još upita:
“Zar ti nisi svoju pokojnu Mandu uoči zaruka volio?”
Grga je ostao zapanjen tim pitanjem. Nije bilo tu ljubavi. Njemu je njegov otac rekao koga će uzeti pa je tako i bilo. Bara mu je počela pričati da su se oni svi već dogovorili da Jelica i Mikan budu par, smo se još moraju dogovoriti kad će biti isprošena. U taj tren je htjela Jelica ući u sobu, ali je čula svoje ime pa zastala. Kad je čula da su oba roditelja dala svoj blagoslov bila je potpuno sretna.
“E, kako će se dojdeče nedjelje puno veselije i živahnije u kolu kretati kad znade da joj već nitko Milka preoteti neće!”
Sada je željela s Milkom nasamo razgovarati, samo nije znala kako. Naime, roditelji su pazili na svoju djecu i nisu dozvoljavali da ostanu sami. Zato su mladi, plešući u kolu, “bacali oko” na svoju voljenu te bi tako znali tko je kome drag srcu. Međutim, Milkan, kada vi ulovio Jeličin pogled, “kao ljetnim suncem oparen, vas u licu zažari i okrene se u stranu”.
Putnici su u Đakovo putovali puna dva dana. Kad su stigli, bilo je već kasno. Sav svijet se već polako razilazio sa sajma pa su bili prisiljeni prodati kestenje u bescjenje. Što nisu prodali, vozili su natrag. Krivicu su svaljivali međusobno jedan na drugoga. Previše puta su stajali da bi jeli i popili, konje nahranili, pa tako i zakasnili. Vračajući se , najprije su si počeli međusobno prigovarati, dok prepirka nije postala glasnija i oštrija.
Došavši kući, djed Mišo je bio ljut na sve ukućane. Najviše se okomio na Jelicu. Zabranio joj je da dalje voli Milka jer mu je otac lopov “kakav otac , takav sin” te joj obećao naći drugog mladoženju. Sličan razgovor se vodio i u kući mladog Milka.
Cijela svađa trajala je osam dana. Tako to Šijaci rade. Svade se i mire. Nakon osam dana, Mišo i Jozo naredili djeci da se opet vole. Počeli se prijatelji ponovo dogovarati, da će ranom zorom narednog dana, u deset, put Osijeka. Trebalo je prodati jabuke.
No baš te večeri se desilo da je Miši na vrata došao neki trgovac iz Osijeka te želio otkupiti sve jabuke po cijeni kakva je i na sajmu. Mišo nije htio pristati jer je on morao na sjam. Nakon mnogo objeđivanja i prepirki, uvidio trgovac da s djedom ne može drugačije nego kako on veli pa se pomirio sa situacijom. Na kraju su se dogovorili da djed povede trgovca sa sobom u Osijek. Ovaj će tamo otkupiti sve njegove jabuke, a putem će platiti rundu vina. Nakon dogovora otišli su nešto pojesti, popiti i prespavati, a narednog dana krenuli put Osijeka.
U Osijeku je trgovac otkupio jabuke po vrlo niskoj cijeni i bio vrlo zadovoljan jer je već naredni dan te iste jabuke preprodao za duple novce u manjim količina. Bio zadovoljan trgovac i vesela trojka. Sretno su se vratili kući. Zaslužili su nešto novca, pola potrošili, izgubili su pet dana na put, ali su vidjeli Osijek. Kući su stigli sretno.
Došlo je predbožićno vrijeme. Snijeg je sve zabijelio. Sve je stalo. Ne radi se ništa. Šijaci su utihnuli. Tu i tamo osmjeli se neki do šume po drva. Dani su jednolični, pa tako sve do proljeća. Milko i Jelica su uzdisali jedno za drugim. Jozo želio isprositi Jelicu, ali je zakasnio s prošnjom te su odlučili to odgoditi do sljedeće zime. Svanulo proljeće. Sve je živnulo u znaku priprema za “veliki vašar u Đakovu”.
Svi rade punom parom, a osobito djed Mišo, majstor svog zanata. Bara radi na tkalačkom stroju, Jelica veze, a djed Mišo neumorno vrti nogom stroj iz kojeg izlaze ćupovi i pokljuke, sve majstorska djela.
Mišo je nagovijestio Bari skori put u Đakovo sa svojim pajdašima pa joj se mili da mu spremi jela i pila za put tako da ničega ne manjka. Zauzvrat će on u Đakovu kupiti sve što baba poželi. Konačno je došao dan polaska. Pred Vrpoljem su stali da bi nahranili konje i nešto pojeli.
Uz put su se ljutili što moraju platiti maltu, tj. taksu za prijevoz robe kroz selo, tamo i natrag. Da bi izbjegli plaćanje, dogovorili su se ići nekim njima zaobilaznim putem kroz livade kojima nisu nikada išli i tako prevariti službenike koji ubiru novac.
Kako je put bio neravan i loš, do Đakova im se porazbijala sva lončarija tako da za prodaju nije ostalo gotovo ništa. Opet novi povod za svađu “tako da prije najbolji prijatelji postadoše sada krvni dušmani.”
Prestao je postojati san o braku između Jelice i Milkana. Kad su se vratili kući, djed Mišo je morao babi Bari ispripovijedati cijelu priču. Na kraju su oboje zaključili da Jelicu ne mogu dati sinu čovjeka poput Joze.
Jednog je dana djed Mišo sjedio za stolom zamišljen i pozvao Jelicu da dođe k njemu, te joj nježnim glasom rekao da se uredi jer će doći prosci. Kad joj je rekao za koga je namjerava udati, postala je vrlo nesretna i očajna.
Tuna Puljokaci bio je dobar i pošten čovjek ali i luckast i gurav, a osim toga Jelica je svoju sreću još uvijek vidjela s Milkanom. Nakon te vijesti, Jelica se zatvorila u svoju sobu i zaplakala. To je jedino i smjela jer volji roditelja se nije mogla usprotiviti.
Milko se isto nije ništa bolje osjećao. Nije mogao shvatiti da mora ispaštati za grijehe svoga oca. U međuvremenu, Jelica je bila isprošena i prstenovana za Tunu, te u crkvi tri puta pozivana.
Spremaju se svatovi. Svi u Mišinoj kući užurbano pripremaju sve najbolje, “jedino je Jelica žalosna. Čitavu je noć provela plačući i uzdišući za ljubljenim al’ izgubljenim Milkanom.”
Na sam dan svatova, došao je k Miši na vrata nesuđeni prijan s tužnom vijesti. Nesuđeni zet je iznenada umro. Noć prije previše su popili i Tunu je udarila kap. Svi su bili tužni i žalosni, “samo Jelici pao mlinski kamen sa srca.” Milkanu je isto laknulo.
Za par dana k djedu Miši na vratima osvanuo Jozo, moleći ga za oprost. Želio je nadoknaditi svu štetu te mu ponudio deset mjera raži. Bara i Mišo bili su više nego zadovoljni ovom ponudom. Ubrzo je i Jelica bila isprošena i prstenovana za Milka oboje mladih bili su sretni. Nisu ni pomišljali da bi se nešto moglo ispriječiti na putu njihovoj ljubavi.
Jedne večeri došao je Jozo k Miši. Sjeli su oni i u miru pušili lule što je običaj u Šijaka, “jer Šijak bez lule, kao i Šijakinja bez vretena na razgovor ne ide”. Joza je došao s nekakvim važnim prijedlogom jer sve važne stvari u Šijaka započinju šutnjom. Jozo je iznio svoje ideje. Razmišljao je on dugo o njihovoj trgovini u kojoj nisu nikako imali uspjeha.
Njihov suseljan Vili se obogatio preprodavajući rakiju. Jozo se također želio pokušati obogatiti tako. Odlučili su od Vilija kupiti njegove dobre rakije te s njom započeti, a potom prodavati i svoju koja je bila lošije kvalitete. Dogovore se također, da za svaku popijenu rakiju putem do sajma moraju platiti grošić. Svaki put kad bi popili rakiju, jedan drugome bi platili grošić. Tako se je jedan grošić vrtio iz džepa u džep. Za šest su dana popili svu kupljenu rakiju, stali su kod prve postaje da izbroje novac ali nisu našli ništa osim tog jednog groša.
Počeli su jedan drugog optuživati da je sakrio novac i naravno, ponovno se posvađali ali i potukli. Prijateljstvo je prekinuto. “sada nema više izgleda za pomirenje.”
Ni Miši, ni Jozi nije bilo drago zbog svađe, tim više što su oba željela da im se djeca uzmu. Jelica je plakala a Milko bio cijelo vrijeme tužan i potišten.
Jedne večeri put nanio Jozu k djedu Miši da se ponovno pomire, naime, Milko mu je pojasnio da ni jedan nije prevarant. Djedu je laknulo pomirenje. “Da nije Jozo još za dva dana k djedu Miši, došao bi djed Mišo k Jozi.”
Prijateljstvo je bilo obnovljeno i spašeno, a ubrzo potom:
“Čitavo se selo sletio, u kući se jede i pije, a u dvorištu kolo vodi, pjeva se i pocikuje – slavi se svadba Jeličina i Milkova.”
Likovi: Jelica, Jozo Bogović, Milko Bogović, djed Mišo Kuburdžić ili Mijo Pavlović, Baba Bara, šepavi Grga…
Analiza likova
Jelica – najmlađe dijete bake Bare i djeda Miše. Dva starija brata su umrla.
“Jelica je dobra, čedna, poslena i svemu vješta djevojka… Jelica se ne skiće…”
Voli pomagati majci u kućnim poslovima i slijepo se pokorava odlukama oca Miše koje nekada nisu pravedne jer ona ispašta njegove hirove. Ne smije ocu proturječiti, ali zato se smije isplakati kada joj je teško. Voli Milkana i raduje se životu s njim.
Jozo Bogović – prvi je susjed do Miše i njegov dobar prijatelj.
“On je skroz čestiti i pošten čovjek, pa zato velik prijatelj Mišin: oni se dva paze kao nokat i meso.”
Nagle je naravi pa zbog toga brzo plane i zarati s prijateljem Mišom. Bavi se trgovinom koja nikako ne uspijeva. Uvijek se dogodi nešto nepredviđeno pa sve krene u krivome smjeru. Nakon svake svađe s Mišom, prvi pruža ruku pomirenja.
Milko Bogović – Jozin sin, kome je oko zapelo za lijepu Mišinu kćer Jelicu. Voli je i želi se njome oženiti.
“…Lijep, vrijedan i pametan momak, koji se u knjigu razumijeva tj. znade čitati i pisti i nešto računati…”
“…Posve čestit kao i većinom svi brđani, nepokvaren mladić…”
Ponekad je malo nesiguran, ali poštuje roditelje i pokorava se njihovim željama i promjenama raspoloženja oca. Pati zbog očevih svađa s Mišom, ali sve hrabro podnosi.
Djed Mišo Kuburdžić ili Mijo Pavlović – čovjek je kojeg svi poštuju i rado ga traže savjete. Sa svoja dva prijatelja trgovca zapada u nemoguće situacije koje su česti povod svađama, a kasnije mirenjima. Voli i brine o svojoj obitelji, ali traži slijepu poslušnost i pokornost od svih.
Baba Bara – Mišina žena. Bara je britka jezika i jedna je od rijetkih osoba koje se usuđuju prigovoriti miši. Vrijedna je i radišna te drži sva četiri ćoška Mišine kuće. Voli svoju obitelj a posebno kćer Jelicu koja joj je jedina ostala.
“…Bara je malena i uzgojna stas, okrugle i plosnate glave; a ljuta jezika ko paprika. Dobra gazdarica i kuharica… poslena je i marljiva…. Bara, da se i najslađe nasmije, pokazala bi samo tri zuba jer su svi drugi popadali”
Šepavi Grga – Mišin mlađi brat. Ohromio je kad je pao s oraha. Bio je nesretan u braku jer je dobio smo kćeri. S njim još žive Kata svinjarica i Marica kozarica.
Obavlja sve poslove koje Mišo neće.
“…dakle stoji prema Miši kao sluga prema gospodaru. Ima smo tri male mane: 1. rad prigovara, 2. u poslu je spor: pravo gegalo i oklijevalo… 3. malo je lakom na jelo i pilo…”
Bilješka o autoru
Vilim Korajac rođen je 27. svibnja 1839. godine u Kaptolu, blizu Požege. Na njegov odgoj puno utječe majka koja mu je pričala mnogo pripovijetki i začinjavala život narodnim poslovicama.
Osnovnu školu pohađa u rodnom mjestu, gimnaziju u Požegi, a više razrede u Zagrebu. 1856. godine stupa u sjemenište u Đakovu. Tamo je bio i profesor fizike, matematike, staroslavenskog i hrvatskog jezika, kao i vjeroučitelj i ravnatelj preparandije.
Od 1878. godine do kraja života bio je župnik u Zemunu. Bavio se pisanjem političkih feljtona i pedagoško- didaktičkih članaka. Svojim stvaralaštvom je posebno pridonio pisanjem humorističkih pripovijesti, gdje se je prikazao kako jedan od najboljih humorista i satiričara proto-realizma.
Prva napisana pripovijetka je “Dvie čudne promenade ili Triput težje od najtežega!”, a “Homeopatički ulomci iz petnaest danah i jedne noći prošli mojih praznikah” su prema njegovom priznanju loša radnja, sa svim početnim slabostima koje je mogao u ranom stvaralaštvu imati.
Uspjeh mu je bila pripovijetka “Šijaci” koja govori o seljačkom životu Požeške kotline. U svojim pripovijetkama, lajtmotive mu narušavaju digresije i komunikacija između likova.
Važnija djela su mu: “Filozofija hrvatsko-srbskih narodnik poslovica”, “Lov na – sjedećke”, “Šijaci”, “Humoristična djela”.
Preminuo je u Zemunu 19. rujna 1899. godine u župi gdje je bio župnik.
Autor: T.K.
Odgovori