Sijač sreće

U svojoj zbirci kratkih priča autor je djeci želio ukazati na iskonske vrijednosti koje treba njegovati unutar svake obitelji. Njegove su priče razumljive i nenametljive i djeca ih s lakoćom shvaćaju te uče o tome kako treba živjeti za druge kako bi i njihov život bio u potpunosti ispunjen.

Ono što autor želi posebno naglasiti je to da kako u životu siješ, tako ćeš u budućnosti žeti. Time je želio dati jasnu poruku djeci i odraslima da onako kako se oni odnose prema drugima tako će im biti uzvraćeno.

Ako ste se ikada pitali što je to sreća i kako biti sretan, odgovor bi mogli pronaći upravo u ovoj zbirci priča. Sigurno će vam poneka priča biti draža od druge, ali najvažnije je shvatiti kako svoju sreću gradimo sami.

Vrsta djela: zbirka kratkih priča

Tema djela: kako siješ, tako ćeš i žeti

Vrijeme radnje: neodređeno

Kratak sadržaj

Djevojčica i pjesma

U tijeku su bile pripreme za priredbu, a djeca su bila jako ushićena jer je znatiželjna publika već žamorila pred ulazom u školu. Iza pozornice su se odvijale posljednje probe, au učiteljica je pitala djevojčicu Danicu je li spremna za svoj nastup. Danica je rekla kako je spremna, a učiteljica ju je molila neka se ne rasplače. Djevojčica je odlučno odgovrila kako samo male bebe plaču. Ipak, učiteljica nije bila uvjerena kako će Danica izdržati da ne zaplače pa je komentirala voditeljici zbora kako joj fale roditelji koji žive u Njemačkoj, a ona je izabrala recitirati pjesmu o majci. Voditeljica je pomislila kako će nastup dobro proći jer je Danica hrabra djevojčica, no učiteljica se nije složila s njom.

Publika je krenula ulaziti u dvoranu dok su se harmonikaši i ostali svirači pokušali smjestiti na pozornicu. U tom trenu su dvije djevojčice provirivale iza zastora pozornice ne bi li ugledale svoje roditelje. Danica je slušala njihov razgovor i rastužila se kada je jedna od njih rekla kako će nakon priredbe otići s roditeljima u slastičarnu. Danica je pomislila kako bi bilo predivno da i njena majka bude prisutna u dvorani dok ona recitira. To bi zaista bilo nešto najljepše na svijetu. Da ju vidi u lijepoj plavom kompletu s uškrobljenom čipkom oko vrata i rukava. Počela je i ona viriti kroz rupicu u zastoru kako bi možda ugledala majku.

No, znala je kako su njezini roditelji daleko, ali svejedno se nadala nekom čudu. Pa i sunce se pojavi kad je jutro, pa se i majka možda pojavi u posljednji tren i namjesti joj nestašni čuperak kojeg joj baka nije znala namjestiti, a mama to s lakoćom napravi. S druge strane ju je majka možda htjela iznenaditi pa je Danica širom otvorila oči kako možda u dvorani ugledala njezino nasmiješeno lice. Učiteljica ju je tada pozvala, zagrlila i poljubila u obraz te rekla kako je došao njezin red za nastup.

Danica se ukočila na pozornici i šumilo joj je u ušima, a ona je samo razmišljala kako njezine majke nema u dvorani. No, nitko ju do sada nije naučio kako pjesme nemaju granica i da ju mama čuje čak i u dalekom Frankfurtu jer ona sluša srcem. Ali Danica to nije mogla shvatiti jer je bila premala. Stajala je tako ukočeno na pozornici pokušavajući izrecitirati pjesmu o majci, ali ispred sebe je vidjela samo ozbiljna lica u prvim redovima. Znala je kako u dvorani nema nikoga tko bi ju podržao i strepio s njom, a nakon priredbe čvrsto zagrlio, onako čvrsto poput tate.

Njezine su oči preplavile suze, pokušala je još par puta započeti recitaciju ali uspjela je samo izustiti riječ “mama”. Željela je biti hrabra, ali nije joj pošlo za rukom. Učiteljica je potrčala na pzornicu utješiti je, podigla ju je u naručje, a djevojčica je kroz suze izgovarala “mama, mama”.

Cijepljenje

Stigao je dan kada je cijeli razred morao otići na cijepljenje. Učitelj je upozorio djecu kako se odmah kreće i neka svi stanu u red. Jedan dječak se uplašio i pogledavao kamo bi mogao pobjeći kako bi izbjegao cijepljenje. Bio je u strahu, a u dvorani su liječnici već čekali učenike. Jedan je učenik tada povikao kako je sve gotovo i kako će nastradati. Dječak se još više uplašio, zaklecala su mu koljena, ali cijepljenje se tog dana moralo obaviti. Sve je bilo spremno za cijepljenje, djeca su morala podignuti rukave na lijevoj ruci sve do ramena i dozvoliti liječnicima da obave svoj posao.

Bojažljivi dječak je skupio hrabrost i umislio kako je veliki ratnik koji mora otići u boj. U sebi je vikao kako igle ne bodu već ljube i tako sam sebe ohrabrivao kako ne bi pred ostalima pustio suzu. Onda je začuo kako igla bode pod kužu. Tada je problijedio, istovremeno mu je bilo hladno i vruće, a kolega dario iz četvrtog razreda ga je upitao zašto je tako blijed. Pa čekala ga je okrutna igla.

Dječak je stisnuo zube, sklopio oči i sve ga je unaprijed boljelo. Liječnik koji ga je cijepio bio je gotov za tren, a on je pomislio kako to i nije tako strašno. Nešto slično ubodu komarca. Koliko li je bio ponosan na sebe. Prolazeći pored ostalih učenika važno je stisnuo svoju vatu na ruci. Ostali su ga ispitivali je li boljelo i peklo, a on je ponosno odgovorio kako je cijepljenje prava sitnica. Dalje je koračao natrag prema razredu, pustio je da mu malo krvi klizne niz ruku kako bi se hvalio pred drugima, a djevojčice su šaputale kako je hrabar taj mali.

Bicikl

U Franjinom dvorištu se održavala dražba. Pored bunara bila je izložena specijalka vrlo lijepih boja u koju su svi dječaci buljili. Nije to bio bilo kakav bicikl, ličio je na svemirski brod. Jedna dječak ga je silno želio kako bi mogao provozati i djevojčicu Ljiljanu u koju je bio jako zaljubljen. Rekao je svom ocu kako ima ušteđevinu koju će potrošiti na bicikl.

Točno u podne počela je dražba i krenula su nadvikivanja. Jedni su vikali tisuću i šesto, drugi dvije tisuće, a dječak je viknuo dvije tisuće i sto. On je na raspolaganju imao dvije tisuće tristo i nadao se kako će ga otac spasiti. Nakon toga se začulo tri tisuće, pa nakon toga tri tisuće tristo. Dječak je bio očajan kad je čuo toliki iznos. Spustio je glavu i krenuo. Zaustavio ga je čvrsti stisak na ramenu, bio je to njegov otac koji je kupio specijalku. Dječak ga je zagrlio, uzeo bicikl i gurao ga do doma. Otac ga je šepajući pratio, a on je pomislio kako je presretan ne samo zbog bicikla već zato što ga otac neizmjerno voli.

Prozori bez zavjesa

Alan je imao malo slabije ocjene u školi pa je molio majku da ništa ne prenosi ocu jer zna burno reagirati. Rekao joj je neka mu vjeruje kako će do kraja školske godine sve biti u redu.

On je bio zabavn, hirovit i veseo dječak koji je obožavao izvoditi mađioničarske trikove, radio je raspored igrača za nogometnu momčad i spretno je rukovao igračim kartama. Njime su bili svi u školi zadivljeni, a posebno djevojčice koje su ga rado pozivale na svoje rođendane. On je uživao u tome da mu se svi dive.

Njegove su ocjene ipak bile sve gore. Uhvatio se knjige i krenuo ispravljati jedinice u zadnji čas, a kada su profesori vidjeli da se trudi često su mu pomagali i progledavali kroz prste. Jedino je profesor iz matematike bio strog i rekao kako se matematika ne može naučiti u zadnja dva tjedna prije kraja polugodišta. Profesor mu je zaključio jedinicu na polugodištu, a on se osjećao užasno, ne toliko zbog sebe koliko zbog majke kojoj je obećao kako će s ocjenama biti sve u redu.

Bojao se otići kući suočiti se s ocem pa je odlučio dva dana i dve noći biti u podrumu najboljeg prijatelja. Trećeg dana je napisao pismo u kojemu je pisalo neka mu oproste što ima tako grozne ocjene. Nije se mogao od srama pojaviti kući. Željeo je sve popraviti, no nije znao smije li doći doma. Nadalje je napisao kako voli svoje roditelje i ako mu opraštaju neka mu daju znak koji će podrazumijevati kako smije doći kući. Htio je neka majka ukloni zavjese sa prozora pa će znati da je sve u redu. Drugog dana su na kući sve zavjese bile uklonjene.

Na putu u školu

Vi, Iva i Mica su svakog dana odlazili u školu prolazeći iz Vladimirovu kuću koji je bio jako bezobrazan prema njima. Znao je sjediti na balkonu i dovikivati im svakakve ružne riječi, a njima je dojadilo to slušati.

Djeca su počela razmišljati kako će ga namamiti da siđe s balkona. Od nekoga su čuli kako voli skupljati sličice pa je djevojčica Mica viknula dok je Vlado sjedio na balkonu kako je pronašla sličice, a ona ih ne skuplja. Predložila je da on njoj da štapiće, a ona će njemu dati sličice. Ostala djeca su se u međuvremenu sakrila iza njegove kuće i promatrala tijek događaja. Vlado se uplašio i rekao Mici kako ne može pristati na takvu zamjenu. Pitao ju je je li sama, a ona je rekla kako je. Bio je lakom pa je poskočio s balkona kako bi vidio sličice i tada su ga ostala djeca okružila i pitala kome se on to ruga. Vlado je počeo drhtati, a djeca su pomislila kako će mu srce zakazati. Nisu mu naudili, samo su ga par puta povukli za uši i rekli neka ode kući.

Brat i sestra

Sestra je glasno počela plakati jer joj je brat uzeo mica-macu. Majka ju je pitala zašto plače, a djevojčica je rekla kako joj brat ne želi vratiti mačku, ali mama ju nije vidjela u njegovim rukama. U tom trenutku majka je zastala i pitala djevojčicu otkud njoj mica-maca, na što joj je ona odgovorila kako ju je zamislila.

Mašta

Dva dječaka su razgovarala i jedan je rekao drugome neka zamisli da je stablo i da stoji na jednoj nozi i da mu prilazi čovjek sa sjekirom. Dalje ga je upitao kako bi se branio na što drugi dječak nije znao odgovoriti. Prvi dječak mu je rekao da je odgovor tako lagan. Pa zamislio bi da nisi stablo već ptica i brzo bi odletio.

Čvrge

Tata je bio ljut na sina jer je došao kasno kući. Kada je Boris stigao kući tek oko deset navečer, otqac ga je pitao zašto nije došao na vrijeme doma kako su se dogovorili. Boris je rekao kako su svi dječaci i djevojčice bili vani pa tako i on. Tata je rekao neka mu nabroji tko je sve bio i za svakoga od njih mu je podijelio čvrge. Kada je dječak spomenuo Lindu, otac je zastao i potjerao ga u kupaonu na pranje zubiju. Djevojčica Linda je bila ljubimica njegovog oca pa je zato posustao.

Susjeda

Mama je na putu iz trgovine prema doma srela susjedu koja je komentirala kako su današnja djeca nemoguća. Dječaci su divljali, a djevojčice su ili ohole ili cmizdravice. Zato ona nije ni željela nikada imati djecu. Dok je ona to govorila sin i kćer su majci potrčala u susret kako bi joj pomogli s namirnicama. Dječak je uzeo novine i košaru s hranom, a djevojčica vrećicu s toplim kruhom i mlijekom. Majka ih je ponosno pogledala i zarumenila se od sreće te nastavila hodati. Nije željela ništa komentirati sa susjedom.

U devet u krevet

Tijekom večeri se cijela obitelj okupila u dbevnom boravku oko televizora. Djed je počeo zadirkivati djevojčicu kako bi on uživao da ima njezine godine. Baka se priključila i rekla kako bi ona voljela biti mala kao ona. Majka je u kuhinji pripremala mlijeko s medom i dobacila kako bi i ona voljela biti malena kako bi joj drugi sve servirali.

Djevojčica je sve to slušala dok joj nije prekipjelo. Ugasila je televizor i rekla kako je bilo dosta zadirkivanja i neka sva djeca odu u krevet jer je već devet.

Hladna juha

Majka je bila sva u suzama kada se otac vratio s posla. On je pomislio kako se sigurno nešto strašno dogodilo. Majka mu je pokazala bilježnicu njihove kćerke u kojoj je bila napisana domaća zadaća. Otac je pitao majku zašto plaće zbog domaće zadaće koju je napisala njihova kćer. Majka je još jače počela plakati i rekla mužu neka pogleda u bilježnicu što piše. U jednom stupcu su bila nabrojana hladna, a u drugome topla jela koja se pripremaju u njihovoj kući. Otav nije ništa razumio, a majka je rekla kako je to znak da previše rade i zanemaruju svoje dijete. Nastavila je dalje kako djevojčica živi sama bez topline. Otac je pitao kako je to zaključila na što mu je žena odgovorila kako je djevojčica napisala da juha spada u hladna jela.

Na satu gimnastike

Trajao je sat gimnastike tijekom kojega su se dečki pripremali za skok preko kozlića. Zagrijavali su se sve dok nastavnik u svojoj novoj trenirci nije povikao da svi stanu u vrstu. Dječaku po prezimenu Topolovac doviknuo je neka pozove djevojčice u dvoranu.

Dječacima nije bilo svejedno što će ih znatiželjne oči djevojčica gledati kako preskakuju kozlića i nadali su se kako se nitko od njih neće osramotiti. Ako se to dogodi tada bi se po školi pričalo da neki dječaci skaču kao klokani.

Svi dječaci su strepili zbog učenika Marijana kojemu nitko nije bio ravan u gimnastici. On je odlično skakao, za čistu peticu. Marijanu je bilo jako važno da se istakne, posebno zbog djevojčice Vesne koja ga je gledala iz publike. Pripremio se za skok i sigurno prekočio spravu poput pantere. Ostali dječaci su pomislili kako je nemoguće nadmašiti Marijanov uspijeh. A on je bio poput napuhanog bildera, volio se praviti važan i drugima rugati.

Došlo je vrijeme da i drugi dječaci skoče, a Marijan je dovikivao kako nemaju pojma. Svima je bilo neugodno zbog toga posebice jer su ih djevojčice gledale. No, Marijan je odjedanput pocrvenio poput tulipana i nitko nije shvaćao što mu se događa. Nastavnik se zabrinuo za njega i pitao ga što mu je. Marijan je odjurio iz dvorane, a jedan od dječaka je doviknuo kako su mu se poderale gaće. Sve su to djevojčice čule i počele se hihotati. Marijan je bio javno osramoćen.

Dječaci su svi redom počeli preskakati kozlića da je čak i nastavnik bio zadovoljan. Svi su nekako odahnuli što više nije bilo Marijana.

Jedan od dječaka se upitao kamo je nestao Marijan i je li sam i tužan. Nije mogao shvatiti zašto se trudio sve te godine biti najbolji u gimnastici i što je time želio postići. Ako je time želio da ga drugi primjete morao je znati da će ga prijatelji voljeti samo ako i on bude znao voljeti njih, a sigurno ga neće voljeti samo zbog njegovih dostignuća već osobnosti.

Domraća zadraća

I.

Dječak je imao zločestog bratića koji je živio u dvorištu do njegovog. Bratić ga je volio izazivati i nije mu dozvoljavao da jede njegove orahe dok bi on svakog dana dolazio u dvorište jesti njegove kruške. Dječakovi roditelji žele da se on pristojno ponaša, ali ga bratić izluđuje.

Tako je dječak u svojoj zadaći napisao kako njegov bratić dolazi svakog dana u dvorište da kraki što je strašno uvredljivo. Njegovi trta i mrta kažu kako mu ne mogu to zabraniti, no dječaka muči što njegove glupe kroke sve odmah pokljurcaju pa ispada da one pojedu njegov krakač, a on jede krokoške, to jest njegov krakač. Zato dječak svakodnevno drži stražu i tjera krokoške te čisti iza njega dok se njegov bratić neprestano smije. Odro bi on njemu kožu, ali ne smije zbog trte i mrte.

Na kraju mu se dječak osvjećuje tako što je napisao domaću zadaću te u svakoj drugoj riječi koristio slovo r znajući da ga bratić ne može izgovoriti, a zadaću je trebao pročitati pred cijelim razredom. Radi toga će dječak vjerojatno nadrapati, ali nije ga bilo briga za posljedice jer mu je bratić dojadio svojim ponašanjem.

II.

Dječak se s prijateljima pikulao na livadi kada su došli Kolanovci i uzeli mu najdražu pikulu. Dječak je pljusnuo jednog od njih, a onda su doviknuli kako će ga ubiti radi toga. Ostali dječaci su se razbježali kako bi otišli po pomoć, a dječak je ostao sam. Tako je krenula tuča između dječaka, a pomogao mu je bratić koji nije mogao izgovoriti ono jedno slovo. Dobili su jake batine, ali dječak je znao tko mu je u tom trenutku pomogao i zašto njegov otac uvijek kaže kako su si oni svoji.

III.

Nakon događaja s Kolanovcima dječak je bio s bratićem u boljim odnosima. No, to nije dugo potrajalo i opet su krenula zadirkivanja. Dok su se tako nadmudrivali bratić je spustio hlače do koljena, a dječak je dohvatio koprivu i pojurio za njime. Ovaj je počeo trčati i doviknuo kako ga ne može uhvatiti jer ima ženske čizme.

Tako su njih dvojica ponovo uspostavili normalne odnose, ali su se dovikivali preko plota. Svi se čude zbog njihovog odnosa i kada pomisle kako će se zakrviti oni se zagrle i zavuku u veliku očevu bačvu prepunu krušaka i oraha te krenu pričati o svojim snovima dok im staklena pikula blista poput sunca.

Sedam jedinica

Matija je sakupio sedam jedinica u školi. Mama je bila na razgovoru kod učiteljice koja je rekla kako će Matija pasti razred. Mama je očajna stigla kući i rekla sve tati. Tata ga je pozvao u svoju radnu sobu kako bi obavili muški razgovor i na lijep način mu objasnio kako ne traži od njega da jednog dana postane profesor, doktor ili inženjer već samo traži neka mu pokaže da se dovoljno trudio. Ukoliko ni tada ne uspije onda ga on čeka raširenih ruku i zajedno će nešto lijepo stvoriti.

Matija se rasplakao, ali se u sljedećih nekoliko tjedana uhvatio posla i ispravio sve jedinice. Svi za njega navijali i cijela škola je bila sretna što je uspio proći razred.

Lovci

Dječak je polako otvorio velika zelena vrata i ušao u veliku prostoriju koja je nalikovala na trgovinu i gostionicu. Pred njim se stvorio gusti plavičasti dim. Tamo su sjedili lovci, a pored nogu su sjedili lovački psi. Dječak se uplašio psa te je ugledao krvavu divljač na hrpi.

Dječak je zapravo došao kupiti čokoladu i kada se uputio prema izlazu jedan od lovaca je počeo pripovijedati zanimljivu lovačku priču sa kojom se ne može mjeriti ni jedan film. Slušajući lovčeve priče, dječak se ukipio dok ga lovac nije spazio kako se zanio. Lovac je namignuo svojim kolegama, a dječaka upitao što to ima u džepu. Dječak je problijedio, nije se ni pomaknuo jer ga je i pas počeo njušiti. Lovac mu je još jedanput rekao neka da svoju čokoladu psu Apisu jer u protivnom ne može slušati lovačke priče.

Dječak nije znao što napraviti jer je bio željan čokolade, ali i lovačke priče su mu bile posebno interesantne. Malo je cupkao s jedne noge na drugu i promišljao što da učini.

Dječak se dosjetio kako bi mogao dati kocku ili dvije psu, a ostalo će pojesti on pa je to i učinio. Lovci su mu rekli kako je pametan jer je bio dosjetljiv i neka ostane slušati njihove priče. Na kraju su mu poklonili fazanov rep.

Najdraži gol

Dječak Marin bio je najbolji nogometaš u školi, a s još jednim dječakom se borio za prvu mjesto najboljeg strijelca u nogometnom prvenstvu svih razreda. Bila je to prava bitka za obojicu jer bi tada postali pravi junaci, a djevojčice bi za njima posebno uzdisale i pozivale ih na rođendane. Marin je odlučio kako će učiniti sve da postane najbolji strijelac u školi.

Tih je dana stigao u Marinov razred tužni dječak koji je izgubio roditelje u ratu pa je učiteljica upozorila djeca da ga ne zadirkuju. On je imao poteškoća sa snalaženjem u novom razredu, a djeca su mu se pokušala približiti, ali im se on činio kao s druge planete. Marina je pogodilo kada je čuo da je dječak ostao bez obitelji pa je odlučio i on progovoriti s njime koju rečenicu. Pozvao ga je neka zaigra u njegovoj momčadi nogomet na što je dječak pristao, ali je naglasio kako nije izuzetno dobar igrač.Marin je rekao kako će ga on sve naučiti i pritom bio ponosan jer se osjećao kao da je i on učinio nešto za svoj narod u ratu.

Drugog se dana održala utakmica, a novi dječak nije baš pokazao kako vješto barata loptom. Neki su ga čak izrugivali, a Marin je razmišljao hoće li zaraditi titulu najboljeg strijelca. Tek pred kraj utakmice se Marinu ukazala prilika koju je morao iskoristiti. Vješto se izmigoljio svim protivnicima i stigao pred prazan gol. Dijelile su ga sekunde od pobjede, a već se čulo kako publika glasno navija. No, u tom trenu je do njega dotrčao novi dječak i viknuo neka mu dobaci loptu. On nije nikada u životu zabio gol, a to je bila jedinstvena prilika. Marin je usmjerio loptu prema dječaku, a on je zabio pravi pravcati gol. Iz publike su se čule ovacije, a dječan je bio presretan. otrčao je prema Marinu i zagrlio ga, a Marin se osjećao kao da grli cijelu domovinu.

Novac

Dječak Zvonimir je mislio kako je novac u životu najvažniji. No kada se tog dana vratio iz škole, mama ga je nabrzinu pozdravila i ostavila mu deseticu da si kupi sendvič jer nije stigla skuhati ručak. On se osvrnuo prema baki želeći joj nešto ispričati, ali ona ga je odmah prekinula i rekla neka ju ostavi na miru jer do kraja dana mora isplesti šal. Samo mu je dala par novčića za čokoladu.

Nakon toga je Zvonimiru brat opalio čvrgu nakon čega se dječak rasplakao. Kako to roditelji ne bi čuli brat mu je dao nešto novaca da si kupi žvaku. Zvonimir je tada krenuo prema trgovini i naišao na dva derana koji su ga zaskočili i uzeli mu sav novac. Otišao je kući sav uplakan i rekao tati kako su ga pokrali. Tata mu je rekao kako nema sada vremena za razgovor i želio mu dati novce kako bi se smirio, ali Zvonimir je rekao kako ne treba novce već svog tatu. Zvonimiru nije više novac bio najvažniji na svijetu.

Usred ljetne žege

Sunce je pržilo i svi su se povukli u hladovinu, ljudi i životinje, samo su još muhe zujale na dvorištu. Djeca su se sastala na stubama i diskutirala što je bliže, a što dalje. Je li im bliži potok ili možda rijeka, a bazen, jezero i more? No tko će to znati. Samo su znali kako moraju biti kući na vrijeme jer inače mame galame.

Jedan dječak se dosjetio što je najbliže. Rekao je kako je najbliže do mašte. No kakva je korist od mašte, pitala su se ostala djeca. Dječak im je rekao kako mašta može stvoriti jezero, pa čak i nasred dvorišta. Uzeli su kante u ruke, napunili ih vodom i cijelo dvorište se pretvorilo u jezero. Oni su uživali u jezeru, odnosno blatu. Smijali su se i igrali te uživali u vlastitoj mašti. Nažalost, odrasli uvijek sve pokvare pa se to i ovoga puta dogodilo kad je jedan od dječaka otišao blatnjav doma. Kada ga je mama ugledala rekla mu je kako ga ne tuči, ali neka joj objasni gdje je usred ljetne žege pronašao blato.

Ljetno iznenađenje

Markova obitelj je putovala na more i svi su bili radi toga jako uzbuđeni. Dok su putovali autom svatko od njih je uzdisao kako jedva čeka kupanje, ronjenje i loptanje u moru. Djeca su bila nestrpljiva i htjeli su otići na plažu čim su se smjestili ua sobi. Mama se pomalo ljutila jer ju toliko požuruju, ali znala je koliko su djeca oduševljena morem. Kada su svi stigli na pješčanu plažu bili su zadivljeni ljepotom prizora. Marko je tada uzviknuo tati kako valovi izgledaju poput onih na njegovom kompjuteru.

Maslac tete Mire

Djevojčica je svakog jutra vikala mami kako za doručak želi jesti maslac kakav ima teta Mira. Mama joj je rekla da ona i teta Mira kupuju maslac u istom dućanu te da su potpuno isti. No djevojčica nije posustajala i rekla mami kako Mirin maslac ima šare i pruge po sebi, a njihov uopće tako ne izgleda. Mama se pitala kakav je to sad maslac.

Sljedećeg je dana mama odlučila kupiti maslac na tržnici, ali ni taj maslac nije djevojčici bio ukusan. Baka i djed su čuli kako djevojčica diže galamu oko maslaca pa su se i oni dali u potragu za tim neobičnim maslacem s prugama. Jednom je prilikom i tata donio maslac kada je bio na službenom putu, ali ni taj nije valjao.

Djevojčica je svako jutro ponavljala jedno te isto dok se roditelji nisu uputili do tete Mire kako bi ju pitali gdje nabavlja maslac. Ona im je rekla kako kupuje maslac gdje i svi ostali. No oni su spomenuli kako je njezin maslac poseban pa se teta Mira nasmijala i uzela zupčasti nož u ruke te ga pokazala susjedima. Od njega nastaju šare na maslacu.

Novi dječak

Jedan novi dječak se doselio u ulicu i sav tužan gledao kroz prozor svoje kuće. Sve mu je bilo nepoznato pa i djeca. Prisjećao se prijatelja iz svog naselja kojih je bilo mnogo, a snjima se baš lijepo i živo igrao. Oni su imali svoje tajno skrovište. Za lijepog vremena su se igrali na igralištu, a kad bi padala kiša onda bi igrali monopoli ili šah u nečijem stanu. Ponekad su razmjenjivali sličice nogometaša, poštanske marke i stari novac. Bio je to baš lijepi život jer su se međusobno zvali telefonom, slavili zajedno rođendane i odlazili na izlete.

Ipak nova kuća je bila prostranija, a dječak je imao i svoju sobu te u dvorištu koš za košarku. Ali što će mu sve to kada nema prijatelje. Dječak je odlučio obući svoje najljepše tenisice kako bi se pridružio ostalim dječacima u igri. Bio je sav vesel, a silno se želio s njima igrati. Sa sobom je ponio čokoladu kako bi ih počastio, ali oni su ga odbili i rekli neka se gubi odavde.

Superman

Djeca su pred školom vidjela stari mercedes koji je bio sav prljav i blatnjav. Zabavljali su se pišući po njemu svakakve uzrečice, a rugali su se i vozaču koji je bio prljav poput njegovog auta. Rugao se i Dalibor koji je kada je stigao kući saznao kako će jedan čovjek doći spojiti cijevi na gradski vodovod. U njegovoj kući danima nije bilo vode, stoga je dječak čekao pored prozora kako će se pojaviti Superman koji će spojiti njihove cijevi.

Kada je kroz prozor ugledao stari blatnjavi mercedes i čovjeka u prljavom kombinezonu sav se iznenadio. Dječak je promatrao kako čovjek buši rupu u podrumu i provlači cijevi kako bi u njihovoj kući napokon potekla voda. Izgledao je poput čarobnjaka koji vješto rješava probleme jedan za drugim. Mama i sestra su bile presretne kada je njihovim cijevima napokon potekla voda, dok se tata osjećao poput milijunaša na čijoj zemlji je otkrivena nafta.

Dalibor je bio zadivljen kako je čovjek spretan i poželio je svima u školi reći kako je vidio Supermana, ali je znao kako mu nitko ne bi povjerovao.

Kako je Marko kupio sreću

Marka više ništa dovoljo ne veseli pa je radi toga strašno žalostan. Trudi se biti veseliji, ali mu se čini kako se uzalud trudi. Sve mu je dojadilo počevši od učenja, sviranja gitare pa sve do igranja nogometa i slikanja. Uvrijedilo ga je kada je učiteljica iz likovnog rekla kako ovo što radi nisu slike već packarije. Čak se i na mamu naljutio jer mu je dala premalo novaca za ono što je namjeravao kupiti.

Hodao je Marko prema trgovini i razmišljao kako je jako nesretan. Vukao se s noge na nogu, a putem mu se pridružio prijatelj Jakov. Marko ga je pitao koliko novaca dobiva za džeparac, a Jakov mu je odgovorio kako ne dobiva ništa jer njegova mama jedva zaradi za kruh. Marku je bilo neugodno nakon tog odgovora i predložio je Jakovu da mu da svoj džeparac. Time što je učinio osjećao se radosno bez obzira što sebi nije ništa kupio u trgovini. Srce mu je bilo na mjestu.

U potrazi za kraljevstvom

Jednog je dana dječak na tavanu među starim stvarima pronašao prašnjavu kutiju u kojoj je bila knjiga. Sav se obradovao jer kada ju je otvorio ugledao je dvorac i brzo potrčao niz stube svojoj baki kako bi mu pročitala priču. Baka je odložila svoje pletivo, a dječak je tada privukao svoju pletenu stolicu u koju se udobno smjestio i pozorno slušao što mu baka čita. Bakin glas je bio nježan i mekan te poput svake bajke priča je krenula rečenicom “Postoji jedno kraljevstvo, bogato i neizmjerno…”.

Kada je baka dovršila priču dječak je bio sav ushićen i rekao joj neka pođe s njim van. Baka ga je zaćuđeno gledala, a dječak je rekao da idu potražiti kraljevstvo. Baka ga je pokušala na sve načine zaustaviti, ali dječak je bio nestrpljiv. Stigli su zajedno do parka, a on je samo razmišljao što će drugi reći kad se pojavi s kraljevskom pratnjom. Dječak je pronjuškao svaki grm i stazu, ubrzano je hodao od klupe do klupe, a baka ga nije ispuštala iz ruku. Bilo ju je strah da ne bi odletio pod auto. Dječak je uporno tražio čarobno kraljevstvo i ugledao malo brdašce te rekao baki kako se sigurno tamo krije. Baka ga je upozoravala neka uspori, ali dječak ju je sve jače vukao za ruku. Vikao je kako već vidi dvorce, vojsku i topove. No baka je tresnula o pod i odsklizala niz brdašce. Dječak je bio žalostan jer je bio nadomak kraljevstva.

Baka je bila prestravljena, a prolaznici su uskočili u pomoć i podigli je sa zemlje. Rekla je dječaku kako iz ovih stopa ide doma jer joj je dosta njegovih vragolija. Bila je jako ljuta i nije progovorila ni riječ s njim sve do večeri. Kada je dječak odlazio na spavanje nije mogla izdržati, a da ga ne poljubi za laku noć. On ju je pitao je li još uvijek ljuta, a baka kao baka, nije se mogla ljutiti na svog dragog unuka. Samo mu je stavila knjigu pod jastuk i rekla kako će možda u snu pronaći svoje kraljevstvo.

Važan sastanak

Hrvoje se teško snalazio u zemljopisu i koliko god je učio imao je osjećaj kako mu se sve u glavi promiješalo jer je gradivo bilo preopširno. Učiteljica je bila prema njemu gruba i otresita misleći kako je lijen pa ga je to još dodatno mučilo i naučeno nije dopiralo do njega. Najviše su ga mučila usmena ispitivanja jer bi se sav zbunio i nije mogao složiti niti jednu kvalitetnu rečenicu. Učiteljica bi mu tada održala govor pred cijelim razredom kako bi se mogao uhvatiti knjige. Dječak je i te kako učio, ali kada bi pomislio na učiteljicu misli bi mu se zaledile i ništa nije mogao izustiti.

Najviše se veselio pismenom ispitu jer se mogao skoncentrirati i na miru odgovarati na pitanja te dokazati da nije ljenčina kao što je to možda učiteljica mislila. Učio je on za ispit, ali je više od svega želio da tata provjeri njegovo znanje. No on je izbivao iz kuće radi posla, a dolazio bi doma kasno navečer te nije imao snage pomoći Hrvoju.

Hrvoje uspio dogovoriti s tatom da dan prije ispita provjeri njegovo znanje. Stigao je kući ranije nego obično, ručao i sjeo pored dječaka kakobi zajedno prošli gradivo iz zemljopisa. Ali tog časa je zazvonio telefon i tata se morao vratiti na posao radi izvanredne situacije. Rekao je Hrvoju kako mora dalje nastaviti sam učiti jer ima vaćan sastanak. Hrvoju je sre sve više nabijalo, a duša vrištala kako je i ovo važan sastanak, ali otac je već otišao na posao.

Tajne sile

Tko zna što bi se dogodilo da tajne sile ne brinu o nama? Kako bi to bilo da se netko rodi kao lampa, kalendar ili drvo? To bi zaista bilo pogrešno jer bi nas svake večeri netko gasio za uho, otrgnuo nam ruku na kraju svakog mjeseca i morali bi stajati na jednoj nozi čitavog života. A kako bi to izgledalo da se rodimo kao kupus pa da nas nakon nekog vremena kisele i pojedu? Ili da se možda rodiš s rogovima ili dlakav? Svi bi nam se smijali. Kakve bi to bile pogreške da o nama ne brinu tajne sile.

Zamišljeno u rukama

Jedan je dječak bio poseban. Zašto? Zato što je volio s drugima dijeliti ljubav i sreću. Kako? Tako što je stavio praznu kantu nasred učionice i iz nje dijelio drugima sreću, a ostali učenici su strpljivo čekali svoj red kako bi svatko od njih dobio malo sreće. Dječak bi zatim rekao neka sreću međusobno podijele, a djeca su bila najsretnija na svijetu jer su mogla s drugima podijeliti ono zamišljeno u rukama.

Djevojčica i ogrtač

Djevojčica s rupicama na obrazima se nasmijala dječaku koji je prolazio pored nje, a on joj je rekao neka stavi torbu na njegova leđa jer je on kamion. Ona se nasmiješila pa su zajedno krenuli prema njezinoj kući kako bi mu pokazala mamu. Ogrtač koji je visio na vratima kupaonice predstavljao je njezinu mamu koja ju uvijek pomiluje kada iz nje izlazi.

Kraljevske priče

Dječak zna sve o lijepim pričama, a posebno ga vesele bajke. To su kraljevske priče poput onih kada ga roditelji ostave kod bake na čuvanju, a on uživa u tom danu koji je odjeven u plavo, žuto i zeleno. Zna on svakakve lijepe priče, ali posebno ga veseli kada dočekuje mamu i nada se da će ga primjetiti i barem jednog pogledati, a možda i odalamiti ako je nešto skrivio. On je zapravo samo gladan mamine ljubavi.

Zaboravljeni križ

Zadnje vrijeme je dječakov tata bio loše raspoložen jer je imao problema na poslu. Često bi se doma svađao s mamom pa je dječak najradije izbivao iz kuće. Djed je isto bio loše volje, volio je piti pa je ubrzo i umro. Na kraju se morala kuća prodati zbog nastalih dugova.

Mama je trpala zadnje stvari u kutiju, a baka ju je žalosno promatrala. Tata ih je čekao u autu već pomalo nervozan. Mama je požurila uzeti sve stvari i posljednji put pogledala u izgubljeni dom. I ona i baka su imale pune oči suza.

Dječak je ugledao križ na zidu koji je ostao visjeti i povikao baki kako su zaboravili ponijeti Bogeka. Baka mu je rekla kako jesu i da je to jedan od razloga zašto su morali iseliti.

Medo

Susjedi su komentirali kako je dječak Silvio baš bistar mali i kako je šteta što mu se to događa. Dječak nije znao o čemu točno susjedi pričaju pa se zapitao što to na njemu fali da oni komentiraju kako je jadan. Imao je dva oka, uši, ništa ga nije bolilo no svejedno su susjedi sve glasnije komentirali kako im je žao Silvia. Tako je jedan susjed na glas rekao kako danas njegov tata odlazi. Dječak je zastao  i pomislio kako njegov tata svakog dana ujutro odlazi i navečer se vraća pa nije znao u čemu je problem.

Tog dana kada je njegov tata zaista otišao i nije se više vratio sjedio je s mamom za stolom i večerao. Ona je imala zabrinuti pogled, ali Silvio nije radi toga bio pretjerano zabrinut jer je već navikao na takav izraz lica. Prošlo je već nekoliko dana ali tata se nije vraćao. Dani su još bili podnošljivi, ali noći su bile strašne jer ga nije bilo kako bi zaključao ulazna vrata, čuvao svoju obitelj i razgovarao s mamom.

Silvio je shvatio da se njegova obitelj razdvojila i da se tta neće vratiti pa je uzeo medvjedića i stavio pored sebe na krevet. Šapnuo mu je neka uvijek drži otvorene oči kako bi čuvao krevet njegovog tate.

Djedova pobožnost

Nakon ljetnih praznika Đuro i njegovi prijatelji su opet zasjeli u školske klupe, a vjeroučitelj je od njih tražio neka ispričaju neki događaj u kojem će opisati pobožnost njihovih baka i djedova. Đuro nije bio oduševljen zadatkom i samo je pognuo glavu sjetivši se svog djeda.

Đuro i svi njegovi prijatelji su obožavali ljetne praznike i često su smišljali kako će se što bolje i veselije zabaviti dok nema nastave. Tako su se tog dana dječaci okupili na pašnjaku i čuvali stoku. Imali su bujnu maštu pa je ubrzo pao dogovor kako će zajahati konje kako bi svu stoku otjerali do kuće. I tako su dječaci pojurili, ali nisu vodili računa o tome kako djevojčica Gabrijela, s grbom na leđima i hromom nogom, malo dalje čuva svoju kravu Cvjetu koja se svaki čas mora oteliti. I njezina krava je pojurila, a Gabrijela za njom. Dječacima je taj prizor bio smiješan jer se djevojčica vukla za njima poput ptice sa slomljenim krilima, a iza brežuljka je stajao Đurin djed koji je to sve vidio. Dječaci su uspjeli svu stoku utjerati u staju, ali je Đuro imao razgovor s djedom.

Djed je upitao Đuru što je radio sa svojim prijateljima, a on se pokušao izmotavati, ali je ubrzo ušutio jer je znao kako je djed sve vidio. Nadalje mu je djed rekao da se više nikada ne usudi tako ponašati prema jadnoj Gabrijeli jer će se tada on pobrinuti da i Đuro i njegovi prijatelji budu grbaviji i hromiji od djevojčice. Đuro je znao da se djed ne šali.

Dječak i jarac

Tomislav je zamolio djeda neka mu ispriča neku njegovu priču iz mladosti jer ga je to jako veselilo. Djed nije odmah pristao jer je već sto puta ispričao više priča koje Tomislav zna već napamet. Ali Tomislav je inzistirao i rekao kako slušajući njegove priče on raste. Djed se nasmijao i pitao ga tko mu je to rekao. Tomislav je odgovorio kako mu je to rekla baka. Djed je dalje nastavio kako on zna da sva djeca rastu bez obzira na priče. No Tomislav nije odustajao i rekao da kad mu on priča, oni su zajedno, a kad su zajedno on je sretan jer zna da ga djed voli, a djeca rastu kad ih netko voli. Djed je potom rekao kako on zna da sva djeca rastu bez obzira na priče, ali Tomislav nije posustajao i rekao kako djeci koju netko voli raste i duša. U tom trenutku je djed pomislio kako je baka u pravu i krenuo s pričom o jarcu kojeg je naučio da se tuče.

I tako je djed ispričao priču o kržljavom jarcu svom unuku Tomislavu. Kako jarac nije dobro napredovao uzeli su ga u kuću kako bi ga hranili, mazili i pazili što je djeda u to vrijeme dok je bio još dječak jako veselilo. Uspjeli su ga pripitomiti i svi su ga obožavali.

Jednog je dana djed vidio dva jarca kako se žestoko tuku poput dva boksača u ringu. Bili su jako ratoborni za razliku od malog jarca koji je živio u kući. Tako je djed odlučio naučiti jarca da se tuče. Postavio se na sve četiri noge poput njega i počeo ga čelom udarati u glavu sve dok mali jarac nije izgubio strpljenje, a kada ga je izgubio toliko je jako mlatnuo djeda da je ovaj vidio sve zvijezde s neba. Rekli su njemu mudri ljudi neka ne dira mirnu životinju i neka ne poteže vraga za rep, ali tko bi slušao mudre i pametne ljude. I tako je djed završio svoju priču o jarcu kojeg je trenirao.

Rođendan

Milivoj je dječak koji je živio s bakom i djedom jer su njegovi roditelji radili u Njemačkoj. Dok je bio u školi baka je primjetila što je napravio u svojoj sobi. Djed se vratio kući, a ona je bila sva u suzama. Djed je istog trena uplašio da se nije nešto strašno dogodilo njegovom unuku, ali baka je rekla neka pođe za njom do Milivojeve sobe. Tamo na krevetu su ležala je tatina košulja, mamina spavaćica i dječakova pidžama oko koje su bili savijeni mamini i tatini rukavi. Pored odjeće je stajala ceduljica na kojoj je pisalo sretan mi rođendan. Baku je to jako rastužilo pa je zato plakala.

Dani nade

Djevojčica nije mogla zaspati nakon što ju je mama potjerala u krevet bez napisane zadaće. Zapravo nije željela da djevojčica čuje kako se prepire s tatom, ali ona je sve čula i počela se pitati zašto se odrasli svađaju i govore si ružne riječi. Bila je sva uplakana i nije mogla shvatiti zašto se dvoje odraslih odluči na zajednički život ako se ne vole.

Najviše je bila zabrinuta zato što nije stigla napisati zadaću, ali ju je tješilo to što će ujutro umjesto da ode u školu otići do obližnjeg parka i tamo provesti neko vrijeme. I dalje je pokušavala zaspati, ali uzalud. U snu joj se učinilo kako je njezina mama na pod bacila posudicu s uskrsnim jajima koje su njih dvije ukrašavale. Oblio ju je hladan znoj i nije više znala je li to san ili java. Osjećala je jake bolove i gušenje. Osjetila je miris krvi, a kada se probudila oko nje je bila cijela lokva na jastuku. Pitala se otkud toliko krvi na njezinom jastuku. Kada je shvatila da je riječ o njezinoj krvi glasno je vrisnula.

Mama i tata su dojurili u sobu i bili prestravljeni prizorom koji su ugledali. Odjurili su do ambulante gdje je liječnik ustanovio kako se radi o perforaciji. U kolima hitne pomoći su djevojčicu odvezli u bolnicu, a roditelji su se svojim automobilom vozili iza kola. Djevojčica je ležala četiri dana u bolnici. Na Veliku srijedu su čuli dobre vijesti, bila je živa, ali još uvijek ne pri svjesti. Slijedili su dani iščekivanja. Roditelji su bili shrvani i samo su željeli da njihova djevojčica bude dobro.

Stigao je Uskrs i djevojčica je tada na trenutak otvorila oči i ugledala maminu šarenu posudicu. Osmjehnula se i zaklopila oči. Za nju je još uvijek bilo nade.

Da ne bude poslije – nismo znali

Dječaku je dojadila roditeljska galama koju je slušao svakog dana, a i pljuske na licu mu više nisu bile drage. Osjećao je teret u grudima i rekao kako će ovog puta on njima reći doviđenja, da ne bi kasnije bilo nismo znali.

Poziv

Djeca su tati napisala poziv na sastanak koji će biti održan u Dobroj ulici lijevo. Zamolili su ga neka prisustvuje sastanku kako bi odlučili može li i dalje biti njihov tata. Napisali su mu neka ne brine što će mama reći jer će mu oni izdati potvrdu da je bio s njima na sastanku.

Prosjaci

Otac je imao zadatak za svoja dva sina. Morali su napraviti reda u podrumu dok je on na poslu. Odlučno im je rekao neka sve srede dok se on vrati s posla. Djeca su istog časa kada je otac izašao iz kuće pojurila do kompjutera kako bi igrali najnoviju igricu. Vrijeme je brzo prolazilo i otac se vratio s posla i sjeo za stol ručati. Dječaci su se spustili iz sobe u kojoj je bio kompjuter i ugledali tatu kako sjedi za stolom i tek im je tada palo napamet kako nisu odradili ono što je tata zahtjevao.

Tata je odlučnim glasom pitao mamu jesu li sinovi zaslužili današnji ručak na što je mama počela obojicu braniti govoreći kako su oni ipak još djeca. Bilo joj je krivo što nisu odradili ono što im je tata naredio, ali je svejedno rekla mužu da neće imati tko pojesti ručak i morat će ga baciti, a to nije u redu. Tata je tada rekao neka za kaznu sjednu za drugi stol, jer to nisu muškarci već prosjaci.

Tri dječaka

Tri su se dječaka igrala s brodićima. Kao more im je poslužila plastična kaca napunjena vodom, a brodići su plovili između Europe i Amerike, Azije i Afrike pa sve do Australije. Svaki od njih je bio poseban, pa je tako prvi dječak imao čađave obraze, drugi bijelu kožu poput sira, a treći žuto lice poput limuna.

Igra je bila vesela sve do trenutka kada su dječaci počeli raditi reda u moru. Prvo su se naguravali, a zatim su se i potukli sve do krvi. Svi su brodovi bili smrskani, a što je najtužnije dječaci su ostali bez mora jer ono nije pripalo nikome.

Zaljubljena kćerka

Mama je ispitivala svoju djevojčicu zašto od svih dečkiju najviše voli Tomislava. To joj nije bilo jasno jer je Tihomir njezinoj djevojčici donio prsten, Zvonimir cvijeće, a Krešimir pjesmu, ali ona je svejedno najviše voljela Tomislava. Majka se čudila zašto Tomislava i dalje najviše voli dok joj Ančica nije rekla kako je Tomislav došao bez kišobrana i bio mokar do kože. Majka je tada shvatila kako je on zaštitio njezinu kćerkicu da ne pokisne.

Za majčin rođendan

Majka je uzdahnula kada je u izlogu ugledala prekrasan rubac kojeg si nije mogla priuštiti jer je previše koštao. Dječak je u sebi osjetio veliko uzbuđenje i odlučio svojoj majci za rođendan kupiti upravo taj rubac.

Smislio je kako će prikupiti novac, a u to vrijeme je bježanje sa nastave bilo u modi. Dječaci su se okupljali u parku i igrali karte, najprije samo zbog razonode, a kasnije i za velik novac. Dječak je imao sreće u kartama i svakim je danom zarađivao sve više novaca. Pomislio je kako će mu to biti dovoljno za mamin rubac. Otišao je u dućan i sav sretan donio doma poklon.

Kada je mama stigla doma s tržnice, bila je tužna i razočarana jer je tamo srela dječakovu razrednicu koja joj je rekla kako ne dolazi na nastavu. Komentirala je kako joj je dječak pripremio prekrasan rođendanski poklon.

Dječak je bio izbezumljen, a toliko se trudio prikupiti novac za rubac. Pitao se gdje je pogriješio…

Rat u kući

Dječak Zoran je često ratovao s mamom, a ovog puta su ratovali zbog ručka. Naime, Zoran se neposredno prije ručka najeo slanića i nije mogao sve pojesti na što se njegova mama naljutila. Naredila mu je neka sve pojede jer inače ne smije izaći iz kuće. Zoran je rekao mami kako ga čekaju prijatelji i kako s njima ima dogovor. Majka je na to još više poludjela jer je rekla da je i ručak dogovor. Neće se ona uzalud mučit kuhati ako on neće jesti. Zatim se osvrnula na njegovu čudnu frizuru i rekla kako ne može takav izaći van. On je rekao da je staromodna i pitao gdje su mu traperice. Mama se razbjesnila jer su mu traperice bile poderane i izlizane. Naredila mu je neka se pristojno uredi ili ništa od izlaska.

Dječak se rasplakao i rekao kako će pobjeći iz kuće u kojoj ga svi maltretiraju. U tom trenutku je tata došao provjeriti što se događa i zašto dječak opet ratuje s mamom. Dječak je rekao tati neka ga ostavi na miru jer je i on na maminoj strani, no tata mu je objasnio kako ne mora nikamo bježati već neka ga uvijek pozove kada se nađe u muci, a on će ga tješiti koliko god bude potrebno.

Povratnik

Jedan je mali dječak božićne blagdane proveo u dalekoj i bogatoj zemlji. Kada se vratio kući prijatelji su se sjatili oko njega kako bi ispitivali o gradu u kojem je boravio. Htjeli su saznati svaki detalj, a posebno ih je zanimalo što se dječaku najviše dopalo u tom dalekom gradu. Dječak je odmah odgovorio kako mu se najviše svidio ujakov pas.

Osvajanje

Ovo je priča koja je napisana za modnu marku kravata Croata početkom 1990. godina. Riječ je o kravati koja predstavlja simbol hrvatskog naroda, a nose je ljudi širom svijeta.

U priči autor navodi da mnoge knjige svjedoče kako je jedan europski narod osvojio više svijeta od Batu-kana i starih Rimljana. Taj je narod tiho krenuo u osvajanje svijeta. Polazište je bilo između Panonske ravni i Jadranskog mora da bi na kraju stigao u bezbrojna mjesta širom svijeta. Simbol tog naroda sada nose svi oko vrata poput dragog prijatelja. To je dokaz da kravata potječe od Hrvata!

Gospodar vremena

Gospodar vjetra i oluje, sunca i mraza sazvao je podanike kako bi mu odali zahvalnost za sve godišnje prinose s njihovih polja i vinograda kojih ne bi bilo da nema njega. Ali podanici su umjesto odavanja počasti Gospodaru vremena odlučili pokazati se u svojoj najljepšoj odjeći, okićeni zlatom i biserima te uz bogatu pratnju. Našlo se tu razne gospode od učenjaka pa sve do careva. Uzdignute glave su koračali pred Gospodarom, a ovaj je time bio izrazito uvrijeđen. Sve su to vidjeli pučani, a nitko od podanika nije se naklonio svome Gospodaru.

Gospodar vremena je smislio na koji će način kazniti podanike pa je mraku i maglu naredio neka ogrnu svijet kako ne bi vidjeli kuda hodaju. Otada svi oholi ljudi ne vide ništa pred sobom već hodaju mrakom poput slijepaca.

Sreću, ljubav i ispunjen život imaju samo djeca i oni obični ljudi kojima nije ispod časti spustiti glavu dovoljno nisko kako bi osjetili prirodu koja ih okružuje. I to traje već stoljećima.

Borba za sjeme

Jednom davno neki je čovjek uzeo šaku sjemena jednom plemenu koje ga je čuvalo za sebe i svoje potrebe. Kada su ostali saznali što je učinio željeli su da ga se osudi na smrt. Doveli su ga pred plemenski sud i gromoglasno vikali kako ga treba osuditi. Tamo je bio i njegov sin koji ga nije mogao pogledati u oči zbog krađe. Osuđenik je molio neka mu ispune posljednju želju. Htio je posljednji puta razgovarati sa svojim sinom kako bi mu objasnio zašto je to učinio. Tako je rekao sinu kako je ukrao sjeme za opće dobro, a kada prođe snijeg i vrijeme se proljepša moći će se u to uvjeriti jer će niknuti nova biljka sa tim istim sjemenjem.

Sin je s nestrpljenjem čekao lijepo vrijeme i zaista ugledao biljku koja je rodila novo sjeme. On je nakon toga napravio istu stvar kao i otac znajući da je bio nevin. Ali i sin je bio uhvaćen u nedjelu pa su on i svi potomci bili proglašeni ludima te im nije bilo dozvoljeno približiti se sjemenu.

To se ponavlja već stoljećima pa tako i dan danas naoružani ljudi čuvaju sjeme od mudraca.

Savjest i crv

Zdrava Savjest živjela je pod ljudskom kožom. Umivala se svakog jutra vodom iz slavine dok joj se jednog dana nije obratio mali Crv. Rekao joj je kako će joj svakog jutra grijati vodu ukoliko ga primi kao podstanara. Savjesti je pristala na tako dobru ponudu. Malo-pomalo je Savjest postajala sve tromija, a Crv sve živahniji te je nakon nekog vremena i zasnovao obitelj. Zamolio je Savjest neka mu napravi mjesta kako bi cijela obitelj mogla ugodno živjeti. Na kraju Savjest nije mogla više dijeliti život s tolikom obitelji i odlučila je napustiti ljudsku kožu.

Tako je Crv postao gospodar čovjekova tijela, udobno se smjestio i nabavio topla odjela, a čovjek se i sam počeo ponašati poput njega.

Savjest je dalje tražila novo boravište te kad se smjestila nije mogla zaboraviti što joj se dogodilo. Otada nije više podnosila crve.

Pet tragača

Nekada davno živjelo je pet prijatelja. Jedan je bio vješt u obrađivanju kamena, drugi drva, treći je svašta oblikovao od raznih materijala, četvrti je bio mudrac, a peti je najviše od svega volio druge ispitivati što ima novoga.

Jednom su se našli svi petoro i razgovarali o tome kako bi se mogli obogatiti. Peti prijatelj je rekao kako bi bilo najbolje kada bi netko od njih pronašao vatru jer bi se tada život na Zemlji potpuno promijenio. Ostali su se pogledali, ali su samo odmahnuli rukom jer su imali pametnijeg posla. No peti nije htio samo tako lako odustati. Nakon nekog vremena je počeo obilaziti jednog po jednog prijatelja i govorio kako su drugi već smislili kako se pali vatra.

Tako je prvi tragač primjetio iskrice kada bi klesao kamen o kamen, drugi tragač je to primjetio kada je trljao drvo o drvo i sanjao kako pali vatru. malo se zamislio i pred njim se stvorio dim te je otkrio kako se dobiva vatra. Treči tragač je zapalio vatru uz pomoć sunca i sjena, četvrti mudrac je čekao da munja udari o tlo. Na kraju su se sva četvorica tragača našli na istom mjestu gdje su se nekada ranije sastajali i pričali o tome kako je svaki od njih upalio vatru. Na kraju su petog tragača pitali je li i on uspio iznaći vatru, a on im je odgovorio kako ju je on odavno već zapalio i sada gleda kako gori u njihovim srcima.

Sramota

Dječak se rugao svome tati zbog njegovog starinskog kaputa i zastarjelih cipela, a ponajviše zbog zastarjelih shvaćanja. tata je samo šutio i zagledao se u jabuku koja je visjela na starome stablu kojeg se ni najmanje nije stidjela. Tada se tata upitao što se to događa s današnjom djecom i roditeljima, je li možda misle kako su mudriji od biljaka?

Vampiri u gradu

Matija je sanjao strašne vampire kako napadaju ljude u gradu. Želio je ljude upozoriti na to, ali nitko nije znao što im dječak želi poručiti. Kada je počeo zvati u pomoć pred njim se stvorio Kralj svijeta i upitao što hoće da učini. Matija je rekao neka spasi grad od vampira. Kralj ga je pitao zašto se on boji za ljude kada ih vampiri ne mogu ubiti, zapravo mogu ubiti samo one ljudi koji lažu.

Pred Matijom se odjednom stvorila učiteljica koja je pitala učenika zašto nije naučio gradivo. Učenik je odgovorio da je bio bolestan, a vampiri su odmah pojurili prema njemu. Kasnije je Matija ušao u trgovinu, a jedna je gospođa upitala kolika je cijena marmelade. prodavačica je rekla da košta devetnaest kuna i nju su vampiri tada zaskočili. Matija je sad već bio vidno uplašen i potrčao je prema kući. Kada ga je mama upitala kako je bilo u školi krenuo je odgovarati, ali je zastao sjetivši se vampira. Molio je majku neka mu oprosti jer mu danas nije bio najbolji dan u školi jer je dobio dvojku iz prirode, ali će ju popraviti čim dobro nauči gradivo.

Nakon takvog sna Matija nije osjećao nikakav strah već naprotiv, duša mu je bila ispunjena radošću i vedrinom jer je znao da ne postoji strah kojeg ne može pobjediti.

Zao dječak

Dječak je svaki dan slušao prepirke svojih roditelja, sijevalo im je iz očiju, činilo se kako im i ruke govore. Izgovorili su toliko psovki da ih dječak nije uspio sve zapamtiti. I tako je jednog dana taj dječak postao zao.

Napredovanje

Jedan je starac ispitivao djecu kakvim se poslom bavi njihova mama. Djeca su rekla kako je službenica. A što bi se dogodilo kada bi napredovala, što bi tada postala, nastavio je starac. Jedan je pametan dječak odgovorio kako bi postala šef službe. A kada bi dalje napredovala, inzistirao je starac. Tada bi postala ravnateljica rekla su djeca. Starac je dalje postavljao isto pitanje te mu je na kraju dijete odgovorilo kako mama daljnjim napredovanjem može biti predsjednik UN-a i više od toga ne može biti ništa. No starac je rekao kako može biti i više od toga. Djeca su zinula ne znajući odgovor, a tada im je starac rekao kako mama može biti mama.

Tamo će ti biti dobro

Jednu je obitelj snašlo veliko sirmoštvo, otac je ostao bez svoje žene i morao se brinuti za gomilu njihove djece. Svakog jutra im je za doručak narezao sira. Jednog je jutra jednom od dječaka rekao kako će ga upisati u vojnu glazbenu školu jer će dobiti stipendiju i tamo će mu biti dobro.

Dječak je krenuo u školu i pritom se osjećao usamljeno i stalno je mislio na cijelu obitelj. Nije pretjerano volio glazbu, a to se na kraju i vidjelo kada nije položio završni ispit. Plakao je od muke i zapsao ispod klavira.

Sljedećeg jutra je morao otići kući vlakom i razmišljao što će mu otac reći kad sazna istinu. Cijelim putem je plakao jer je znao kako je otac strog i mrzi lijenčine. Jedna mu se gospođa obratila i rekla neka se ne boji jer jedna ruka čuva ljude kada oni za to ni ne znaju.

kada je dječak stigao na stanicu uputio se prema gradilištu na kojemu je radio njegov otac. Koljena su mu klecala, ali je znao kako mu mora reći istinu. Tada ga je ugledao jedan od radnika i povikao ocu kako mu je mali stigao. Dječak je mislio kako će se onesvijestiti od straha, a otac je došao do njega i zagrlio ga. Rekao mu je kako je možda najbolje da radi kod njega na gradilištu. Dječak je osjetio veliko olakšanje kada mu je otac to rekao.

Suza

Ovo je priča o jednom dječaku i njegovom ocu gorostasu. Naime, to je priča o jednoj siromašnoj obitelji koja je živjela vrlo skromno. Kuća im nije bila najljepša u ulici, a većinu toga su na njoj sami popravljali kako bi uštedjeli novac.

Jednom su prilikom znatiželjni ljudi pozvonili čovjeku na vrata. On ih je pustio u kuću misleći kako je napokon stigao automehaničar koji je davno trebao doći popraviti njegov auto koji je stajao na klocnama u dvorištu. Ali nije to bio nikakav automehaničar već samo radoznali ljudi.

Čovjek je krenuo pričati kako je rastavio auto na dijelove jer nije više mogao čekati automehaničara već se sam prihvatio posla. Sve je dijelove posložio na bijelu plahtu kako ne bi nešto izgubio te dok je o tome pričao pogled mu je bio usmjeren prema prozoru. Odjedanput je začuo jaku dernjavu i ugledao djecu kako mu se motaju oko automobila i dijelova posloženih na plahti. Zaurlao je na njih jer su mu se motali oko alata i dijelova te potrčao kako bi ih namlatio. Djeca su se razbježala, a on je vikao kako će ih sve prebiti. Jurnuo je prema jednom djetetu i dohvatio ga ne znajući kako se radi o njegovom sinu. U tom trenu je dječak povikao tatice, tatice kako bi se spasio od silnog udarca. Suza mu je potekla niz lice od straha. Kada je gorostas shvatio da je to njegov sin, obrisao mu je suzu s obraza, a radoznali ljudi koji su htjeli vidjeti što će ljudina napraviti u tom trenu su se samo htjeli uvjeriti kako će on pobjediti samog sebe i ispasti pravi junak.

Snaga ljubavi

Malo selo smješteno među livadama i poljima posjetio je autor ove priče te popričao s dječacima koji u njemu žive. Bilo je to pravo prekrasno selo u kojemu se osjetio miris sijena i svježe otkopane zemlje te miris žutog cvijeća.

U tom je selu živio dječak Ivan o kojemu se pričalo kako je zalutao među ljude. Naime, imao je velika stopala i ogromna ramena, a ni jedna odjeća mu nije pasala. Kada je odslužio vojsku u specijalnoj jedinici vratio se kući još viši i još širi u ramenima.

Selom se pričalo kako mu je baka otišla kupiti cipele dok je pohađao četvrti razred osnovne škole. Već mu je tada trebala cipela broj četrdeset osam. To je bio posljednji put kada je mogao kupiti cipele u trgovini. Kada bi proalzio ulicom za njime bi dobacivali je li sisao slonicu da je toliko velik.

Bez obzira što je stasom bio ogroman, njegovo je srce bilo dobroćudno. Poptuno se razlikovao od svojih vršnjaka jer je bio nenametljiv za razliku od njih. Uvijek je branio djecu u selu od bilo kakvih nasilnika i zbog toga je postao popularan. Tako da su se dječaci uz njega osjećali sigurno. On je za njih bio idol jer je mogao čak četvoricu dječaka nositi na ramenu.

Jednog je dana odvezao tanjurače na popravak kod seoskog kovača, a kako ovoga nije bilo u radionici, Ivan je tanjurače odložio na ulazu u kovačnicu. Odjednom se stvorio kovač i pitao Ivana zašto je baš tu odložio tanjurače. Ivan je brzo podignuo tanjurače visoko u zrak i pitao kovača gdje ih smije odložiti. Tada je kovač zanijemio, a njegovi prijatelji su upravo zbog takvih događaja u stopu pratili svog Ivana jer su se iz dana u dan sve više divili njegovoj snazi.

Kako je vrijeme prolazilo, Ivan je odbrao krhku Ankicu za ženu. Živjeli su oni skladno sve do prve nesuglasice. Dječaci su kriomice promatrali što će se dogoditi između njih dvoje s obzirom da su bili bijesni jedan na drugog. Ankica se uspravila i suprotstavila Ivanu, a dječaci su se uplašili za nju. Ivan ju je mogao oboriti jednom rukom, ali to nije učinio već se samo povukao, a Ankica ga je nakon toga čvrsto zagrlila.

Dječaci su od tog dan poštivali krhku Ankicu koja je samo jednim pogledom uspjela oboriti svog diva Ivana.

Ruke

U ranu zoru čuli su se mali i veliki koraci. Zaškripala su i dvorišna vrata te su se tada koraci čuli sve jače.

Zgrade, drveće i ograde je još uvijek obavijao mrak, a cestom su koračali dvoje odraslih s djetetom. Roditelji su pratili svoju djevojčicu do autobusne stanice, a majka joj je putem objašnjavala kako mora poslušati sve što im učitelj bude rekao. Djevojčica je samo klimala glavom i bila vesela što sa svojim razredom odlazi na put.

Autobus je već čekao na stanici, vozač je raspoređivao torbe po prtljažnom prostoru, a roditelji su se pozdravljali sa svojom djecom. Učitelj je provjeravao jesu li svi na broju, a djeca su se veselila odlasku na more. Ali nešto nije bilo u redu. Vozač je bio zabrinut zbog autobusa jer nije mogao upaliti motor. Učitelj je predložio da ga svi probaju pogurati kako bi dalje stigli na vlak koji vozi prema moru. Bilo je upitno hoće li stići na vrijeme na more, jer ako ne stignu izgubit će smještaj i propast će im ljetovanje. Jedan od roditelja je rekao neka svi upru svom snagom pa makar gurali autobus do mora samo da djeca budu sretna. No motor autobusa se nije palio.

S druge strane ceste se u kući upalilo svjetlo i iz nje izletio stari mehaničar Đuro. Pitao je djecu što se događa i zasukao rukave kako bi provjerio što je s motorm i zašto neće upaliti. Za tren je uspio riješiti problem i djeci su srca bila na mjestu jer će stići na more.

Nakon nekoliko dana mehaničar Đuro je razmišljao o svom životu i o tome kako ga je proveo s glavom ispod haube. Bio je svjestan svoje starosti, a u tom trenu se pred njim stvorio poštar. Đuro mu je kroz šalu rekao neka bježi od njega s tim računima. Ali poštar mu nije nosio račune već razglednicu koju su mu poslali đaci s Jadrana. Đuri je odmah postalo toplo oko srca sjetivši se prizora one noći kada je svojim rukama popravljao motor autobusa. Te su ruke bile ulaznica u bolji svijet kojeg je on gradio.

Sijač sreće 

Neobičan je starac nosio košaru ispod miške prepunu blistavih zvijezda. Svako toliko je znao zagrabiti zvijezde iz košare i zavitlao oko sebe kao da ih sije. Tada bi one poput krijesnica zalepršale oko njega.

Znatiželjni dječaci su ga pitala što to radi, a starac im je rekao kako sije sreću. Dječaci su pokušali dohvatiti sreću, ali uzalud. Čak i oni najokretniji su ostajali praznih ruku. Starac im je rekao kako to uzalud čine jer na taj način neće sigurno uloviti sreću. Dječaci su bili zbunjeni i pitali su zašto ju ne mogu uloviti. Starac im je nadalje rekao da onaj tko je grabi rukama prema sebi ne može ju nikada uhvatiti. Samo onda kada naučite sijati radost i ljepotu oko sebe moći ćete žeti jer se sreća uzima raširenih ruku.

Bilješka o autoru

Božidar Prosenjak novinar je i moderni hrvatski književnik.

Rođen je 19. kolovoza 1948. godine u Koprivnici. Svoje djetinjstvo proveo je u podravskom selu Kuzmincu. Tamo je i započeo svoje školovanje, a nastavio ga je u Koprivnici i Zagrebu. Tamo je diplomirao na Filozofskom fakultetu romantistiku.

Radio je kao novinar u Velikoj Gorici, a u isto vrijeme uređivao je i knjige. Od godine 1948. počinje raditi kao slobodni umjetnik.

Piše u prozi, kritičke tekstove u dnevnom tisku i dramske tekstove, a sudjeluje i u radu na radiju i na televiziji. Surađuje sa svim poznatijim dječjim časopisima kao što su Modra lasta, Smib, Zvrk i Radost.

Prva knjiga koja je bila objavljena kao njegov samostalni rad bila je objavljena 1960. godine. U njoj su bile dječje pjesme i proza, a imala je naziv “A”.

Za svoj dječji roman “Divlji konj” dobio je mnoge nagrade, a djela su mu uvrštena i u obveznu školsku lektiru.

Autor: L.V.