Šest osoba traži autora

“Šest osoba traži autora” je drama apsurda talijanskog pisca Luigija Pirandella. Napisana je 1921. godine kada je i prvi put izvedena u Teatru Valle u Rimu. Kako to obično biva s djelima teatra apsurda, publika i kritika imale su podijeljeno mišljenje o djelu. Dok su jedni mislili da je djelo potpuno ludo, neku su u njemu vidjeli pravu umjetnost. Ipak, s vremenom je publika sve bolje prihvaćala ovo djelo. 1925. godine u 3. izdanju knjige, Pirandello je malo bolje objasnio ideje koje je htio prenijeti djelom kao i pojašnjenje njegove strukture.

Djelo ima dvije radnje koje se međusobno isprepliću. Dvije radnje predstavljaju dvije stvarnosti. Započinje prikazom glumaca i Redatelja koji pripremaju probu predstave. Tada se pojavljuju članovi obitelji koji od glumaca traže da izvedu predstavu prema njihovim životima. Glumci tada izvode predstavu o tome na svojoj probi. Drama unutar drame govori o obitelji u kojoj je Otac dao Majku Tajniku kojem je ona rodila troje djece. Kada je Tajnik umro, Majka se morala zaposliti kako bi prehranila djecu. Ona navodno radi u krojačkom salonu, ali se ispostavi da je to javna kuća. Majka tako skriva svoj posao od djece.

Kroz čitavu radnju naglašava se kako ne postoji granica između zbilje i iluzije. To dvoje se stalno isprepliće. Jednako tako isprepliću se uloge glumaca i stvarnih ljudi. Stvarni ljudi “glume” sebe, a glumci glume stvarne ljude, tako pojačavajući tragiku njihovih sudbina.

Samo djelo varira između komedije i tragedije. Iako se u djelu događa toliko miješanja, sve je zapravo logički povezano te ni u jednom trenutku ne postaje kaotično. Ipak, publici je bilo teško prihvatiti ovakvo djelo kao čin umjetnosti.

Ova drama uprizorena je i kao predstava na Broadwayu 1922. godine.

Vrsta djela: drama

Vrijeme radnje: period od jednog dana

Mjesto radnje: kazališna dvorana

Tema djela: Građanska obitelj i njeni unutarnji razdori i problemi.

Kratak sadržaj

Na pozornici su postavljena dva stolića, nekoliko stolica je složeno oko njih, a na dnu pozornice smješten je glasovir. Gase se svijetla i na scenu izlazi Scenski tehničar, odjeven u plavu radnu kutu. Oko pojasa je stavio torbu. Uzima nekoliko dasaka i počne ih redom zakucavati na prednjoj strani pozornice. Gotovo odmah, zbunjen zvukom udaraca čekićem, izleti Inspicijent kako bi ga upitao što to radi. Inspicijent ga obavijesti kako će morati u neko drugo doba odraditi svoj posao jer uskoro dolazi redatelj i održat će se proba. Scenski tehničar odlazi, pritom gunđajući, a Inspicijent namješta scenu za drugi čin Igre uloga. Kroz bočna vrata počnu se pojavljivati glumci, međusobno se pozdravljaju, neki odlaze do garderobe, nekolicina njih ostaje na pozornici s tekstovima u rukama.

Inspicijent ih pljeskom rukama primiri jer stiže redatelj koji se pojavljuje na dnu gledališta. Na glavi mu je šešir, štap u rukama i cigareta u ustima. Penje se na pozornicu gdje mu asistent dodaje poštu i prijepis dramskog teksta. Redatelj prvo upita Asistenta za pisma, ali niti jedno nije stiglo, nakon toga naredi Inspicijentu da se pobrine za osvjetljenje prostorije kako bi započeli s probom. Primijeti da nedostaje Prvakinja, pa je odluči kazniti zapisivanjem. Upravo u tom trenutku ona uleti u prostoriju, trčeći s malim psićem u naručju. Brzo se ispriča, a Redatelj pljesne rukama kako bi dao znak ostalima da mogu započeti s probom.

Prvakinja isprva sjedne na klupu smještenu na pozornici, ali Redatelj je podsjeti da ona ne kreće prva te je pošalje da se smjesti kod ostalih glumaca koji čekaju na red. Šaptač počne s opisom scene, riječ je o kući Leona Gale, opisane su blagovaonica i radna soba. Tijekom čitanja Redatelj daje upute Inspicijentu kako će sve to postaviti na scenu i što treba promijeniti.

U prvoj sceni sudjeluju Leone Gala, Guido Venanzi i Filippo zvan Sokrat. Sva trojica stoje u kuhinji, a Leone Gala ima kuharsku kapu i pregaču. Prvak zaustavi scenu kako bi upitao redatelja da li je neophodna kuharska kapa jer prema njemu to izgleda bezazleno. Redatelj blago iznervirano odgovara kako nije on kriv što im više ne šalju dobre komedije, pa su primorani izvoditi djela tog Pirandella. Redatelj ustaje i ponovo govori prvaku kako on treba predstavljati tu ljusku jajeta koja označava praznu formu razuma. Igrajući svoju ulogu on namjerno postaje marioneta i upravo u tome je bit. Prvak odgovara kako mu ništa nije jasno, ali redatelj mu samo poručuje da treba onda tek vidjeti kraj.

U tom trenutku u dvoranu ulazi podvornik kako bi obavijestio ostale da na pozornicu stiže Šest likova. Likovi su ga pomalo zbunjeno pratili. Bitno je naglasiti da je Šest likova strogo odvojeno od Glumaca Družine. Također, Šest likova nose maske koje ne smiju izgledati umjetno već trebaju predstavljati tvorevine mašte, ali ujedno i nešto trajnije i bliže stvarnosti no što su to sami Glumci. Svaka maska odražava osnovni osjećaj, a to su: grižnja savjesti Oca, osveta Pastorke, prezir Sina i bol Majke.

Otac je čovjek od pedesetak godina. Ponekad je slatkorječiv, ali zna imati i ogorčene ispade. Majka je predstavljena kao prestrašena žena koju muče osjećaji srama. Pastorka je bestidna osamnaestogodišnja djevojka. Bez zadrške pokazuje prezir prema sirotom četrnaestogodišnjem Dječaku u crnini, no s druge strane za četverogodišnju Djevojčicu ima samo osjećaje nježnosti. Sin, dvadeset i dvije godine, pokazuje prezir prema Ocu i ravnodušnost prema Majci.

Otac se prvi obraća bijesnom Redatelju i obznanjuje mu kako su oni ovdje jer su u potrazi za autorom. Redatelj im pokušava objasniti kako ovdje nema nikakvog autora jer se ne priprema nikakvo novo djelo. Taj odgovor nimalo nije osujetio Pastorku koja odmah predlaže da mu upravo oni budu novi komad. Otac se okrene prema Redatelju i upita da li je on možda zainteresiran i želi li biti njihov autor. Redatelj je uvjeren da se netko s njim samo želi grubo našaliti. Otac uvjerava Redatelja kako nose u sebi mučnu dramu i kako je to čime se on bavi, pomoću mašte postavlja i oživljava likove na pozornici, samo još jedan produžetak prirode koja radi na svom stvaralačkom djelu. Otac tvrdi kako se na svijet može doći na različite načine, a oni su stigli kao Likovi.

Nakon toga ostatak obitelji se dostojanstveno posloži na pozornici, Pastorka se zaustavi na prednjem dijelu i nasloni na zid. Glumci koji su to isprva promatrali skeptično i zbunjeno, sada zadivljeni zaplješću. Redatelj pošalje Inspicijenta da potjera Likove s pozornice, ali oni se ne daju i pokušaju mu objasniti da su oni zanimljivi likovi, iako su izgubljeni.

Otac objašnjava kako su stvoreni, ali njihov autor ih je napustio, a sve što oni žele je živjeti. U njima su drama i tekst i žele ih odigrati pred njima. Tada se javi Pastorka i podrugljivo počne pričati o svojoj strasti. Zatim zapjeva i zapleše, a dok ona izvodi koreografiju, na pozornici Glumci, naročito mladi, krenu prema njoj kao da su u nekakvom transu. Redatelj zaustavi njenu izvedbu, pokuša utišati pljesak Glumaca i upita Oca za mentalno zdravlje Pastorke. Pastorka se na te riječi uzbudi i gotovo izbezumljeno uhvati Djevojčicu u naručje i krene pričati kako će Bog odvesti Djevojčicu od majke, a Dječak će napraviti veliku glupost, upravo tada će njoj narasti krila, nakon čega će odletjeti. Nastavi kako ne može gledati jadnu majku. Ona se slama radi Sina koji je apsolutno ravnodušan i hladan prema njoj, ali i prema Dječaku, Djevojčici i njoj samoj jer na njih gleda kao na troje kopiladi.

Nakon toga Majci pozli i svi se slete kako bi joj pomogli. Redatelj zaboravi na svoj bijes i pokuša shvatiti što se tu događa. Upita Oca kako je moguće da je ona u koroti, s obzirom na to da je on još uvijek živ. No upravo u tome i jest njezina drama; imala je drugog muškarca koji bi trebao biti ovdje. Pastorka objasni kako je taj čovjek umro prije dva mjeseca. Otac se nadoveže i poruči redatelju kako drama Majke nije u ljubavi dvojice muškaraca, jer ona nije prvenstveno žena, nego majka i upravo je u njenom odnosu s djecom prava drama. Majka se pobuni kako bi objasnila svoju stranu priče i pri tom optuži sadašnjeg muškarca kako ju je on prisilio da ode drugom, što znači da nije svojevoljno napustila dvogodišnjeg sina koji je sada zbog toga prezire. U tom trenutku Glumci, pa i sam Redatelj, prihvaćaju zamjenu uloga i počnu promatrati razvoj događaja kao da se odigrava upravo za njih.

Pastorka priča tajnovito i daje naslutiti da je majčin prvi muž skoro ušao s njom u seksualni čin. Majka i Sin dovikuju kako je bestidna, a Otac moli Redatelja da ga sasluša kako bi objasnio. Nastavi s meditacijom o tome kako je problem upravo u riječima. Svatko je konstruirao svoj unutarnji svijet i sve razumije samo unutar njegovih parametara. Kad nam netko nešto pokušava reći, mi te riječi čujemo u s kladu s našim unutarnjim svijetom, pa se Otac pita da li je uopće moguće sporazumjeti se s nekim. Majka pokuša ponovo objasniti kako ju je otjerao, ali Otac je prekida i ukazuje Redatelju na tu njenu mentalnu gluhoću, iako ima srce za djecu. Redatelj ignorira zahtjev svojih glumaca da nastave s probom i zamoli Oca da sve potanko objasni.

Otac započinje naraciju s opisom njegovog suživota s Majkom. U njegovoj službi radio je tajnik koji se izuzetno dobro slagao s Majkom. Postojalo je između njih posebno razumijevanje i svaka Očeva riječ rezultirala je njihovim međusobnim pogledima i neizgovorenim konzultacijama, što je Oca neizmjerno smetalo. Naposljetku je potjerao tajnika, a sina je odvojio od majke i pronašao mu dojilju. Nije više mogao gledati suprugu koja je ostala potpuno izgubljena nakon što je otjerao tajnika, pa je odlučio nju poslati tom čovjeku. Majka tada ukazuje da njegove namjere možda nisu u potpunosti bile altruistične jer je i sebe oslobodio tim činom. No, nakon što je ona napustila dom, Ocu se sve činilo tako pustim pa je dane provodio promatrajući njenu novu obitelj. Pastorku je pratio kada bi išla u školu, a nakon što je ona to ispričala majci, više je nije htjela puštati u školu neko vrijeme.

Redatelj se pobuni kako su sve to samo priče, ništa od toga ne može se postaviti na scenu. Otac ga odmah prekine i objasni kako drama upravo slijedi: umro je Pastorkin otac. Jednog dana, Pastorkin otac dobio je namještenje u drugom gradu i tada ih je odveo preko noći. Otac je s vremenom polako izgubio zanimanje nakon toga. Drama se dogodila nakon njihova povratka.

Pastorkin otac je umro, živjeli su u oskudici i vratili se kako bi Majka radila. Dobila je namještenje kod krojačice koja je naizgled radila s finim gospođama, ali paralelno vodila prostitutke. Majka je dobila posao jer je gospođa primijetila njenu mladu kćer. Madam Pace je ucjenjivala Pastorku nakon što bi donijela majčin rad, odbijala bi od njene plaće zbog tobožnjih pogrešaka u radu, a ostatak je otplaćivala Pastorka. Jedna od mušterija bio je Otac, ali na vrijeme je stigla Majka koju je Otac odmah prepoznao i zatim ih odveo svojoj kući.

Otac smatra kako ga Pastorka nepotrebno prezire i osuđuje. Srela ga je u položaju i situaciji u kojoj se to nije smjelo dogoditi, ali to ne znači da ga ima pravo sada stavljati u taj životni okvir i kontekst. Pastorka se okrene protiv Sina koji ih je sve prezirao i hladno dočekao kada su stigli u njegovu kuću, no Sin objasni Redatelju kako nije mogao osjećati dužnost prema svojoj majci u tom trenutku jer ju nikada nije poznavao niti čuo išta o njoj, a zatim se ona jednog dana odjednom pojavila pred njegovim vratima s troje djece.

Redatelj izražava zainteresiranost za dramu i smatra kako bi se moglo iz toga na kraju nešto izvući, no ne može povjerovati da nitko od njih nije ranije nigdje glumio. Otac niječe prijašnje glumačko iskustvo, izuzev onih uloga koje su si sami nametnuli ili im ih je dodijelilo društvo. Otac uspije uvjeriti Redatelja kako bi on mogao biti njihov autor jer tehnički treba samo zapisati ono što se odvija pred njim. To je sigurno izvedivo. Redatelj ih pozove u garderobu kako bi napravili prvu skicu teksta, a Glumce pošalje na pauzu. Glumci smatraju da je to loša ideja. Vide to kao degradaciju kazališne umjetnosti, ali ipak se povlače s pozornice i u svoje garderobe.

Predstava se prekida na dvadeset minuta, a nakon toga na pozornicu se vraćaju Glumci, Inspicijent, Scenski tehničar te voditelj zajedno sa šest likova. Redatelj sve poziva na pažnju, a tehničaru naređuje da namjesti mali salon na pozornici. Na pozornicu donose kauč, paravan i malu vitrinu na kojoj će biti smještena plava omotnica. Zatim Redatelj upućuje šaptača da stenografira, odnosno pokuša zabilježiti prizore kako se budu odvijali.

Nakon toga stižu Glumci kako bi odradili probu. Redatelj im počne dodjeljivati uloge, što zbuni Oca jer je očekivao da će oni sami glumiti. Ovako mu se sad njegov vlastiti izraz čini nekako himben. Redatelj im poruči kako njihov “izraz” postaje “građa”, onda kada ga glumci preuzmu i oblikuju te tako ožive. Pastorka komentira sa strane kako se ona u tome nikako ne nalazi.

Scena je spremna i Glumci kreću s izvedbom, ali nedostaje im Madam Pace. Otac zamoli glumice da mu posude šešire i ogrtače koje je objesio na vješalice u nadi da će se Madam pojaviti na sceni, jer će biti privučena predmetima koji su popunjavali njenu trgovinu. Svi se okrenu prema vratima dvorane koja uskoro zaista otvori Madam Pace, upadljivo obučena u crvenu svilu i crnu vlasulju. Madam Pace približi se Pastorki i nešto tiho promrmlja. Glumci i Redatelj se tuže jer ih ne mogu čuti, ali Pastorka im objašnjava kako jedva čeka odigrati scenu. Madam Pace joj je poručila kako je majka i ovaj put loše obavila posao i kako ona mora uskočiti ako želi da im nastavi pomagati. Madam Pace progovori neobičnom mješavinom jezika, pa Pastorka objasni da Madam priča tako da koristi malo španjolski malo naški. Redatelju se to svidjelo jer je dodavalo određeni komični odušak na cjelokupnu ozbiljnost i surovost situacije.

Majka u jednom trenutku skoči sa stolice i nasrne na Madam Pace. Uspjela joj je skinuti vlasulju prije nego što su je dohvatili. Pastorka je zamoli da se smiri, Otac objasni kako ne mogu obje biti u istoj prostoriji. Pastorka se pripremi za scenu i pošalje Madam Pace koja bijesno napusti dvoranu. Otac je blijed, ali prati upute i ulazi u prostoriju u kojoj ga čeka Pastorka.

Odvija se scena u kojoj Otac ulazi u prostoriju, ugleda mladu djevojku koja stidljivo kimanjem glave odgovara na njegova pitanja. Majka promatra prizor i pomalo jeca, na trenutke sakriva lice rukama. Otac se ponudi da kupi Pastorki jedan od šešira koji su bili izloženi u stražnjoj sobi Madame Pace, ali Pastorka odbije jer je u koroti. Tu se Pastorka i Otac zaustavljaju, a glumci kreću s ponavljanjem ranije odigrane scene.

Gotovo odmah probu prekida Pastorkin smijeh, a Otac izražava nezadovoljstvo odigranim. Prvakinja i Prvak odbijaju dalje nastaviti probu jer se Pastorka smije svakoj njihovoj kretnji i rečenici. Redatelj odluči da će probe s glumcima odrađivati kad njih ne bude bilo, ionako se probe nikada ne održavaju pred autorima, oni nikada nisu zadovoljni. Pastorka objasni kako slijedi njen najdraži trenutak u sceni: nakon što ona kaže da je u koroti i s usiljenim smiješkom nadoda kako se trenutno želi riješiti crnine, Otac joj odgovori neka onda smjesta skine tu svoju haljinicu.

Redatelj odbija to prikazati tako jer ipak je ovdje riječ o kazalištu, ali Pastorka ne pristaje na to i odbija sudjelovati u slučaju da ne prikažu scenu onako kako se odvila. Redatelj pokuša smiriti cijelu situaciju i objašnjava Pastorki kako ovdje ipak nije riječ samo o njenoj drami, već i o drami Oca i njene Majke; jednostavno ne može dopustiti dominaciju jednog lika nad drugima. Na Redateljeve riječi Pastorka odgovara kako je jedini način da Otac osjeti grižnju savjesti ako ne bude pošteđen užasne situacije, u kojoj postaje svjestan da je ona posrnula žena koju je željno primio u svoje naručje, ista ona mala djevojčica koju je pratio u školu.

Nakon tih riječi Pastorke, Majčino jecanje preobrazi se u plač i svi ostanu ganuti prizorom. Nakon što su se emocije primirile Pastorka se obrati Redatelju i upita ga želi li vidjeti kako se sve na kraju uistinu odigrava. Nakon što dobije potvrdan odgovor, pozove Majku na pozornicu. Majka krikne i zamoli Redatelja da je ne prisiljava na ponovno proživljavanje toga, iako se već dogodilo da njenoj patnji nema kraja. Pastorka se približava Ocu i namješta ruke na njegovim grudima, kao što su stajale i onog dana, zatim se obraća Majci očekujući njen vrisak. Majka se baci između njih dvoje i razdvoji ih rukama.

Redatelj se trzne na prodoran Majčin krik. Brzo se oporavi i naredi da se spusti zastor. Otac zatim dotrči do Redatelja kako bi ponovio da se situacija upravo tako odvila. Zastor se ponovo diže, scenski tehničari su u međuvremenu izmijenili scenu i umjesto sobe postavili mali vrti bazen. S jedne strane pozornice poredani su Likovi, a s druge Glumci. Sada se prikazuje njihov dolazak u Očevu kuću. Majka moli Redatelja neka prikaže kako je molila Pastorku da se ne inati i ne prkosi Sinu koji ih je hladno dočekao. Redatelj i Otac ulaze u polemiku oko toga čija je stvarnost vjerodostojnija, jer je Redatelj u jednom trenutku nazvao njihov život iluzijom. Otac pokušava objasniti Redatelju kako je njihova stvarnost značajnija od njegove jer njihova realnost je nepromjenjiva, ne može biti drugačija jer je već unaprijed utvrđena.

Redatelj se čudi situaciji i pita ih kad se još dogodilo da lik izađe iz svoje uloge i počne je ovako zdušno zagovarati, kao što oni upravo sad čine. Otac i Pastorka pokušaju opravdati svoje ponašanje riječima kako im je autor podario život i onda ga zanijekao. I unatoč njihovim pokušajima da ga dozovu u njegovoj radnoj sobi, nisu ga mogli namamiti. Pastorka nadoda kako joj je Djevojčica jedina utjeha, njena sreća ju je ispunjavala u turobnim danima. Redatelja ganu te njene riječi pa pristane odraditi i scenu u vrtu, u kojemu bi djevojčica brala cvijeće. Zatim zapovijedi električaru neka pogasi svjetla i napravi ugođaj večeri pod mjesečinom. Nakon toga, pokuša dovesti Dječaka na pozornicu, ali iz njega nije mogao izvući niti jednu riječ. Pastorka objasni kako ne trebaju očekivati od njega niti jednu riječ sve dok je prvi sin prisutan. Sin se nakon tih riječi istog trena ustane kako bi napustio pozornicu, gotovo zadovoljan razvojem situacije.

Sin dođe do ruba pozornice, ali ustanovi da se ne može spustiti stepenicama. Vezan je uz njih neraskidivom poveznicom i ne može nigdje. Majka se ustane kako bi ga zadržala i na kraju ipak pristane odigrati svoju scenu. Pastorka se pobrinula za scenu s djevojčicom, koja se odigravala dok su Majka i Sin raspravljali. Djevojčica se igrala kraj bazena u kojemu su plivale patke. Htjela je uhvatiti jednu te se na kraju utopila. Majka je bila zauzeta prvim sinom tako da nije primijetila kada je Djevojčica završila u bazenu.

Sin, koji je htio izbjeći dramu, odmah je napustio svoju sobu. Majka ga je pratila u vrt do bazena gdje je ugledao Djevojčicu. Krenuo ju je izvući, ali zatim ugleda Dječaka kako stoji skriven iza stabla s revolverom u rukama. Začuje se pucanj revolvera i svi se razbježe iza pozornice. Glumci počnu vikati kako je dječak mrtav, drugi odgovaraju kako je sve to fikcija. Redatelj se oporavlja od prvotnog šoka i prigovara što je na njih potratio cijeli dan. Nakon toga pošalje Glumce kućama i siđe s pozornice. Upali se zeleni reflektor i obasja Sina, Majku i Oca koji stoje na pozornici poput utvara. Zatim stiže Pastorka, ugleda njih troje na pozornici, gromoglasno se nasmije i istrči iz dvorane.

Analiza likova

Otac – pedesetogodišnji čovjek koji je proćelav, riđokos i s gustim brkovima. On je uz Pastorku lik koji dominira u drami, pogotovo u drami unutar drame, stoga je jasno da pokušava upravljati naracijom njihove drame. Pomalo je autoritativan. Postavlja se kao očinska figura Pastorki, Dječaku i Djevojčici iako nije njihov pravi otac. On uopće nema kontakta s njima sve do njihova ključnog susreta. Ponekad je slatkorječiv, posebno u komunikaciji s Redateljem, iako prema Pastorki i Sinu često ima oštre i grube ispade. Jako se boji da bi Redatelj ili bilo tko drugi mogao imati loše mišljenje o njemu, zato se želi pobrinuti da i njegova strana priče bude ispričana, a zatim prihvaćena. Tjera suprugu od sebe iz ljubomore, iako tvrdi da to čini za njeno dobro. Pri tome nimalo ne misli na njihovog sina kojega je lišio majke u ranom i osjetljivom razdoblju.

Majka – žena ovijena u crno. Opterećena je ogromnim, nepodnošljivim teretom srama i poniženja. Većinu vremena uopće ništa ne govori, već se pokušava nositi sa svojim traumama u tišini, sama sa sobom; kao da nema snage govoriti i opravdavati se drugima. Osjeća ogromnu ljubav prema svojoj djeci, pa zbog toga i veliku grižnju savjesti zbog toga što je morala napustiti Sina. Pokušava mu objasniti kako ona nije kriva za razvoj događaja i da ga nije napustila svojevoljno, ali Sin je ravnodušan prema njoj, ali i prema Ocu koji, iako je ostao s njim, nakon što je otjerao Majku više nije imao snage niti volje brinuti se prikladno o svom Sinu. Majka uglavnom samo promatra što se događa oko nje i ponekad zajeca, posebno kada krenu s izvođenjem ključnih trenutaka obiteljske drame, koja je za nju najemotivnija i najviše stresna. Slomljena je zbog smrti Djevojčice i činjenice da je Pastorka bila prisiljena na prostituciju. Upravo zato sada živi svakodnevno nanovo proživljavajući upravo te dramatične trenutke koje ona smatra kaznom.

Pastorka – vrlo dominantna djevojka. Osamnaestogodišnjakinja je, pomalo drska u nekim neočekivanim trenutcima. Potaknuta izrazitom boli i očajem postala je gotovo bestidna, posebno kada je riječ o njenom odnosu s Ocem. Pastorka je ispunjena bijesom i gorčinom; te dvije emocije pogon su njenog djelovanja, pa njen svaki pokret i reakcija kreću upravo iz njene traume. Prezire Sina zbog njegove hladnoće i ravnodušnosti, ali djelomično i zbog ljubomore jer je Majka toliko patila zbog njega i uvijek ga pokušavala pridobiti. Oca naizgled mrzi, ali uglavnom zbog toga što je bio dio njenog života koji se njoj gadi i kojega se stidi. Čini se da je samo pogleda na Oca uvijek nanovo podsjeća na ono što je bila i kako se ponašala dok je bila prisiljena baviti se prostitucijom Otac se pojavio kao njen klijent i zbog toga ga prezire, iako je to zapravo bio samo nesporazum. U cijeloj toj situaciji Pastorka je na majčinoj strani, iako i prema njoj zna biti posebno gruba i bezosjećajna. Jedina osoba prema kojoj gaji pozitivne osjećaje i pokazuje ljubav je Djevojčica.

Bilješka o autoru

Luigi Pirandello talijanski je književnik, dramski pisac i pripovjedač. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost, koju je primio 1934. godine zbog odvažnog i domišljatog oživljavanja dramske scene. Najpoznatija drama mu je “Šest lica traži autora”, a sva svoja djela skupio je u svezak “Gole maske”. Njegova djela prožeta su pitanjima o iluzornosti realnog života i tragičnim humorom.

Pirandello je rođen na Siciliji 28. lipnja 1867. u gradu Agrigentu. Za vrijeme osnovne škole obrazovao se kod kuće. U gimnaziju je krenuo u Palermu, gdje je upisao i studij prava i filozofije. Zatim se preselio u Rim gdje je nastavio studij, ali ovoga puta književnosti. Tijekom godina studiranja objavio je svoju prvu zbirku poezije “Veselo zlo”, koja je izašla 1889. godine. Dvije godine nakon toga, 1891., završio je studij i počeo raditi kao lektor talijanskog jezika na bonnskom sveučilištu.

Ubrzo se Pirandello vratio u Italiju. U Rimu je objavio zbirku pripovijedaka “Ljubavi bez ljubavi”. Kasnije se oženio s Antoinettom Portulano s kojom je imao troje djece. Nakon rođena trećeg djeteta, Antoinetta je doživjela psihički slom, pa Pirandello zahtijeva da njegovoj supruzi bude dopuštena kućna njega.

Prvi Pirandellov roman izašao je 1901. godine pod imenom “Izopćena”, a 1904. izašao je njegov najpoznatiji roman “Pokojni Mattia Pascala”. Taj roman donio mu je veliku slavu. Preveden je na nekoliko jezika i označava početak autorovog bavljenja pitanjima poput odnosa fikcije i zbilje, umjetnosti i života. Kasnije je Pirandello napisao dva eseja “Humorizam” i “Umjetnost i znanost”. Također, napisao je još i dva romana “Stari i mladi” te “Njezin muž”. 1918. godine izdao još dva komada “Igra uloga” i “Ali to nije ozbiljno”, prema kojemu se 1920. godine snimio film.

Godine 1924. Pirandello je postao član Talijanske fašističke stranke, a taj postupak objašnjava činjenicom da je talijan. Taj potez donio mu je određene privilegije koje ostali umjetnici u to vrijeme nisu imali.

Pirandello je umro u Rimu 10. prosinca 1936. od upale pluća, koja u to vrijeme nije bila izlječiva.

Autor: A.M.