Semantika je nauka o sustavu znakova i njihovom značenju. Bavi se raznim oblicima značenja koji su izraženi bilo u jeziku ili drugom obliku reprezentacije. Postoje dva glavna područja istraživanja; jedan podrazumijeva odnos koji znak ima prema drugom znaku, a drugi odnos koji znak ima prema mogućem ili stvarnom predmetu.
Semantika je isto tako lingvistička disciplina koja se bavi opisom značenja u nekom jeziku. Začetnikom semantike smatra se M. Breal koji je u knjizi “Ogled u semantici”, označio temeljne postavke te istaknuo njezinu važnost.
Poznato je kako su mnogi lingvisti odbijali baviti se semantikom jer su je smatrali najmanje egzaktnom od ostalih lingvističkih disciplina. Semantika je tijekom vremena nastojala razviti modele semantičkog opisa koji bi se trebali temeljiti na egzaktnosti i objektivnosti i to najviše na području leksičke semantike.
To su bili modeli poput komponencijalne analize koji su naišli na kritike, jer se premalo pozornosti posvećivalo načinu na koji riječ ima značenje unutar jezika, a previše su se oslanjali na opisivanje pojavnosti stvarnog svijeta.
Pojedini lingvisti poput L. Bloomfielda predlagali su da se semantika osloni na egzaktne znanosti, što se isto tako pokazalo neuspjelim projektom jer se nije slagalo s prirodnim znanjem govornika o značenju pojedine riječi.
Semantika je povezana i s drugim lingvističkim disciplinama poput sintakse i morfologije. Morfem npr kao najmanja jezična jedinica koja ima određeno značenje, isto tako se smatra predmetom semantike.
Povezanost semantike i sintakse proučavala se kroz brojne teorijske okvire. To se najviše može vidjeti kod isticanja manjeg značenja semantike u sklopu sintaktičkog opisa N. Chomskoga. Upravo se ovaj poznati lingvist na početku zalagao za autonomnost sintakse u usporedbi sa semantikom pokušavajući objasniti da rečenica može biti gramatički ispravna, a da opet bude besmislena.
Predstavnik sintaktičkog funkcionalizma u Europi, L. Tesniere, istaknuo je da se sintaktičke strukture ne mogu u jeziku promatrati odvojeno od semantičkih, budući da rečenica bez značenja nema komunikacijsku svrhu.
Koliko je važno značenje u sklopu sintaktičkog opisa nastojao je istaknuti Charles Fillmore. Dubinski padeži koje je želio prikazati, pokazuju da sintaksa nije neovisna o semantici, ali ni autonomna jer se unutar sintaktičkih struktura realiziraju odnosi između pojavnosti stvarnog svijeta.
Npr …Marko vodi sestru u školu…
Marko se nalazi u sintaktičkoj funkciji subjekta, ali njegova semantička uloga ili agens je živi vršitelj radnje. Riječ sestra se nalazi u sintaktičkoj funkciji izravnog objekta.
Semantičke uloge imaju važno mjesto u sintaktičkim pristupima koji nastoje tumačiti jezik obzirom na kognitivnu i komunikacijsku funkciju. Njima se nastoji pokazati da se jezikom prenose informacije o pojavnostima između stvarnog svijeta te da jezik opisuje način na koji se doživljava stvarni svijet. Obilježja jezika su sadržana u značenju.
Moderni pristupi leksičkoj semantici temelje se na sprezi između semantike i sintakse, odnosno da riječi pravo značenje ostvaruju u sintagmatskom okruženju i da bez kontekstualne analize nema točnog opisa značenja.
Vezu semantike s ostalim lingvističkim disciplinama nemoguće je izbjeći u suvremenim teorijskom okvirima. Značenje se provlači kroz sve jezične razine i nezaobilazno je prilikom sustavnog opisa jezičnih struktura, a zbog čega semantika polako zauzima sve važnije mjesto u lingvistici.
Odgovori