Ivan Ićan Ramljak rođen je kraj Posušja, a taj krajolik je, uz njegove brojne opise, prisutan i u njegovim pripovijetkama. Ramljak smješta svoje likove u to područje te opisuje njihov način života. Djelo “San bez uzglavlja”, zbirka je raznih pripovijetki, među kojima je i istoimena priča “San bez uzglavlja”. Ostale pripovijetke su “Jukino pero”, “Veliki gad”, “Crveni autić”, “Koliko ti obraz odmjeri”, “Slatke stijene” i druge. U ovoj analizi detaljnije su obrađene pripovijetke “San bez uzglavlja”, “Jukino pero” i “Koliko ti obraz odmjeri”.
Prema načinu pisanja, jasno je da su pripovijetke namijenjene mlađoj publici. U pripovijetci “San bez uzglavlja”, glavni je junak dječak Apel, preko kojeg autor želi prikazati način života na selu nakon Drugog svjetskog rata, smještajući mjesto radnje u svoj rodni kraj. To postiže i korištenjem jezika koji je karakterističan za taj kraj. Osim što naglašava važnost prostora, želi prenijeti djeci i važnost nekih osobina kojima su se tadašnji i tamošnji ljudi odlikovali. To su radišnosti, poslušnosti i odanosti, a sve su to odlike koje posjeduje i dječak Apel. Autor naglašava da nije bitno koliko je netko obrazovan jer to ne govorio o tome koliko je vrijedan, pošten i odan prijatelj.
Pripovijetka “Jukino pero” u prvi plan stavlja dječju vrlinu maštovitost. Ona zauzima stajalište da je ta vrlina vrlo važna za djecu i treba je shvaćati ozbiljno. To se vidi u ponašanju učitelja koji potiče glavnog lika da ispriča svoju priču, bez obzira što je ona i nerealna. Pripovijetka “Koliko ti obraz odmjeri” nosi važnu pouku o ljudskoj dobroti te se tu može primijeniti poslovica “dobro se dobrim vraća”.
“San bez uzglavlja” prva je Ramljakova objavljena knjiga za djecu. Osim toga, pisao je dječju književnost i za dječje časopise poput Smiba i Modre Laste te mnogih drugih. Zbirka pripovijetki “San bez uzglavlja”, objavljena je 1986. godine te je osvojila nagradu Grigor Vitez. Kritika je prepoznala njezinu ljepotu i želju autora da tradicije svojeg kraja približi mladim čitateljima. Sve to postiže stavljajući seoski krajolik u prvi plan, ali ujedno i stvarajući kontrast između stvarnosti i mašte, mita i zbilje. To je vidljivo u pripovijetci “Jukino pero”, u kojoj je jasno da glavni junak priča priču koja je plod njegove mašte, posebice dok pripovijeda o Kikašu, koji ga je spasio od orlova i koji mu je ispričao u kojoj je kao mali razgovarao s kraljem svih orlova. Dječak tu priču spremno prihvaća, ne sumnjajući ni na tren u njezinu istinitost, što pokazuje koliko je dječja mašta snažna.
Osim što cijeni dječje vrline, poput maštovitosti, Ramljak djeci prenosi pouku da su dobrota, humanost i pomaganje drugima vrlo važni, što je vidljivo u pripovijetci “Koliko ti obraz odmjeri”.
Kratak sadržaj
San bez uzglavlja
Marljivi dječak Apela radi kao mrav, trči kao pčelica i svima je uvijek na usluzi, samo ga treba zamoliti da nešto učini. Uzeo bi tačke i lopatu i kidao gnoj, stavljao ga u tačke i nosio na hrpu. Bio je jako oprezan, a ako bi nešto preskočio, vratio bi se i to ponovno učinio. On je bio zadužen i za traženje izgubljenih ovaca iz stada. Odmah bi otrčao u šumu i pronašao ih brzo poput lovačkog psa. Nije puno pričao, nego bi na pitanja odgovarao samo s “da” ili “ne”. Dok bi ljeti vladala suša, išao bi po vodu daleko izvan sela te bi se i nekoliko puta vraćao po vodu. Na vrelu bi čekao nekoliko sati jer su se tim istim vrelom služila i okolna sela u krajini. Jednom, dok je nosio vodu natrag u selo, pao je i ozlijedio nogu. Vidio je da mu curi krv, ali mu nije bilo jasno zašto ne osjeća bol. Stavio je malo zemlje na mjesto gdje je tekla krv i pričekao da se rana zatvori.
Apel išao u školu, ali se družio sa školarcima koji su ga pozivali k sebi kad bi pisali zadaće. Zato je i on je ubrzo naučio sva slova, ali nije naučio njihova značenja pa nije mogao čitati tekst. Iako je bio vrlo poslušan i slušao sve što bi mu zadali, nije imao prijatelja, osim modrooke Ane. Svi su ga zvali nadimkom Apel, a jedino ga je ona zvala njegovim pravim imenom, Jerko. Kad bi išli u šušanj, prvo bi napunio njezinu vreću, a onda joj je pomogao i nositi jer bi bila preteška za nju.
Zimi je Apel spavao uz vola i nikad nije imao pokrivač, ali je dobro i mirno spavao pa je mogao utonuti u san bez uzglavlja. Ujutro bi ga pitali kako je spavao, a on bi odgovarao da je spavao kao miš u pamuku. Mali Jure je bio znatiželjan pa je svoju majku ispitivao čiji je Apel, a ona mu je odgovorila da je ničiji. On mulac jer se tako nazivaju djeca koja nemaju oca. Rekla mu je da ima oca, ali da njegova majka nikad nije htjela otkriti tko je on. Samo je govorila da je Jerko njezin i Božji. Majka mu je umrla kad je imao jedanaest godina i od tada je on dijete cijeloga sela.
Kad bi čuvao ovce, Apel nikad nije stajao na jednom mjestu. Obilazio BI oko stada i brao travu te tako vabio ovce, a one bi mu blejajući prilazile. Pozvao je Anu da zajedno ovcama beru travu i ona je pristala. Ona ga zamoli da joj ubere stručak kovilja, a Apel je bio presretan jer je mogao nešto učiniti za nju i usrećiti je. Zatim su brali grm, a ovce bi im pritrčale kao da im daju sol, a ne lišće.
Jednog je dana Martin iz Rakitna došao Anti Špekinu tražiti najmenicu. Svi su znali da on ima najviše djece pa odjednom može dati troje u najam. Martin je tražio njegovu kćer Anu jer su mu se već udale dvije djevojke koje su bile u najmu. Brzo su se dogovorili i Anu obukli u odjeću starijih sestara. Apel je njezin odlazak promatrao iz daljine.
Nakon rata, besplatno se dijelila pomoć koja je stigla iz Amerike. Apel je dobio novu odjeću te je pomislio kako bi mogao otići posjetiti Anu da ga ona vidi u novoj odjeći. Sutradan se odvijala vršidba ječma i Apel je obećao da će pomoći, ali sutradan se nije pojavio. Tražili su ga, ali uzalud. Prošlo je mnogo dana, ali Apela više nitko nije vidio. Ostao je samo kao sjećanje u njihovim seoskim pričama.
Vrsta djela: pripovijetka
Tema: okolnosti života na selu nakon rata
Vrijeme radnje: nakon drugog svjetskog rata
Mjesto radnje: selo
Likovi: Apel/Jerko, Ana, Mali Jure, Martin, Ante Šperkin, Joko
Analiza likova
Jerko – glavni junak pripovijetke, kojeg svi u selu znaju po nadimku Apel. On je dječak koji je odrastao bez roditelja jer mu je majka umrla kad mu je bilo jedanaest godina. Nikad nije saznao tko mu je otac jer njegova majka to nikome nije željela otkriti. Zato je on bio dijete cijeloga sela i radom je zarađivao za hranu. Jako je radišan i svima je voljan pomoći te je bilo potrebno samo zamoliti ga da nešto učini. Radišnost i poslušnost su njegove najveće vrline. Svima je prijatelj, ali sam nema prijatelja, osim djevojčice Ane s kojim često obavlja poslove. Uvijek čini nešto za nju kako bi je učinio sretnom. Tužan je kada otac proda Anu u najam u drugo selu te želi otići posjetiti je. Nikad nije išao u školu, ali je naučio sva slova u igri s drugom djecom, iako nikad nije naučio čitati jer nije znao značenje slova. Ipak, za njega je i to bilo dovoljno. Na kraju priče odlazi iz sela i više ga nitko nije vidio.
Jukino pero
Kad bi učenici kod kuće izradili ručne radove, donosili bi ih u školu da ih učitelj pregleda. On ih je pregledavao, uz poneke komentare kako je nešto lijepo napravljeno, za pohvalu ili da je moglo biti i bolje da je napravljeno na drugačiji način. Učenik Mate je od nekoliko letvica napravio avion, za koji je čavlićem na kljun prikovao propeler. Izvodio je zvukove poput pravog aviona. Učitelj je Miju pohvalio za njegov rad.
Glavni junak, Juko, odlučio je predati pero jer je smatrao da je njegova zasluga što se to pero našlo u razredu, iako nije bilo njegov ručni rad. Nije to bilo obično pero, nego pero orla mrcinjaša. Dužina pera bila je tolika da je dosezalo od jednog kraja klupe do drugog. Učenici nisu smatrali da je pero bilo posebno i nisu odobravali što je to donio kao svoj rad. Radije su odlazili do Ivanine klupe i promatrali njezinu krpicu, na kojoj je izvezla leptira od crvene svile.
Za to vrijeme, glavni je junak ove priče, Juko, razmišljao je o ptici kojoj je pero pripadalo. Koliko je ona puta poletjela u visine, širila i skupljala krila Njegove misli je prekinuo učitelj, zahtijevajući da mu kaže čije je to pero te da objasni kako ga je našao. On objasni da je smrad uginule životinje privukao orlove s planina te je Juko namjeravao uzeti malog orla, donijeti ga kući i pripitomiti. Ali tome se usprotivio veliki orao. Orlovi su ga napali, a spasio ga je Kikaš, otjeravši ih. Juko je ispričao kako je Kikaš kao mali mogao razgovarati s orlovima. Cijeli razred se na to nasmijao jer mu nisu vjerovali, samo ga je učitelj slušao, ozbiljno shvaćajući njegovu priču i potičući ga da je nastavi. Na kraju je učitelj rekao kako im je Juko održao predavanje iz zemljopisa te ih upitao tko bi od njih to mogao. Njegovo pero je pričvrstio je na zid uz sliku orla i svima rekao da je to njegovo pero.
Vrsta djela: pripovijetka
Tema: maštovita priča jednog dječaka
Mjesto radnje: škola, priroda
Vrijeme radnje: neodređeno
Likovi: učenici u razredu, učitelj, Juko, Kikaš
Analiza likova
Juko – glavni junak pripovijetke. Dječak koji u školu donosi orlovo pero na dan izlaganja ručnih radova. Ispričao je priču kako je to tog pera došao. Njegova priča uključuje i pripovijedanje lika Kikaša, koji ga je spasio od napada ptica i ispričao mu da je kao mali razgovarao s glavnim orlom među svim orlovima. Dječakovo pripovijedanje pokazuje njegovu bujnu maštu, koju učitelj ne omalovažava. Pridaje joj važnost i potiče dječaka da završi svoju priču.
Koliko ti obraz odmjeri
Pred kućicom na vrhu Makljena netko sjedi i pijucka, a djeca se igraju na livadi. Na kućici ne piše ni da je krčma, ni prenoćište niti zalogajnica, ali glavni lik, Mijo, dolazi tu s djetetom. Čuvši da se jedna starija žena zove Janja, on je tako dozove. Ona mu donese kavu, a kćerki Vesni mlijeka. Začuje se neki glas koji zatraži da plati, a Janja mu odvikne da ostavi na stolu koliko misli da je pošteno. Glavnog lika to iznenadi pa pita zar kod njih nema cijena. Ona mu odgovara da joj to ne treba. Svatko ostavi koliko misli da bi trebao i još se nije dogodilo da je netko otišao, a da nije ništa platio. Ako netko baš nema novca, onda joj to i kaže.
On je pita zašto ne napravi malo veću kuću, a ona mu odgovara da je i ta već četiri puta nadograđivana. Ispriča mu priču o svojem mužu. Kad se udala za Lovru, njegov otac, kućni starješina, odredio je da će njih dvoje čuvati blago u brdima. Oni su od nešto letvi, slame i grana napravili sklonište koje bi se raspalo čim bi zapuhala bura. Tako su sklonište i više puta popravljali, svaki put malo proširivali i dotjerivali. Janja smatra da će njezina djeca izgraditi nešto veće i bolje. Ona je ima sedmero djece, a troje ih je do sada umrlo.
Sad ga Janja pita odakle je i zašto ga zanima njihov život na selu. On joj ispovijedi svoju priču. Janja kaže da u njihovoj kućici zna prenoćiti i do dvadeset ljudi jer je to jedino sklonište u blizini. U blizini ne postoji ništa bolje, pa i ovo dobro dođe kad krenu bure i nevrijeme. Ispričala je kako su ljudi prije švercali duhan jer nisu imali ništa drugo što bi prodali. Najviše su švercali Hercegovci. Jednom je prilikom, u prvom mjesecu, usred zime, desetak ljudi došlo u njezinu malu kolibu. Kako je ona bila dobrog srca, pozvala ih je da se zgriju, nudeći im drva i nešto za okrjepu. Nije ih jednostavno izbacila van na hladnoću. Jeli su i pili u toplom, kad su iznenada naišli financi, progonitelji švercera. Oni su odmah prestali jesti, neki su uzeli nož, a neki pištolj, pa su netremice gledali u finance. Netko od švercera ugasio je petrolejku pa je sad jedini izvor svjetlosti dopirao sa štednjaka. Prostorijom je vladala grobna tišina. U tom trenutku, bilo je dovoljno da netko od finanaca poviče “ruke u vis” te zajedno s vrećama, švercere otpremi u najbližu financijsku postaju.
Ante Paškić, kojeg su ljudi izabrali za vođu, razmišljao je što bi bilo najbolje učiniti u tom trenutku. Razmišljao je kako bi njegovi ljudi mogli napasti finance, razoružati ih i istjerati van na zimu. Ipak, financi odluče da neće biti okrutni prema njima jer shvaćaju da su to siromašni ljudi, koji na taj način pokušavaju nešto zaraditi. Neće se boriti zbog malo duhana. Oni se sprijatelje, nudeći jedni drugima cigarete i nazdravljajući. Rekli su im da su slobodni te ih pitali gdje inače prodaju duhan i koliko im za to treba vremena. Tako su proveli cijelu noć. Do jutra se bura stišala i oni se prijateljski rastanu.
Mijina kćer Vesna slušala je Janjinu pripovijest sa suzama u očima i oduči da će o tome pisati svoju zadaću.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Makljen
Vrijeme radnje: zima
Tema: susret švercera duhana i njihovih progonitelja financijaca
Likovi: Mijo, Vesna, Janja, financi, šverceri
Analiza likova
Mijo – glavni lik pripovijetke koja je ispričana iz njegove perspektive. Ipak, u pripovijetci nema njegove karakterizacije. O njemu se zna da je s kćerkom Vesnom naišao na kolibicu na planini, jedinu kolibicu u tom području. Ona često posluži kao zalogajnica ili prenoćište brojnim ljudima koji se nađu bez utočišta tijekom lošeg vremena. Tu susreće Janju, vlasnicu te ga začudi koliko ona ime vjere u ljude. Ne naplaćuje ljudima hranu ni piće nego oni ostavljaju onoliko novca koliko smatraju da je potrebno.
Janja – vlasnica kolibe koja se nalazi u planinskom području. Služi kao zalogajnica i prenoćište svima kojima je potrebno utočište. Nema određene cijene za hranu i piće nego ljudi ostavljaju onoliko novca koliko žele. To pokazuje njezinu vjeru u ljude i njihovo poštenje. Ona govori kako se nije dogodilo da je netko otišao, a da nije platio. Rijetko kad bi se dogodilo da netko nema novca za platiti.
Ona Miji ispriča kako je s mužem izgradila to mjesto te je već nekoliko puta bilo nadograđivano i popravljano. Iako je to mali prostor, često služi kao utočište brojnim ljudima koji dolaze prespavati, ugrijati se i najesti. Smatra da će njezina djeca izgraditi nešto više i bolje, a ima ih sedmero, troje ih je umrlo.
Zatim priča priču o švercerima duhana i financijcima koji ih progone te kako su se i jedni i drugi zatekli u kolibi tijekom jedne noći, dok je vani vladalo nevrijeme. Financijci su se smilovali švercerima i nisu ih kaznili jer su znali da su oni siromašni ljudi koji samo žele nešto zaraditi. Ostatak noći su proveli pijući i nazdravljajući jedni drugima, a ujutro se rastali poput prijatelja. To još jednom pokazuje ljudsku dobrotu i poštenje.
Bilješka o autoru
Ivan Ićan Ramljak rođen je 16. Siječnja 1928. godine u posuškom Čitluku. Gimnaziju je pohađao u Imotskom, Sarajevu i Zagrebu. Predavao je u osnovnoj i srednjoj školi u Posušju i Zagrebu.
Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog novinarskog društva. Surađuje u novinama, književnim revijama, na Radio Zagrebu, u dječjim časopisima: Modra lasta, Smib, Radost, Maslačak, Galeb. Prve prozne radove počeo je objavljivati kao student.
Za knjigu “San bez uzglavlja”, u izdanju Školske knjige, dobio je 1986. Godine republičku nagradu Grigor Vitez, a 1988. godine nagradu Večernjeg lista za kratku priču. Knjiga “Glava u torbi” u izdanju zagrebačke Mladosti izašla je 1990. godine u biblioteci Vjeverica. Godine 1992. Tiskana je knjiga “Suza i radost didova” koja je za tu godinu dobila republičku nagradu Grigor Vitez. Iste godine na Prvom međunarodnom natječaju Serra international za novelu “Kruh sv. Ante” dobio je prvu nagradu koja mu je dodijeljena u Veneciji, što je na poseban način popraćeno u našoj kulturnoj javnosti.
Njegove su knjige prevedene na talijanski, engleski, njemački, španjolski, francuski, finski, mađarski, slovački i slovenski jezik.
Više od 30 godina bavi se publicističkim radom. Živi i radi u Zagrebu.
Autor: A.P.
Odgovori