Šaljive priče i priče bez šale

“Šaljive priče i priče bez šale” je zbirka priča Zlatka Krilića. Sadrži dvadeset i pet jednostavnih, ali poučnih priča.

Priče koje su sadržane u zbirci su: “Što ćeš biti kad odrasteš”, “Brodovi za sjećanja”, “Pronalazač”, “Starija braća”, “Iznenađenje za Majčin dan”, “Kako sam čitao dok još nisam znao čitati”, “Vatrogasac”, “Vicko”, “Ivana”, “Ona + ja”, “Krivac”, “Nitko ne misli na mene”, “Nova godina”, “Zašto mene svi odgajaju ili Batina je izašla iz Raja”, “Pitanje muškosti”, “Gusarsko blago”, “U zdravom tijelu zdrav duh”, “Sanjarija”, “Dobra vila i svakakve želje”, “Zoološki vrt”, “Kovanice”, “Titrica”, “Bakica zvana baba”, “Drvena Marija” i “Vrline”.

Priče Zlatka Krilića su dijelom autobiografske priče. Na duhovit način napisao je poučne i ozbiljne priče, pa se njegovo djelo ne bi trebalo smatrati samo dječjom literaturom. U pričama se vidi njegov pogled na svijet, odnos prema prirodi i njegova razvijena ekološka svijest. Ukazuje kako bismo se trebali ponašati jedni prema drugima, kako bi se djeca trebala ponašati prema odraslima i obrnuto.

Iza njegovih malih priča skrivaju se riječi s ozbiljnim porukama. Budući da u priči “Kovanice” spominje prve dane u kojima se zaljubio u riječi, vidimo da on i dalje njeguje svoju vrlinu. Pisac “žonglira” i s naslovom zbirke “Šaljive priče i priče bez šale” u kojem već jasno možemo vidjeti da je riječ o pričama iz kojih mogu naučiti imali i veliki.

Sve priče su pisane u 1. licu. Vrijeme radnje nije poznato u svim pričama, kao ni mjesto radnje.

Što ćeš biti kad odrasteš

Dječak govori kako ga često pitaju što će biti kad odraste. U početku mu se to pitanje činilo jednostavno, poput igre. Mislio je da za to pitanje postoji točan odgovor, pa je o njemu podrobno razmišljao nadajući se lizaljki kao nagradi za dobar odgovor. Jednom prilikom Dječak je na to pitanje odgovorio sljedeće: “Kad odrastem, ja ću biti… – dosjetio sam se – bit ću odrastao!” Svi su mu se nasmijali, pa je Dječak počeo razmišljati u čemu je pogriješio. Što je više razmišljao o pitanju, ono mu je djelovalo sve uvredljivije. “Po njemu ispada da ću kad odrastem biti nešto, a sada sam ništa.”

Znao je da su ga zapravo htjeli pitati što će raditi, ali ga nisu to pitali. Nakon tog događaja, prva osoba koja ga je pitala isto pitanje, dobila je Dječakovo protupitanje: “A što ste vi bili kad ste bili mali?” Osoba nije shvatila pitanje. Dječaku se poslije toga nije dalo komplicirati, pa je jednostavno odgovarao da će biti učitelj. Poruka priče sadržana je u sljedećoj rečenici: “Učitelj-samo da mu ne moram objašnjavati da ja već sada jesam nešto i da još uvijek ne razmišljam o svom zanimanju. Što ćeš biti kad odrasteš i što ćeš raditi kad odrasteš su dva različita pitanja.” Dječak je dao točan odgovor na pitanje koje su mu odrasli postavljali.

Brodovi za sjećanja

Dječakova baka čuva jednu staru lulu, što je u njemu pobudilo zanimanje i želio je saznati zbog čega. “Za nju tada ne postoji ništa osim te stare lule, a u borama pokraj očiju pojavi se sjena sjete.” Dječak upita baku zašto je tužna. Ona odgovara da nije tužna, nego se samo prisjeća djeda. “Ova je lula kao brod koji me uvijek odnese u prošlost. To je moj brod za sjećanja.” Dječak govori kako njegova majka u vitrini čuva jedan običan kamen s plaže, a u jednoj knjizi između stranica čuva sasušeni cvijet. Dječakov tata čuva malog drvenog konja. To je očeva uspomena na njegovog djeda. Tata čuva i dvije stare ulaznice za kino. Dječak je spremio svoj prvi izvađeni mliječni zub, knjigu koju mu je Ivana poklonila za rođendan, crno puce s bakina kaputa, razglednicu i gumenu lutku pajaca. “Možda će to kasnije biti moji brodovi.”

Poruka: Uspomene su bitan dio života koje nas uvijek podsjećaju na nešto lijepo u životu. Zbog toga ih treba vrijedno čuvati jer koliko god se neke stvari činile bezvrijednima, kasnije nas uvijek mogu podsjetiti na nekoga.

Mjesto radnje: kod kuće

Pronalazač

U Dječakovoj kući, on je uvijek bio glavni pronalazač. Njega su zvali u pomoć kad god bi se nešto izgubilo. “Našao bih svaku, i najmanju, sitnicu koja je ispala i otkotrljala se ispod stola ili se negdje zametnula.” On bi ponekad, ako se u kući duže vrijeme nešto nije zagubilo, sam sakrio neku stvar i čekao da ga se pozove u pomoć. Dječak je bio jako ponosan na svoju sposobnost. “Osjećao sam kao da imam veliko ”P” na prsima, kao što Superman na prsima ima veliko ”S”.”

Jednog dana brat mu je rekao da on nije pronalazač, nego nalazač: “Pronalazač znači da si nešto otkrio, izmislio, a ne našao izgubljeno.” Dječak mu je odmah odlučio pokazati svoje velike sposobnosti. Odlučio je pronaći nešto što još nitko nije uspio pronaći. Otišao je u dvorište i skupio sav alat za koji je mislio da će mu biti od pomoći, ali problemi su nastali kada je trebalo smisliti novi izum. Na kraju se utješio: “Ja sam pronalazač – viknuo sam zadovoljno – Pronalazač tuđih izgubljenih pronalazaka.” Ako nešto želiš, uvijek postoji način da to i dobiješ. Mišljenja drugih nikada nas ne bi trebala sputavati u onom što želimo biti.

Mjesto radnje: kod kuće

Starija braća

Dječak govori kako je bio najmlađi u obitelji, što je po njemu imalo i prednosti i mane. On je radosno primio vijest kako uskoro obitelj dobiva prinovu i kako više neće biti najmlađe dijete. Međutim, njegova braća, Darko i Željko nisu baš radosno primili tu vijest. Darko je htio otići od kuće i sakrio se na tavan, nije silazio sve dok otac nije došao po njega. Majka je rekla Dječaku kako će on biti bebin stariji brat i kako će on svog brata ili sestricu učiti svemu. Zlatko je bio jako uzbuđen, pa je svako jutro majci utrčavao u sobu i ispitivao gdje je beba. Krevetić, pelene i igračke već su bili spremni za dolazak bebe. Jedno jutro Zlatko se probudio, ali roditelja nije bilo u sobi. Braća su mu rekla da je tata mamu odvezao u bolnicu. Tada se Dječak prvi put osjećao uvrijeđenim: “Zašto me nije probudio? – iznenadio sam se, gotovo uvrijedio. Prvi sam se put osjetio odbačenim.” Otac se vratio kući i priopćio da će majka i beba doći kući kroz nekoliko dana. Zlatko nije bio oduševljen.

Zatim je tati svaki dn po par puta zvonio telefon. “Ponavljao je jedno te isto. Te koliko ima kila i grama, te koliko je dugačka, te kakvu kosicu ima. Mene, sestrinog velikog brata, pritom nije niti jednom spomenuo!” Zlatko se opet osjetio usamljenim. Kada je djevojčica stigla iz bolnice, došla je i cijela šira obitelj, a Zlatko se opet po tko zna koji put osjetio samim i odbačenim. Dječak je postao toliko ljubomoran da je pokušavao uvijek biti bolji od svoje sestrice, pa tako kad je ona prvi put rekla ”tata”, on je počeo pjevati pjesmicu ”Tata, kupi mi auto”, ali to mu baš nije slavno prošlo. Nakon toga Zlatko se požalio svojoj braći i predložio da pobjegnu od kuće. Braća su mu ispričala da su obojica to prošla kada se Zlatko rodio. Pobjegli su od kuće i cijelu noć su ih tražili. “Bilo mi je zbog toga malo lakše. Nisam se više osjećao toliko odbačenim.” Kada mu je jednog dana prijatelj iz ulice priopćio da će dobiti brata ili sestru, Zlatko mu je rekao da ga žali.

Na šaljiv način ispričana je ljubomora među braćom i sestrama, tako je pisac uspio svakome tko pročita ovu priču pokazati kako nisu sami i kako je takva ljubomora normalna i prolazna.

Mjesto radnje: kod kuće

Iznenađenje na majčin dan

Zlatko govori o jednom iznenađenju koje su njegova braća, tata i on priredili majci za njen dan. Kupili su veliki buket crvenih ruža i stavili ga u plavu vazu. Zatim nam Dječak govori kako je to cvijeće trebalo prvo biti u kristalnoj vazi, ali se ona razbila dok je on stavljao vodu. Tako je tresnula da je tati ispao tanjur, a Zlatka je razbijeni tanjur uplašio da je odskočio i prevrnuo stol. Tata je htio uhvatiti stol, ali se poskliznuo na staklo i izgubio ravnotežu. Stol je udario o staklena vrata, a tata se uhvatio za policu s knjigama da ne padne na staklo. Polica je bila preslaba da izdrži i knjige i tatu, pa se srušila. Debela enciklopedija je pala na glavu sestrine lutke Lucije. Upravo je u tom trenutku majka pozvonila na vrata. Mama se iznenadila i rekla: “Sva sreća da ne slavim svaki dan!”

Mjesto radnje: kod kuće

Vrijeme radnje: na Majčin dan

Kako sam čitao dok još nisam znao čitati

Zlatko govori kako je čitao dok još nije naučio čitati, a za to mu je bilo dovoljno što zna brojati. Našao bi na primjer neko pismo i prebrojao koliko slova ima prva riječ. Kada bi našao riječ koja ima isti broj slova kao i prva riječ u pismu, znao bi da baš ta riječ piše na početku pisma. Mislio je da i ne mora ići u školu kad već zna čitati, ali se ipak predomislio i krenuo u prvi razred. Jednoga dana našao je poruku na stolu koju je napisala njegova majka. Budući da se poslužio tehnikom brojanja slova i nije znao čitati, dobio je poruku u kojoj piše “Zlatko Krilić je budala.” Poruka je sadržavala još jednu rečenicu koju on nije uspio pročitati. Zlatko nije mogao vjerovati da majka tako ružno misli o njemu. Poruku je odlučio sakriti od brata.

Tek na kraju školske godine, Zlatko je pronašao tu poruku. “Bila je iza pretposljednjeg lista u mojoj početnici.” Kako je naučio čitati, mogao je saznati što stvarno piše u toj poruci: “Povedi Zlatka na kolače u slastičarnicu. Uzmi novac iz ormara. Mama.” Kada je došao kući, poruku je stavio na isto mjesto gdje ju je pronašao prvi put. Kada se brat vratio kući, pogledao je papirić i veselo rekao Zlatku da ga vodi na kolače. “Iako godinu dana kasnije, ipak je sve došlo na svoje mjesto. Kolači su došli u mene.”

Mjesto radnje: kod kuće

Vatrogasac

Već prvoga dana prvoga razreda učiteljica je rekla svojim učenicima da dobro uče kako bi mogli postati doktori, pekari, vatrogasci ili inženjeri. Budući da su njeni učenici naučili sva tiskana slova, učiteljica je ispunila svoje obećanje i odvela svoj razred u posjet vatrogasnoj postaji. “Brkati vatrogasci sjedili su za stolom i kartali čekajući da im jave ako negdje izbije požar. Imali su prekrasne odore, a pokraj svakoga od njih bila je sjajna kaciga i simpatična sjekirica.” Zlatko je tada odlučio postati vatrogasac.

Čim se vratio u školu, uzeo je svoje stvari i krenuo kući, ali ga je učiteljica zaustavila i rekla da ne može ići jer nisu još završili s poslom. Učiteljica mu je rekla da mora naučiti još puno toga kako bi mogao postati vatrogasac. Mora dobro znati čitati i pisati, inače neće moći uspješno pronaći ulicu u kojoj se dogodio požar. Zlatko je imao spreman odgovor: “Znam. Sva imena ulica napisana su velikim tiskanim slovima – rekao sam i izašao iz učionice.”

Mjesto radnje: vatrogasni dom, škola

Vicko

Zlatko misli da su mu dali pogrešno ime. Ne sviđa mu se i misli da mu uopće ne odgovara. “Istina, dok sam bio malen, mama mi je često tepala ”zlato moje” ili ”mamino zlato”. Ako mi je zbog toga dala ime, onda sam dobro i prošao”. Budući da ga je majka nazivala brojnim nadimcima, poput srčeko, mucica i mišek. Zlatko je zaključio da je njegovo ime u redu, s obzirom da je mogao dobiti ime poput Mucicko, Mišicko ili Srčekicko.

Sa Zlatkom u razred ide dječak koji se zove Vicko. Opisuje prijatelja kao zlatno dijete, ima zlatan sat i pozlaćeni okvir naočala. Zlatko misli da bi on trebao nositi njegovo ime jer mu nikada nije ispričao neki vic, a sav je zlatan. Misli da ime Vicko odgovara više njemu samom. “Morat ću predložiti zlatnom Vicku da zamijenimo imena.”

Ivana

Zlatko je zaljubljen u djevojčicu Ivanu, i jedini način na koji misli da joj se može približiti jest da ju povuče za pletenice. Zlatko bi se tako sakrio iza drveta, prišuljao se Ivani i počupao ju za njenu pletenicu. Ivana se cijeli dan ljutila na Zlatka. Nakon trećeg dana, Zlatko je odlučio promijeniti taktiku jer je smatrao da nije uspio privući Ivaninu pozornost. Ivana je ovaj put bila spremna i odmah je udarila Zlatka torbom. Bomboni, kojima je Zlatko htio ponuditi Ivanu, razletjeli su se po cijelom dvorištu. Ivana mu se ispričala i cijeli dan bila dobra prema njemu. Idući dan Zlatku nije palo na pamet da ju pričeka iza drveta, pa se otišao igrati s ostalim dječacima. Odjednom se netko stvorio iza njega i povukao ga za čuperak. Bila je to Ivana. “Lovio sam je sve dok nije zvonilo za početak nastave, a u učionici smo glumili da se ne poznamo.”

Mjesto radnje: školsko dvorište, učionica

Ona + ja

Zlatko je zaljubljen i priča kako svi zafrkavaju onoga koji je zaljubljen: crtaju srca po ploči, ispisuju imena, a između imena stavljaju znak +. Zlatko misli da svi vide da je zaljubljen u Ivanu i da jedino ona ne primjećuje. Postao je nestrpljiv toliko da je jedva čekao da ga počnu zezati, pa je odlučio sam preuzeti stvar u svoje ruke. Došao je u školu ranije, prije ostalih učenika. Otišao je u praznu učionicu, uzeo crvenu kredu koju je kupio od domareva sina i nacrtao veliko srce na ploči. Unutar srca ispisao je svoje i Ivanino ime što je ljepše mogao, a dodao je i cvjetiće i poneku zvijezdu. Zatim je brzo izašao iz učionice, ali ga je skoro primijetio Buco, pa se sakrio u sobu gdje čistačice drže metle. Kako ne bi bio sumnjiv, odlučio je malo zakasniti na sat.

Kada se hodnik ispraznio, krenuo je prema učionici. Kada je ušao, očekivao je podsmijehe, ali to ga nije dočekalo. Bio je iznenađen. Buco ga je tražio sendvič u zamjenu da mu kaže kako ga je spasio. Buco je uspio obrisati ploču prije nego što je itko ušao. Zlatko se odlučio na novi korak. Napisao je Ivani iskreno pisamce i uspio ga je neprimjetno staviti u njenu torbu. U pismu je pisalo: “Ti mi se sviđaš! Zlatko”. Brzo se maknuo od Ivanine klupe i vidio Ivanu, a iza nje je dolazio Buco. Buco je tražio i Ivanin sendvič kako bi joj rekao kako ju je spasio. Ivana je izvadila sendvič iz torbe i dala ga Buci. U sendviču se nalazilo Zlatkovo pismo. “Sljedećeg trenutka više nije bilo ni sendviča ni pisamca.”

Mjesto radnje: škola

Krivac

Zlatko govori kako se nekad osjeća kao krivac, iako ništa nije napravio. Priča kako je ponekad uplašen, zbunjen i nesiguran, ali njegov prijatelj Ivica je takav uvijek. “Ja ga gurnem laktom, a on meni kaže: oprosti.” Kasnije je Zlatko uvidio da je Ivica jednostavno takav. Zlatko ga nije zafrkavao, ali se nije baš ni družio s njim, nego sa Stipom i Lukom. Dan prije, kada su svi izašli iz učionice, Zlatko, Luka i Stipe počeli su se dodavati sa svojim torbama. U tom naguravanju jedna torba je izletjela iz njihovih ruku i udarila o vitrinu u kutu učionice. S vitrine je pao globus. Dječaci su uspjeli neprimjetno izaći iz učionice i dogovorili su se da će nezgoda ostati njihova tajna.

Tog jutra učiteljica je tražila krivce. Ako krivac ne prizna što je učinio, bit će kažnjen i morat će platiti štetu. Učiteljica je krenula od klupe do klupe i svakog posebno pitala. Luka i Stipe su rekli učiteljici da nisu to učinili, a ona je otišla dalje i nije primijetila njihovu laž. Došla je do Zlatka, a on je rekao da nije to učinio. Zatim je isto upitala Ivicu. “Jesam – procijedio je – valjda”. Zlatko nije mogao vjerovati svojim ušima. U tom trenutku Zlatko je ustao i priznao da je on to učinio, a za njim su priznali i Luka i Stipe. Rekli su da Ivica tada uopće nije bio u učionici. Dječaci su platili štetu. “Ništa se poslije ovoga nije promijenilo osim što sam se više, mnogo više družio s Ivicom.”

Mjesto radnje: škola, razred

Nitko ne misli na mene

Jednoga dana Zlatko je bio jako usamljen. Nikoga nije bilo u stanu. Zvao je Marka i Tomu, ali Marko nije bio kod kuće, a Tomo je otišao na izlet. Ni na ulici nije bilo nikoga. Zlatko je odlučio čekati poštara da donese neko pismo, ali poštar nije dolazio. Bio je to 9. siječnja. Počeli su se redati veseliji dani, ali Zlatko nikako nije mogao zaboraviti tu kobnu subotu. Recimo, četvrtak mu je bio divan dan. Tata se vratio sa službenog puta i donio mu automobil s daljinskim upravljanjem. Tata je cijelu subotu pokušavao naći taj auto. Mama se vratila iz trgovine i donijela Zlatku pismo. Pismo mu je poslala Ana, a bilo je napisano baš te kobne subote. “Pogled mi je pao na rub vrećice čipsa. Tamo je bio otisnut datum proizvodnje: 9.1..”

Vrijeme radnje: zima

Nova godina

Zlatku je jasno zašto se slave rođendani, Božić, Uskrs i svi ostali blagdani, ali mu nije jasno zašto se slavi Nova godina. Zlatko je pokušao među svojim ukućanima potražiti zadovoljavajući odgovor, ali ga nikako nije uspio pronaći. Baka je rekla da je to zato što je tako odredio papa Grgur Trinaesti, a djed je rekao da je Nova godina još iz julijanskog kalendara. Nastala je mala svađa, a iz toga je Zlatko zaključio da ima nekoliko Novih godina koje se slave u različite dane. O tome je Zlatko dugo razmišljao.

Zlatkova teorija nastanka Nove godine: davno prije nije postojala Nova godina, nego Dobro jutro. Svako jutro ljudi bi si međusobno darovali darove, ali im je jednog dana ponestalo šećera, meda brašna i drugih stvari jer nitko nije radio. Ponestalo im je i darova. Zato su se ljudi dogovorili da će imati samo jedan dan za taj veliki blagdan. Nazvali su ga Nova godina. Zatim su se počeli svađati na koji dan će se održavati ta svetkovina, pa je tako nastalo nekoliko Novih godina. Zbog toga su se ljudi prestali pozdravljati s Dobro jutro.

Mjesto radnje: kod kuće

Zašto mene svi odgajaju ili batina je izašla iz raja

Zlatka je oduvijek zanimalo što se to skriva iza riječi odgoj. Kaže kako je nedavno saznao značenje te riječi. Tog dana su se on i Marko igrali lovaca. Odjednom je kod susjede Ivanke prsnulo staklo. Susjeda je pitala tko je to učinio, a Marko je priznao krivicu. Rekao je da nije htio razbiti prozor, već pogoditi njenu mačku. Susjeda Ivanka još više je poludjela i udarila Marka po licu. Rekla im je da su neodgojeni. Susjeda Ivanka sve je rekla njihovim roditeljima. “Navečer sam, skriven iza ograde, slušao kako Markov tata odgaja mog prijatelja. Tako ga je odgajao da se Markov plač čuo tri ulice uokrug.”

Zlatko se pitao zašto djecu tuku kad nešto naprave, a odrasle ne. Tako se čudio što se njegova mama nije ljutila na ujaka kada joj je razbio vazu. Kada god je majka htjela istući Zlatka, uskočila je njegova baka i spasila ga od batina, ali onda bi ga uhvatila njegova braća. Kada bi oni istukli njega, njihova majka istukla bi njih. “Tako smo se odgajali po čitave dane.”

Pitanje muškosti

Zlatkov prijatelj Denis izazivao je Zlatka da skoči u bazen: “Ajde, ako si muško!” Zlatko je morao skočiti jer nije htio da ga njegov prijatelj nazove curicom. Zlatko često nije bio siguran je li on muško koliko ga je hvatao strah pri izvođenju raznih vratolomija. Na povratku s bazena došli su do željezničkog stupa. Brklja se već počela spuštati, a zvonce je alarmiralo skori dolazak vlaka. Denis je tada rekao tko ne stane na prugu, taj nije pravi muškarac. Ivan i Marko spremno su stali uz njega. Zatim im se pridružio i Edo. Onaj koji bi duže ostao na pruzi, taj bi bio najveći muškarac. Zlatko nije htio igrati tu igru i otišao je kući.

Majka mu je objasnila da pravi muškarac razumije, poštuje i voli žene. Rekla je da se muškost ne mjeri snagom i hrabrošću. Kasnije, u višem razredu, Zlatko se još uvijek zbližavao s Tanjom, dok ostali ”veliki muškarci”, nisu imali hrabrosti prići djevojčicama, a u razgovoru s njima zacrvenjeli bi se u licu.

Mjesto radnje: bazeni, pruga, kod kuće

Gusarsko blago

Zlatko i njegov prijatelj Luka dali su se u potragu za blagom. Prvo su trebali udobrovoljiti duhove mrtvih gusara. To su odlučili napraviti na plaži. Ondje se našao s Lukom. Luka je imao crni povez i drvenu nogu, a Zlatko je bio namazan gusarskim bojama. Zatim su krenuli u potragu za kartom koja na sebi ima ucrtano mjesto blaga. Luka je rekao da je karta s blagom na njegovom tavanu. Međutim, karta nije bila ondje. Pretražili su podrum Zlatkove bake, konobu barba Ive, hotel ”Uvalu” i kuću Lukina strica. Kartu su konačno pronašli u šupi barba Andrije. Dječaci su slijedili kartu i došli do mjesta gdje se blago trebalo nalaziti. Kada su kopali, lopata je iznenada udarila u nešto tvrdo. Napokon su pronašli zakopano gusarsko blago. To isto blago odnijeli su u maslinik barba Duje i izradili novu kartu u nadi da će dogodine zaboraviti gdje su sakrili blago i da će se moći ponovo upustiti u avanturu.

Vrijeme radnje: ljeto

Mjesto radnje: otok

U zdravom tijelu zdrav duh

Jednog dana Zlatko je gledao Olimpijadu na televiziji i razmišljao kojim sportom bi se htio baviti. Na kraju se odlučio za atletiku, ali vani je padala kiša, pa je prešao na bacanje diska. Zlatko se poslužio frizbijem i bacio ga što je dalje mogao. To se nije svidjelo njegovoj majci, pa je odustao od atletike. Zatim se odlučio okušati u gimnastici. Uzor mu je bila mala Rumunjka. Odjednom je ta ista djevojčica na televiziji počela gorko plakati. Zlatkova mama je rekla kako toj djeci oduzimaju djetinjstvo. Djevojčica je plakala jer su je uhvatili da je uzimala doping. Zlatku djevojčica više nije bila uzor. Na kraju je zaključio da bi prava poslovica trebala glasiti ovako: “Zdrav duh u zdravom tijelu”.

Sanjarija

Zlatko govori da nitko neće vjerovati da se to dogodilo. Toga dana nije mu se išlo u školu. Znao je da će pisati test iz matematike i da će ga pitati prirodu. Ispred škole dečki su igrali lovice, a Ana je razgovarala s Lukom. Zlatka nitko nije primjećivao. Poželio je biti klinac iz prvog ili drugog razreda. Tada bi ga svi primjećivali. Bio bi u svemu bolji od njih, u školi i u igri. Svi bi ga slušali i gledali s divljenjem. Odjednom se dogodilo čudo i Zlatku se želja ispunila. Nitko iz njegovog razreda nije primijetio ništa čudno. On se nije promijenio likom, već je osjećao da se promijenio. Tada su mu prišla dvojica iz drugog razreda i pitala ga hoće li se igrati s njima. Zlatko je pristao i naravno, u toj igri bio je glavni. Sve što su oni učili, Zlatko je već imao u malom prstu. Razmišljao je o tome kako bi ga Ana odbila da joj sada želi prići. Približio se djeci iz svog bivšeg razreda i načuo da oni idu u kino. Tako je Zlatko odlučio pozvati svoj novi razred u kino, ali nitko nije mogao tako kasno ostajati vani. Zlatko je počeo ponovo sanjariti kako bi bilo bolje da je sa svojima. Odjednom se ponovo dogodilo čudo. Sve se vratilo na prijašnje stanje. Zlatko je dograbio bilježnicu iz hrvatskog i počeo učiti. Ana ga je pozvala u kino, a on je pristao. Marko mu je rekao da on igra s njima utakmicu jer Igor nije u mogućnosti doći. Zlatko je zaključio da samog sebe ne bi mijenjao ni za što.

Mjesto radnje: škola

Dobra vila i svakakve želje

Zlatko i njegov prijatelj Marko igrali su se rata. U jednom trenutku poželjeli su stvarno sudjelovati u ratu. Odjednom se ispred njih stvorila vila koja je nalikovala na običnu djevojčicu. Vila je rekla dječacima da će im stvoriti pravi rat i da će moći pucati i ubijati koliko ih je volja, sve dok ih ne pogodi metak ili granata. Taman kada je vila zamahnula štapićem, Marko ju je zaustavio. Dječaci su odustali od želje, a vila nije mogla otići dok ne ispuni nekome želju. Prišla je jednom dječaku koji je želio da se učiteljica razboli, a vila mu je rekla ako želi da joj može slomiti ili nogu ili ruku. Dječak je tata odustao od svoje želje i rekao kako će radije zakasniti na sat.

Tada je vila prišla blizankama. Jednoj od njih sviđao se dječak Josip, pa je zaželjela da on postane ružan kako bi ju primijetio i obraćao pažnju samo na nju. Tada bi ga sve djevojčice ostavile na miru. Vila je predložila da će od njega načiniti rugobu, ali djevojčica se ipak predomislila. Rekla je da se samo šalila. Tada se vila ponudila i drugoj blizanki, koja nije rekla na glas svoju želju, ali je razmišljala o tome kako bi bilo lijepo da je jedinica i da nema sestru. Ona je isto odbila vilinu uslugu. Markova sestra također ju je odbila, a trenutak prije željela je biti odrasla.

Vila je rekla da mora nekome ispuniti želju, a tada se pojavila jedna djevojčica. Ona je zaželjela da ju vila pretvori u vilu. Vila je to s radošću učinila. Ona je davno zaželjela istu želju i nije se mogla osloboditi te želje dok netko drugi nije želio postati vila. Želje su ozbiljna stvar i u svakom trenutku one se mogu ostvariti, zato svatko treba paziti što želi.

Zoološki vrt

Zlatkov cijeli razred bio je u zoološkom vrtu, oni su gledali životinje, a životinje su gledale njih. U jednom trenutku sve se izokrenulo. Cijeli njegov razred bio je izložbeni primjerak,a životinje su bili posjetitelji. Mali majmun koji je bio s tatom i mamom htio je čovjeku dati bananu, ali ga je majka upozorila da ne smije hraniti ljude. Majmunčić je samo htio vidjeti čovjeka kako jede. U drugom primjerku bio je lovac koji nije mogao pucati iz puške jer nije imao streljivo. Mali majmun sakrio se iza tate kada su došli do lovčeva kaveza. Ispred razrednog kaveza stali su vukovi. Vučica je rekla kako joj se ovi ljudi ne čine opasnim, a vuk je rekao da ima i bezopasnih i opasnih. Rekao je da ima ljudi koji su gotovo istrijebili životinjsku vrstu.

Mali majmun je tada došao do izloška s vojnicima. Oni su stvarali nepodnošljivu buku. Tata majmun rekao je da oni samo stvaraju oružje i bolesti i istrebljuju sve oko sebe. Sa strane se prikazivao ratni film. Životinje to nisu mogle gledati, pa je dvorana gotovo uvijek bila prazna. Ispred Zlatkovog kaveza došla je žirafa sa svojim razredom. Ona im je rekla da su ljudi najopasnija vrsta koja postoji jer misle da su najvažnija vrsta na planeti. Žirafa je napomenula kako se ljudi dugo školuju, a zapravo ništa ne nauče. Sve životinje bile su tužne što su ljudi takvi. Životinje su obišle i kaveze s narkomanima i pijancima. Učiteljica žirafa nikako nije znala objasniti zašto ljudi dobrovoljno ubijaju sami sebe.

Zatim su stigli do kaveza poslovnog čovjeka. On je zanemarivao ženu i djecu kako bi mogao biti bogat, a njegova tvornica širila je smrad i buku svuda. Zagađivala je zrak, uništavala šume i zagađivala vode. Zlatko se stidio i bilo mu je neugodno. Mali majmun odmah je htio otići jer mu je bilo previše i bio je jako tužan. Izgubio je volju kada je vidio kakve pokuse izvode na životinjama.

U ovoj priči očituje se piščeva svijest o čovjekovom uništavanju prirode. Na dječji, ali potresan način on uspijeva približiti čitatelju važne probleme u svijetu i trudi se probuditi čovjekovu savjest.

Mjesto radnje: zoološki vrt

Kovanice

Jednoga dana Zlatko je u izlogu nekog dućana primijetio crveni autić koji mu se jako svidio. Iako je imao puno autića, htio je baš ovog. Znao je da mu ga ni mama ni tata neće htjeti kupiti, a ako pita baku, morat će čekati njezinu mirovinu. Odlučio je da će si sam kupiti autić. Požurio je kući otvoriti svoju kasicu. Kada je ušao u sobu, braća nisu obraćala pozornost na njega. Zlatko je prebrojao kovanice da vidi koliko ima novaca. “Kad sam napokon uspio izbrojiti sve, vidio sam da nemam dovoljno.” Odlučio je pitati braću mogu li mu dati nešto novca. Prvo je upitao Darka. Darko mu je šaljivo odgovorio: “Dam. Jezikoslovac.” Tada je tu igru riječima prihvatio i Željko. “Hoćeš li da ti ja dam jednu bolju? – upita Željko. – Hoću. – Tekstopisac – rekao je Željko.” Na kraju se Zlatkova potraga za kovanicama izjalovila u nadmetanje riječima njegovo dvoje braće, kojem se na kraju i sam Zlatko odlučio pridružiti. “Mogu ga prepoznati po tome što je crnokos. – Bravo, mali! – pogledala su me obojica, a mene ispuni ponos.” Zlatku se toliko svidjela igra riječima, da je na kraju zaboravio na autić.

Mjesto radnje: kod kuće

Titrica

Zlatko je oduvijek htio učiniti neki podvig, ali nikad nije za to imao prilike. “Nije mi pomoglo što sam u zoološkom vrtu uvijek bio spreman oteti poneku djevojčicu iz lavljih ralja. Lav je lijeno ležao iza rešetaka, a djevojčice nisu zalazile u njegov kavez.” On je htio spasiti bilo čiji život. Jednoga dana baka ga je zamolila da joj nabere titrice za čaj. Zlatko ju nije razumio. On nije znao što su titrice. Baka mu je rekla da je to kamilica. Ona nije koristila tu riječ jer je strana i riječ “titrica” smatrala je ljepšom. Titrica je stara hrvatska riječ.

Tako je Zlatko odlučio spašavati riječi, a uspio je nagovoriti i svog prijatelja Andriju da mu se pridruži u tom hobiju. Jednog dana Andrijin djed otkrio im je još jednu novu riječ. Pitao ih je koja je suprotna riječ od žedan, ali niti jedan dječak nije znao odgovor na to pitanje. Djed im je tada otkrio da je suprotna riječ od žedan – “gasan”. Zlatko je na kraju zaključio da je lakše skupljati sličice, nego riječi, jer je stare riječi jako teško pronaći.

Bakica zvana baba

Josip Brdar, Zlatkov prijatelj, jednog dana pozvao ga je u goste. To je Zlatka začudilo jer Josip nikada nikog nije zvao u goste. Kada bi imao rođendan obično pi počastio prijatelje u školi ili parku, ali nikada nikog nije zvao u goste. Razlog tome je bio što je Josip živio u malenom stanu s dvije sestre, bratom, mamom i tatom. Jednostavno u njegovom stanu nije bilo mjesta za goste. Josip je pozvao Zlatka u Liku kod svoje bake.” Jest – djelovao je sretan – vodim te svojoj babi.” Zlatko je ostao zapanjen kada je čuo kako Josip zove svoju baku i odmah ga je pogrdio. Josip mu je rekao da on ne zna kako bi svoju baku drugačije zvao nego babom. Kada bi on svojoj babi rekao baka, ona bi ga dohvatila štapom. Zlatko je bio žalostan jer nikako nije mogao objasniti da je nepristojno tako nazivati starije ljude.

Stiglo je ljeto i po završetku škole krenuli su Zlatko Josip i njegov otac u Liku. Kada je Zlatko čuo Josipovog oca i traktorista, koji im je ponudio prijevoz do mjesta, kako baku nazivaju babom, Zlatko je bio u još većoj nevjerici. Zlatko je pomislio kako je Silosova baka možda stvarno neka baba Roga. Kada su stigli, Silos je izletio babi Mandi u zagrljaj. “Dođi, momčino, svojoj babi Mandi.” Zlatko se više nije samo čudio nazivu baba, već i načinu govora babe Mande. Zlatku je baba Manda bila jako simpatična i nije bila nimalo nalik babi Rogi – bila je niska i krhka bakica živahnih očiju koja se voljela smijati. Budući da u bakinoj kući nije bilo televizora ni radija, dane su provodili razgovarajući i čuvajući ovce. Htjeli su nagovoriti babu Mandu da se preseli u grad, ali baka nije htjela: “…nema života babi Mandi bez njene kućice.”

Ponovni susret

Od tada je prošlo već nekoliko godina. Jednog dana Silos je rekao Zlatku da ga pozdravlja baba Manda i pozvala ga je da dođe u posjet. Zlatko je radosno pristao i na vratima se pojavio s cvijećem i kavom. Baba mu je rekla da više nema kućicu jer ju je netko zapalio. Vidio je vijesti na televiziji, ali je mislio da se to događa negdje daleko nekim drugim ljudima, a ne bakici zvanoj Manda i njezinoj kućici.

Vrijeme radnje: ljeto

Mjesto radnje: Lika

Drvena Marija

Odjednom je Zlatkov otac glasno viknuo da svi stanu i da se ne miču. Stigla je i majka jer je čula očev glasni krik. Otac je rekao Zlatku i njegovoj sestri da će sve biti u redu. Kako bi smirio Zlatkovu sestru, tata je rekao da igraju igru koja se zove Drvena Marija. Nitko se ne smije pomaknuti dok on to ne dozvoli. Tada je Zlatko shvatio u kojoj se pogibelji nalaze. “Miris proljeća i cvrkut ptica. Jedino je mama koja kleči na cesti razbijala ljepotu i mir te slike.” Zbog tog mira i ljepote tata je htio da svi dođu na odmor na rijeci Kupi. Sestra se i dalje, nesvjesna opasnosti, natjecala sa Zlatkom tko će od njih pobijediti.

Otac se vratio s kamenjem i izvijačem. Klečeći, zabijao je izvijač u zemlju. Zatim je bockao na mjestu udaljenom par koraka i opet je stavio kamen i stao na njega. Zlatko je molio oca da se ne ljuti na njega. Tata je rekao da nije ljut. Zlatko zna da im je otac zabranio da idu ondje, ali on je htio samo zaustaviti sestru koja je brala cvijeće na okolnoj livadi. Otac je uspio sigurno doći do sestre i vratiti je majci. Ona je bila sretna jer je pobijedila u igri. Otac se vratio po Zlatka. Isto tako polagano i drhteći uspio je doći i spasiti Zlatka. Majka je počela plakati tek kad ih je oboje primila u naručje. Stisnula je Zlatka uza se čim su otac i on prošli ispod žute vrpce na kojoj je pisalo: MINE.

Mjesto radnje: negdje oko rijeke Kupe

Vrijeme radnje: proljeće

Vrline

Pripovjedač govori kako svatko ima neku vrlinu s kojom se rodi. Taj najveći dar uvijek je skriven. Samo sretnici otkriju taj dar tražeći ga ili slučajnu naiđu na njega. Neki ga prepoznaju, a neki ne. Oni koji ga prepoznaju, imaju šansu raditi čuda. Međutim, pronaći vrlinu samo je pola puta do uspjeha. Pripovjedač govori kako je bio razočaran kada je saznao koja je njegova vrlina. Nije ju očekivao takvu. Bila mu je najbezveznija. U početku je odbacio svoju vrlinu i nije ju njegovao. Ipak, iako nije brusio svoju vrlinu, uvijek se igrao riječima, kako on kaže, igrao se s njima “žonglera”. Zato sada piše, piše i piše samo kako bi izgradio i dao sjaj svojoj vrlini.

Kaže kako poznaje jednog dječaka i djevojčicu. Dječakova vrlina bila je u tome da može razlikovati što je veće, a što manje. “Ocjenjivao je na natjecanjima tko je dalje skočio, prosuđivao tko je u razredu viši od koga, tko ima veći nos, čije su uši više klempave.” Jednom je čuo dvije bakice kako se jedna drugoj žale na bolove u križima. Iznenadio je samog sebe kada je mogao razaznati koja podnosi veće bolove. Djevojčica je puno brže postala popularna od njega. Njena vrlina bila je u tome što je mogla razlikovati što je čisto, a što nije. Ljudi su je vodali svugdje da ocijeni čistoću zraka, zagađenost voda. Na kraju je postala zaštitni znak raznih ekoloških udruga. Kanije se povukla iz udruga i odlučila izučavati čistoću misli. To je toliko usavršila da je uspjela prepoznavati čistu ljubav. Pokušala je dostići stupanj više, ali je upoznala dječaka. On se bavio izučavanjem istog, ali nije sve mogao sam. Oboje su htjeli razlikovati dobro i zlo. “Vrlo brzo on osjeti veličinu njegove ljubavi. U isto vrijeme ona prepozna čistoću njegove ljubavi.” Znali su da je njihova ljubav dobra i lišena zlog.

Likovi

Glavni lik: dječak – autor djela, Zlatko Krilić

Ostali likovi u pričama: Zlatkova mama, Zlatkov tata, baka, djed, njegova sestra, Braća Željko i Darko, njegovi prijatelji Ivica, Stipe, Vicko, Tomo, Silos (Josip), Marko, Denis, Edo, Ivan, Luka, Ana, Tanja, Andrija, Andrijin djed, susjeda Ivanka, ujak, lavići, medvjedići, žirafa, vukovi, majmuni

Bilješka o autoru

Zlatko Krilić hrvatski je pisac koji piše za djecu i za odrasle. Rodio se 1955. godine u Osijeku.

Rane dane djetinjstva proveo je u Čepinu, a školovao se u Zagrebu gdje je završio Pedagošku akademiju. U Zagrebu živi i danas.

Jako brzo shvatio je kako će se njegov život vrtjeti oko književnosti, a završen studij kasnije mu je bio od velike pomoći kod pisanja pripovijetki za djecu.

Od knjiga za djecu i mlade moramo izdvojiti priče “Početak plovidbe”, “Prvi sudar”, “Veliki zavodnik”, “Šaljive priče i priče bez šale” te romane “Čudnovata istina”, “Zagonetno pismo” i “Zabranjena vrata”. Za odrasle je napisao roman “Živi pijesak”.

Objavio je i zbirku igrokaza “Krilate lutke” i “Kazalište lutaka i drugi igrokazi”. Za pripovijetku “Početak plovidbe” koja je izašla u nekoliko izdanja, dobio je i nagradu “Grigor Vitez”. Krilić se bavi i pisanjem filmskih i televizijskih scenarija.

Autor: R.B.