“Roman o Tristanu i Izoldi” rekonstruirao je 1900. francuski mediavelist Jospeh Bedier, na temelju starih verzija ove priče iz 12. i 13. stoljeća (preveo ga je hrvatski romanist Valentin Putanec). To je prava priča o grešnoj i zabranjenoj ljubavi između kraljice i njenog feudalca, viteza Trstana, koji je bio nećak kralja Marka. Djelo je važno za cijelu zapadnu književnost, upravo zbog inovativnosti koje pisac uvodi u svoje djelo. U vrijeme feudalizma, poštivao se neki poredak, tako da ni u djelima nisu postojala miješanja između pojedinih društvenih klasa.
Nažalost, djelo je do nas došlo nepovezano i u fragmentima. Postoje tri starije sačuvane verzije: Beroulova (“Roman o Tristanu“), Thomasova (prilagođenija feudalnome kodeksu) i dio sačuvan iz Oxforda koji govori o Tristanovu ludilu. Djelo prikazuje grešnu ljubav viteza Tristana i djeve Izolde, koja je bila žena njegova kralja Marka. Njih dvoje su se zaljubili tako što su pogreškom, u brodu na putu do Irske, popili ljubavni napitak koji je pripremila Izoldina majka za nju i kralja Marka.
Kod Tristana se javlja stalni sukob između tog treba li ostati vjeran svome kralju Marku, a opet ne može ni savladati ljubav prema Izoldi. Jedini način kako bi oni mogli ostvariti svoju ljubav jest smrt. Kodeks udvorne ljubavi, koji se javlja u ovome romanu, govori o isključenim bračnim vezama, u kojima ljubavnik stalno strepi da će izgubiti ljubljenu. Gospa je često vrlo stroga i samovoljna gospodarica svojega pokornoga i dubokoga poštovatelja, te uz to i nedostižna. Ljubavnik treba učiniti sve moguće i nemoguće za svoju dragu ,kako bi postao dostojan njene ljubavi. Za njega ljubav postaje umijeće i zakon. Jedina razlika između trubadurstva i Tristana i Izolde, jest u tome što njihova ljubav nije platonska.
“Roman o Tristanu i Izoldi” propituje ideje trubadurske ljubavi, zato što su Tristan i Izolda realizirali svoju ljubav. Oni pate u svojoj razdvojenosti i čine sve što je u njihovoj mogućnosti ne bi li svoju vezu ostvarili. U hrvatskoj inačici, djelo je pisano u prozi, iako je u originalu pisan osmercem. Bereuolova i Thomasova verzija razlikuju se po načinu pripovijedanja, epskim i lirskim elementima: Thomas kraj vidi kao sjedinjenje dvoje ljubavnika u njihovoj smrti, dok se Beroul više posvećuje religijskom aspektu djela. Thomasov Tristan čezne za svojom ljubavi, strepi da će izgubiti njenu naklonost i muči ga ljubomora.
Tema romana: sukob Tristana i Izolde s vanjskim svijetom i kraljom Markom zbog njihove zabranjene ljubavi
Vrijeme romana: vrijeme kralja Artura i feudalizma (12. stoljeće)
Mjesto radnje: Cornwall, Irska, Bretanja, Tintagel
Kratak sadržaj
“Roman o Tristanu i Izoldi” podijeljen je na tri dijela: prve je Beroulova verzija “Romana o Tristanu“, druga je “Tristanovo ludilo“ iz Oxforda, a treća je Thomasova verzija “Tristana“, koja govori o smrti ljubavnika.
Roman o Tristanu (Beroul)
Prva verzija govori o kralju Marku koji se vratio u svoj dvor u Tintagel, opasan mačem, ali bez pratnje. Izolda mu je pošla ususret jer je primijetila kako je njegovo lice postalo uzbuđeno i ljutito. Znala je da nešto nije u redu kada se Mark vratio bez pratnje. Bilo ju je strah da kralj možda nije otkrio Tristana. Od uzbuđenja joj je pozlilo i srušila se. Kralj se uplašio da se nije razboljela, primio ju je u naručje, grlio je i ljubio ne bi li joj se povratila svijesti. Kada je došla k sebi, rekla mu je da je na njegovome licu vidjela ljutnju zbog lova te da se ne smije toliko žestiti. Bio je ljut na tri vjerolomnika koji su bili kivni na njegove opomene. Morao ih je protjerati iz zemlje kako mu ne bi objavili rat. Zbog njih je protjerao Tristana, ali bio je uvjeren kako će se Tristan vratiti i osvetiti svoju kaznu. Kraljica ga je poslušno slušala, dok je u sebi razmišljala što su ti ljudi sve mogli o njoj govoriti. Njegova tri velikaša napustila su ga jer su bili uvjereni da ga Izolda vara, tako da se ona odlučila opravdati pred narodom, ne bi li kleveta prestala. Molila je samo da u tome sudjeluju kralj Artur, njegov nećak Gauvain, Girflet i senešal Ken, ne bi li kasnije mogli tome svjedočiti i spriječiti buduća klevetanja. Kralj je odredio neka rok bude petnaest dana od početka dogovora, iako je Izolda s time htjela završiti čim prije. U tom događanju svi su morali sudjelovati. Ako bi netko odbio, kralj bi mu oduzeo nasljedstvo.
Izolda je po pažu je poslala Tristanu poruku kako bi joj pomogao u prevari. Napisala mu je neka se preruši u gubavca i neka ih čeka kod drvenog mostića na Opasnom prijelazu. Sa sobom neka ponese pehar od bukovine, a odozdo jednu bocu privezanu remenom. U drugoj ruci neka drži štaku za potporu. Dok svečanost bude trajala, Tristan bi trebao tražiti milostinju. Paž Perinis je još iste večeri došao s porukom do mjesta u šumi gdje se skrivao Tristan. Tristan se silno razveselio njegovome dolasku i poručio mu da prenese Izoldi kako će sigurno doći na ročište. Poručuje Izoldi da se neće okupati u toploj vodi, dokle god se ne osveti onima koji su krivi za njenu potištenost. Perinis je nakon toga otišao kralju Arturu, koji je bio za Okruglim stolom, i prenio mu Izoldinu poruku. Obećao je doći na Izoldinu molbu, a Perinisa je proglasio vitezom jer je bio glasnik najljepše djeve na cijelome području. Kralja je upozorio da će se Izoldina prisega dogoditi za osam dana, pa neka onda dođe na igre i slavlje. Artur joj je obećao kako će kazniti sve vjerolomnike i one koji su na bilo koji način posumnjali u kraljičinu čast. Za to vrijeme, Tristan nije nimalo štedio svoje vrijeme. Prerušio se na sve moguće načine, lice mu je bilo unakaženo prištevima, a mač za zaštitu privezao si je između slabina. Meštru je dao štit i koplje.
Mnogo se nalutao dok nije došao na odredište i postavio zasjedu na Opasnome prijelazu. Tamo se smjestio i primao milodare. neki su mu davali novce, a neki su ga odbijali i tukli. On im je sve opraštao i na sve ostajao miran, kako se ne bi otkrio i time ugrozio Izoldin život. Praveći se ludim, većinu gostiju usmjerio je na krivi put, ne bi li upali u kaljužu i nasmijali ga do suza. Prosjačio je iz gušta. To ga je uveseljavalo jer je znao da će na taj način Izolda ostati spašena i sigurna od budućih kleveta. Nakon određenog vremena, dolazi kralj Artur sa svojim barunima. Došli su u novim i sjajnim oklopima i štitovima. Konji su im bili sjajni i dobro napojeni, a na njima su se krasili novi sjajni oklopi. Tristan je dobro poznavao kralja Artura, obučenog u sjajno novo sukno iz Regensburga, a ispod je imao platnenu košulju iz Reimsa. Kraljeva put bila je bijela i jedra. Noge su mu bile obuvene u raskošan brokat sa zelenom povezicom, a dokoljenice su mu bile od skupocjene vune. Tristan je molio Artura da mu daruje svoje dokoljenke, na što mu se kralj smilovao. Zatim je došao kralj Marko koji je gubavcu darovao kukuljicu postavljenu krznom. Kralja Marka je zanimalo tko je taj gubavac.
Tristan mu se predstavio kao gubavac iz Caerlina, sin jednog Velšanina, koji se zarazio preko svoje ljube. Njegova ljuba bila je udana za čovjeka koji je bolovao od kuge, a da ona to nije znala. Kralju je rekao kako je već tri godine udaljen od ljudi i kako mu je samo jedna žena bila ljepša od njegove drage, a to je prelijepa Izolda. Kralj se na to nasmijao od srca te otišao prisustvovati svečanosti. Tada su naišla ona tri vjerolomnika koja su okaljala Tristanov obraz. Kako nisu znali put, gubavac ih je uputio u kaljužu u koju su upali do navlaka na sedlu. Dalje im je rekao da se upru svom silom i da zaplivaju prsno kroz močvaru, ali su, na Izoldino veselje, upali u blato. Pružio im je štap kako bi mogli poslušati Izoldinu zakletvu, ali im je bacio štap, uz obrazloženje da su mu kosti zbog bolesti već slabe. Kraljica Izolda na sebi je imala samo svileno ruho, kupljeno u Bagdadu, obloženo bijelim zerdanom. Na ramenima joj se spuštala duga kosa, počešljana na razdjeljak i svezana nitima od čistoga zlata. Uputila se prema gubavcu jer je htjela s njime razgovarati. Rekla mu je kako ne želi uprljati svoje haljine i neka je prenese preko mosta. Ona će mu zajahati na leđa. Svojim bedrima pritiskivala je njegov štap, a gubavac ju je zamolio neka mu da nešto za piće. Izolda je pred svima pokazala kako gubavcu ne treba ništa, uživajući u ulozi koja joj je bila dodijeljenja u tome trenutku. Vladari su se nasmijali njenim doskočicama te su se nakon toga svi zajedno uputili na ratne dvoboje, u ime svečanosti.
Tristan se pokupio sa skupa te se otišao preodjenuti u viteza. Išao je na konju koji se zvao Dobri igrač, a svoje tijelo prekrio je žičanom košuljom. Lice je prekrio crnim velom kako ga nitko ne bi prepoznao. Governal je na sebe navukao bijelu kukuljicu. Nitko ih nije prepoznao, Tristana su nazvali Garavim vitezom s Planine. Kraljevi su o njima radije govorili nego o svojim djevama, koliko su bili zaintrigirani svojom tajanstvenošću. Izolda je stajala s Brangeinom po strani. Gledali su borbu Tristana koga je napao lugar. On je htio napasti Tristana s leđa, ali mu je Governal zabio čeličnu oštricu i probio ga tako da je lugar pao mrtav na zemlju. Zatim je kralj Artur otišao na razgovor s kraljem Markom. Došao je trenutak kada se Izolda morala opravdati. Kraljevi su otišli spavati, sve dok straže nisu zatrubile u rog za početak novog dana. Pred šatorima su se okupili plemići iz Cornwalla. Po zelenoj travi prostrli su sag kupljen u Nikeji.
Kraljica je trebala u pratnji kraljeva istupiti naprijed i desnom rukom prisegnuti nad relikvijima i nebeskim Kraljem da nikada nije spolno općila s kraljevim nećakom, niti se odala ljubavi iz razvrata. Pokraj relikvija stajao je Gauvain. Artur ju je molio da prizna kako nema osjećaja između nje i Tristana: “Poslušajte sada moju zakletvu koja će umiriti kralja: neka mi je Bog svjedok i Sveti Hilarije, kunem se nad ovim relikvijima, nad ovim svetinjama, i nad svima onima koji nisu ovdje, i nad svima diljem svijeta da među moje butine nije ušao drugi muškarac osim onog gubavaca, koji se pretvorio u magarca i prenio me preko gaza, i kralja Marka, mojeg supruga.”
Svi prisutni odlučili su neka bude proklet onaj tko je ubuduće pokuša oklevetati, a trojica izdajnika Danaalain, Geuelon i Godoine obećali su kako više neće klevetati i da će kraljicu ubuduće braniti oružjem. Izolda je zahvalila kralju, a kralj Artur obećao joj je kako će čuvati njenu čast od svih zala. Obećao joj je kako kralj Mark neće više vjerovati zlim jezicima. Nakon toga su se kraljevi oprostili jedan od drugoga: “Oprostiše se tad jedan od drugoga. Svak se vraća u svoje kraljevstvo: kralj Artur ode u Durham, a kralj Mark ostade u Cornwallu. Tristan pak strpljivo čeka i muku muči.”
Tristanovo ludilo (Oxford)
Druga verzija govori o Tristanovome ludilu. Bio je u svojoj zemlji, tužan i sumoran, zamišljen i bolan jer je razmišljao na koji način će se utješiti i približiti svojoj Izoldi. Bilo mu je draže umrijeti nego tugovati za svojom Izoldom. U Englesku se nije smio uputiti, zbog toga što je ubio Morholta (htio se oženiti Izoldom), ali se odlučio prerušiti kako ga nitko ne bi prepoznao. Tako bi on mogao nesmetano ući u zemlju. Naišao je na brod mornara koji su se spremali zaploviti jer je bilo lijepo vrijeme. Tristan se pogodio s njim te su se zajedno zaputili put Engleske. Putovanje je potrajalo dvije noć i jedan, dok nisu došli u Tintagel. U svome dvoru u Tintagelu nalazio se kralj Mark s kraljicom. Tintagel je bila moćna i velebna tvrđava koju su sagradili divovi, tako što su vješto i lijepo naslagali kamenje. Na ulazu u tvrđavu bila su lijepa vrata, široka i vrlo jaka. Tamo su živjeli kralj i kraljica.
Kada se Tristanov brod usidrio, raspitao se o kralju i kraljici. Narod mu je rekao kako kraljica Izolda djeluje vrlo zamišljeno. Htio se naći s njom, ali je znao da mu kralj Mark to nikada neće dozvoliti. Od ljubavi prema njoj poremetila mu se pamet te je odlučio glumiti ludilo. Ugledao je ribara koji je na sebi imao halju od grube i dlakave čohe (domaće ili tvorničko debelo sukno od valjane vune). Zamijenio je s njim odjeću, a kosu si je izrezao škarama koje je uvijek nosio sa sobom jer ih je dobio na poklon od Izolde. Lice je zamaskirao travama, tako da mu je postalo crno, a glas je promijenio kako ga nitko ne bi prepoznao. Objesio si je kolac oko vrata te se zaputio ravno prema dvorcu.
Vratar je pomislio kako je u pitanju neka luda te ga je pustio unutra. Došao je do kralja Marka koga je zanimalo njegovo porijeklo. Tristan mu je rekao kako mu je majka bila kit, a hranila ga je tigrica koja ga je pronašla na moru kraj hridi. Rekao mu je kako ima prelijepu sestru koju će darovati njemu, u zamjenu za Izoldu. Htio ju je smjestiti u svoju dvoranu, kraj koje se nalazila jedna odaja sagrađena od kristala i mramora, kako bi je sunce tamo moglo obasjati svjetlošću. Kralju se svidjela ludina besjeda, dok je Izoldi smetala takva šala koja se ticala nje izravno. Tristan je tako prerušen podsjeća na Morholta, s kojim se borio te ga na kraju ubio jer je od njih tražio danak. U tom boju biva teško ranjen jer je Morholtova oštrica mača bila otrovana te je Tristanu kost pocrnjela i zagnojila se. Dio Morholtova mača ostao je u Tristanovoj rani. Od bolova pomislio je da će umrijeti te su ga rane prisilile da pristane u Morholtovoj zemlji. Tamo se pročuo glas o njemu zato što je znao svirati harfu. Tako je on Izoldu naučio svirati, a ona je njega izliječila.
Nakon toga podsjeća kraljicu kako je on bio poslan od kralja da mu dovede ženu i kako ga je drugi put spasila od smrti, kada je ubio zmaja. Tome zmaju on je odsjekao glavu, prerezao mu i izvadio jezik, a kasnije ga ugurao u svoju čarapu. Nakon toga, zapao je u vrućicu, ali su ga ona i majka izliječile pravim lijekom. Međutim, kada su povezale onaj dio koji je nedostajao na Morholtovom maču, skoro su ga ubile, ali su na vrijeme shvatile kako je on njih zapravo samo branio. Izolda ništa nije vjerovala njegovim pričama jer je bila uvjerena kako je od pijančevanja večer prije svašta sanjao. Tristan joj onda govori kako su zabunom oboje popili majčin napitak namijenjen njoj i kralju, te su se jedan u drugo zaljubili na povratku doma. Izolda je pokušala otići od kralja i lude, ali ju je Mark zamolio da posluša s njim ovu smiješnu besjedu do kraja. Kralja je zanimalo čime se još luda bavi, a Tristan mu govori kako zna vješto hvatati ptice i sve što mu dođe pod ruku, dobro se mačevati s batinom i ugoditi harfu i rotu te uz njih i zapjevati. Znao je nožem rezati trijeske i bacati ih u vodu, kako bi prizvao svoju Izoldu. Zatim je počeo mahnito udarati batinom i tjerati sluge oko sebe kako bi pojačao svoje ludilo. Sve ih je tjerao svojim kućama, a kralj se smijao svakoj njegovoj riječi jer ga je sve to ludo zabavljalo.
Nakon završetka ludine besjede, kralj je otišao prošetati, a kraljica u svoje odaje sve ispričati Brangieni. U svojim odajama plakala je zbog svog mučnog života jer je smatrala kako je sve bilo protiv nje. Brangiena je smatrala kako se zapravo radi o samom Tristanu. Izolda mu nije vjerovala zbog vanjštine jer je ova luda bila ružna izvana te ga ja iz očaja proklinjala, a Brangiena ju je korila. Poslala ju je ludi kako bi izvukla iz njega korisne informacije. Brangiena se zaputila u veliku dvoranu gdje je zatekla ludu kako sjedi na klupi. Tristan ju je prepoznao i molio za pomoć jer je tako daleko živio od Izolde, bez koje je bio u očaju i nemoći. Podsjećao je Brangienu na to kada su skupa otputovali iz Irske. Bile su pod njegovom zaštitom, a Brangiena je tada na putovanje ponijela posudu koju joj je dala Izoldina majka. Trebala ju je čuvati. Izolda i on su za vrijeme putovanja pili iz nje jer nisu znali da je unutra bio ljubavni napitak, a na kraju je samo njih troje znalo o tome što se dogodilo na putu. Brangiena je odvela Tristana u Izoldine odaje. Izoldu je oblio hladni znoj, ni sama nije znala kako bi se ponašala. Tristan je bio povrijeđen jer je shvatio da ga Izolda stalno izbjegava: “Dragocjeno je vrelo iz kojega neprestance izvire potok, ali čim presahne, čim voda ne izvire više ni ne teče, vrelo više ništa ne vrijedi: isto tako ni ljubav kad se preokrene u nevjeru.” Nakon toga govorio joj je o senešalu i patuljku koji su ih stalno klevetali Marku, zbog čega ih je on jedne noći slijedio.
Izolda i Tristan nastojali su na sve moguće načine provoditi vrijeme zajedno i nisu marili o tome hoće li ih okolina uhvatiti na djelu. Kralj Mark ih je otkrio, zahvaljujući patuljku koji je posipao brašno između njihovog kreveta. Iako je Tristan vidio brašno, skakanjem iz jednog gnijezda ljubavi u drugo (krevet), prokrvarila mu je rana i ostavio je krvi na jednom i drugom krevetu. Kralj Mark ih je pokušao slijediti i u voćnjaku, ali su Izolda i Tristan vidjeli njegovu sjenu s bora. Protjerao je Tristana iz zemlje, ali ipak su se Mark i Tristan na kraju pomirili, zahvaljujući Izoldi. Tristan ju je podsjetio i na psića Petitcru koga joj je poslao. Izoldino srce obuzelo je velik nemir i smutnju, a Tristan je tada doista shvatio da ga Izolda uopće ne prepoznaje.
Kada ih je kralj protjerao iz zemlje, njih dvoje su zajedno, držeći se za ruke, pobjegli u šumu gdje je Tristan obučio svog psa Husdenta da ne laje. Kralj ih je pronašao tamo u pratnji žene, ali im je sve oprostio nakon što je između njih dvoje vidio mač. Na Izoldino lice Mark je tada stavio rukavicu jer ju je pržilo sunce i pustio ih je da se naspavaju. Tristan joj je tada darovao i Husdenta (pas ga je prepoznao kada ga je Izolda pozvala, što je bilo čudno jer taj pas kao da je sve omrzio otkakako nije bilo njegovog gazde). Međutim, Izolda je i dalje negirala kako se radi o Tristanu: “Bolje me se sjeća, kaže on Izoldi, pas kojeg sam othranio i odgojio, nego vi kojima najvećma ljubljah.” Pokazao je Izoldi i prsten koji mu je darovala kada ih je kralj uhvatio kraj voćnjaka, ali ona je tad pomislila kako je njen Tristan umro te se bacila u očaj. Sažalio se nad njenim plačem i prestao skrivati svoj glas. Od sreće, Izolda ga je zagrlila i bacila mu se oko vrata. Brangiena mu je donijela vode da opere svoje lice. Zatim su mu one priredila topao krevet u ložnici, a on se tome veselio jer je znao da će ga Izolda lijepo ugostiti.
Tristan (Thomas)
Treća verzija govori o smrti ljubavnika. Tristan je ležao u krevetu i umirao od bolne rane koju je dobio u boju. Htio je da mu dođe Izolda kako bi ga izliječila i pomogla mu u ljubavnome očajanju. Živio je samo zbog nje i samo nju je priželjkivao. Morila ga je želja za njenim dolaskom i samo zbog toga održavao je sebe na životu. Bojao se da ona neće stići i da neće održati svoju riječ. Često se žalio svojoj ženi, Bjelorukoj Izoldi (oženio ju je samo kako bi prestao misliti na Izoldu, ali to mu nije pomoglo), ali joj nikada nije potvrdio o čemu se radi. Stalno ju je ispitivao dolazi li Kaherdin s brodom jer je već počeo odugovlačiti i bilo ga je strah da nije izvršio svoju zadaću. Za to vrijeme, Izoldu i Kaherdina uhvatilo je nevrijeme na moru, tako da su morali odgoditi svoj dolazak, iako su bili nadomak obale. Vrijeme je bilo tako loše da je Izoda pomislila kako je Bog odlučio utopiti ih. Znala je da njih dvoje jedno bez drugoga ne mogu živjeti: “Ako je meni suđeno u moru stradati i vi ćete se u njemu utopiti.” Dok je nevrijeme trajalo, ona je plakala i tugovala za svojim Tristanom. Njena ljubav prema njemu je bila ogromna, bojala se za njegovo zdravlje i hoće li dočekati njen dolazak.
Tristanu je Bjeloruka Izolda javila da se nazire Kaherdin s brodom i da ima crne zastave (značile su da Izolda neće doći i da je njihovoj ljubavi kraj) jer je znala da Tristan voli Izoldu i da joj nije bio vjeran muž. Zbog svoje ljubomore, radije je htjela da joj Tristan umre, nego da završi s drugom Izoldom. Tristana je u tom trenutku obuzela tolika bol, da se okrenuo prema zidu i preminuo. Triput je izustio “ljubljena Izoldo”, a četvrti put je izdahnuo. Svi na dvoru su pali u očaj zbog njegove smrti jer su ga voljeli. Kada se Izolda iskrcala, zemljom je već zavladala tuga. Starac u prolazu obavijestio ju je o Tristanovoj smrti jer su rane zadobivene u boju bile preteške. Svima na dvoru bio je drag i prema svima je bio blag i velikodušan. Pomagao je nesretnicima te je svojom smrću cijelo kraljevstvo bacio u očaj i suze. Čuvši to, Izolda je otrčala prema mrtvacu i proklinjala oluju koja ju je zadržala na pučini: “Zbog mene ste život izgubili i ja ću se ponijeti kao prava ljuba: zbog vas podjednako želim umrijeti. ” Legla je kraj njega, pritisnula svoje usne o njegove i umrla za njim, kako bi se sjedinili u smrti. Tristan je izdahnuo zbog svoje ljubavi, a lijepa Izolda iz tankoćutnosti.
Thomas je ovdje završio knjigu koja je bila namijenjena svim ljubavnicima. Sastavio je zajedno priče i stihove kako bi uljepšao samu pripovijest. U toj priči mogli su se naći svi ljubavnici, kako bi našli utjehu protiv nestalnosti i nepravde.
Likovi: kralj Mark, Tristan, Izolda, Bjeloruka Izolda, tri vjerolomnika, paž Perinis, Gamelot, Girflet, Yvain, meštar Governal, Gauvain (Arturov nećak), Brangiena (Izoldina sluškinja), Andre, ribar, vratar, Izoldina majka, seneša, Kaherdin, starac
Analiza likova
Kralj Mark – njegova sestra Blanchefleur udala se za kralja Loonoisa koji je stradao u boju. Doznavši za to, sestra mu umire od tuge, nakon što je rodila sina Tristana. Mark se brinuo o Tristanu te je povjerio njegov odgoj Governalu, dok Tristan ne postane vitezom dostojnim da živi na kraljevskom dvoru. Svoje prijestolje htio je ostaviti Tristanu, ali ga njegovi baruni tjeraju da sebi nađe ženu. Odgovara im da će se oženiti onom čiju mu je zlatnu vlas na prozor donijela lastavica. Tristan je prepoznao Izoldinu vlas (liječio se kod nje na dvoru, nakon što je ubio Morholta) i govori ujaku da će otići pronaći je. Tako je Tristan osvojio Izoldinu ruku za svoga kralja, nakon što je u boju ubio ljutog zmaja. Prve bračne noći s Markom, zamjenjuje je u krevetu odana sluškinja Brangiena.
Gledajući u svoga muža, Izolda primjećuje kako je njegovo lice okrutno i gordo, ali prema njoj je uvijek bio pošten, blag i mio. Prema svojim vjerolomnicima je okrutan i nemilosrdan. Njegova tri najmoćnija velikaša napustila su ga jer su bila uvjerena da ga Izolda vara. Prema svojim podanicama je milosrdan i blag što se vidi u trenutku kada gubavcu na turniru daje svoje vunene čarape. Tristana je volio, ali zbog sumnje da ga vara s Izoldom, protjerao ga je iz dvorca zbog čega je kasnije žalio.
Boravio je ili u Cornwallu ili u Tintagelu, dvoru koji su sagradili divovi (on je bio kralj Bretonaca i Kornvalijaca). O tome dvorcu pričalo se da nestaje dvaput na godinu, a narod je o kralju govorio kako je bio divan i ugodan te da je zahvaljujući njemu zemlja bila u blagostanju. Koleba se između ljubomore zbog Tristana i nevjerice te ljubavne pripovijesti, ali nema ni trunke milosti za buntovne klevetnike Tristana i Izoldu – njih mora sustići, u skladu s viteško-feudalnom etikom, okrutna kazna ili grubo poniženje. Zato i dozvoljava da Izolda učini prisegu pred narodom, ne bi li dokazala svoju vjernost prema njemu.
Tristan – prijatelj i nećak kralja Marka. Otišao je u Irsku kako bi svome kralju našao ženu, a to je bila Izolda. Na povratku u Cornwall, zabunom Izolda i Tristan popiju ljubavni napitak koji je bio namijenjen kralju Marku i zaljube se jedno u drugo. Tristan se bori ne bi li ostao vjeran svome kralju, ali strast i ljubav prema Izoldi prevladavaju i njih dvoje realiziraju svoju ljubav. Roman je prepun njihovih spletki i intriga, ne bi li bili zajedno.
On je plemenit i hrabar vitez koji je u stanju učiniti sve za svoju dragu. Njoj je podređen i o njenoj volji sve ovisi. Plače i uzdiše za svojom dragom i iznevjerava sve tradicionalne karakteristike pravoga viteza. U borbama se prikazuje kao vješt i lukav vitez, ali ipak ga od zadobivenih rana u borbama samo njegova ljuba može izliječiti. Pobjeđuje Morholta i zmaja te dokazuje svoju plemenitost. Nakon njegove smrti narod je plakao za njim jer im je bio podrška i utjeha u teškim vremenima. Bio je velikodušan prema bijednicima i od velike pomoći nesretnicima.
On je snažan i jak, plemenit i ratoboran, zaljubljen i očajan u isto vrijeme, a sve zbog ljubavi prema Izoldi. Nastojao ju je zaboraviti tako što se oženio Bjelorukom Izoldom, ali i to je prošlo tako što ga je ona iz ljubomore prevarila, govoreći mu kako se Kaherdin vraća s brodom na kojemu se vidi crna zastava (znak loših vijesti). On cijelo vrijeme strepi za Izoldinom ljubavi i strahuje kako će je izgubiti te zbog toga uslišava sve njene želje i pokorava joj se. Zbog svoje ljubavi, on je osuđen na progonstvo te još više pati jer nije u prilici doći do svoje drage.
Izolda – kraljica porijeklom iz Irske, koja se udala za kralja Marka, iako ga nije voljela. Na društvenoj klasi jednu je klasu iznad Tristana jer su u ono vrijeme vitezovi služili svojim vladarima. Opisivana je kao prelijepa djeva, duge zlaćane kose. O njenoj ljepoti pričalo je cijelo kraljevstvo. Njena sluškinja zove se Brangiena. Međutim, za razliku od trubadurskoga pjesništva, “Roman o Tristanu i Izoldi” priča je o dvoje mladih čija je ljubav realizirana unatoč feudalnim preprekama i kralju Marku. Zahvaljujući lukovasti i mudrosti kraljice Izolde, ona i Tristan svaki trenutak iskorištavaju ne bi li uživali u čarima ljubavi.
Ona je svjesna svoje ljubavi i ljepote i koristi svaku priliku ne bi li kralja Marka zavarala i obmanila, tako da ništa ne posumnja. Nije opisivana kao djeva nevina pogleda i misli, već kao putena djevojka, svjesna svih užitaka koje ljubav pruža. Unatoč raznim ogovoranjima vjerolomnika, uspijeva opravdati svoju čast, tako što je naredila Tristanu da se preruši u gubavca i prenese je preko mosta. Obmanjuju i kralja Artura, koji joj obećava da nitko više u kraljevstvu neće govoriti neistine o njoj jer će ga on u suprotnome kazniti. Njih dvoje ne žale za svojim spletkama, već baš suprotno. Uživaju u svim blagodatima prevera, ne bi li na taj način kaznili one koji sve prenose kralju Marku o njihovoj vezi. Svojim umijećima spašava svaki put Tristna od pogibje, ali zadnji put ne uspijeva zbog Bjeloruke Izolde i njene ljubomore. Umire zajedno sa svojim Tristanom, ne bi li svoju ljubav ostvarili nakon života i tako se sjedinili zauvijek. Ni jedan ni drugi ne mare o onozemaljskom zakonu ili time što čine težak prijestup.
Autor: K.K.
Odgovori