Igrokaz o reumatičnom kišobranu opisuje kako se ljudi odnose prema crnom kišobranu i što njega sve muči. Obzirom da je ostario počele su ga boljeti sve kosti te je poželio malo izaći na sunce kako bi se bolovi ublažili.
Prijatelji cvjetovi su čuli kako se žali na bolove i odlučili mu pomoći. Svaki od njih mu je poklonio svoju boju kako bi mogao izaći iz kuće kao suncobran, a ne kišobran. Njemu je bilo neugodno izaći na sunce jer je mislio kako će ga svi ismijavati. Prijatelji cvjetovi su shvatili njegovu brigu i učinili ga ponovo sretnim i zadovoljnim.
Ovo je priča o prijateljstvu i pomaganju koja uči djecu kako se u nevolji prepoznaju pravi prijatelji. Cvjetovi nisu ismijavali svog prijatelja kišobrana već su mu podarili novi život i omogućili mu da bude opet sretan.
Vrsta djela: igrokaz
Tema djela: prijateljstvo između kišobrana i cvjetova
Mjesto radnje: obiteljska kuća
Vrijeme radnje: neodređeno
Kratak sadržaj
Kišobran se uz kašljucanje polako otvara i kuka jer ga sve jako boli. Pomišlja kako se jednoga dana više neće moći otvoriti i završit će u kanti za smeće zbog starosti. Ljudi će sigurno reći zbogom, ali pritom neće pomisliti kolike je glave i leđa čuvao od kiše.
Zapravo je kiša glavni krivac što njega sve boli i što mu je prouzročila reumu. Toliko je radi nje bio prehlađen i navukao na sebe hunjavicu i gripu. Reuma je ono što ga najviše muči. Pomislio je kako bi bilo lijepo kada bi se malo osunčao, ali radi toga bi ga drugi ismijavali jer tko je vidio da kišobran izlazi kada je vani sunce.
Kišobran je tako imao monolog i pomirio se s činjenicom kako će opet provesti dan zatvoren u ormaru dok vani sja sunce. U tom trenutku mu se obratio žuti cvijet i rekao mu da ne mora biti stalno u kući. Narančasti cvijet se složio sa žutim i rekao neka ode u šetnju. Zatim je progovorio i bijeli cvijet te mu rekao neka izađe osunčati svoje bolesne kosti jer će mu biti lakše.
Kišobran im je na to odgovorio kako ne shvaćaju da on ne može na sunce s obzirom da je običan crni kišobran. Ali žuti cvijet je rekao kako to uopće nije važno. Kišobran je nastavio kukati i samosažalijevati se te je rekao kako mu je neugodno izaći jer je star i ružan. Žuti cvijet mu je rekao neka ne priča gluposti. Pa nisu to razlozi zbog kojih on ne bi mogao izaći na sunce, rekao je.
Ali kišobran je i dalje ustrajao u svojim razmišljanjima i rekao kako nitko nikada nije vidio kišobran kako šeta po suncu. I to baš crni kišobran. Plavi cvijet ga je nakon toga upitao bi li izašao da je suncobran. Kišobran je odgovorio potvrdno, ali on nažalost to nije stoga nemaju dalje o čemu više razgovarati.
Žuti cvijet se dosjetio kako pomoći kišobranu te mu je rekao kako će sad za čas postati suncobran. Rekao mu je neka se sagne kako bi mu poklonio svoju žutu boju, a kišobran je ostao zbunjen jer nije shvatio što će mu njegova žuta boja. Narančasti cvijet mu je zatim poklonio svoju narančastu boju kao što je zalazak sunca, bijeli cvijet bijelu boju poput ranog siječanjskog jutra, ljubičasti cvijet ljubičastu poput sumraka nad planinom, plavi cvijet plavu kao šutljivo more.
I tada je kišobran shvatio kako su mu prijatelji pomogli da postane suncobran. Žuti cvijet mu je rekao kako je on sada divni šareni suncobran.
Kišobran se nije mogao prestati zahvaljivati svojim prijateljima cvjetovima. Uljepšali su mu život. Kosti su ga prestale boljeti, a i prehlada je nestala. Ljubičasti cvijet mu je rekao neka potrči i uhvati malo sunca dok još grije.
Kišobran je otišao prošetati uz obalu i ljubio se sa svakom sunčanom zrakom. Kako li je bio sretan!
Likovi: kišobran, plavi cvijet, žuti cvijet, bijeli cvijet, narančasti cvijet, ljubičasti cvijet
Analiza likova
Kišobran – za sebe misli kako je ružan i star, te se samosažalijeva. Kako bi ga oraspoložili, cvijetovi ga tješe i pružaju pomoć. Na kraju postaje veseli suncobran koji je izašao van iz kuće i prošetao uz obalu kako bi osunčao svoje stare kosti.
Bilješka o autoru
Željka Horvat-Vukelja rodila se u Sinju 25. srpnja 1952. godine. Djetinjstvo je provela u Šibeniku, a školovanje je nastavila u Zadru gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studij je završila u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala jezike, francuski i španjolski.
Jezici i pisanje uvijek su je pratili kroz život. Osim što je predavala francuski jezik u školi, radila je i na izradi udžbenika.
Odličan je pedagog i često dolazi u škole te s učenicima sudjeluje u stvaranju priča, odgovara im na pitanja i pomaže riješiti probleme. Pokuša stvoriti stvarno biće s kojim djeca mogu pričati i nasmijati mu se te ih uči kako da budu uporni i hrabri i pobijede strahove. To postiže uz pomoć neobičnih likova kao što je brbljava palačinka.
Napisala je mnoge slikovnice, kratke priče, zbirke priča te dvadeset igrokaza. Njezina najpoznatija djela su: “Hrabrica”, “Panjoglav”, ” Poplava iz šalice kave”, “Slikopriče”.
Radi kao glavna urednica “Modre laste”, časopisa za djecu u Školskoj knjizi.
Autor: L.V.
Odgovori