Rani dani

Autobiografska proza “Rani dani” djelo je značajnog hrvatskog pisca Gorana Tribusona u kojoj nam približava svoje odrastanje pisanjem na način s pomalo specifičnim, ponekad i patetičnim humorom, ali i priličnom dozom sentimentalnosti. Knjiga je objavljena je 1997. godine, za vrijeme velikih društvenih promjena u našoj domovini. Ovaj roman naziva se i autobiografskim esejem, koji spada u Tribusonovu skupinu autobiografskih i “generacijski obilježenih” romana. Kao i u ostalim romanima ciklusa, i ovdje se se tema bazira na životu u Tribusonovom rodnom gradu Bjelovaru, te na pop-kulturi svakidašnjice u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Knjiga je izdana u poslijeratnom razdoblju, pa piščev prikaz jednog posve drukčije društvenog uređenja i svakodnevnog života, dakle života za vrijeme socijalizma u pedesetim i šezdesetim godinama prošloga stoljeća, došao je kao lijep osvrt na našu povijest, ali i ublaživanje teške svakodnevice devedesetih godina naše zemlje.

Iako je naglasak ovog romana pisanje o odrastanju s televizijom i kinodvoranama, autor nam kroz svoja sjećanja priča priču i o drugim, mnogo osobnijim, ali važnim čimbenicima njegova odrastanja. Ovo je možda trebao biti objektivni roman o začetcima života uz televiziju, njenog utjecaja na pojedince, te promjene u društvu još od njenih samih početaka do danas, ali se pretvorila u osobnu ispovijest o tome što je filmski medij značio za samog autora, njegovo odrastanje i naposljetku, razvoj karijere i profesionalnog života.

Djelo je sastavljeno od četiri tematske cjeline: prva je pod naslovom”Miris lizola” i u njoj pripovijeda svoju filmofilsku biografiju s počecima u bjelovarskoj kinodvorani. Tada televizije još nije bilo, pa se piščev odnos s umjetnosti filma mogao razvijati samo odlaskom u kino. U drugom djelu, “Slane sjemenke”, pisac dijeli sjećanja na svoje gurmanske kino-doživljaje, koji su bili neizbježan sastavni dio svakog odlaska u kino.

“Svinjsko uho”, treći dio romana, autorova je mala kućna povijest televizije koja započinje 1959. godine, kupnjom prvog televizora u njegovoj obitelji. Ovaj dio je također vrlo intiman dio romana, u kojem osim autora, upoznajemo i članove njegove obitelji.

“Moj prijatelj cinik” četvrto je poglavlje u kojem pisac komentira ulogu televizije u našem i svom životu od početaka ovog medija pa sve do danas.
Ovaj roman zanimljiv je osvrt o razvoju i utjecaju filma i televizije na čovjeka od samih začetaka i filma i čovjeka kao osobe, dakle od razdoblja djetinjstva. Kao primjer tog eksperimenta pisac uzima samoga sebe, stoga roman postaje izuzetno osobna i topla priča o piščevu djetinjstvu, pa sve do vremena razvoja njegove karijere. Ovo je knjiga koja će jednako zainteresirati i djecu, koja će iz nje moći upoznati svakodnevicu jednih davnih vremena, ali biti i zabavna vremenska kapsula za odrasle, koji su neke svakodnevne zgode iz tih prošlih vremena i preživjeli.

Kratak sadržaj

Sjedeći na prijateljevoj terasi i listajući najnovije izdanje Proustova romana Combray, autor započinje svoje sjećanje na dane odrastanja uz kinodvorane i televiziju kojima nas odvodi u svoju prošlost:

Oblikovanje svog ranog filmskog karaktera, kako kaže, ima zahvaliti političkim događanjima nakon 2. svjetskoga rata. U Bjelovaru su tada postojala dva kinematografa, Gorica i Partizan (čije nazive nema potrebe dodatno pojašnjavati), oba smještena na gradskom korzu. Kinodvorane su imale škripava, mala i tvrda sjedala, tako da je tijekom dužih filmova sjedenje za neke bio pravi izazov. Osim toga, pod je bio premazan crnim lizolom, koji ga je činio skliskim ali i dvoranom širio prepoznatljiv miris. Mirisu ugođaja ja pridonosila i nekakva dezinfekcijska tekućina, koja se po publici špricala za vrijeme trajanja filma.

Među prvim filmovima koji su pobudili autorovo zanimanje bili su vesterni američke produkcije s Johnom Wayneom ili Garyjem Cooperom u glavnim ulogama. Spominje se tu i legendarni “Prohujalo s vihorom”, a prvi film koji je u svome životu pogledao je bio “Broken Lance” (“Slomljena strijela”) sa Specnerom Tracyjem u glavnoj ulozi. Na te filmske doživljaje najviše ga je vodila majka, a ni baka, koja je posebno uživala u pustolovnim melodramama meksičkog podrijetla, nije puno zaostajala.

Prateći tako redovito filmski repertoar, naučio je vrlo brzo raspoznavati filmske žanrove i već po samom plakatu znati prepoznati da li se film isplati ići pogledati. Tada su mu na ljestvici broj jedan bili američki vesterni, zatim srednjovjekovni mačevalački filmovi, koje je često autorova ekipa u svojim igrama imitirala, te filmovi o Tarzanu. Nakon toga slijedili su njemački krimići te ratni filmovi koji su se dijelili na američke i manje kvalitetne sve ostale. Što se tiče pak glazbenih filmova, tu se osim nekolicine njih s Elvisom Presleyem, do pojave Beatlesa i Rolling Stonesa, nije imalo što osobito vidjeti.

Pravi žanr autorovog dječaštva nastao je šezdesetih godina pojavom talijansko kinemaskopskih spektakala s nabildanim Steveom Reevesom koji je bio glavni akter filmova o Herculesu i sličnim antičkim junacima. Tada je autor bio pri kraju osnovne škole i u to vrijeme upisao se u filmsko-novinarsku grupu, čija je korist bila što su s njom išli u Zagreb u posjet studijima tada poznatog Dubrava filma.

Već u to vrijeme Goran je pokazao i visok stupanj zanimanja za razne tehničke naprave, tako da je izradio i svoj “home-made” dijaprojektor na kojem je prikazivao negative s dijapozitivima obiteljskih slika s kojih je skidao emulziju da bi mogao poslije perom i tuševima u boji crtati vlastite dijafilmove.

Za vrijeme gimnazijskih dana nekako filmski repertoar nije bio baš zanimljiv, tako da je za odlazak u kino trebao dodatan poticaj. Radije je to vrijeme, pogotovo noći, provodio čitajući i upijajući rusku realističnu prozu, a nakon završene gimnazije, u jesen 1967. u Zagrebu upisuje Filozofski fakultet, smjer jugoslavenskih jezika i književnosti.

Na fakultetu je trebalo prigrliti trend življenja gdje je svatko tko je imalo držao do sebe naprosto, kako Goran kaže, “pucao od pameti”, i u to vrijeme Goran počinje pratiti ne toliko popularne filmove, koji su često bili nelogični, neobjašnjivi i nepredvidivi, poput Godardovih filmova i filmova nekih predstavnika europske avangarde i modernista rubnih kinematografija.

U sadašnjosti, a najviše je za to zaslužno useljenje videorekordera u kuću, odlasci u kino postali su prava rijetkost, samo u slučaju neke premijere za koju poziv dobije na kućnu adresu ili kada djecu vodi u kino.

Što se tiče prvih ozbiljnijih okršaja s pisanjem, kod Gorana počinju 1971. kada je dobio priliku voditi filmsku rubriku u “Studentskom listu”. Nakon studentskih dana, kada počinje ozbiljnije zarađivati, živi sa sestrom koja je studirala filmsku režiju, u iznajmljenom stanu u centru Zagreba. Taj stan je bio omiljeno okupljalište sestrinih i njegovih kolega, u kojem su se vodile zanosne polemike i analize o tadašnjem filmskom stvaralaštvu.

Drugi dio ovog autobiografskog djela osvrće se na prehrambeno-filmski ogled. Autor nam opisuje što se jelo i pilo za vrijeme odlaska u kinodvorane. Ovdje upoznajemo Goranovog prijatelja Zumzu, koji je bio glavni po tom pitanju.

Kako sada, tako se i tada u kinima nije sjedilo praznih ruku, uvijek se nešto grickalo i žvakalo. Tada su najpopularniji bili sitni prehrambeni artikli, pakirani u celofanske vrećice, papirnate škarnicle, kartonske kutijice, prikladni za nošenje u džepu i žvakanje u mraku.

Među tim grickalicama najpoznatije su bile slane bučine sjemenke. Nakon kino predstava u tadašnje doba bio bi ih pun pod, a autor kaže da se gotovo i ne sjeća da je gledao neki film, a da ih nije žvakao, a koje ga i dan danas, kada ih stave pred njega na stol, podsjete na tadašnja vremena.

Jedino u doba sezone u listopadu i studenom, sjemenke su zasjenile pečeni kesteni, često zbog brzine samo polupečeni ili pak crvljivi, koji su se prodavali “na mjerice” umotani u novinski papir i od kojih su gledatelji iz kina izlazili ruku crnih do lakta. Na žalost, niti njihove ljuske nisu ostajale neprimjetne na podovima kinodvorana.

Vrlo popularne, osobito za ljubavne parove, prije ili poslije kina su bile dvije slastičarnice od kojih je jedna bila poznata po šarenoj paleti kolača među kojima je i, posebno zgodna za konzumaciju u kinima, bila “alva” tj. “halva”, dok je druga imala vrlo ukusan sladoled na kuglice.

Osim navedenog, nezaobilazni su bili i obični tvrdi bomboni koji su bili za cuclanje, ali većina nestrpljivaca bi ih začas zagrizla i nerijetko nakon toga završila kod zubara. Čokoladni mekani bomboni pojavili su se tek nešto kasnije, a posebno otkriće bile su gume za žvakanje, koju je pisac prvi put probao kada je prijateljev otac, s puta iz Amerike, donio malu pločicu na kojoj je zeleni slovima pisalo chewing gum.

Od navedenih jela znalo se dobro ožednjeti, ali kako u tadašnje vrijeme izbor pića nije bio bogat kao danas, moralo se zadovoljiti bocom piva ili Cockte, a ponekad i bočicom žestokog alkohola, što je opet vodilo jednoj drugoj dimenziji, ako me razumijete, iskustva gledanja filmova.

Sva ova okusna iskustva, iako su za konzumente bila užitak, za ostale gledatelje koji su došli isključivo uživati u filmu, nerijetko su ostavljali razna mirisna i čulna ometanja, što je često bilo izvor nesuglasica u kinu.

U trećem dijelu, naslova “Mala kućna povijest televizije”, autor nas vodi kroz razdoblje pojave malih ekrana, kada su isti postali dostupni i, možemo reći nezaobilazni, u našim domovima.

Već se pojava radio prijamnika smatrala velikim tehničkim dostignućem, a zanimanje i osnovno znanje vezano uz tehniku Goranu je pružio otac Milan, koji je volio pratiti tehnički progres društva, koliko mu je kućni budžet dopuštao.

Prvi puta Goran je televizor ugledao u izlogu trgovine s kućanskim pomagalima, kada se oko tog televizora stvorila nevjerojatna gužva u kojoj su ljudi s nevjericom promatrali titravu test sliku s mnogo čudnih šara i tri slova (RAI). Prvi puta televizijski program pratio je upravo na Staru Godinu, kada ga je otac odveo u dvoranu Gradske knjižnice i čitaonice, gdje su ljudi s osobitim zanimanjem, iako na talijanskom, pratili TV program.

Inače, gledajući TV emisiju “Mendo i Slavica”, Goran je doživio i prvu TV zaljubljenost u voditeljicu Slavicu, koja je bila lijepa ali i, što je još važnije, pametna jer je znala sve odgovore na školska pitanja.

Prva televizija stigla je u kuću Tribusonovih negdje 1959. godine, bila je marke “Favorit” i kupljena na dvogodišnji kredit, a svoje vlasnike je činila ponosnima što su je posjedovali, tim više što je to bio prvi televizor u njihovoj ulici a i među prvima u cijelom gradu. Od tada su susjedi mnogo češće počeli dolaziti u goste Tribusonovima, pa su, kao slučajno, ostali i gledajući poneku TV emisiju.

Kako su se prve verzije televizora prilično često kvarile, tako je i lokalni serviser bio čest gost u njihovoj kući, a uz njega je i Goran puno toga naučio o dijelovima i načinima popravaka televizora. Nakon nekog vremena bio je već sposoban i sam otkloniti kvar, što je bilo od koristi ne samo kod TV kvarova već i kod zavođenja pripadnica ljepšega spola.

U tih prvih pet godina televizije, koliko ju je kontinuirano pratio, autor karakterizira informativni program kao krajnje politiziran. Iako je ekonomska situacija u državi bila daleko od idealne, na TV-u se prikazivalo kao da u Hrvatskoj “cvatu ruže” te da partijska vlast vodi državu idealno. Filmovi koji su se prikazivali bili su ili partizanski ili strani, snimljeni mnogo godina prije otkrića televizije, te su se isti kontinuirano reprizirali.

Što se tiče zabavnog programa, kako je strani zabavni program bio tabu tema, preostajalo im je gledati samo domaći zabavni program, od pisca okarakteriziran kao dosadan. Postojala je tzv. zajednička shema podjele programa za sve republike unutar SFRJ, tako da su gledatelji bili dobro upoznati sa “višestudijskim i višenacionalnim užasom”, koji je posebno do izražaja dolazio prilikom prikazivanja programa na Staru godinu.

Od malobrojnih stranih serija najpopularnija je za sve uzraste bila “Gradić Peyton”, a Gorana je dojmila i “Danger is My Busyness”. Svake godina obavezno se morala gledati beogradska Prvomajska svečana parada, koja je često bila tema školskih sastavaka, dok je od sportskih događaja nezaobilazna bila Olimpijada.

Ono što Goran, za sve svoje godine gledanja televizijskih ekrana, izdvaja kao važnija svjetska zbivanja su: boksački meč iz Kinšase u kojem je Muhammad Ali srušio Foremana i postao svjetski prvak, Titov pogreb, ulične borbe u Bukureštu i na kraju, prizori iz domovinskog rata, posebno oni iz Vukovara.

Za vrijeme studiranja u Zagrebu, iako je mislio da se zauvijek rastao s televizijom, na Zagrebačkoj televiziji dobio je priliku pisati scenarije za kratke dječje emisije, a nakon toga i za jednosatnu emisiju o jednoj bjelovarskoj školi.

Na kraju ovoga poglavlja, pisac nam se ispričava što, iako mu je prvotno plan bio napisati priču kako se odrastalo uz televiziju, na kraju ovo ispalo vrlo osobno poglavlje knjige, gdje nam otkriva razne pojedinosti iz privatnog života kao što je npr. izgled njegove ulice prije i 5 godina nakon pojave televizije, kada su zaprežna kola polako počeli zamjenjivati automobili i kada se cijela ulica počela “pogradskivati”. Svakako najintimniji događaji koje je Goran s nama podijelio su detalji iz života njegovih roditelja te na kraju i tužni dani kada su ga napustili. Najprije 1986. godine majka, a nakon toga na Novu godinu 1997. godine i otac.

Zadnje poglavlje naslova “Moj prijatelj cinik” rezime je uloge televizije u piščevu životu. Ovdje nam on daje svoja razmišljanja o raznim aspektima vezanima uz televiziju, primjerice o tome koja je korist od televizije, kako je ista olakšala učenicima dosadno čitanje lektire za mnoga književna djela koja su ekranizirana. Zatim nas humoristično upoznaje kako je za jednog dječaka izgledalo gledanje televizije u krugu obitelji prije pojave daljinskog upravljača, a satelitski tanjur osim što je koristan jer pruža bezbrojan niz programa iz cijeloga svijeta, također se može korisno prepraviti u zdjelu za pečenje kotlovine.

Osvrće se i na usporedbu sporta na televiziji, te ga naziva neobičnim paradoksom, jer združuju sport kao najzdraviju i buljenje u TV kao najnezdraviju tjelesnu aktivnost. Između ostaloga, opisuje i svoje viđenje televizije i zdravlja, televizije kao sudbine, u usporedbi sa znanjem, a na kraju nam i navodi stav, koji usput rečeno potpisujem, ljekovitog svojstva televizije kao moćnog lijeka za insomniju tj, nesanicu.

Vrsta djela: autobiografska proza, memoari

Mjesto radnje: Bjelovar

Vrijeme radnje: 1950-e i 1960- e godine

Likovi: Goran, njegov otac Milan, majka Nevenka, sestra Snježana, baka Milica, prijatelji Zumzo i ostali prijatelji

Analiza likova

Goran – odrastao u tipičnoj obitelji toga vremena, kao dječak volio je provoditi vrijeme s prijateljima, često u kinodvoranama, ali isto tako i na ulicama tadašnjeg Bjelovara. Poštivao je svoje roditelje i po pitanju tehničkih noviteta uzor mu je bio otac, inteligentan dječak. I kasnije, nakon odlaska na studij u Zagreb, iako se vrlo dobro prilagodio tamošnjem raznolikom društvu metropole, i dalje se vodio odgojem i principima usađenim iz djetinjstva;

Otac Milan – Goranov uzor, čovjek koji je pomno pratio tehnički progres društva i to s ljubavlju prenosio na svoga sina, inače čovjek agnostik i pragmatik, liberalnoga duha;

Majka Nevenka – iz Osijeka, prije nego je upoznala svog supruga po zanimanju je bila režiserka u Osijeku, te je ljubav prema režiji prenijela na sina i kćer, a nakon udaje i preseljenja u Bjelovar radila je kao nastavnica likovnog odgoja, tipična brižna majka.

Bilješka o autoru

Goran Tribuson hrvatski jedan je od najčitanijih živućih hrvatskih proznih pisaca, akademik te filmski i televizijski scenarist rođen 6. kolovoza 1948. godine u Bjelovaru. Diplomirao je i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje 1970-ih godina počinje objavljivati kratke priče.

Tipični je predstavnik hrvatskih borgesovaca, a preferira i fantastiku te težnju prema okultnome, što je može iščitati iz njegovih romana “Snijeg u Heidelbergu”, “Čuješ li nas”, “Frido Štern” te “Ruski rulet”.

Tribusonove romane s jedne strane možemo podijeliti na autobiografske i generacijski obilježene, mnogih s temom zavičajnoga Bjelovara, kao što su “Rani Dani” i “Trava i korov”. U drugi pak ciklus spadaju piščevi kriminalistički romani poput romana “Zavirivanje” i “Noćna smjena”.

Osim bogatoga književnog opusa, Tribuson je i dugogodišnji urednik u “Školskoj knjizi”, a također djeluje kao redoviti profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti.

Autor: M.M.