“Rajvil i druga proza” dio je zbirke pjesama, pripovijetki i basni Grigora Viteza. Zbirka je nadahnuta prirodom, izvorom i izvorištem bliskim odraslima, a posebice djeci – baštinom narodnog i usmenog stvaralaštva.
Prema Vitezu, sama priroda je poezija i naš je zadatak da je naučimo jasno osluškivati i razvijati se u suživotu s ishodištem svih realnih i fantastičnih koncepata i likova potrebnih za ostvarenje vrhunskog umjetničkog djela internacionalne vrijednosti.
U njegovim tekstovima nailazimo na poeziju, prozu, basne, bajke, igrokaze, lirske i humoristične elemente, mješavinu svakodnevnih likova i događaja s izvanrednim i nevjerojatnim situacijama, plodovima ljudske mašte u čijoj se unutrašnjosti kriju brojne vrijedne misli.
Vitezove priče ne iscrpljuju se u pedagoškom momentu za dječji uzrast, već svoju snagu pronalaze i u transgeneracijskom poučnom elementu koji se preporučuje svakoj odrasloj osobi kojoj je potreban podsjetnik na osnovne ljudske vrijednosti u bilo kojem trenutku života. Na zanimljiv i imaginativan način kroz pustolovine, igrokaze, basne i pripovijetke obrađen je širok raspon kompliciranih međuljudskih odnosa i aspekt moralnih i humanih tendencija kojih se trebamo pridržavati.
Zekina kuća
“Zekina kuća” priča je o zabavnom popodnevu koje su istražujući šumu i upoznajući njezine stalne stanovnike proveli dječak Bodo i njegov novi prijatelj zeko. Na maštovit i dopadljiv način Vitez nas uvodi u razigrani dječji svijet čiju su čaroliju odrasli zaboravili. Zekina kuća kratko je prozno djelo koje nas kroz dijalog dva protagonista upoznaje s osnovnim navikama šumskih životinja i slobodom koja se otkriva u djetinjoj zaigranosti. Junaci ovoga teksta su dječak Bodo i njegov novi veseli prijatelj Zeko.
Tekst kroz zanimljivu interakciju glavnih likova pomiruje dva potpuno različita svijeta ističući njihove distinkcije i dovodeći nas do osnovne misli da prijateljstvo ne poznaje granice, a kroz igru i istraživanje učimo kako otkloniti sve barijere koje nas kada odrastemo sprječavaju da upoznamo prirodu koja nas okružuje u svoj njezinoj punini.
Spisatelj se koristi personifikacijom pridajući životinji sposobnost govora s ciljem transakcije znanja iz životinjskog u ljudsko uho.
Pismo za Bodu
“Pismo za Bodu” kratka je priča koju bismo smjestili u prozu s fantastičnim elementima, a nastaje ispreplitanjem realnih i nerealnih momenata i to kako bi nam prenijela bitnu pouku. Glavni likovi ove kratke priče su dječak Bodo, njegova majka i najbitnije – sjenice koje nas na jasan način uče jednu vrijednu misao – dobro se dobrim vraća. U tekstu je na dijelu personifikacija letećih prijatelja čiji je zadatak tranzicija poruke o velikodušnosti i brizi koju dugujemo svima, i to na način da bi se ona protezala ne samo na obitelj i prijatelje, već i na ne-ljudska bića.
Bijela priča
“Bijela priča” vodi nas u magičnu pustolovinu snježnoga prostranstva u veseli svijet zimskih igara. Tekst na fenomenalan način prekoračuje granice ljudske stvarnosti i pušta mašti na volju dok nas, tamo negdje iza nebeskog plavetnila i mjesečeva carstva, dočekuju modre ptice i bijeli jeleni i na grudanje pozivaju veseli polarni medvjedi.
Ostvarenje proze ostavlja nas u nedoumici je li cijela ova fantastična avantura bila realnost ili samo najljepši san dok dječak Bodo u udobnosti vlastitog kreveta dočekuje novi dan. Djelo ukorjenjuje osnovnu misao kako mašta zaista može svašta a koliko kraljevstva razigrano djetinje srce može upoznati i u javi na čitatelju je da prosudi.
Glavni junaci prozne pustolovine su vrijedni i velikodušni dječak Bodo i njegova dobroćudna kreacija Snješko. Vitez upotrebljava personifikaciju snježne tvorevine pridajući joj osobine živoga i ljudskoga bića. Pisac se kao sredstvom za uvođenje radnje služi dijalogom, a sam tekst obiluje i brojnim opisima i atributima.
Razbojnik sa žutom pjegom
Vrsta dijela “Razbojnik sa žutom pjegom” je kratka proza zasnovana na dijalogu s elementima personifikacije. Ovo je sažeto književno djelo koje se koristi sjenicama kao osnovnim junacima i njihovim dogodovštinama da bi dotaknulo osnovnu misao i temu dijela. Od čitatelja se zahtjeva da se što utančanije poistovjeti s akterima radnje kako bi jasnije izvukao pouku iz teksta. S obzirom da je priča namijenjena najmlađim čitateljima, tekst je prilagođen kako bi ih kroz priču upozorio na opasnosti koje nepažljivim i nestašnima prijete kada ne slušaju roditelje.
Kad je svraka svraka
“Kad je svraka svraka” sažeta je basna koja antropomorfiziranjem životinjskog svijeta zalazi dublje u samu bit dijela prikazujući na taj način problematiku međuljudskih odnosa. Na maštovit način junaci ove basne – ptice – oslikavaju suvremeni ljudski svijet i vječni problem tiranije i tlačenja slabijih.
Kako u ovom književnom ostvarenju, tako i u svojoj svakodnevici nailazimo na one kojima se ne znamo suprotstaviti i kojima stoga pružamo idealan alat za postizanje vlastitih ciljeva i ugnjetavanje cijeloga svoga roda.
Priča sa sobom donosi i bitnu pouku – moramo se boriti za svoja prava, a kada se napokon ujedinimo i zapjevamo svi u glas, stvoriti ćemo mirnu dokolicu u kojoj ćemo živjeti sretno i ravnopravno.
Ogledalce
“Ogledalce” je djelo antropomorfizirana fantastična humorno-nonsensna basna. Pisac se koristi dijalogom između životinja kako bi na duhovit način taštinu doveo do besmislice.
U priči sudjeluju zec, vjeverica, šojka kreštalica i medvjed sa svojom obitelji a čitava radnja vrti se oko malenoga ogledalca i prepirke između šumskih sustanara. Tekst svrstavamo u prozu baziranu na humorističnom dijalogu. Do zapleta dolazi diskusijom među divljim životinjama koja završava duhovitim raspletom.
Rajvil
“Rajvil” je prozno djelo namijenjeno ne samo djeci, već ujedno i čitateljima zrelije dobi upravo zbog svevremenske pouke koju u sebi utemeljuje – umjetnost se rađa samo u čistoj i izvornoj slobodi. Sloboda je ključni element za postizanje bilo kakvoga osobnog i društvenog napretka i iskonski pokretač svake kvalitetne djelatnosti. U slobodi se ljudska bića razvijaju u interakciji s okolnim svijetom, ali je ona također nužna i za razvoj umijeća i talenta. Sva kreativna postignuća jesu i trebala bi biti na korist i dobrobit sviju nas te njihov protok mora biti zajamčen.
Rajvil je priča o izvanrednom mladom pjevaču koja kroz zanimljivu personificiranu prozu ukazuje upravo na to što se i danas događa u komercijaliziranome svijetu – kada novci i autoritet pokušaju umjetnost lišiti slobode i ukrotiti ju te oblikovati po vlastitim željama. Na nesreću svih negativaca priče, umjetnost ne priznaje ograničenja i ne prilagođava se zapovijedima. Ona je najizvrsnija i najdjelotvornija kada je lišena cijena a izložena na radost i divljenje jednako pred oči sviju.
Glavni akteri teksta su talentirani momak Rajvil koji svojim jedinstvenim glasom i glazbenim talentom oduševljava čitav ljudski i ne-ljudski živi svijet i antagonist priče, sebični i arogantni car koji njegovu pjesmu nastoji zarobiti i postaviti joj cijenu. Pisac upotrebljava pripovijedanje, dijalog, antropomorfizaciju i personifikaciju. U tekstu ljudska obilježja poput osjećaja i govora uz životinje poprimaju i stabla, biljke, rijeke i potoci.
“Progovoriti lirskim, poetskim glasom djetetu to znači s maksimalnom jednostavnosti, s ograničenim brojem pojmova graditi poetski svijet djetinjstva, biti dovoljno atraktivan i umjetnički živ da te dijete može primiti; ono voli humor, naivnost, nemogućnosti, personifikacije, izvrtanje smisla, pretjerivanje, igru, sve što je u najbližem srodstvu s poezijom, ali i dječjim senzibilitetom.” Grigor Vitez
Zekina kuća
Priča se razvija nakon što usamljeni dječak Bodo u njivi iza šljivika upoznaje malenoga zeku koji sjedi na mladoj djetelini i slasno jede svoj obrok. Dvojica se odmah sprijatelje i započnu razgovor o razlikama između ljudskog seoskoga života i veselog šumskog nomadskog boravka. Začuđenog dječaka Bodu koji ne poznaje doma do onoga gdje je sam odrastao, gdje se nalaze ljudi, automobili i domaća stoka zeko upoznaje sa magijom prostranih livada, šuma i drveća. Zeko obavijesti dječaka kako on nije stvoren za ljudsku okolinu, budući da je među ostalim životinjama ondje jedan od stalnih stanovnika i pas, koji mu predstavlja konstantnu opasnost. Psi su lovci na sitnu divljač, a kada je neki od njih u blizini, zečići se odriču i primamljivog zalogaja mirisnog kupusa, mrkvice pa i običnih listića djeteline.
Šumski je dom pod plavim nebom, zelenim drvećem i granjem prikladan za skrivanje i zaštitu od velikih predatora, stoga zeko poziva dječaka da upozna udobnost njegova doma. Znatiželjni Bodo spremno potrči za zekom da upozna njegov dom i nauči gdje noću spavaju one životinje koje još na selu nije susreo. Ne mogavši uloviti brzi životinjski tempo, Bodo na tren izgubi zeku iz vida. Upravo to je čar zelenog svijeta. Svaki grm i svako žbunje prilika je za siguran počinak. Na njegovo iznenađenje, šumske životinje spavaju na lišću i travi, no gdje im je krevet? Zekin je krevet na otvorenom zelenilu i u razgranatom žbunju, on se može odmoriti gdje god mu je priroda podarila da se sakrije.
Bodo zatim upoznaje i druge šumske sustanare poput ptica, gljiva, cvijeća i vjeverica, za koje se vjeruje da su daleki zekin rod. No to ne može biti, jer uši su im kratke a repovi dugi što proturječi zekinim dugim ušima i kratkom repu. Premda i jedni i drugi skakuću, zečevi ne mogu doseći visinu koja je vjevericama mačji kašalj dok prelaze s drveta na drvo. Ne mame zeku ni leptiri kao slatki miris kupusova lista i sočna mrkvica, a dok leptiri slijeću s mjesta na mjesto, list stoji i poziva da postane obrokom.
Nakon razigranog popodneva vrijeme je da Bodo pođe kući na počinak, ali prijateljstvu tu nije kraj. Sutra će Bodo posjetiti zeku u njegovoj kući i više mu lopta neće biti jedini drug. Posjetio bi možda i zeko Bodu, no tamo prijeti opasnost. “Ne vjerujem ja psu ni kad je u staji zatvoren i vezan. Bolje ti dođi sutra ovamo pa ćemo se igrati. Ponesi i loptu.” Stigavši doma Bodo oduševljeno prepričava svoju pustolovinu roditeljima čija mašta nažalost ne može preskočiti svoje ograde.
“Na djetelini sam našao zeku i on me odveo svojoj kući. On kaže da ima mnogo kreveta, a kad tamo, on spava na lišću u grmu. Dogovorili smo se da ćemo se zajedno igrati. On ne voli ni vidjeti psa, pa ću ja otići k njegovoj kući i ponijeti ću loptu.” No roditelji su se samo pogledavali u nevjerici.Takvi su odrasli.
Pismo za Bodu
Kada je grad prekrio hladni snijeg a kroz guste pahulje na prozorsku dasku probila se jedna sjenica, zapita Bodo majku što je to malo stvorenje. Majka je Bodu naučila što su ptičice i koju hranu jedu, a i napomenula kako je nenadanog gosta u posjet natjerala silna glad. Saznavši ovo, Bodo je svaki dan odvajao mrvice koje bi ostavljao u poklopcu kutije kako bi ptičica bila zdrava i sita i spremnija za mrzlu studen. Svakoga dana hrana je privlačila nove ptičje prijatelje, a Bodo im je ostao vjeran opskrbljivač čitave zime.
Kada su čak tri sjenice postali domaći prijatelji, majka pohvali dječaka učeći ga koristima koje za vrt predstavlja njihovo prisustvo. Naime, one jedu crve i gusjenice u vrtu i voćnjaku. Na proljeće u zdjelici ostaviše sjenice pismo za dječaka, a majka pročita iznenađeno tekst: “Zahvaljujemo dječaku Bodi što nas je hranio u strašnim danima zime. Mi ćemo mu zato pjevati svaki dan na jabuci pod prozorom. Osim toga, cijelo ljeto ćemo uništavati gusjenice i ostale štetne kukce u voćnjaku.” U potpisu je stajalo – sjenice.
Bilo je ovo pismo zahvale za potporu u teškim danima, pismo obećanja da će mu uzvratiti pjesmom i zaštitom njegova vrta, pismo sa najbitnijom poukom koju čovjek može izvući iz cijele priče: Dragi Bodo, dobro se dobrim vraća.
Bijela priča
Jednoga hladnoga zimskoga dana nakon što su pahulje dugo i gusto padale zabijelio se je Bodin grad i Bodo i njegova seka nisu naumili propustiti ovakvu priliku da provedu čitavo popodne u zimskim radostima. Naime, na opće veselje Bodina seka danas nije morala u školu, pa ju je dječak brže bolje pozvao na snježnu igranku.
Nakon što su u debelim slojevima navaljali grude, slažući ih jednu na drugu stvorili su Snješka Bijelića. Prvo je na redu bio trup, a sljedeća je bila glava, pa zatim usta, oči i nos. Kako mu ne bi bilo hladno Snješko je dobio šešir, a za vlastitu sigurnost postavljena mu je u ruke i šiba. Premda je Bodo prije večere poželio Snješku laku noć, zbog svoje dobrote i pažnje nije mogao a da mu kradom ne odnese i večeru.
Dok nitko nije gledao, Bodo je krišom u snjegovićeve ruke utaknuo komad kruha i kolačić. Dugo se u noći prevrtao nemiran u razmišljanju je li Snješko večerao. Takav je bio naš dječak Bodo, uvijek je mislio i na druge. No ne pada jabuka daleko od stabla, pa tako i Snješko, njegova vesela tvorevina, nije bila ništa manje vrla od svoga tvorca. Prošuljao se po noći Snješko u Bodinu sobu i priuštio mu nezaboravno čudesno putovanje.
Ovako je Snješko govorio Bodi:
“Ti si dobar i pažljiv dječak. Ako hoćeš, odvest ću te u Bijelu zemlju. Tamo je moj zavičaj. Htio bih da ti ga pokažem.”
Zajedno su se Bodo i Snješko Bijelić na mekome oblaku sa snježnoga pokrivača vinuli u visine sve do Bijele Zemlje. Po putu upozna Bodo i veliki nebeski Mjesec i blistave zvijezde. Obavijestio je Snješko mjesec zvonkog glasa da vodi Bodu, kad je tako dobar, da upozna svijet. Kako su se približili Snješkovom zavičaju , okružilo ih je jato najplavijih ptica koje je Bodo mogao zamisliti.
U Bijeloj zemlji dočekaše ih razigrana djeca odjevena u bijela krzna s bijelim kapama i saonicama na čelu kojih je stajalo deset pasa. Bijela zemlja bila je okružena ledenim snježnim brdima na kojima se odsijavala svjetlost u raznim bojama a nebeske su svjetlosne zastave obasjavale kraj tako da se činilo kao da je vani dan.
Djeca u bijelim krznima znala su sve zamislive zimske igre, od nabacivanja grudama do prevrtanja u snijegu. No ovo nije bilo samo ljudsko carstvo. U ovom carstvu polarni medvjedi igrali su naše zimske igre a sanjkanje nisu odbijali ni bijeli jeleni. Po Bodinoj želji, sanjke su čas jurile pod vodstvom pasa a čas su ih žurno vukli bijeli jeleni.
Proveo je u ovoj zemlji snova Bodo čitavu noć kližući se i grudajući do mile volje. Napokon, došlo je vrijeme za povratak kući. Na saonicama upregnutim jatom nebeskih ptica otisnuli su se naši protagonisti do bijeloga oblaka a potom najvećom brzinom i do Bodina doma. U odlasku se iz daljine još moglo nazrijeti djecu i medvjediće polarce kako mašu. Krenuo je Bodo na počinak a s jutrom se probudio i crvić sumnje.
Je li ovo bio samo predivni san? No Snješko Bijelić stajao je kao isklesan na svome mjestu sit i praznih ruku, dok su na stepenicama bili snježni podsjetnici na čarobnu avanturu. Večerao je Snješko i zaprljao put ondje gdje je prošao po Bodu. Nije bila fantazija.
Razbojnik sa žutom pjegom
Jednoga bijelog zimskog dana majka sjenica ostavi svoje mlade ptičice same u stanu na najvišem katu jele i zaputi se u susjedstvo, upozorivši djecu na sve opasnosti koje vrebaju u blizini. Dok se u visinama i po granama rojio snijeg, a hladnoća zaogrtala šumski pojas, majka je naložila vatru i postavila večeru u lonac. Najavila je majka svoj odlazak s nekolicinom uputa – ručak neka se kuha, a vrata moraju biti zaključana i nikome se ne smije otvarati. Mladuncima je naloženo da se griju kraj peći i strpljivo čekaju povratak brižne majke sjenice.
Nestašni mladunci ne mogavši odoljeti prvome snijegu koji su imali priliku vidjeti, zanemarivši majčina upozorenja i brigu pođu se igrati na obližnje grane. Razbacivali su se oni mislima o zabranama koje je majka uvela, no snijeg je izgledao tako privlačno, a mogao bi biti i dobar za jelo. Nakon što je prva mlada sjenica odvažno izašla, druga ju je hrabro slijedila. Ono što nisu imali ni na kraju uma jest da sa susjednog stabla oprezno vreba kuna, poznati šumski razbojnik s predivnom žutom pjegom. Nevina izgleda i opake naravi, kao konstruirana za idealnog predatora, ne privuče ova nikakvu sumnju na sebe.
Uočile su mlađahne sjenice razbojnika, no radi nježna izgleda i prikriveno mirne čudi ne privuče on nikakvu uzbunu. Sjedi na drvetu, nema krila ni kljuna, je li moguće da je to razbojnik o kojemu je majka govorila? – pitale su se sjenice. No ubrzo su odagnale nedoumice primijetivši kako mirno gleda sa svojom lijepom žutom pjegom. Ali tren kasnije, skočio je razbojnik na njih i napravio kaos.
Jedna je sjenica izvukla živi rep i sakrila se na vrijeme u kuću, no druga nije tako dobro prošla. Skočivši na susjednu granu, razbojnik ju se pandžom dočepa te ostade bez svog raskošnog perja na repu, ali barem sačuva živu glavu. Kada se vratila majka doma, pokunjena djeca ispričaše što je bilo. Pokušala se doduše sakriti bezrepa sjenica do peći, no majka je odmah primijetila da nešto nije u redu. Njihov neposluh umalo ih je koštao života. Upozorila ih je mudra majka, no djeca kao djeca, nisu ju uzela za ozbiljno i tako na opasan način na vlastitoj koži naučiše ono što im je ona dugo govorila: “Nije sve kako se čini.”
Kad je svraka svraka
U jednom životinjskom šumskom kraju gdje boraviše razne ptice, doseliše se slavuj i slavujica. Slavuj je ubrzo postao slavni maestro čija je pjesma uspavljivala sve stanovnike u ptičji san. No jednoga dana u gaj je doletjela svraka svađalica i sa sobom je donijela i svoj stav – koji je javno i bez pitanja ne samo izražavala, već i nametala svim ptičjim mještanima. Ovoga puta na njen je kljun dospjela i slavuvljeva pjesma, koju je grdo i na sve strane svraka ocrnjivala. “Jeste li mogli noćas spavati? Spavao je samo onaj tko ima živce kao konopce za sušenje rublja!
Samo takav može spavati dok se onaj dere čitavu noć!” – govorila je svraka.
To su bile samo sitnice, no ni inače se znalo da se sa njom ne može izići na kraj. Kada bi ona nešto govorila, drugi su uvijek samo šutjeli. Nisu se ostale ptice slagale sa svrakom, no nitko se nije s njom želio raspravljati, stoga su joj puštale sve na volju kako se ne bi morale sučeljavati. Ako bi tvrdila da je veća i jača od orla, ostali bi joj dali za pravo samo da ne bude svađe. Obeshrabren ružnim riječima i čitavom situacijom, slavuj je odlučio dom potražiti u sretnijim krajevima.
Ostao je tako ptičji gaj bez najljepše pjesme i pust, prazan i gorak. Jednom, kada je nestala slatka muzika čija je melodija bila melem za uši svih ptičjih drugova, ujediniše se ptice i usprotiviše samovladavini zločeste svrake.
“Istjerajmo svraku, a pozovimo slavuja natrag”. I ptice se složiše da istjeraju svraku. Uvidjevši njihovo jedinstvo i snagu, pokunji se svraka i napusti gaj. Poslale su ptice stoga delegaciju u potragu za slavujem čija pjesma donosi radost u njihov dom s novom misli na umu – ako ponovno dođe svraka, ovoga puta skresati će joj sve u kljun.
Ogledalce
Na livadi zeko pronalazi zaboravljeno ogledalce nepoznatog porijekla te ga zamijeni za vlastitu sliku. Mogla ga je izgubiti pastirica ili lovac ili djeca koja su se nekoć ondje igrala, no to više nije bilo važno.
Hvaleći se po šumi prikazom svoga lika naiđe na vjevericu koja zatim u odrazu ulovi svoj obris.
“Kako možeš tako nešto reći? Pa zar ne vidiš da je to moja slika? Evo, pogledaj bolje” – vikala je vjeverica.
Kako bi se sukob između dvaju dodatno zakomplicirao, u čitavu raspravu uplete se i šojka tvrdeći da kljun koji se na ogledalcu pojavljuje jasno oslikava upravo nju. Šojka je jasno i čisto vidjela sebe kako su dvoje prije nje vidjeli svoje odraze, te je uporno držala svoju stranu, naime nijedna od njih nema krila i kljun, pa je svađi odavno trebao doći kraj.
Raspravu životinja načuje medvjed u prolazu i konačno raspliće čitavu strku tvrdeći da je slika njegova, utišavajući pritom glasne šumarce koji u strahu pokoreno cijelu zbrku pretvaraju u muk.
“Budale! Baš budale! Ha ha ha ha! Pa vi se svađate oko moje slike! Slušajte, neka se netko od vas samo usudi još reći da je to njegova slika. To je moja slika!” – stane na kraj cijeloj buci jednom zauvijek medo.
Kada medvjed odnese ogledalce svojoj medvjeđoj obitelji, svi se redom zagledavši potvrde njegove sumnje. Na slici je medvjed, iako mladi vide sebe i tvrde da je to otac u mlađim danima, nesumnjivo je odraz upravo medvjeđeg lica.
Priča završava na duhovit način banalnom rečenicom oca obitelji:
“Tako je, sinčići moji! Vi ste još maleni pa i vidite umanjeno, ali vidi se da ste moja pamet i krv!”
Rajvil
Još i sada postoji pripovijetka o sirotom dječaku Rajvilu koji je svojim glasom i sluhom oživotvoren i ovjekovječen u pjesmama slavnih pjesnika i pripovijestima stanovnika i u godinama koje će slijediti. Nitko ne zna kako ni odakle se Rajvil stvorio i je li on samo siroče bez roditelja koje je došlo u grad i ostalo u planinama čuvati ovce. No ono što je o Rajvilu svima bilo poznato, to je da je njegov mili zvuk i njegova plemenita pjesma došla na glas kao ljekovita. Jednoga dana kada je nakon ispaše Rajvil otpočinuo pod drvetom pjevajući iz svega srca, posjetio ga je jelen koji je kao i svi drugi uživao slušajući te božanstvene tonove. Opčinjen glazbom, jelen je savjetovao Rajvila da upotpuni riječi zvukovima lire koju bi trebalo sačiniti od njegovih rogova. Stoga je Rajvil radio svaki dan na novome instrumentu dok ga jednom nije usavršio.
Slušali su ga potoci, slušalo ga je drveće, u njegovoj glazbi uživale su životinje i seljani. Dovodili su svoju djecu i najmilije da im zaliječi tuge i bolesti slatki zvuk Rajvilova glasa. Dočuli su za ovu čarobnu iscjeliteljsku moć i roditelji bolesne djevojčice, pa je na njihov zahtjev pjevao Rajvil kćeri njihovoj noćima sve dok melodija nije odgnala bolest.
U to je vrijeme organizirao car natječaj u pjesmi, a Rajvil se prijavio kao jedan od sudionika. Jasno, njegova je pobjeda bila neupitna, te se odlučio car zadržati Rajvila na dvoru novcem i zastrašivanjem. Car je naumio da Rajvil odsada ne pjeva o čemu želi, već samo o carevim bojnim podvizima. Na Rajvilov prijekor da umjetnost mora biti slobodna, car je nevoljko pristao na momčev uvjet pod ograničenjem da dječak pjeva izričito na dvoru. Kako je Rajvil smatrao da je glazba jednako namijenjena svim stanovnicima carstva, a dvojica nisu uspjela pronaći zlatnu sredinu, prognao je car mladića u mračnu tamnicu nastanjenu zmijama i škorpionima i na tanahnim zalihama hrane. No kada bi zapjevao Rajvil, živine bi se povukle i tamnica osvijetlila, a ptice bi mu donosile gozbu kakvu bi samo mogao zamisliti.
Budući da ga samica nije slomila i olabavila njegove stavove, protjera ga car na planinu da ga rastrgaju zvijeri i izmori glad. No Rajvilova pjesma na planini umirivala je i krotila životinje, a drveće mu je veselo davalo svoje plodove, dok su se pitome ribe puštale kao da žele biti ulovljene. Čuvši o razvoju situacije na planini , razljuti se car te pošalje vojske da napadnu Rajvila. No mladićeva pjesma omekša ratnička i vojnička srca te se sva garda prostre po planini kako bi uživala rapsodiju lirskih tonova.
Vratiše se stoga vojnici s porukom caru da se oružjem ne može protiv pjesme. Uvidjevši car ovu nepriliku, kao posljednji očajni potez pošalje svoje podanike da diljem carstva prošire vijest kako su Rajvila rastrgale divlje zvijeri.
Neki povjerovaše, neki ustrajaše da je Rajvil i dalje živ i da svojom glazbom otapa i najtvrđa srca. S vremenom više nije bilo jasno što se dogodilo s Rajvilom i koliko je dug zaista bio njegov život, no jedno je sigurno – pjesma i priča o slavnom pjevaču Rajvilu živi i danas.
Bilješka o autoru
Grigor Vitez rodio se 1911. godine u Kosovcu u Slavoniji. Najviše se istaknuo pisanjem pjesama za djecu.
Radio je kao učitelj prije početka Drugog svjetskog rata, a nakon toga u Ministarstvu prosvjete te kao urednik u Mladost, izdavačkoj kući. Bavio se pisanjem proze i poezije, a pisao je i tekstove za neke časopise.
Radio je i kao prevoditelj za slovenske, ruske i francuske pisce. 1963. godine dobio je nagradu “Mlado pokolenje”.
Djeca se kroz svoje školovanje često mogu susresti s djelima Grigora Viteza jer se ona često nalaze u školskim čitankama.
Neka od njegovih najpoznatijih djela za najmlađe čitatelje su: “Iza brda plava”. “Hvatajte lopova”. Također, poznat je i njegov igrokaz ” Plava boja snijega” koji se može vidjeti u Gradskom kazalištu Trešnja u Zagrebu.
Općenito najpoznatija djela su: “Kad bi drveće hodalo”, “Jednog jutra u gaju”, “Sto vukova” i “Vesele zamke”. Djelo koje odiše vedrinom je svakako “A zašto ne bi…”, dok se u tužnije pjesme može ubrojiti zasigurno djelo “Što mi se tužio hrast”.
Umro je u Zagrebu 23. studenog 1966. godine.
Autor: D.G.
Odgovori