Hodočašće Childea Harolda je lirsko-epski spjev koji je sastoji od četiri pjevanja, odnosno, od ukupno 495 strofa. Ovo djelo je nezaobilazno za poznavanje europskog romantizma. Sva pjevanja ovog spjeva nisu nastala u isto vrijeme, pa je vidljiva razlika u stilu pripovjedača. Ovaj lirsko-epski spjev zapravo je putopis koji nas vodi u Portugal i Španjolsku, preko Grčke i Albanije, a onda opet kroz Švicarsku i Italiju do Rima.
Prva dva pjevanja su napisana 1812. godine, 1816. godine je napisano treće pjevanje, a 1818. godine četvrto pjevanje. U njima je Lord Byron pokušao povući granicu između sebe i lika kojeg je stvorio, Childea Harolda, ali kasnije, u četvrtom pjevanju priznaje “uzaludno sam tvrdio i zamišljao da sam povukao crtu između autora i hodočasnika; i sama želja da održim tu razliku te razočaranje u otkriću da mi je to bilo uzaludno, toliko su slomili moje snage pri pisanju da sam sve to zajedno odlučio napustiti.”
Glavni lik spjeva je Childe Harold. Svjetski putnik i plemić, za kojeg odmah na početku kaže:
“U Albionu bješe mladić jedan,
Što se vrlinom nikakvom ne krijepi;
Već bančenju je najbučnijem predan,
I vikom sneno uho noći čepi.
Jao! To zbilja besramnik bje lijepi,
Sav ogrezo od grijeha i od vina;
jer on za malo zemnih stvari hlepi
Osim svog bludnog društva, konkubina
I pijanaca iz društva nižeg ili fina.”
Byron je konstantno opravdavao postupke svojeg glavnog junaka, a kroz opravdanja je dao uvid u svoje stav prema ljudima i životu, te potvrdio potrebu da zapravo opravda sebe i svoj život. Pisac je je posebno kritičan prema ženama, koje su mu donijele samo bol i razočaranje. U ovom djelu, kao i u mnogim djelima iz toga vremena, prisutna je tzv. “svjetska bol”, koja odražava pesimizam i tugu zbog nesklada sa svijetom. Byron kroz svog junaka pokazuje apsolutni nesklad između sebe, svojih moralnih načela i društvenih konvencija toga doba. Ovaj spjev nema specifično određenu radnju, već je to putopis odbačenog čovjeka koji nije pronašao svoje mjesto pod suncem.
Na samom početku spjeva, autor napominje da ga posvećuje Ianthe, koja je zapravo bila Lady Charlotte Harley, druga kći Edwarda, petog earla od Oxforda. Njoj su bili posvećeni stihovima, dok ona još nije imala ni jedanaest godina. Pjesnik u njima govori kako ništa nije toliko lijepo kao što je djevojka kojoj ovo piše:
“Ni one zemlje gdje nedavno lutah,
Premda im po ljepoti ravne nije,
Ni snoviđenja, kada srcem gutah.
Obličja što ih žudi, al tek snije,
Ni san ni java sličnu ti ne krije.”
Vrsta djela: lirsko- epski spjev
Mjesto radnje: Engleska, Grčka, Španjolska, Portugal, Italija, Švicarska, Belgija, Albanija
Vrijeme radnje: početak 19. stoljeća
Kratak sadržaj
I pjevanje
Upoznajemo glavnog lika:
“U Albionu (latinski naziv za Englesku) bješe mladić jedan,
Što se vrlinom nikakvom ne krijepi;
Već bančenju je najbučnijem predan,
I vikom sneno uho noći čepi.”
Kasnije nam pisac daje i njegovo ime: “Childe Harold on bje: (…)” Ovaj lik je grešnik “jer dug se hodnik grijeha za njim gubi/ Al kajao se nije za svoj blud, (…)”
Sada želi otići jer je tužan i nezadovoljan, te spreman na promjenu. Harold luta po očinskom dvoru: “To ogromna i časna bješe zgrada;/ Stara toliko, ko da sad past mora,/Al stup joj svaki čvrst bješe i tada.” Dok je lutao po dvoru, uhvatila ga je sjeta za svime što ostavlja za sobom, ali brzo postaje odlučan u svojoj želji za odlaskom. Svjestan je da ga nitko ne voli, nitko sa pirova, pa ni kurtizane koje privlači samo sjaj i raskoš. Nije se htio oprostiti s majkom ni sestrom, ali mu j otac dao blagoslov.
U 12. strofi skoro zažali što odlazi “grižnja, možda, tad se u nj uvuče/ što ode, (…)”, a u 13. prima harfu i odsvira svoje zadnje “Laku noć” svojoj zemlji. Zatim slijedi pjesma od deset strofa u kojoj Harold pozdravlja svoj rodni žal. Pjeva kako mu je otac dao svoj blagoslov, a majka plakala za njim i da će to činiti sve dok se ne vrati. U 14. strofi njegov brod i dalje plovi. Opisuje ljepote Portugala u koji je stigao, ali i njegovu političku situaciju. “Lisabon kako prekrasno se bijeli!” Opisuje propadanje ljudi i izgled grada:
“Ali tko god u ovaj uđe grad,
Što izdaleka sja božanski tako,
Turoban lutat po njemu će tad,
Mnoge će ružne stvari vidjet lako (…)”
U 20. strofi opisuje Gospu od bola, samostan gdje “bezbožne kažnjavahu zbog zlosti“. Nedaleko od samostana se nalaze križevi za koje govori da nisu simbol vjere već:
“Spomen su da tu netko nekog ubi
jer gdje god žrtva vrišteć život zagubi
i proli krv od noža kakva skota,
Drveni križ neka ruka digla tu bi.”
Harold kritizira izdaju boraca gdje su britanske vlasti dopustile francuskim zarobljenicima da se vrate u svoju zemlju. U 27. strofi se pisac ograđuje i govori da je to sve što govori stajalište Childea. U 29. strofi dolazi u Mafru gdje živi jedna luzitanska (portugalska) kraljica. Tu se nalazi crkva i njezin dvor. Dalje nastavlja svoj put: “Harlod kroz mnoga mjesta poče hodit.”
U 31. strofi vidi Španjolsku “gdje pastiri stada pasu i kupac zna ta ruha meka.” U strofama koje slijede opisuje odnos Španjolske i Luzitanaca (Portugalaca) gdje:
“Španjolac dobro razlikovat zna
Sebe i Luzitance, roblje na dnu dna.”
Harold se osvrće na bitke koje su se bile na Španjolskom tlu. Spominje tri vojske koje su dale svoju žrtvu. Dolazi u Sevillu “koja još ne pade:
Još slobodna- plijen kojem pljačkaš stran!”
Slavi hrabrost žena koje nisu ratnice, ali su se sposobne boriti:
“Dragi joj pada – ne plače, bez riječi;
Vođa ubijen – ona za nj će stati;
Drugovi bježe – ona bijeg im spriječi;
Uzmiče dušman – u stopu ga prati.”
Dolazi do Parnasa, planine u Grčkoj, na kojoj su prema mitologiji boravile zaštitnice umjetnosti, Muze. Tu uspoređuje ljepote antičkog grčkog grada s ljepotama moderne Španjolske. Govori o turnirima koji se odvijaju u Španjolskoj i u detalje opisuje borbu matadora i bika:
“U skupom sjaju s plaštem što vijori,
Matador, pješak, u sredini stoji
Lakonog, vrlo željan da se bori
S vladarom krda (…)”
Uz pomoć te borbe opisuje Španjolce, ali i Španjolke kao osvetnike:
“Sirova to je zabava što mami
Španjolske djeve i Španjolce mlade.
Osvetom hrane svoje srce sami,
I krvlju, jadom drugoga se slade.”
Spušta se noć, a Harold je u kušnji da ode s mladima i da uživa s njima, ali se zaustavlja i postaje samo gledatelj: “Pa od sebe se smiri(…)“.
Slijedi pjesma za Inez. U bilješkama na kraju knjige piše da je u prvoj verziji spjeva na ovom mjestu bila šaljiva pjesma naziva Djevojka iz Cadiza, a da ju je Byron kasnije zamijenio sjetnijom pjesmom “Za Inez”, koja je vjerojatno posvećena Terezi Macri, kćeri engleskog vice- konzula. Harold u pjesmi govori Inez “Ne smij se tmurnom čelu mom;/Više se smiješit ne znam sad(…)“, a kada ga ona upita zašto, on joj odgovara da osjeća veliku odvojenost od svijeta oko sebe.
U zadnjim strofama prvog pjevanja, Harold se oprašta od Cadiza i Španjolske dok još jednom govori o njenoj hrabrosti.
II pjevanje
U prvoj i drugoj strofi prisutna je invokacija božice Atene: “Nebeska djevo dođi! – al, ti, znam,/ Ne nadahnu još nikad smrtni poj –“.
Harold govori o prošlosti Grčke i tuguje nad sudbinom grčke arhitekture:
“Gle joj luk srušen, skršen zid joj svaki,
Sobe joj puste, vrata što se ruše:
Da, Slavoljublja dvor tu bješe laki
Nekoć, hram Misli, i palača Duše.”
Govori o sofistu (Sokratu) kao svecu mudracu i o gubitku te drevne mudrosti. Opisuje haranje grčkih atrefakata koji bivaju uništeni od stranaca i to od Engleza koji su uništili ono što nisu mogli ni Turčini ni Goti, a ni vrijeme.
“Kraljica mora, Britanija plijeni
Zadnji plijen zemlje te što krv je guši (…)”
Slijedi opis Haroldovog putovanja brodom po Mediteranu. “Al otoke Kalipse nijemo proći/ Nećemo, sestre sredozemne pjene (…)“, na tim otocima se susreće s Novom Kalipsom, a to je njegova Florence:
“Nova Kalipsa tamo ti se nudi.
O, slatka Florence! kad bi mogle grudi
To srce imat, to bi bile tvoje:
Sapeta grud mi uzalud se trudi (…)”
Florence je zapravo žena jednog britanskog poslanika, koja je bila umješana u zavjeru protiv Napoleona. Morala je pobjeći na Maltu, gdje ju je Byron upoznao. Harold ju je volio, ali kasnije piše “I da je davno obožavat presta (…)“.
U 36. strofi se vraćamo na putovanje:
“Bjež! ne daj mi u mojoj pjesmi dužit
jer nam je kroz mnoge planine hodit,
Uz mnoga razna žala jedrom kružit (…)”
Odlazi u Albaniju u kojoj su se vodili mnogi ratovi, ali “Srca to gleda neganut (…)“, ono što ga takne jest vrh leukadske stijene, te u sljedećim strofama opisuje prirodne ljepote i povijest Albanije.
“Za najvrućih tu dana mir nek nađe,
Tu stara stabla šire sjene svježe;
Tu će mu vjetar hladit grud još slađe (…)”
Dalje govori o vremenu Ramazanskog posta, te nam daje prijevod jedne vojničke pjesme. U 73. strofi opet govori o Grčkoj i prisjeća se ljudi koji su se borili za njezinu slobodu:
“Oružje vape srca ponesena,
A sami neće da u boju ginu,
I s tužne liste Ropstva ime svoje skinu.”
Govori o prolasku grčke slave, a u 84. strofi zove na obnovu Grčke koja je nekad davno bila jako velika. Poslije se opet vraća na prirodne ljepote Grčke, te na borbe i osjećaj tuge zvog mnogih gubitaka. U 95. strofi govori o majci koja umire 1. 8. 1811., a Byron dolazi u Englesku tek nakon njene smrti. Također, govori o prijatelju Charlesu Skinneru Mattheausu koji umire tri dana poslije smrti Byronove majke.
III pjevanje
Byron spominje svoju kćer Adu (Augustu) kao muzu, te odlazi dalje:
“Vjetri glas dižu: Odlazim ja, mada
Ne znam gdje, ali prođe tren kad oku
Albion pružo bol je i radost duboku.”
Njegovu kćer Adu majka je odvela od njega, zbog njegove incestuozne ljubavi sa svojom polusestrom Augustom. U ovom pjevanju Harold opisuje dolazak u Belgiju, putovanje po rijeci Rajni i u Švicarskoj. Dolazi u Waterloo, koji ga asocira na bitke i krv koja se tamo prolila, u borbi u kojoj je Wellington pobijedio Napoleona.
U 55. strofi spominje nježnu grud, koja je zapravo njegova polusestra Augusta. Zbog nje je izbio skandal u Engleskoj jer je s njom bio u intimnim odnosima. U 77. strofi promišlja o Jeanu Jacquesu Rousseau. Pjevanje završava invokacijom muze koja nije s njim na putovanju.
IV pjevanje
Četvrto pjevanje počinje pismom koje piše Johnu Hobhouseu. Govori mu kako mu posvećuje ovo pjesničko djelo “koje je najduže, najsmionije i najobuhvatnije od svih mojih djela.” Zahvaljuje mu na njegovoj dobrohotnosti i ističe njegove vrijednosti. Prisjeća se i govori kako je bila sreća što su zajedno proputovali “zemlje viteštva”, a to su Španjolska, Grčka, Mala Azija i Italija. Govori mu kako mu je bilo dosta povlačiti granicu između sebe i Childa Harolda, jer je otkrio da je to zapravo bilo uzaludno. Prema njegovim riječima, namjeravao je u ovom pjevanju pisati o sadašnjem stanju u talijanskoj književnosti. Na kraju posvećuje djelo svom prijatelju: “(…) posvećujem vam ovu pjesmu u njenom završnom obliku; i ponavljam još jednom kako sam iskreno uvijek Vaš obavezni Vam i privžen prijatelj BYRON.“.
U zadnjem pjevanju Childer Harold dolazi u Italiju: “Stajao sam na Mostu Uzdisaja,/ U Veneciji, dvor i zatvor stoji (…)“. Uz Veneciju, posjeća još i selo Arquau u kojem je umro Francesco Petrarca. Međutim, to pjesnik ne navodi eksplicitno, već piše: “Ima u Arqui jedan grob; – u zrak/ Dignute leže tu na stupovima/ Laurinoga dragoga kosti: svak/ Tko zna mu bolne pjesme ide k njima.”
Nadalje, opisuje selo, pa dolazi u Ferraru. Spominje Torquata Tassa, velikog talijanskog književnika koji je jednom boravio u Ferrari. Priča o književniku, koji je nakon objavljenog epa “Oslobođeni Jeruzalem”, pokazao znakove duševne neuravnoteženosti, pa je lutao Italijom. Spominje još i velikane Ariosta i Dantea, koje naziva pjesnicima pakla i viteštva.
Dolazi u Firencu: “Firenzo grešna!”, i tu iskazuje svoj bijes što Dante nije tamo pokopan: “Tuđa je zemlja, slava što ga poji,/ Život mu, i grob, k tom pokraden – nisu tvoji“. Uz njega, ni Boccaccio tamo ne počiva, jer od trenutka kada je njegov grob uništen, ne zna se gdje su njegovi ostaci. Napokon, dolazi u Rim:
“Rime! moj dome! moje duše grade!
Sirotna srca k tebi neka skrenu, (…)”
Nakon dolaska u Rim, opisuje vođe koji su bili na vlasti u Rimu od samih početaka, pa do bližih vremena, sve do Napoleona kojeg uspoređuje s Cezarom i tu se opet vraća na temu borbe protiv tirana.
“Gospodstva lažnog luda – neka vrsta
Bastardnog jednog Cezara, (…)”
Sam spjev završava na oceanu na kojem govori:
“Moj je zadatak svršen, pjev moj presta (…)
Zbogom! Jest riječ što mora bit i bje –
Zvuk što nam čini zastat; – zbogom – bome!”
Analiza likova
Childe Harold – glavni junak djela. Childe mu je nadimak, a on proizlazi od arhaičnog naziva za viteza. Childe Harold je aristokratskog podrijetla, kao i sam autor.
“Childe Harold on bje: – ali otkud ime
To i porijeklo, nije zgodno reći;
Slavni su, dosta kazuje se time.”
Childea Harolda zapravo smatramo autorom, jer se djelo smatra njegovim dnevnikom. I sam autor u jednom trenutku kaže da mu je dosta povlačenja granice između njega i lika kojeg je stvorio, pa se zaključuje da su Childe Harold i George Byron ista osoba.
On je jedan raskalašen lik koji se ne kaje za svoje grijehe: “Jer dug se hodnik grijeha za njim gubi,/ Al kajao se nije za svoj blud“. Ogorčen je i ljut na žene. Razočarao se u njima pa ih smatra lažnima i krivima za svu njegovu bol. Ciničan je i buntovan, ogorčen i razočaran životom. Iznad svega je iskren i nikada se nije htio prikloniti nekim tuđim idealima, samo zato da bi se uklopio.
Na svojim putovanjima susreće brojne ljude, a najviše je ogorčen na one koji ne uživaju u svome pravu na slobodu, one koji trpe. Smatra da čovjek nigdje ne može biti ono što jest, slobodan; svuda osjeća obvezu, prema društvu ili obitelji. Zato se najbolje osjeća kada je sam u prirodi jer se tamo osjeća slobodnim. Sloboda je za njega cilj duševnog mira. Volio je prirodu, što se vidi iz detaljinih opisa prirode svake države u koju je došao. Kroz cijeli spjev se vidi nesklad između njega i društva koje ga okružuje, koje ga je odbacilo i osuđivalo zbog njegove intimne veze s polusestrom. Childe Harold je tipičan junak romantizma, tužan i osamljen lik, otuđen od društva i okrenut svom unutarnjem svijetu.
“I sad Childe Harold u srcu bje tužan,
I pobjeći bi od te družbe pjane;
Kaže se, tmurni plač je nekad nužan,
Al zaledi mu Ponos suze slane:
Osamljen nujno snatreć lutat stane,
I otići iz rodnog kraja teži,
U vruće zemlje moru s one strane;
Zatrovan čežnjom, žudi on bol svježi,
Za vidik drugi čak i s mrtvim bi da leži.”
Bilješka o autoru
George Gordon Byron (1788.-1824.) engleski je pripovjedač i pjesnik te predstavnik romantizma. Potječe iz osiromašene aristokratske obitelji iz Londona, no većinu života proveo je u Škotskoj. Živio je u siromaštvu i tuzi zbog dječje paralize koju je prebolio, ali zbog koje je bio i psihički nestabilan.
1798. godine nasljedstvom je dobio imanje Newstead Abbey te je titulom lorda postao bogat. No, time nije postao sretnijim. Na njegovo raspoloženje, karakter i psihu, utjecala je psihički nestabilna majka i pijanstvu sklona dadilja, te on i dalje ostaje psihički nestabilan, usamljen i plah.
Srednju školu pohađao je u Harrowu, dok je studij završio na Cambridgeu. Za vrijeme školovanja zaljubio se u svoju rođakinju koja je odbacila njegovu ljubav, usredotočujući se na njegovu tjelesnu manu. To je na neki način obilježilo njegov ljubavni život te je imao mišljenje da su žene cinične te da emotivne veze ne mogu donijeti ljudima ništa dobroga. Često je ulazio u nesretne i skandalom nabijene ljubavne veze. Budući da se nikako nije mogao riješiti osjećaja manje vrijednosti, Byron je izrastao u buntovnu i hirovitu osobu, osjetljivu i neprilagođenu svijetu te razočaranu cijelim društvom kojemu je pripadao.
Prvu zbirku pjesama objavio je u osamnaestoj godini, a ona je imala naziv “Sati dokolice”. Potpisao se pseudonimom i doživio velike kritike na temelju tog djela. Dvije godine kasnije odlučio je odgovoriti na dane kritike djelom satire ” English Bards and Scott Reviews”.
U dvadeset i prvoj godini postao je član Gornjeg doma lordova te je održao svoj prvi govor. Općenito je živio dosta raskalašeno i rasipno te je bio čest izvor ogovaranja ostalih članova aristokracije.
Puno je putovao, a od 1809. do 1811. godine putovao je Sredozemljem. Obišao je Španjolsku, Portugal, Grčku, Tursku, Maltu i Albaniju. Godinu dana nakon povratka objavio je dva pjevanja iz poeme “Childe Harold” koje je bilo dobro prihvaćeno među čitateljstvom. Slavu je stekao skoro tijekom noći te je time bio oduševljen.
Nakon toga posvetio se intenzivno pisanju. Ubrzo se i oženio te je postao otac. Značajno je da je Byronova kći Ada postala poznata matematičarka, koja je u moderom svijetu poznata kao prvi “programer” na svijetu. Napisala je algoritam za prvi kompjuterski programski jezik.
No, Byronov brak nije dugo trajao jer je njegova žena saznala da je Byron bio u vezi s polusestrom Augustom. Odmah nakon rastave Byron napušta Englesku jer je postao nepoželjan gost aristokratskih salona te odlazi u Švicarsku. Ubrzo se seli u Italiju te tamo nastavlja stvarati svoj književni rad.
1837. godine odlazi u Grčku kako bi pomogao kod ustanka Grka protiv Turaka. No, ubrzo je umro od groznice ne napunivši niti 37. godinu.
Najpoznatija djela su mu “Sati dokolice”, “Lara”, “Kaurin”, “Gusar”, “Don Juan”, “Manfred”.
Autor: N.B.
Odgovori