Psi u trgovištu predstavlja roman od tri dijela čije su radnje samo djelomično povezane. Radnja sva tri dijela je smještena u 16. stoljeće, a prvi dio “Nekamo moraš” koncentriran je na privatni život Antuna Vrančića.
Poznati roman Ivana Aralice predstavlja kombinaciju moderno smišljenje radnje i tradicionalnog načina pripovijedanja iz perspektive pripovijedača koji zna sve o svemu. Povezivanje dijelova u cjelinu prepušteno je svakom čitatelju.
Likovi iz prvog dijela osim vezira Mehmeda ne pojavljuju se u drugim dijelovima romana, a radnja se pomiče unazad pola stoljeća. Spomenuta obilježja iz romana udaljila su ga od oblika kakav je unio August Šenoa tijekom druge polovice 19. stoljeća.
Središnja radnja romana koja govori o pobuni u Solunu je oskudna dok je prostor namijenjen pripovijedaču napunjen određenim epizodama iz prošlog života te likovima.
Tri važna lika čine osnovicu romana. Antun Vrančić je glavni lik prvog dijela romana čija je uloga u romanu dvojaka. S jedne strane prikazana je povijesna ličnost iz krajeva te Vrančićevo poslanstvo u Carigrad.
Možemo uočiti kombinaciju tradicionalnog i modernog. Naime, kompozicija samog romana je modernija, dok je autorov način pripovijedanja tradicionalan. Ne postoji čvrsta fabularna nit, već je ona prepuštena čitatelju što odvaja roman od uobičajenog povijesnog romana.
Aralica kroz cijeli roman teži prokomentirati zbivanja kroz narodne izreke te u formi doskočice ili poente. Iznosi se detaljan opis, karakter, podrijetlo i život svih likova.
Okosnicu priče čine tri glavna lika, a to su Antun Vrančić, Džihangir i Sulejman.
Naslov romana Psi u trgovištu mogli bismo gledati kroz metaforu kojom nam autor želi prikazati kako djeluje svijet politike, moći i raznih intriga. Žrtve vlasti su svi pa i oni na nešto boljim položajima, ne samo podanici. Politička pravila su često nemilosrdna i mogu uništiti i one na samom vrhu, što vidimo iz primjera Sulejmana. Autor navodi da svatko mora biti na oprezu. U romanu se aludira i na moderni totalitarizam kroz pritiske onih čija je vlast neograničena.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: 16. stoljeće
Mjesto radnje: Šibenik i Carigrad
Tema djela: život Antuna Vrančića, pobuna u Solunu i Vrančićevo poslanstvo u Carigrad
Ideja djela: u djelu je prikazana povijest i politika Carigrada i Budima u 16. stoljeću. Kroz otkriveni mehanizam tiranije koji je univerzalan u svim dijelovima, ova knjiga je parabola o ropstvu i vlasti od koje nisu pošteđeni ni onim na najvišim položajima.
Kratak sadržaj
Nakon prikaza povijesti ugledne obitelji iz Šibenika, radnja prelazi na erotske epizode, iako je Vrančić u romanu prikazan kao crkveni dostojanstvenik koji se treba obvezati na celibat.
Na kratkom proputovanju Antun svraća jednom u rodni grad i tamo ima kratku aferu s Mandaljenom Lukačić, koja je bila udana za pomorca. Ne obazirući se na glasine odlazi zauvijek iz Šibenika.
Pripovijedač pritom spominje još tri Vrančićeve ljubavi, a osim plemkinje iz Padove koju Vrančić upoznaje s mondenim krugovima i koja ga nakon toga ostavlja, govori o lukavoj Uršuli koja je tijekom afere s Vrančićem uspjela zanijeti. Vrančić je sina morao priznati i podariti njegovoj majci veću svotu novaca. Pripovijedač se nadovezuje i na platonski odnos s kraljicom Izabelom, udovicom Ivana Zapolje, koji se iz političkih razloga nije mogao realizirati.
Završni dio prvog dijela posvećen je diplomatskoj misiji u Carigradu gdje se Vrančić kao naijskusniji diplomat u cijelom Carstvu trebao susresti s vezirom Mehmed-pašom Sokolovićem. Na putu prema Carigradu dogodi se iscenirana nesreća u kojoj strada jedan od poslanika. Iako se nije nalazio u dobrom položaju, Vrančić je zahvaljujući mudrosti uspio ispregovarati povoljne uvjete za mir carevina.
Carigradski dio priče smatra se jedinom poveznicom s drugim dijelom romana jer više nema Antuna Vrančića, umjesto toga se radnja usredotočava na likove koji utječu na političke događaje u samom vrhu Osmanlijskog Carstva.
Glavnim likom drugog dijela “Mač Samosijek” smatra se Sulejman II. ili Sulejman Veličanstveni. Prvih pet poglavlja odvija se u ljetnikovcu. Pripovijedač opisuje tada najmoćnije ljude carstva kojima je Sulejman bio okružen.
Među njima je Mehmed, tada još mladić koji je u to vrijeme pokazao znakove političkog uspona. Rustem Okupović bio je grub vezir sklon nasilnom ponašanju, koji svoj utjecaj duguje braku sa Mihrimah, Sulejmanovom kćeri.
Ahmed je iz arbanske obitelji stočara koji je osim u lijepe žene zaljubljen i u knjige. Šemsudin Ahmetović pripada staroj plemićkoj obitelji. Ibrahim je eunuh, desna ruka sultana zadužena za sve prljave poslove.
Nakon upoznavanja s najvažnijim ljudima carstva, slijede priče o Sulatnovim ženama. Nurban je bila pastorka mletačkog namjesnika iz Kandije, koju je oteo gusar Alipoturk. Rokselana je djevojka iz Galicije koja je nakon zarobljenja predana u harem.
Ubrzo se u haremu počinju događati razne spletke i to najviše povezane s nasljednikom Mustafom kojeg je Slujeman dobio s Nurbanom. Iako ne postoje jasni dokazi da Mustafa ima veze s urotom, Sulejman počinje sve više sumnjati i odlučuje ga pozvati u logor. Čim je stigao (iako omiljen u narodu i vojsci), prilikom audijencije kod oca biva smaknut.
“Koža za bubanj” je treći dio romana koji počinje opisom Nurbanine obiteljske situacije. Osim Mustafe obitelj čine njegova žena Esma i depresivni Džihangir, mlađi brat od Mustafe. Idilična obiteljska situacija završava majčinom smrću. Nakon Mustafinog smaknuća, ubiju njegovu ženu Esmu i kćer, a Džihangir mentalno oboli.
Džihangira su u početku držali u kućnom pritvoru nakon čega su ga poslali u jedan od najstrašnijih zatvora iz tog vremena. Tamo se sprijateljio sa sudionikom koji je sudjelovao u pobuni protiv Sulejmana, koju je pokrenuo njegov pisar predstavljajući se kao Slujemanov sin Mustafa. Roman na kraju završava posljednjim danima Džihangira u Alipoturkovoj tamnici.
Analiza likova
Likovi: Antun Vrančić, Sulejman II (Sulejman Veličanstveni), Džihangir, Mustafa i njegova obitelj.
Antun Vrančić – crkveni dostojanstvenik koji se obvezao na celibat, ali je ipak imao ljubavne afere sa ženama te je iz jedne čak dobio i sina. Diplomat koji je u poslu pragmatik i racionalist, a u ljubavi hedonist.
Sulejman II – opisan je cijeli njegov život pa možemo dobiti analizu njegove cijele ličnosti koja se najviše bazira na njega kao na vođu. Opisan je kroz vladarske ambicije i želju da zadrži titulu vladara. Teži moći i gazi sve pred sobom ako osjeti i najmanji strah da bi mu je ta osoba mogla oduzeti. Tako čak izriče smrtnu presudu svom najboljem prijatelju iz djetinjstva.
Džihangir – osjetljiv i depresivan, melankoličan i introvertan. Mlađi brat Mustafe. Jako je vezan uz obitelj i obiteljsku zaštitu koju je imao za života njegove majke i oca. Pjesnički je nadaren i do kraja priče nije bilo jasno je li glumio da je lud da bi izbjegao bratovu sudbinu pošto je na kraju točno odgovorio na sva pitanja.
Bilješka o piscu
Ivan Aralica je cijenjeni književnik rođen 10. rujna 1930. godine u mjestu Promina pored Knina. U rodnom mjestu je završio osnovnu školu, a srednju je upisao u Drnišu. Godine 1953. u Kninu je završio je Učiteljsku školu.
Nakon završetka školovanja neko je vrijeme radio kao učitelj te paralelno studirao književnost i južnoslavenske jezike u Zadru. Diplomirao je 1961. godine i na kraju se zaposlio kao ravnatelj Pedagoške gimnazije i Učiteljske škole. Nažalost morao je odstupiti s položaja kada je došlo do sloma Hrvatskog proljeća, čiji je bio pobornik i to nije skrivao.
U vremenu od 1965. do 1971. bio je jedan od urednika časopisa Mogućnosti i Zadarska revija. U tom je vremenu objavljivao prve prozne tekstove: “A primjer se zvao Laudina”, “Opsjene paklenih crteža”, “Nevjernik”, “Svemu ima vrijeme”.
Veliki preokret u karijeri donijelo je djelo “Psi u trgovištu” iz 1979. godine. Roman je podjednako dobro bio prihvaćen od strane publike i kritike. Za velik uspjeh romana smatra se Araličeva želja da u roman uključi zanimljive teme iz hrvatske povijesti. Tako je nastavio u istom tonu i sa sljedećim djelima: “Duše robova”, “Graditelj svratišta” i “Put bez sna”.
Nakon povijesne tematike ponovno se vraća modernim temama, pa tak ne treba zaboraviti na djela: “Majka Marija”, “Okvir za mržnju”.
Od 1992. godine Aralica je član HAZU-a, a od 1993. godine postaje jedan od zastupnika u Hrvatskom saboru. Počeo se sve više baviti pisanjem političkih članaka, što je na kraju prevagnulo pred kvalitetom njegovih prijašnjih radova.
Autor: S.Š.
Odgovori