Prozor zelenog bljeska

Zvonko Todorovski autor je fantastičnog romana “Prozor zelenog bljeska” namijenjenog djeci i mladima. Dok svjetska književnost obiluje autorima koji biraju upravo ovu tematiku za svoja djela (poput J. K. Rowling ili J. R. R. Tolkiena), u hrvatskoj književnosti ona nije toliko zastupljena.

Borba između dobra i zla, jedan od najčešće korištenih motiva književnosti uopće i ovdje je  glavni pokretač radnje. Glavni likovi su djeca, Korežina i Bartol, čiji se životi na početku samog romana ne čine povezanim ni na koji način. Korežina je djevojčica koja živi na Hvaru sa svojim ocem i djedom, a po mnogočemu se razlikuje od svojih vršnjaka. Ona je veliki sanjar i većinu slobodnog vremena provodi u svijetu koji nije stvaran.  Bartol živi u Zagrebu s majkom i ne pronalazi zajednički jezik sa svijetom koji ga okružuje, što se vidi u njegovu odnosu prema školi i školskim obavezama.  Kako radnja odmiče, sve je vidljivije na koji se način povezuju životi Korežine i Bartola.

Priča o prijateljstvu i ljubavi u ovome je romanu proširena pojavom fantastičnih bića, poput dobrih i loših anđela, ptica koje govore i tako dalje. Radi se, naime, o podjeli svijeta na Izraženi (onaj u kojemu mi živimo i koji nam je poznat), Utkani (čine ga anđeli i druga bića nevidljiva ljudskom oku) i Drevni, koji uspostavlja ravnotežu između prva dva. Klement Photogenet serafin je iz svijeta Utkanih, a unosi nemir i rat u svijet Utkanih, ali i Izraženih. Upravo se zbog njegove pohlepe i želje za vladavinom događa velika pustolovina Bartola i Korežine, zbog koje jedno od njih završi zarobljeno u staklu prozora vlastite kuće, a drugo leti iznad Jadranskog mora na krilima drevnog Tomaža!

Naizgled nemoćni i slabiji od zlog Klementa i njegovih pristaša, dobri anđeli ipak uspijevaju spriječiti zlog Klementa u njegovoj namjeri da uspostavi novi poredak u svijetu. Iako se Korežina i Bartol  isprva ne snalaze i ne razumiju pravila svijeta Utkanih i Drevnih, njihova radoznalost i želja za pustolovinom prevladava pa je i njihova  uloga u ovoj borbi uspješno odigrana.

Kratak sadržaj

Radnja započinje kad Korežina začuje neobične zvukove koji su dolazili iz potkrovlja njezine kuće. Pomislila je da tu buku proizvodi stari prozor koji se teško zatvarao. Bila je u pravu, ali samo djelomično. Naime, u prozorskom staklu stajao je pravi mali anđeo i nasmiješeno je gledao. Predstavio joj se kao Feliče. Ubrzo su Korežina i Feliče postali nerazdvojni. Ispričao joj je sve o svijetu Utkanih, kojemu je i on sam pripadao. Korežinu je zanimalo kako je dospio u njezin prozor pa joj je objasnio složen proces fotoangelografije, razloge zbog kojih pripadnici svijeta Utkanih nisu vidljivi ljudima, pripadnicima Izraženog svijeta. Feliče je Korežini bio vidljiv jer nije bio u svom prirodnom fotostaništu, nego utisnut u kristalnu građu stakla, a ondje je dospio zbog Sunčeva zelena bljeska, prirodnog fenomena koji se ponekad može vidjeti pri Sunčevu zalasku. Korežina je htjela izbaviti anđela iz stakla, ali Feliče joj je objasnio da to nije moguće bez pomoći drevnih, s kojima Utkani nisu mogli stupiti u kontakt. Korežina je odustala od daljnjeg ispitivanja Feličea i sjela je na debele daske svoga potkrovlja. Tada se dogodilo nešto neobično – počela je recitirati stihove koje nikad prije nije čula, a koji su glasili ovako: “Dok u hladu sjenate stare smokve/ Sviralu svirah od oleandra grane.”

Istovremeno, u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi sjedio je Bartol na satu likovne kulture. Inovativan kakav je bio, od svog je zadatka odlučio učiniti apstraktnu umjetnost, što je profesora Bebića naljutilo i zbog čega ga je nagradio jedinicom. Bartol je, nimalo dirnut lošom ocjenom koju je upravo zaradio, sjedio na svome mjestu u učionici i gledao kroz prozor. Tada se i njemu dogodilo nešto neobično. U glavi su mu se odjednom stvorile slike mediteranskog prostora, a u nosnicama je osjetio miris smokava i mora. I on je, kao i Korežina, počeo recitirati iste stihove o smokvi i svirali, a ni on ih nikad prije nije čuo. To je razbjesnilo Bebića koji je mislio da se radi o još jednoj Bartolovoj ludoriji pa ga je istjerao van iz učionice. Putem kući Bartol je  razmišljao o svemu što mu se dogodilo i odlučio da je vrijeme da ode iz Zagreba u Stari Grad, gdje je njegova obitelj imala kuću. Znao je da će se majka tome protiviti i zbog toga je odlučio da joj neće reći ništa o svome odlasku. Otišao je k teti Sofiji, za koju je znao da će imati razumijevanja i da će mu pomoći. Tako je i bilo pa se Bartol vrlo brzo našao na putu za Stari Grad.

U međuvremenu, Korežina se uputila u šetnju borovom šumom. Imala je osjećaj da će se nešto u toj šetnji dogoditi, a tako je i bilo. Primijetila je neobičnu gomilu, ogradu između polja od neobrađenog kamenja, za koju je znala da prije nije bila tu. Što je duže gledala u tu gomilu, bivala joj je sve neobičnijom, dok naposljetku nije i progovorila. Bio je to lik koji ju je oslovio imenom i upitao zašto ga je zvala. Korežina ništa nije shvaćala, a on joj je objasnio da su stihovi koje je izgovorila  poziv na koji se odazivaju Drevni, pripadnici njegove vrste. Korežini je postalo jasno da je Feliče imao svoje prste u tome. Tada je Drevni, koji se predstavio kao Tomažo, priupitao Korežinu tko je drugi Dozivač i kako to da su im pozivi bili vremenski usklađeni. Kako Korežina iskreno nije znala odgovore na sva ta pitanja (iako je znala za Feličeovu umiješanost, ali ga nije željela odati), Tomažo joj je oprostio i rekao joj da je ona od sada Dozivačica.

Bartol je, stigavši u Dalmaciju, uživao u klimatskoj promjeni, ali i anonimnosti koju mu je ovaj novi kraj pružao. Brzo je našao djedovu kuću u Starom Gradu. Ujutro ga je na vratima dočekao barba Zane koji ga je pozvao na doručak koji je spremala njegova unuka Korežina. Bartol se sjetio da bi to mogli biti susjedi o kojima mu je govorila teta Sofija. Bartola je iznenadila i majčina pribranost koju je osjetio kad ga je nazvala na telefon, a koju nikako nije očekivao. Njegovu je pažnju pridobila Korežina s kojom se brzo sprijateljio i pričao joj o svojim brojnim idejama. Korežina je vidjela da s njime može podijeliti svoje tajne pa je tako i učinila. Počela je pred njim recitirati stihove, a Bartol ju je prvo zaprepašteno gledao, a potom joj se pridružio. Njih su dvoje izgovarali naizmjenično stihove i tako su dozvali Tomaža, koji je ovaj put bio u ljudskom obličju i rekao im da sutra dođu na Budinjac. Budući da je Korežini postalo jasno da je Bartol drugi Dozivač, odlučila mu je ispričati sve o anđelu zatočenom u njezinom prozoru. Feliče je neprestano ponavljao kako mora vidjeti Tomaža i Korežina je odlučila da će Bartol sutra ponijeti prozor  na Budinjac, kako bi se Feličeova želja ostvarila.

Sutradan su to, uz nekoliko sitnijih poteškoća, uspjeli izvesti pa se tako prozor u kojem je bio Feliče našao ispred Tomaža. Ondje je Tomažo od njega zatražio obrazloženje zbog kojega je prekršio zakone o dozivanju pa je Feliče započeo priču o svojim razlozima. Objasnio im je sve o promjenama u Utkanom svijetu koje je uzrokovao serafin Klement. Naime, u Utkanom svijetu vladaju zakoni po kojima se sa svakim okretom Velike sfere treba promijeniti vladar, ali Klement nije poštivao to pravilo pa otada vlada već pet okreta. Njegova moć i želja za vladavinom samo se povećavala – on je sada želio biti vladar čitavog Trolista. Feliče im je ispričao kako je upravo on pripadnik grupe pobunjenih serafina koji se žele oduprijeti Klementovim zlim namjerama. Na njihovom je čelu dobri serafin Aldo, Dar Svjetla. Problem je u tome što se rat dobrih i loših serafina odražava i u svijetu Izraženih pa su tako brojni ratovi među ljudima uzrokovani narušenom ravnotežom u Utkanom svijetu. Zbog tih je razloga Feliče u prozoru i prekršio zakone o dozivanju Drevnih. Tomažu je ubrzo postalo jasno o kakvoj se opasnosti radi pa je oprostio Feličeu. Zajedno su odlučili sljedeće: morali su namamiti Klementa informacijama i izvaditi Feličea iz prozora.  Za drugi dio ovog plana pobrinut će se Bartol, koji je dobio zadatak da Feličea smjesti u tijelo Rufusa, Korežinina mačka.

Iduće je dane Bartol provodio radeći na stroju pomoću kojega bi anđela iz prozora smjestio u Rufusovo tijelo. Iako je zadatak bio prilično zahtjevan i Bartolu se na trenutke činilo da ni sam ne razumije što točno mora načiniti, na kraju je uspio i stroj je bio spreman za transformaciju. Postavili su mačka na jastuk i čekali da padne noć jer je za uspješnu preobrazbu Mjesec morao biti na točno određenom mjestu. Uspjeli su pomoću svjetlosnih zraka prenijeti Feličea u Rufusa, ali se dogodio novi problem – uređaj je smjestio Korežinu u prozor! Naime, memorija iz stakla u kojemu je bio Feliče morala je biti uvijek popunjena pa je, nakon što je iz nje izašao Feliče, usisala najbliži objekt, što je u ovom slučaju bila Korežina. Iako zatečena nastalom situacijom, Korežina je uspjela ostati pribrana, dok je Bartol više strahovao nad njezinom sudbinom. Shvaćao je da se ne radi samo o prijateljstvu i da ju je zavolio.

Ispričao je Tomažu što se dogodilo i dobio je ideju da tu memoriju koja uvijek traži popunjenost popune sa zlim serafinom Klementom. Tomažo je bio zadovoljan idejom. Odlučio je da zajedno s Bartolom ode knjeginji Ursi. Tada je došao ranjeni galeb Svitko koji ih je izvijestio o napadu koji se dogodio na galebove. Napade su vršili albatrosi koje je poslao Klement. Htio se dočepati ptica koje nose IL (informatički teret) koji je Tomažo poslao i koji koristi kao mamac za Klementa. Tada su došli drugi galebovi i Tomažo je smjestio IL u galeba koji se zvao Slavgor, a potom se s Bartolom uputio kneginji Ursi. Rekao je Bartolu da sjedne u ulegnuće koje se nalazilo iza njegove glave i oni su poletjeli iznad Jadranskog mora u smjeru otoka Jabuke, koji je bio pregib – mjesto gdje se različitosti Utkanih, Drevnih i Izraženih susreću i gdje oni postaju jedno. Ususret im je doletio galeb Svitko s novim vijestima o napadu nasilnih albatrosa koji su im se sve više približavali. Bartol je spremio ranjenog Svitka u džep na prsima  i spustio se do Tomažove noge, gdje je bio najsigurniji od napada. Kad su im se ptice približile, Tomažo je počeo sve brže letjeti, ali je bilo teško i činilo se kao da će ih albatrosi iskljucati do smrti. Nekoliko njih prišlo im je jako blizu, a jedan je čak ranio Bartola. Međutim, uspio se obraniti čizmom. Albatrosi su u jednom trenutku sami popustili s napadima, a Tomažo se s Bartolom i Svitkom našao na Jabuci.

U međuvremenu, Korežina je i dalje bila zatočena u prozoru vlastite kuće. U posjet joj je došla Bartolova teta Sofija, u kojoj je zapravo bio Aldo – Dar Svjetla. Teta Sofija tješila je Korežinu i rekla joj da će uskoro biti izbavljena iz prozora.

Slavgor i Valjko, galebovi u koje je Tomažo smjestio IL, došli su u Klementove ruke. Budući da mu nisu ništa htjeli reći, Klement ih je odlučio podvrgnuti Pržilici, uređaju pomoću kojeg je vadio informacije iz  tuđih mozgova. Žrtve su, nakon tih operacija, postajale poput biljki. Budući da su mu njegovi podanici rekli da je Aldo nestao i da ne znaju gdje bi mogao biti, Klement se razbjesnio, pri čemu se posebno vidio njegov zao karakter. Potom je secirao informacije iz Slavgorova mozga.  Nakon dužeg analiziranja i potrage, naišao je na svitak koji je Tomažo pisao Aldu. U njemu Tomažo govori Aldu da dođe u kuću Korežine Novak jer se ondje nalazi ključna ikona pohranjena u biljku. Klement, zadovoljan svojim otkrićem i ponosan sam na sebe, izabere obličje Korežinina barba Zane i uputi se prema njezinoj kući.

Istovremeno se na Jabuci događalo nešto neobično – Bartol je, izranjavan od leta nad Jadranskim morem, ležao u nesvijesti. Kad je došao k sebi, Svitko mu je rekao da mora gol ući u jezero kako bi se izliječio od svih rana koje je zadobio. Nakon toga Tomažo je ispričao ozdravljenom Bartolu sve o svom naumu i o tome kako je namjerno poslao Slavgora i Valjka znajući da će ih Klement uhvatiti. Isto tako, rekao mu je da će ga sada primiti u pleme Žuk, kojemu je i Tomažo pripadao. Tomažo mu je ispričao i o drugim plemenima, Omjendulima, Čičindulama i Tambariškama. Ceremonija na kojoj se trebalo slaviti Bartolovo primanje u pleme Žuk trajala je kratko, ali je bila zanimljiva. Na velikom proplanku skupili su se drevni i iščekivali kneginju Ursu, vladaricu drevnih. Kad se ona pojavila, svi su počeli pjevati i slavlje je bilo veselo. Na kraju je i sam Bartol zapjevao pjesmu o voćki i time je impresionirao sve drevne. Kao povlastica primanja u pleme, mogao je birati mjesto na tijelu u kojemu će se roditi njegova nova snaga. Bartol je izabrao ruke.

Nedugo nakon toga, barba Zane, točnije, Klement, uputio se kući. Kad je došao, teta Sofija, točnije, Aldo, bila je spremna na njegov dolazak. Odlučili su se sukobiti, pri čemu je Aldo tražio da izađu iz svojih ljudskih obličja kako nedužni ljudi ne bi izgubili živote. To su i učinili i borba je počela. Iako se činilo kako je pobjeda unaprijed predodređena za puno snažnijeg Klementa, Aldo je dugo pružao otpor i nije se predavao. Tada se na vratima sobe stvorio Bartol s biljkom u ruci. Klement je pohrlio k njemu i pogodio ga snažnim snopom u prsa. Međutim, tada se dogodilo nešto neobično. Snopovi kojima je Klement gađao Alda prošli su kroz prozorsko staklo i vratili   se odbijeni snažnim bljeskom. Klementu nije bilo jasno tko je to učinio jer je kroz prozor vidio samo krovove.  Primijetio je i da je Dozivačica nestala iz prozora. Krenuo je u napad, ali se nije mogao micati. Bio je zarobljen u staklu. Tomažov je plan upalio. Klement je bio očajan, ispitivao je Bartola da mu objasni što se to dogodilo. Tada je Feliče bacio kamen u prozor i on se razbio. Od velikog serafina Klementa ostale su samo krhotine.

Roman završava Korežininim prvim danim škole nakon zimskih praznika iz kojega saznajemo da su ona i Bartol sada ljubavni par.

Vrsta djela: fantastični roman

Vrijeme radnje: suvremeno doba

Mjesto radnje: Stari Grad na otoku Hvaru

Likovi: Bartol, Korežina, teta Sofija, Tomažo, Klement, Aldo, Feliče, barba Zane, profesori Mažuran i Bebić, Svitko…

Analiza likova

Korežina je učenica osmog razreda koja obožava spavanje. U njezinim snovima nestvarne situacije postaju stvarnima – ona dobiva krila i leti ususret Suncu. U snovima Korežina dobiva priliku biti hrabra i smjela i upravo zbog toga odgađa buđenje. Ipak, uvijek se budi nasmijana i nije joj teško ni u stvarnom životu. Marljiva je učenica i, iako u školu redovito kasni, njezina je stranica u imeniku ispunjena  odličnim ocjenama. Njezina je majka umrla pa Korežina živi s ocem, djedom i mačkom Rufusom. U svojoj avanturi s Bartolom pokazuje da je hrabra i inteligentna.

Za razliku od Korežine, Bartol nikako ne uspijeva pronaći zajednički jezik s profesorima. Prvo se sukobljava s Mažuranom, profesorom iz tjelesnog, a potom i s profesorom iz likovne umjetnosti, Bebićem. Iako je izrazito inteligentan, njegove su ideje, iako genijalne, često podvrgnute nerazumijevanju pa čak i ruglu. Njegovoj zbunjenosti pridonosi i teška obiteljska situacija – otac mu je najprije napustio majku, a potom je poginuo. Bartol je znatiželjan i upravo zbog svoje radoznalosti pronalazi zajednički jezik s Korežinom.

Teta Sofija je samozatajna knjižničarka koja ima razumijevanja za svog nećaka Bartola, ali i druge ljude koji je okružuju (suosjećanje koje je osjećala prema Bartolovoj majci). Spremna je na pomoć u svakom trenutku, hrabra je i pametna. Upravo je iz tih razloga njezino tijelo i poslužilo kao kalup za dobrog serafina Alda.

Klement je vladar Utkanih. Kad je vlast trebao predati drugom serafinu, on to nije učinio pa je vladao unatoč nezadovoljstvu drugih serafina. Njegova je najveća moć znanje i želja za posjedovanjem velikog broja informacija, zbog čega na kraju i stradava. Ne odnosi se lijepo prema podređenima, ohol je i zloban.

Tomažo je drevni iz plemena po nazivu Žuk. Drevni postoje kako bi se održala ravnoteža između Utkanih i Izraženih i njihov je zadatak da interveniraju kad  se ta ravnoteža poremeti. Tomažo ima sposobnost mijenjanja svog obličja. Prema Bartolu i Korežini odnosi se s poštovanjem i nastoji im pomoći. Pametan je i zahvaljujući njegovim idejama uspijevaju se spriječiti zle namjere serafina Klementa.

Bilješka o autoru

Zvonko Todorovski rođen je 1960. godine u Prizrenu (Kosovo). Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje završio je u Koprivnici i Varaždinu.

Bavio se likovnim medijima, grafikom i crtanjem stripova, u suradnji sa svojom ženom Magdom Dulčić. Često su surađivali tako da bi ona crtala stripove prema njegovim literarnim idejama. Također je ilustrirala većinu njegovih knjiga.

Magdin rodni kraj, Stari Grad na Hvaru, bila je Todorovljeva inspiracija i za roman “Mirakul od mora”, koji je njegov prvi roman, objavljen 2002. godine. Upravo s njim se prvi put pojavio u književnosti.

U isti ambijent smješta i radnju svog drugog, ali i trećeg romana, koji su “Prozor zelenog bljeska” i “Mrlja”.

2007. godine objavio je roman “Plavi trubač”.

Todorovski se s Magdom preselio u Koprivnicu, gdje su željeli živjeti u miru, slobodni baviti se svojim umjetničkim stvaralaštvom. Tamo su oformili svoj podravski književni krug.

Todorovski je za roman “Prozor zelenog bljeska” dobio nagradu Grigor Vitez i nagradu SFERA. Za roman “Mrlja” dobio je nagradu Mato Lovrak, a za djelo “Vjetrovi Lampeduze” nagradu Anto Gardaš. Bio je i nominiran za međunarodnu nagradu za dječju i omladinsku književnost Mali princ.

Todorovski je umro 2010. godine u Koprivnici.

Autor: I.B.