“Pripovijest o doktoru Dolittleu” kraći je roman engleskog pisca Hugha Loftinga. Djelo je prvi put objavljeno 1920. s podnaslovom “Povijest njegovog neobičnog života u domovini i začuđujućih pustolovina u stranim zemljama koja nikad ranije nije tiskana”. Djelo je Lofting sam ilustrirao i posvetio ga “svoj djeci po godinama i djeci po srcu”.
U 21 poglavlju pisac nam donosi pustolovine doktora za ljude, koji postaje omražen zbog životinja koje drži kod kuće. U ovom romanu koji se temelji na fantaziji, životinje imaju osobine ljudi. Budući da je zbog mnoštva životinja kao kućnih ljubimaca dr. John Dolittle postao omražen kao ljudski doktor, on i sestra Sarah gotovo su bili na rubu siromaštva.
Papiga Polinezija naučila je doktora komunicirati sa životinjama, što mu je donijelo slavu. Njegove pustolovine počinju putovanjem u Afriku s namjerom da tamo izliječi majmune od strašne bolesti. Afrika je na početku 20. stoljeća predstavljala europskom stanovništvu posebno egzotičnu i nepoznatu zemlju, u kojoj su vidjeli izvor prirodnih bogatstava, ali Loftingu to nije bilo dovoljno. On je izmislio još mnoge nepostojeće životinje koje je Dolittle sreo na putovanjima, a koje su do danas postale dio opće kulture i poznate su daleko van ovog djela. One su motivi na kojima Lofting gradi dodatne pouke djela i koristi ih kako bi iznio vlastite stavove o životu i svojoj okolini.
Prvotne verzije Loftingovog romana imale su rasističke elemente, zbog čega su kasnija izdanja prilagođena. Životinje su u ovom romanu potpuno humanizirane i gotovo da su predstavljene pametnije i lukavije od ljudi. Djelo indirektno kritizira i kapitalizam i sve što on nosi (novac, bogatstvo, pokvarenost ljudi). Stoga pisac kao ideju djela provlači vraćanje ljudi u vremena kada novac nije bio potreban i kada su ljudi bili sretni i bezbrižni. Pored toga, ideja djela je da treba poštovati svako živo biće na zemlji te da životinje nisu ništa manje važne od ljudi.
Popularnosti djela svjedoče brojne filmske ekranizacije i kazališna uprizoravanja, a vedrina i optimizam dr. Dolittlea privlače i stariju publiku podjednako kao mlađu. Do danas su nastale mnoge verzije ove priče, ali knjiga time nije ni malo izgubila na vrijednosti, pa ni na popularnosti. Neobične pustolovine ovog neobičnog doktora omiljeno su štivo mladih čitatelja, a njegovu vrijednost itekako prepoznaju i stariji.
Vrsta djela: roman za djecu i mlade
Vrijeme radnje: početak 20. stoljeća
Mjesto radnje: Puddleby-on-the-Marsh (Blato na močvari) mjesto u Engleskoj, Afrika
Tema djela: fantastične pustolovine doktora Dolittlea i njegovih ljubimaca u Engleskoj i Africi
Ideja djela: Treba poštovati sva živa bića i živjeti s njima u miru i skladu.
Kratak sadržaj
U engleskom mjestu Puddleby on the Marsh živio je doktor medicine John Dolittle sa sestrom Sarah. Bio je ugledan član društva, na ulici bi ga svi pozdravljali, čak bi mu i psi i vrane prilazili. Bilo je to zato što je doktor jako volio životinje i kod kuće imao puni ljubimaca: zlatne ribice, patke, bijele miševe, zečeve, vjevericu, kravu, konja, kokoši, golubove i mnoge druge.
John i Sarah živjeli su u kući na kraju sela, koja je bila poprilično mala, ali je imala veliki vrt za koji se brinuo sam doktor. Sestra je često gunđala Johnu da im je kuća neuredna zbog toliko životinja, a kap koja je prelila čašu dogodila se kada je starija gospođa s reumom slučajno sjela na ježa koji je spavao na sofi. Životinje su počele tjerati doktorove pacijente, zbog čega su John i Sarah ostajali i bez novca. Doktor je unatoč tome nabavljao sve više životinja, a prodavao svoje stvari kako bi ih mogao hraniti. Ljudi su ga na ulici žalili, ali su mu psi i djeca i dalje prilazili s istim žarom.
Jedini pacijent mu je bio mesar, kojemu životinje nisu smetale. On je doktoru jednog dana predložio da postane veterinar jer zna više o životinjama nego bilo tko u selu. Na prozorskoj dasci je sjedila i sve slušala papiga Polinezija. Prišla je doktoru i počela mu pričati o životinjskom jeziku te mu obećala da će ga naučiti njihov jezik. Doktor je dotada znao da papige govore, ali nije znao da ljudi mogu razumjeti i životinje. Pomalo je dr. Dolittle naučio komunicirati sa životinjama i svi su mu dovodili svoje bolesne životinje. Tako mu je jedan konj ispričao da mu je prošli veterinar krivo liječio zglob, a njemu su samo trebale naočale jer zbog sunca nije vidio raditi na polju cijeli dan.
Tako je bilo i s ostalim životinjama, one bi mu govorile gdje ih boli i kako se osjećaju i brzo bi ih izliječio. Takav dobar glas pročuo se i među životinjama, pa su mu i same dolazile do kuće. Doktor je za svaku vrstu životinja napravio i poseban ulaz u kuću, pa čak i za miševe. Životinje koje su mu same dolazile nisu htjele otići od njega, pa je doktor imao još više kućnih ljubimaca. Spasio je i jednog majmunčića od nemarnog vlasnika, kojeg je udomio i prozvao Či-Či.
Iz cirkusa koji je došao u grad pobjegao je krokodil koji je imao zubobolju. Budući da se nakon oporavka nije htio vratiti u cirkus ostao je kod doktora. No sada su se ljudi počeli bojati slati svoje životinje kod doktora, misleći da će ih krokodil pojesti. Sarah je savjetovala bratu da se riješi krokodila jer će opet zapasti u financijske probleme, ali on ju nije slušao. Sarah je zbog toga spakirala stvari i odselila te prepustila doktoru brigu za cijelo kućanstvo i životinje.
Doktorova neimaština zabrinula je i životinje jer su znale da više nitko neće imati ništa za jelo. Između sebe su se dogovorile da one počnu obavljati kućne poslove ne bi li pomogle doktoru. I tako su se dogovorili da majmun Či-Či kuha i popravlja, da pas pere podove, da patka briše prašinu i pravi krevete, da sova Tu-Tu brine o računima, a da prase brine o vrtu. Papiga Polinezija brinut će se za rublje, a i proglasili su je gazdaricom, jer je bila najstarija. Dobro su se snalazili jer su životinje prodavale povrće i ruže iz vrta, ali zima je brzo došla i glad im je svima prijetila.
Majmunu Či-Čiju preko lastavice je dojavio rođak iz Afrike da se među majmunima pojavila neka strašna bolest i da su čuli za doktora Dolittlea. S nekoliko ljubimaca koji su mogli podnijeti afričku klimu doktor se uputio na put kako bi izliječio oboljele majmune. Putovanje je trajalo šest tjedana, a putovali su brodom mornara kojemu je doktor jednom davno izliječio bebu od ospica. Nakon dugog putovanja, more ih je nasukalo na obalu i probušilo im brod, no svi su stigli čitavi do Afrike. Papiga Polinezija bila je najsretnija jer preko sto šezdeset godina nije bila u rodnom kraju. Pred doktora i životinje iz grmlja je izišao mali crni čovjek i rekao im da se svi moraju pojaviti pred kraljem zemlje Jolliginki.
Kralj je sa ženom i sinom živio u divnoj palači, pred kojom je pod suncobranom dočekao doktora i životinje. Budući da je prije nekoliko godina u njihovu zemlju došao bijelac koji je iskopao zlato i otišao bez pozdrava i zahvale, kralj se zakleo da više nijedan bijelac neće prolaziti kroz njegovu zemlju. Stoga je doktora i životinje bacio u tamnicu. Ali uz pomoć papige Polinezije, pobjegli su iz zatvora. Ona se uspjela provući kroz zatvorske rešetke, doletjela do kraljeve spavaće sobe i oponašala doktorov glas. Rekla je da je on najmoćniji doktor na svijetu i da će baciti ospice na kralja i sve njegove podanike ako ne pusti doktora i životinje iz tamnice.
Kad je kralj shvatio papiginu varku, već je bilo kasno, doktor i životinje su pobjegli. Bježali su prema Zemlji majmuna, a putem su doživljavali razne pustolovine. Či-Či i Polinezija pribavljali su im hranu i pričali priče, jer su poznavali taj kraj jako dobro. Na cijelom putu lovili su ih kraljevi vojnici jer je kralj bio bijesan zbog prevare koju mu je papiga priredila. U svom bijegu doktor je svjedočio tzv. Majmunskom mostu, kojeg su majmuni napravili svojim tijelima iznad provalije kako bi doktor i životinje prešli na drugu stranu i spasili se od kraljeve vojske.
Doktor je u Zemlji majmuna počeo liječiti majmune tako što je odvojio bolesne od zdravih. Zdrave je cijepio, a bolesne je smjestio u posebnu kućicu dok se ne izliječe. Ali odjednom je bilo toliko bolesnih majmuna da je doktoru trebala pomoć drugih životinja, pa ju je potražio kod lavova, leoparda i antilopa. Lavovi su se uzoholili i rekli da neće pomagati majmunima, a za njima su se poveli i leopardi i antilope. Bilo je to tako sve do časa kad se lavu kralju nije razbolio sin, pa je žena natjerala lava da se ide ispričati doktoru i potražiti njegovu pomoć. Sad kada su sve životinje pomagale doktoru, uskoro su svi majmuni ozdravili i doktorov posao bio je gotov.
Budući da je doktor namjeravao vratiti se u Puddleby, životinje su se ražalostile jer su mislile da će ostati s njima zauvijek u džungli. Kako bi se dostojno zahvalile doktoru, poklonile su mu najrjeđu životinju na svijetu, gurnime-povuciga. Bilo je to dvoglavo stvorenje, a životinje su ga poklonile doktoru jer su smatrale da će ljudi plaćati puno novca doktoru da dođu pogledati to čudo.
Pri povratku kroz džunglu, doktora i životinje opet su uhvatili kraljevi vojnici i bacili ga u tamnicu. Kraljev sin Bumpo poželio je biti bijeli kraljević, pa je papiga Polinezija opet izvela varku. Oponašala je vilu Tripsitinku koja se obratila kraljeviću i obećala mu da će ga doktor pretvoriti u bijelca, ali da mora nabaviti brod kojim će doktor otploviti iz Afrike. Dr. Dolittle napravio je nekakvu smjesu pomoću koje je kraljeviću pobijelila koža, pa ih je mladić pustio iz zatvora. Majmun Či-Či, papiga Polinezija i krokodil ostali su u Africi jer im je to bio dom, a ostale životinje ukrcale su se na brod s doktorom i pošle natrag u Englesku. No brod koji im je kraljević nabavio nije bio skroz ispravan, pa je počeo tonuti.
Da je brod neispravan doktor je shvatio kad je vidio da štakori bježe, a oni su prvi znak broda koji tone. Brzo su brodom pristali uz obalu, a kada su se vraćali prema brodu, životinje su ugledale gusarski brod. Gusari su htjeli opljačkati doktorov brod i pri tome napustili svoj. Doktor i životinje ukrcali su se na gusarski brod, koji je bio ispravan i prevarivši gusare, otisnuli se od obale. No gusari su ih čuli i krenuli za njima doktorovim brodom. Kapetan gusara Ben-Ali prijetio se doktoru i životinjama, no brod je počeo popuštati i tonuti. Neki od gusara su plivali pokušavajući se popeti na svoj stari brod, ali su se pojavili morski psi. Doktor Dolittle se dogovorio s morskim psima da ne pojedu gusare, ali da im ne daju blizu broda dok ne otplovi dovoljno daleko.
Na brodu je bilo mnoštvo blaga i raskoši, ali se sakrio i jedan slijepi putnik. Bio je to dječak čijeg su ujaka gusari htjeli baciti u more jer im se nije htio pridružiti u gusarenju. Dupini su doktoru rekli da se ujak nije potopio, pa je doktor zatražio pomoć od orlova da nađu ujaka, jer nitko nije imao bolji vid od njih. Kada ga ni oni nisu uspjeli pronaći, pas Đip dođe na ideju da pomiriše nešto ujakovo i pokuša ga pronaći poput psa tragača njuhom. Dječak je psu dao crveni rubac natopljen burmutom.
Zapadni vjetar koji je puhao pomogao je psu da nakon nekoliko dana osjeti miris burmuta s neke hridi, na kojoj su našli usnulog ujaka. Ujak je bio ribar koji ih je poveo do ribarskog gradića u kojemu ih je čekala njegova sestra, dječakova majka. U gradu su doktora lijepo primili jer ih je spasio gusara Ben-Alija, ali bilo je vrijeme da se vrati kući u Puddleby. Prije nego je došao kući, odlučio je proputovati ciganskim kolima i zaraditi od pokazivanja gurnime-povuciga. Sada je doktor bio bogat čovjek i mogao se vratiti kući. Mornaru od kojeg je posudio brod kupio je dva nova i vratio dugove svima koji su mu posudili novac za put. Životinje u Africi pitale su se hoće li se doktor ikada vratiti, a Polinezija ih je uvjeravala da hoće. Doktor i životinje nastavili su živjeti mirnim i bezbrižnim životom.
Likovi: John Dolittle, Sarah Dolittle (doktorova sestra), mesar, mornar, životinje (majmun Či-Či, patak Dub-Dub, pas Đip-Đip, papiga Polinezija, sova Tu-Tu, krokodil, gurnime-povuciga, svinja Gic-Gic i mnoge druge), gusari, glavni gusar Ben-Ali, dječak i njegov ujak
Analiza likova
John Dolittle – John je engleski liječnik koji živi u malom mjestu u Engleskoj sa sestrom Sarah. Njihova kuća je na kraju sela, ima veliki vrt i uglavnom žive od onoga što sami uzgoje. Dr. Dolittle bio je liječnik za ljude, ali je obožavao životinje jer su neiskvarene. Budući da je gomilao životinje u svojoj kući, ljudi su mu prestali dolaziti. Doktora to ipak nije poljuljalo i zadržao je svoj optimistični stav i nastavio raditi ono što voli.
Čak ga ni situacija na rubu siromaštva nije bacila u očaj i pronašao je rješenje uz pomoć vjerne ljubimice, papige Polinezije. Nakon što je naučio životinjski jezik, svijet mu se okrenuo naglavačke, konačno je počeo uživati i raditi ono što obožava – životinje. Ponekad se u svojim odlukama čini nepromišljen jer razmišlja srcem. Zbog toga nije ni dvojio treba li poći u Afriku liječiti bolesne majmune.
Glavni i jedini problem mu je uvijek predstavljao novac, ali ni po tom pitanju nikada nije ostao bespomoćan. Lik dr. Dolittlea čini se kao lik svemogućeg čovjeka, vječnog optimista, koji je vođen srcem i zbog toga neiskvareno djeluje u svim aspektima svoga života. Najveća motivacija mu je da pomogne ljudima i životinjama i to ga i gura naprijed i ruši barijere nemogućeg.
Bilješka o autoru
Hugh Lofting bio je poznati britanski književnik rođen 1886. godine u malom mjestu Maidenheadu u Engleskoj. Već je kao dijete počeo pokazivati ljubav prema životinjama, a kao dijete je imao životinjski vrt i navodno je životinje držao i u majčinu ormaru za rublje.
Kada je završio tehničke studije u Americi i Engleskoj, neko je vrijeme raduo kao inženjer u Južnoj Americi i Africi. Nakon nekoliko godina lutanja vratio su u SAD i oženio djevojkom iz New Yorka, a kako je oduvijek imao sklonost prema pisanju, odlučio je okušati se kao pisac.
Počeo je pisati kratke priče i smiješne kazališne komade, a nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, priključio se vojsci na fronti u Belgiji i primijetio kako životinje imaju veliku ulogu, a najviše konji te da u slučaju ranjavanja nemaju pravo na nikakvu njegu.
Počeo je prvo s pismima u kojima se javljao kao dr. Dolittle, a koja je pisao svojoj djeci Colinu i Elizabeth. Kasnije je na nagovor žene odlučio ujedniti sva pisma u poznatu priču o doktoru koji zna pričati sa životinjama. Priča se pojavila 1922. godine i doživjela veliki uspjeh. Hugh Lofting je umro 1947. godine.
Autor: I.D.
Odgovori