“Približavanje oluje” izbor je iz djela Mihalićeve poezije, počevši od prve zbirke “Komorna muzika”. Osim pjesama iz navedene zbirke, nalazimo i izbor iz sljedećih objavljenih knjiga poezije: “Put u nepostojanje”; “Početak zaborava”, “Darežljivo progonstvo”, “Godišnja doba”, “Ljubav za stvarnu zemlju”, “Jezero”, “Posljednja večera”, “Vrt crnih jabuka”, “Klopka za uspomene”; “Pohvala praznom džepu”; “Tihe lomače”, “Iskorak”; “Mozartova čarobna kočija”; “Zavodnička šuma”; “Baršunasta žena” i “Karlovački diptih”.
Mihalića se svrstava u red politematičnih i polimorfičnih pisaca poezije, po čemu ga se može usporediti s Ujevićem, Preradovićem i Kranjčevićem. To bi značilo da niti jedna od njegovih pjesama koje se u pojedinoj zbirci nalaze ne slijedi određenu središnju temu ili motiv kojima se većina pisaca posvećuje u svom literarnom opusu. Mihalićev rad koji sačinjavaju pjesničke zbirke, a koje su dio izbora iz djela “Približavanje oluje”, dijeli se u nekoliko faza.
Prvoj fazi pripadaju zbirke “Komorna muzika”, “Put u nepostojanje”, “Početak zaborava” i “Darežljivo progonstvo”. Sve četiri napisane su i objavljene do 1959. godine, kada je veoma hrabro bilo objaviti išta, s obzirom na političko okružje. Ovo razdoblje reflektira se na zbirkama tako što su ove pjesme pune razmišljanja o ugroženom pojedincu, koji je nagrižen svijetom u kojem živi.
Drugu fazu čine: “Godišnja doba”, “Ljubav za stvarnu zemlju”, “Jezero”, “Posljednja večera” i “Vrt crnih jabuka”. U ovoj fazi ugroženi pojedinac otvara se k svijetu prirode i svom bližnjemu, a odmiče se od povijesnih prilika i društva u cjelini.
Treću fazu obuhvatile su snažne političke okolnosti u kojima se našao i Mihalić, kao jedan od tvoraca “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine. Tako se našao na listi nepoćudnih pisaca, te mu sljedeća zbirka izlazi tek 1977. godine, “Klopka za uspomene”. Ovu fazu karakteriziraju pjesme prepune crnih misli, skepse i preispitivanja režima. Ova faza završava zbirkama “Pohvala praznom džepu”, “Tihe lomače”, “Iskorak”.
Četvrta i zadnja faza Mihalićevog stvaralaštva počinje 1990-ih i traje do novog tisućljeća i njegovog zadnjeg djela. Mihalić se okreće i ka dobrim stvarima, zanima ga i domoljubna poezija, nastala kao odraz povijesno-političkih zbivanja, a nerijetko piše i pjesme u prozi.
Općenito govoreći, Mihalićev stil koji iščitavamo na općoj razini sastoji se od nekoliko prepoznatljivih čimbenika. Prije svega, tu je njegov izričaj u rečenicama, koje čine tzv. sintagmatske stihove. Ponekad je taj stih samo jedna riječ, fraza, cijela rečenica ili pak slog. No ti izričaji su jasni i pjesnik ne upotrebljava mnogo stilističkih ukrasa, kao što je metafora. Stihovi, kao i strofe čine se složeni alogičnim redoslijedom, no tek pročitana u cjelini, pjesma dobiva svoj smisao, kao i svaki njen pojedini dio. Mnoge pjesme odražavaju i Mihalićevu glazbenu potkovanost. Neke pjesme stoga nose naslove koje duguju glazbenoj terminologiji, kao što su pjesme “Etude”, Hommage a J. S. Bach”, “Mala fuga” i razne druge.
Metamorfoza – analiza pjesme
Ova pjesma pripada prvoj Mihalićevoj zbirci, “Komorna muzika”, u kojoj pratimo sliku poniženog čovjeka, pritisnutog sumnjama, preispitivanjima i beznađem. “Metamorfoza” je upravo jedna socijalno-egzistencijalna pjesma koja smješta lirski subjekt u prvom licu u okvire sveopćih društvenih i političkih promjena, u kojima se čovjek gubi i mijenja da ni sam sebe više ne poznaje.
Četiri katrena čine svaki za sebe pjesničku sliku. Prva strofa počinje subjektovim zapitivanjem samog sebe o uzroku njegove promjene, kojoj se i sam čudi: “Htio bih znati odakle/dolazi ova praznina”. Subjekt implicira silovitost promjena u izvanjskom svijetu koje dolaze toliko naglo i burno da čovjeka hvataju nespremnoga, ali ne donose mu ništa osim praznine. Motiv praznine provlači se kroz cijelu pjesmu na razne načine. Ista riječ pojavljuje se i u trećoj strofi, ali ovaj motiv naglašen je i prijedlogom lišavanja “bez”: bez riba, bez školjaka, bez podvodnog raslinja; a čak i kao dio pridjeva “bezimen”. Svime ovime želi se na razini pjesme kao cjeline prenaglasiti ispraznost koju subjekt osjeća mijenjajući se mimo svoje volje i svijesti: “Čak me pomalo nema.”
Zatim, tu je i motiv jezera, koje je naprije “prozirno” i kome se vidi dno, ali je i ono prazno, jer u njemu nema riba. Poistovjećivanje subjekta i jezera predstavlja s jedne strane čovjekovu fizičku materiju sastavljenu od vode bez koje nije on, a s druge strane duhovnu dimenziju koja je neopipljiva, ali itekako kompleksna i nestalna, baš kao i voda unutar samog čovjeka. No obično je čovjek prepun raznih iskustava, razmišljanja, strahova, nadanja, svega onoga što tu vodu čini, baš kao što jezero ili more čine ribe, školjke, rakovi ili raslinje. Ali on, subjekt se čini prazno i bezimeno. I dok se tako koprca u jezeru života, koje predstavlja motiv različit od onog s kojim se subjekt poistovjećuje, zamućuje se voda i njemu se smućuje. Shvaća da ono prazno jezero u njemu nije samo, nego je dio većeg jezera koje je ogavno i puno “ogavnih bića koja pužu po dnu”, a to veće jezero ga mijenja i čini od njega prazno jezero koje jedino u sebi ima gađenje od samoga sebe: “…sada sam sebi zaudaram.”
Jednostavno je interpretirati piščevu poziciju u skladu s vremenom u kojem je pjesma nastala. Nalazi se usred tamnog jezera koje ga je ščepalo i isisalo iz njega sve ono što ga je činilo živim. Jedino na ovaj način pisci poput Mihalića mogli su pisati o društveno-političkim promjenama koje su različito pogađale pojedince. Subjekt pjesme koji ništa drugo nije nego pišćev “ja”, donosi sliku čovjeka kao produkta vremena u kojem egzistira, ali i sliku čovjeka koji je nemoćan pred mijenama društva i koji se uz sve svoje napore i želje jednostavno ne može odijeliti od “tamnog i otrovnog” te na kraju doživljava potpunu razočaranost i gađenje prema samom sebi. Pouka pjesme kao da glasi: ako se utopimo u gomili, ona će nas progutat i izgubit ćemo sebe.
Poseban sintaktički postupak slaganja stihova i razlamanja rečenica tako da jedan dio zavisne rečenice iza zareza ostaje na kraju jednoga stiha, dok se sintaktički i logički veže uz sljedeći stih. Na ovaj način se pažnja čitatelja preusmjerava na sljedeći stih u kojeg nas uvodi ovakva pauza nastala odvajanjem logičkih dijelova te se tvori određena dramatičnost i iščekivanje sljedeće misli.
Ne nadaj se – analiza pjesme
Pjesma je po svemu formulirana kao “poslanica” prijatelju, no zapravo se pjesnik obraća sebi. Čine ju dvije strofe od po sedam stihova, od kojih neke nerijetko čini gotovo samo jedna riječ, primjerice “šuma”. Tema pjesme je odnos pojedinca prema izvanjskom svijetu i njegovo podnošenje “strelica i metaka” koje razno razni “lovci” upućuju prema njemu.
Pjesma počinje veoma pesimističnim stavom o beznađu, kao uputa čovjeku da se ne nada svojem spasenju. Upozorenje prijatelju – “ne nadaj se” čini početak obiju strofa i naglašava motiv čovjeka bez nade u spas. No, spasenje za pojedinca, odnosno prijatelja kao subjekta pjesme, predstavlja ideal onoga što on želi postići, a pjesnik kao pošiljatelj opomene i upute prijatelju razlikuje još jednu vrstu spasenja. Naime, “Ne nadaj se” predstavlja po svemu stoičku filozofiju. Sudbina i njene strelice upućene pojedincu neizbježne su, no ono što čini razliku između običnog i mudrog čovjeka je njihova sposobnost da se s tim strelicama nose.
“Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš jednom biti pogođen…” stihovi su koji upravo govore o toj neminovnosti i neizbježnosti sudbine, koja nas ganja i pogađa, bilo dobrim, bilo lošim iskustvima. Pojedinac nad tim svijetom nema moći i jedino što može je prepustiti mu se i stoički podnositi: “ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem.” Upravo to mirovanje u samom sebi dovodi do mudrosti kao ideala i kao spasenja koje pisac sugerira “prijatelju”. Bol i patnja koju čovjek osjeća u sebi, ali kreposno podnosi, nije samo za ljepotu njegove duše, nego i za ljepotu svijeta oko njega o čemu govore sljedeći stihovi: “tako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati/šuma./Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari izvan tebe.” Besmislenost borbe sa strelicama i metcima “lovaca” koji nas proganjaju ipak ne treba narušiti smirenje i mudrost koju pojedinac postigne, i ne treba se dati “grabežjivim pogledima, očima gavranova”.
Prognana balada – analiza pjesme
Pjesma “Prognana balada” dio je zbirke “Put u nepostojanje”, s posvetom majci i ocu. Zbirka je nastala samo dvije godine nakon objave prve Mihalićeve zbirke, te se i kroz ove pjesme proteže motiv ugroženog pojedinca, ogoljenog u svijetu sumnje i bez nade. Pjesma pripada jednoj od dužih Mihalićevih tvorevina, sastojeći se od jedanaest strofa, među kojim se deveta i jedanaesta sastoje od samo jednog stiha. “Balada” u naslovu ukazuje na karakteristike pjesme. Oslanjajući se na tradiciju francuskih balada iz 14. i 15. stoljeća, pjesma preuzima uvodnu posvetu, a iz tradicije engleskih i škotskih balada određenu dramatičnost i epske momente pripovijedanog, već na samom početku pjesme: “Dogodilo se to iznenada”.
Određenoj dramatičnosti doprinosi i izostajanje interpunkcije, te se takvim kontinuitetom želi stvoriti povezanost pjesme na kompozicijskoj razini, kao da riječi teku, u krug, što pak naglašava cikličnost svega što se događa pojedincu u životu. Sve je jedno i sve je povezano. I izmjene godišnjih doba (od kojih pjesnik spominje proljeće i jesen), kao i jugo i sjevernjak, tek su dio cikličnosti života. Čas smo sretni (“dogodilo se to s osmijehom sunca na ustima”), a već sljedeći čas smo prognani (“A čovjek onaj što je pjevao… bude prognan”). Pjesma je stoga socijalno-egzistencijalne naravi u kojoj je postavljena suprotnost slobodnog čovjeka, koji “zapjeva takvim složnim glasom” i čovjeka “što je pjevao”. Lišen onoga što voli i čemu se raduje, čovjek postaje rob samoga sebe, “usitnjen do mikroba/I podložan do nepokretnosti”. On postaje prognanikom samoga sebe, a prije svega prognanikom Slobode.
Pisac upotrebljava razna stilistička sredstva kao što su anafora (ponavljanje riječi na početcima stihova), kojom se postiže dojam epskog pripovijedanja, ali i naglašavanja važnijih misli. Također, tu i je i polisindeton i domišljanje stihova u zagradama, što implicira postojanje multisubjektivnosti, lirskog subjekta i pripovjedača koji su jedna te ista osoba, te “prognanika” pojedinca u društvu. Dolazi do sukoba dvaju svjetova, svijeta pjesnika “s virom mudrosti u očima” koji je glasnik slobode i istine, i svijeta prognanstva u kojemu taj isti pjesnik plaća cijenu istine. Mihalić je i ovom pjesmom vješto alegorijom prenio poruku o društvu u kojemu je pisao tu zbirku: Ako hoćeš biti slobodan pjevati o istini i osjećati “silnu radost” zbog toga, platit ćeš cijenu toga (“Ta netko je morao platiti”). Odraz je to vremena u kojemu istina nije bila pojedinčeva istina, nego nametnuta, kolektivna istina kojoj su se ljudi morali pokoravati, u suprotnom postaju prognanici društva, a i samih sebe, jer ne mogu izraziti svoj pjev.
Približavanje oluje – analiza pjesme
Pjesma kojoj cijela knjiga izbora iz djela duguje svoj naslov, naoko je tipična ljubavna, intimna lirika. No ona u sebi sadrži i refleksivnost, borbe ljubavnika sa samima sobom jednom kada ljubavni sklad biva narušen i kada je pitanje treba li ostati ili nastaviti dalje, sam, svojim putem. Pjesma je napisana u dramskom dijalogu, no pjesnik/subjekt je jedini sudionik tog monološkog dijaloga: Vera, kojoj se obraća, šuti, a on odgovara i umjesto nje.
Oluja koja predstoji predstavlja opasnost koja ljubavnicima dolazi, te pjesnik poziva Veru da se sakriju od oluje. Pjesnik/subjekt ispada kao brižan i nježan kavalir koji brine za svoju damu: “Bojim se za tebe, za mene je svejedno”. Oni su dvoje ljudi koji se znaju od prije i koje je uzburkala nekakva situacija, bilo to određeno zahlađenje strasti ili neki događaj koji se ispriječio njihovom odnosu. Verina prisutna neprisutnost u pjesmi iskazuje zapravo pjesnikovo drugo “ja” koje realnije gleda na prošlost, sadašnjost i budućnost. Pjesnik kao da je zaglibio u prošlosti, sjeća se onoga što mu je ona “darovala”, “ovo će mjesto u mome sjećanju ostati sveto”.
Ovo je jedna od Mihalićevih pjesama u koje unosi motive prirode koja se ponaša gotovo ljudski, kao da je odraz njegovog stanja. Motivi kiše, hladnoće, oblaka koji donose tuču, gromovi, zrnje rasuto iz klasja nagovješćuju i oluju među njima. No, poslije kiše uvijek dolazi sunce, ali i novi početak. Tako središnji motiv oluje označava i prekretnicu njihovog odnosa, točku u kojoj će odlučiti hoće li nastaviti živjeti u prošlosti i od nje graditi svoju budućnost ili će nastaviti dalje. Subjekt zapravo želi ostati s Verom, potražiti sklonište od metaforičke oluje, skrasiti se, no istovremeno njoj prepušta odluku, iako već zna ishod. Riječi “Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati” završavaju Verinu šutnju, pjesnikov monološki dijalog i materijaliziraju njegovu želju za što bržim zaboravom, ali i želju za promjenom, shvaćajući da je približavanje oluje znak da krenu naprijed.
Majstore, ugasi svijeću – analiza pjesme
Ova pjesma je uz pjesmu “Krčma na uglu” po svom sarkastičnom cinizmu odredila zbirku “Klopka za uspomene”, koja izlazi 1977. godine, nakon što se Mihalić našao na crnoj listi nepodobnih ljudi za komunistički režim. Stoga se “majstor” pjesnik obraća sebi kao da govori sa samog političkog vrha, naredbodavnim tonom: “Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.” Vremena su to koja zahtijevaju poslušnost režimu, vremena u kojima pojedinac mora zatomiti svoju slobodu i svako opiranje, inače bi moglo kobno završiti: “Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.”
Tri tercine koje prethode završnom katrenu, prepune su uputa pjesniku kako da se ponaša kako bi živio u miru podrezanih krila. S velikim sarkazmom pjesnik “majstoru” savjetuje da sadi luk u vrtu, cijepa drva i posprema tavan, upravo da se bavi običnim, svakodnevnim stvarima i da se ne zanosi previše onim što mu je nerazumljivo. A nerazumljivo mu je to što režim propovijeda i zahtijeva kršenje osobnih sloboda.
Mihalić piše i o borbi unutar čovjeka kojemu su potisnute nade i slobode u nekakvo klupko poslušnosti. Upravo majstor nosi u sebi pokornu poslušnost, ali s ciničnog stajališta, dok se istovremeno kao buntovnik pokušava oduprijeti svome nagonu da ne šuti, i da opet uzme pero, no: “majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.” Sve dok god se ponaša u skladu s očekivanim i s onim što se smije, bit će dobro, no čim počne iskazivati svoje slobode kao pojedinac u društvu koje ga je osudilo, neće dobro proći.
Zadnja strofa, katren, donosi završnu točku sarkastičnog cinizma kojim opisuje one koji su ga osudili. Naziva ih “klaunovima” koji jedini znaju kako se možeš izvući iz jednom nastale katastrofe. No i ti klaunovi samo su marionete viših sila, prijetvorni i rade ono što se od njih očekuje: “plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice.” I to je jedina opcija za opstanak u takvome društvu, biti kao jedan od tih klaunova.
Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more – analiza pjesme
Spajanje dvaju realnosti nadrealistički je postupak, kojemu pribjegava i Slavko Mihalić jednom od pjesama u kojima povezuje naizgled nespojive krajeve Lijepe Naše. “Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more” naslućuje već i u predratnim godinama jedinstvo hrvatskog naroda, što pokazuje i pjesnikovo pristajanje domoljubnoj tematici. Spajanje glavnog hrvatskog grada, Zagreba, štoviše, jednog njegovog simbola, parka Zrinjevca, i juga Hrvatske i Jadranskog mora, nije isključivo postupak rodoljublja u pjesniku koji iskazuje svoje viđenje jedinstva naroda, bez obzira na prostornu odijeljenost. Ovakvo spajanje označava i kompleksnost čovjekovog duha koji nije sazdan isključivo od naklonosti i privrženosti jednom, nego od svega uzme po malo.
Pjesnička slika broda koji upravo pristaje uz kavanu Splendid, jedna je od niza slika koje dočaravaju audio-vizualnim motivima spajanje nespojivog. Nebo, maestral koji ore pločnike, ribe, more, plima koja se diže do krovova uspješno se u čitateljevoj mašti stapaju s mnoštvom ljudi koji šetaju Zrinjevcem, uskim zagrebačkim ulicama. More kao fizička dimenzija označava upravo Jadran i simbolizira jug Hrvatske. No, pjesnik unosi simbol i metaforičkog, apstraktnog mora, koje “zove drugo more po uskim ulicama”. To more je navještaj mora nedaća i okolnosti koje će zadesiti Hrvate početkom devedesetih godina: “pale se i gase svjetionici duha”.
Kroz cijelu pjesmu osjeća se provlačenje misli o buđenju hrvatskog naroda, primjerice u ovim stihovima: “radost nesputane misli nalazi mjesta mrtvima i živima. Napokon se našla zagubljena stoljeća… Pa i kad podivlja more, ne utapa se smisao. Nevera je očišćenje od vječne hrvatske žalosti.” More posljednjim stihovima dobiva i treću dimenziju, more kao nalet novih ideja, promjena, svega onoga u čemu će se jedinstvo naroda utopiti i očistiti vječnu žalost. More koje sluti promjene dotiče i subjekt, “i ja široko pružam svoje grane. Svaki korijen zatreperi nekim srebrom lista.” Takvo more najprije dopire do pojedinca, a onda se širi svojim valovima na cijeli narod, koji pak čini “milijunski brod koji ne kani odustati”.
Zavodnička šuma – analiza pjesme
Pjesma pripada istoimenoj zbirci, koju sačinjavaju pjesme u prozi. Ipak, vizualnim identitetom pjesama nastoji se napraviti estetski ugodan sadržaj. To se postiže odijeljivanjem rečenica u određene logičke cjeline, kojima se naglašava njihov smisao. Pjesnik se obraća neidentificiranoj ženi, ali za tim nema ni potrebe. Ta žena predstavlja ženski element čovječanstva u kojem se nalaze klasne podjele. Društvo uspoređuje sa šumom, koja je “iskusni zavodnik”. Motivi šume i zavođenja isprepliću svoja značenja tajnovitog, primamljivog, a opet toliko nepredvidivog. Društvo je šuma u kojoj sve pripada “visokim stablima”, koja ne mare za manja stabla, nego ih ponekad šaleći se samo okrznu svojim granama. Šuma je opasna jer se od mnoštva stabala ništa ne vidi, a ako se ništa ne vidi, to može značiti da je kraj tu svaki čas.
Društvo zavodi pojedinca svojim popularnim trendovima, čini od svijeta nepreglednu šumu u kojoj se ističu samo veliki. Žena kojoj se pjesnik obraća nemoćna je i neiskusna u snalaženju u toj “šumi”. No, čak i da ju je netko učio kako se ponašati u društvu, “što ti sada vrijede tvoje slikovnice, duge brojalice?”. Najviše se učimo osjetilnim iskustvom, teorija nam bez prakse ne vrijedi ništa, pogotovo kada nas ta zavodnička gomila uhvati kao pohotni grabežljivac i ne preostaje nam ništa drugo nego “skinuti” sve sa sebe i prepustiti se, postati još samo jedno pokorno stablo u mnoštvi drugih stabala koja sačinjavaju šumu čovječanstva: “Osjećaš kako ni strah ne pomaže. Sa sebe skidaš haljine.”
Posljednja večera – analiza pjesme
Unošenje kršćanskog motiva posljednje večere Krista i njegovih apostola čest je pjesnički postupak, koji se upotrebljava u raznim alegorijama. Mihalićeva interpretacija ovog tako svjetovnog, a opet svetog čina može se odnositi na nekoliko situacija. Jedna je sveopći društveni rasap i otuđivanje čovjeka od svog naroda i društva kojemu pripada.S druge strane, pjesma na jednoj intimnijoj i dubljoj razini može predstavljati i ljude odmetnike od svojih bližnjih, obitelji, prijatelja s kojima su jednom dijelili sve. Određene situacije, poput udaljenosti, različitih ambicija i motiva u životu, političke opredijeljenosti, dovode do duhovnog udaljavanja.
Čak i kada se jednog dana ti ljudi nađu, oni duhom nisu prisutni: “Samo mi znamo kako posljednji put nismo bili svi za stolom. Ta jedino smo gledali praznine među nama i u sebi.” Motiv posljednje večere označava s jedne strane želju da se vrati izgubljeno zajedništvo, pokušavajući mundanom svetošću taj čin dovesti do reuspostave nade u svakom pojedinom čovjeku za tim stolom. S druge strane, večera koja sadrži atribut “posljednja” označava svjestan i stvarni kraj jedne ere.
Iz druge strofe čitamo kako je razlog tom odvajanju družine koja se na posljednjoj večeri našla bio nekakav događaj na koji su svi primorani: “Odviše smo dobro znali što svakog od nas čeka odmah iza vrata”. Pomirenost sa sudbinom odvajanja čini u drugoj strofi motiv beznađa i sumnje u njih same, a opet spremnosti da učine kako se od njih zahtijeva. Na njima nije da razmišljaju o estetskim razlozima njihovih žrtava, “sve će to jednom bolje ukrasiti drugi umjesto nas”. Radi se i dalje o godinama jugoslavenskog socijalizma o kojemu Mihalić piše uglavnom iz perspektive ugroženog čovjeka, kojemu su oduzete slobode izražavanja i apsolutnog mišljenja.
U društvima u kojima se jedni opredjeljuju za vodeće strukture vođeni koristoljubljem i interesima, a drugi ostaju vjerni svojim stajalištima, dolazi do raskola. Ne postoji sredina, postoje samo Jedni i Drugi. Lijevi i Desni. Čak i kada se nađe pojedinac, ili se dogodi čudo, ponos ne dopušta čovjeku da popusti i “da još jednom sjednemo za isti stol”.
Bilješka o autoru
Slavko Mihalić rođen je 1928. godine u Karlovcu gdje je pohađao i osnovnu školu i gimnaziju. Majka Zlata bila je poznata karlovačka glumica, a otac, Stjepan Mihalić, poznati je romanopisac, novelist, feljtonist, putopisac i dramatičar.
Od ranog djetinjstva zanimao se za književnost i cijeli svoj život posvetio je upravo knjigama. Dao je veliki značaj hrvatskoj suvremenoj književnosti svojim djelima, a najviše pjesmama.
Slavko Mihalić svoju je prvu pjesmu napisao na Božić 1942. godine. Tijekom života bavio se i slikanjem, ali je želio i postao novinarom u netom osnovanoj hrvatskoj redakciji “Borbe”. Život ga je nanio u Zagreb, na studij na Filozofskom fakultetu, gdje je 1952. osnovao i Klub za suvremenu književnost, a te godine izdaje i 1. broj lista “Tribina”.
Budući da se nije moglo živjeti od pisanja poezije, Mihalić se bacio i na pisanje novela, feljtona, reportaža i intervjua. Godine 1953. objavio je svoje prve pjesme u književnom časopisu “Krugovi”. Budući da se zaposlio u izdavačkom poduzeću “Lykos”, imao je gdje tiskati i svoju prvu zbirku, s dvanaest pjesama 1954. pod naslovom “Komorna muzika”. Naslov zbirka duguje Mihalićevom pohađanju Glazbene škole u Karlovcu.
Nakon uspjeha te zbirke, izdavač Lykos pokreće s Mihalićem kao glavnim urednikom “Malu biblioteku poezije”, u sklopu koje Mihalić 1956. objavljuje svoju drugu zbirku pjesama “Put u nepostojanje”. Sljedeće godine objavljuje novu zbirku poezije, “Iskrišta u tmini” i zbirku “Početak zaborava”. Godine 1959. izlazi nova zbirka, “Darežljivo progonstvo”, a 1961. zbirka “Godišnja doba”.
Slavko Mihalić odlazi u Društvo hrvatskih književnika i radi u tjedniku “Telegram”. Jedan je od sastavljača “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine, nakon čije objave u “Telegramu” Mihalić odlazi iz tog tjednika.
Sedamdesete godine provodi kao prevoditelj, a postaje i tajnik biblioteke “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Od 1991. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Devedesete godine za njega su bile plodne pa objavljuje nekoliko zbirki pjesama i zbirki izbora iz djela. Neki od njih su: “Zavodnička šuma”, “Baršunasta žena”, “Karlovački diptih”, “Približavanje oluje” i mnoge druge.
Slavko Mihalić za svoje pjesničko umijeće nagrađen je i brojnim književnim nagradama, među kojima je prvu dobio već 1957. godine za svoju zbirku “Put u nepostojanje”.
Od dječje književnosti najznačajnija mu je knjiga sa stihovima “Djevojčica i pjesma” i zbirka pripovijedaka “Petrica Kerempuh”. U spomenutoj zbirci vodi se likom poznatog zagorskog šaljivčine.
Objavio je veliki broj pjesama za odrasle u knjigama, a velik broj je preveden i na strane jezike. Umro je 2007. godine u Zagrebu.
Autor: I.D.
Odgovori