Djelo je u izvorniku nazvano Požeški đak ili Ljubimo milu svoju narodnost i grlimo sladki svoj jezik. Sam je autor to djelo tako imenovao jer je proučavajući našu književnost shvatio kako u našem jeziku nedostaje dobrih romana za puk. Stoga je autor odlučio napisati u narodnom duhu i na narodnom jeziku knjižicu koju bi naš tadašnji narod razumio i čitao.
Taj roman, Miroslav Kraljević, napisao je 1851. godine, ali zbog političke scene kakva je bila tada u našoj domovini, djelo biva, prvi put objavljeno tek 1863. godine. Godine 1851. započelo je prvo tiskanje te knjige, ali je zbog Bachovog apsolutizma tiskanje bilo zaustavljeno.
U tom djelu na svega dvjestotinjak stranica jednostavno priča priču iz toga vremena. Čitav roman u potpunosti je izmišljen tj. plod je piščeve mašte što on u predgovoru i navodi. Tema tog djela prikaz je društvenog života Hrvatske tada, a kroz čitavo djelo isprepliću se povijesni događaji.
To djelu u prvom redu imalo je zabaviti, a zatim i poučiti naše pučanstvo iz tog vremena. Kroz čitavo djelo provlače se povijesni događaji za koje se vjeruje da su se dogodili u našoj povijesti, iako su sami likovi izmišljeni i prilagođeni za djelo. Radnja djela, kao što i sam naslov djela govori, smještana je u slavonski grad Požegu.
U predgovoru se navode glavne odrednice u kojima je djelo nastalo. Naime, u predgovoru možemo promatrati niz piščevih motiva po kojima je on dobio inspiraciju za stvaranje toga djela, ali uz to prikazuje se i društvena klima i okolnosti nastanka samog djela. Tu se ističu tri glavne postavke, a to su:
- Miroslav Kraljević želi svom narodu podariti roman na narodnom jeziku
- uviđa i shvaća važnost ženske publike te ju želi pridobiti
- svjestan je da romani, tada, nisu bili na dobrom glasu, ali on ipak stvara roman navodeći kako su sve stvari dobre u umjerenim količinama – sve može biti dobro ukoliko se “umjereno rabi”
U djelu je vidljiva strogo linearna kompozicija djela, monološko oblikovanje diskursa i upotreba plošnih likova. Radnja djela dolazi vremenskim slijedom kako su se događaji i odvijali. Likovi u djelu strogo su plošni, statični, crno-bijele karakterizacije. Takvu upotrebu likova možemo vidjeti već i u njihovim imenima. Imena likova predstavljaju njihovu najužu karakterizaciju (Bogatić je vrlo bogat čovjek, s puno imetka, Pravočina je čovjek koji radi sve za pravdu, Ništić je, pak, osoba bez morala, bezvrijedan, nula od čovjeka). Ipak, baš zbog takve upotrebe likova oni postaju glavni nositelji funkcija u djelu.
Bez obzira na manjkavost u jezičnom i stilskom pogledu Kraljevićevo djelo Požeški đak postaje u doba romantizma u Hrvatskoj, a ostaje do danas, vrijedan umjetnički ostvaraj od kojeg je započelo stvaranje hrvatskog romana. Od tada se hrvatski roman neprekinuto stvarao do danas, pridobivao široko čitateljstvo i postao predmet kritičkog razmatranja.
Kratak sadržaj
Požeški je đak Petar koji je završio šest latinskih škola. Bio je najbolji učenik u svojoj generaciji te je na završnoj priredbi održao domoljubni govor pod nazivom “Ljubimo milu svoju narodnost i grlimo sladki svoj jezik”. Njegov otaca bio je jako ponosan na njega, a svi prisutni u prostoriji su ostali ganuti njegovim govorom. Plakali su i pljeskali te je Petar dobio zasluženu nagradu za svoj govor.
Tu se pojavljuje drugi lik Pravočina koji želi postati sudac. Tadašnji sudac u njihovom mjestu bio je bolestan. On ima kćerku Ljubicu koja je tada imala 14. godina te je njezina majka Jula željela da se ona bogato uda te da postane ugledna gospođa. Julu je jedan dan upitala Kata (Petrova mama) bi li ona udala svoju kćerku za njezinog sina Petra. Na to se Jula razljutila te je rekla da njezina kćerka nije opančarskog roda te da će se ona bogato udati. Kata se tada uvrijedila te se povjerila svojoj rođakinji. Njezina rođakinja je jako brbljava te je ona to ispričala cijelom gradu (kako je Jula odbila i Katu i njezinog sina).
Istina je da je Petar bio opančarskog roda, ali bio je sin jedinac te je imao dosta imetka. Grad je počeo tračati protiv Pravočine i njegove obitelj. Oni su se tada počeli umiljavati Kati (jer su se bojali da Pravočina neće biti odabran za suca).
U grad je došao Ništić koji se predstavio kao bogati “spaija”. Imao je svoja kola i bio je strašno bogat te su mu se svi klanjali (no nitko ga nije poznavao i nitko nije provjerio njegov identitet). On je jedne večeri bio s Pravočinom na piću u krčmi kad je došao Petar sa svojim ocem. Cijela krčma počela je nagovarati Petar da održi neki govor jer su svi smatrali da mali pametno i mudro zbori. On nije htio, ali su ga svi i dalje nagovarali. Htio je poći kući, ali mu nisu dali već su mu dali da pije vina. I tako on počne pričati, a Ništić ga počne provocirati ljubicom (a zapravo obojica misle na Pravočininu Ljubicu) te Petar nasrne na njega i udari ga.
Tada Petar pobjegne na groblje i shvati da je zaljubljen u Ljubicu, ali shvati i da će nastradati zbog onoga što je učinio. Tada začuje glasove i konje te počne bježati. U bijegu se potplete i padne, lupi glavu o pogrebni spomenik te tako u nesvijesti ostane cijelu noć. Uz to, tu noć počelo je kišiti pa se Petar, dok je bio u nesvjestici, prehladio. Ujutro ga je našao pogrebnik i takvog bolesnog (bio je sav u groznici od hladnoće) izruči policiji.
U međuvremenu Ljubica čuje što se dogodilo u krčmi. Ona tada shvati kako je ona zapravo zaljubljena u Petra. Postane očajna kada čuje da je uhićen te ona i Kata odlaze moliti sve veće uglednike u gradu da puste Petra. Organizirali su i prosvjed u kojem su prosvjednici došli pred Pravočininu kuću kako bi ga on pustio iz zatvora. Pravočina ga na kraju pušta iz zatvora. Tada se Ništić stane udvarati Ljubici te njezinim roditeljima počne govoriti kako je zaljubljen u nju, kako ju želi oženiti, kako će joj dati sve što ima. Juli to odgovara jer ionako želi kćer bogato udati, ali Pravočini je najbitnija sreća njegove kćerke.
Petar šalje pismo Ljubici, a ona mu odmah odgovara. Nakon što su razmijenili pisma odlučuju se naći. Tada se Petar i Ništić potuku. Ništić je napao Petra te mu je Petar uzvratio. U toj borbi Ništić ostane nepomično ležati na podu. Svi su mislili da je Ništić mrtav. Na to Petar poljubi Ljubicu i kaže da mora ići. Ništić se budi, ali ne želi prijaviti Petra jer zna da ga Ljubica voli i ne želi pasti u njezinim očima. Ništić je već prije bio dogovarao s njezinom majkom kako bi se mogli riješiti Petra, ali sad kad je imao priliku ipak ju nije iskoristio.
Petar odlazi nakon tuče i pridružuje se vojsci. Oprašta se i na rastanku Ljubici ostavlja svoju knjižicu u kojoj je bio njegov govor te odlazi s vojskom za Osijek. Petar je bio na čelu te vojske te vojnike ohrabruje pjevajući im domoljubne pjesme.
Petar se poslije u bitci sukobio s Turcima i kako su se Turci poraženi dali u bijeg tako je Petar krenio za njima te su ga zarobili i prevezli na drugu stranu. Tada on piše kako su ga premještali iz tamnice u tamnicu, kako se nagledao turskih zločina koji uništavaju sve što krščanin stvori, kako kradu, siluju, ubijaju i sve ono najgore. U tamnici je odlučio izvijestiti Njegovo Veličanstvo o svemu te ga moliti za pomoć. Dok je to pisao u tamnici s njim završi svećenik koji je to pismo trebao poslati. On je završio u tamnici jer nije htio paši odati što su mu krščani ispovjedili te ga je paša osudio na smrt. Svećenik i Petar dogovore se da će mu svećenik dati ključ od lisica te da kad njemu (svećeniku) budu odrubljivali glavu i kada svi budu gledali u njega neka se oslobodi i baci u rijeku i neka pliva i roni što brže može na drugu stranu.
Tako je i bilo. Do Ljubice je došla vijest da su Petra oteli, a onda da je mrtav. Ona ga nije ni dana zaboravila čak se bila i razboljela. Toliko se jako razboljela da su svi mislili kako će umrijeti. Za to vrijeme Jula i Ništić smišljali su kako da Ljubica zaboravi Petra te su joj uzeli onu knjižicu koju joj je Petar ostavio i dali joj neku drugu.
Sada se saznaje da je Ništić prevarant. Prije nego je došao kod njih ubio je Bogatića, otrovao mu žena te im ukrao cijeli imetak. Tada je prevario još nekoliko žena i djevojaka te se obogatio. Nastavio je kockati i varati ljude te nitko nije mogao znati tko je on jer je nabavio lažne dokumente. Ipak Petar je znao da je on prevarant jer ga je prije nego je otišao u vojsku čuo kako glasno razmišlja.
Godine su prolazile, a Ljubica se odbijala udati za Ništića. Ništić je napisao pismo Petru u kojem je napisao da je Ljubica njegova žena i da mu ona vraća njegov govor. Taj je govor Petar ostavio Ljubici te joj je rekao da ukoliko ga bude čuvala i ljubila znat će da ljubi njega, a sada kako ga vraća znači da ga je zaboravila i da ga više ne voli. Također je i Ljubica Petru napisala pismo jer je bila ljuta na njega. Naime, ona je dobila pismo od nekoga tko se predstavio kao netko tko joj želi dobro te joj je rekao da ju je Petar prevario s nekom “snašom” dok se Petar još nije sukobio s Turcima. Ona mu je napisala da joj više ne piše i da ga ne voli, a poslije je stalno žalila zbog toga.
Prošlo je još neko vrijeme, a onda je Pravočinina obitelj počela propadati. Ljubičina sestra postala je udovica te se s troje male djece vratila u obiteljsku kuću. Pravočina je trebao dobiti otkaz u gradskoj službi jer nije znao njemački jezik. Svi su dobili rok do kojega trebaju naučiti njemački jezik, a on kako je bio star znao je da ga neće naučiti i da će mu obitelj umrijeti od gladi. Počeo je plakati, a s njim i cijela obitelj pa i ostali gradski službenici.
Tada se Ljubica odluči udati za Ništića kako bi spasila svoju obitelj, ali mu postavi uvjet. Uvjet je bio da joj vrati Petrov govor jer ga je ona naravno i dalje voljela i razmišljala samo o njemu. Na to Ništić poludi jer je on taj govor vratio Petru i nije ga mogao nabaviti. Tada on potraži pomoć kod Ljubičine majke Jule te se njih dvoje dogovore da joj podmetnu drugu knjižicu, ali ona je znala da to nije ta koju joj je Petar ostavio.
Ipak se, poslije niza predomišljanja, odluči udati za Ništića. Na dan vjenčanja Njegovo je Veličanstvo trebalo doći u grad. Ljubica se odluči prošetati te ugleda Petra. Ona ga tada nije prepoznala, mislila je da je to Njegovo Veličanstvo jer je bio u uniformi i imao je mnogo odličja te mu se ona ispovjedi kako se danas udaje, a voli Petra. Na to se Petar iznenadi jer je on mislio da se ona već prije udala te kaže da se strpi i otrči. Poslije se Ljubica i Ništić odu u crkvu vjenčati, ali vjenčanje je prekinuto i oni se vračaju kući gdje su svi (Jula, Pravočina, Kata) u šoku kad im Petar otkriva da je živ te da je Ništić prevarant i ubojica. Policija uhiti Ništića te ga osude na smrt i objese. Pravočina postaje sudac. Jula se pomiri s tim da joj se kćerka uda za Petra jer je on sada ugledan časnik. Petar i Ljubica se vjenčavaju.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: Požega i Osijek
Vrijeme radnje: vrijeme turskih napada na Slavoniju (16. i 17. stoljeće)
Likovi: Petar, Ljubica, Jula, Pravočina, Ništić, svećenik, Bogatić, Kata
Analiza likova
Petar – on je glavni lik djela. Po njemu je djelo i nazvano Požeški đak. Najbolji je učenik u svojoj generaciji. Zaljubljen je u Ljubicu (kćerku gradskog sudca). Zbog nje se potuče s drugim muškarcem i odlazi u vojsku. U njemu, kao liku, predstavljene su sve kvalitete hrvatskog čovjeka toga vremena. On je dobar i pošten, bori se za domovinu, veliča hrvatstvo i domoljublje. Do samoga kraja bori se za svoje ideale, te ga čitatelj jednostavno kroz djelo mora zavoljeti. Nije bogataš, pa zato i ne može oženiti djevojku koju voli i koja njega voli, ali uz trud postaje netko (činovnik) te na kraju ipak završava s ljubavi svoga života. Kroz čitavo djelo, Petar je nositelj svih pozitivnih osobina.
Ljubica – četrnaestogodišnja je kćerka gradskog sudca. Kao što je Petar zaljubljen u nju i ona je zaljubljena u njega, no zbog niza okolnosti ne mogu do samog kraja djela biti zajedno. Najljepša je djevojka u mjestu. Majka ju želi bogato udati. Poštena je i dobra, voli svoju obitelj iznad svega što je najbolje vidljivo u dijelu djela kada se ona odlučuje ipak udati za muškarca kojeg ne voli samo kako bi spasila svoju obitelj od propadanja, gladi i siromaštva.
Jula – Ljubičina majka kojoj je glavni cilj svoju kćer bogato udati. Nju ne zanima što njezina kćer voli i želi nekoga drugoga nego kroz čitavo djelo pravi spletke kojima bih navela vlastitu kćer na udaju za pogrešnog muškarca. Ona se bogato udala te to želi i vlastitoj kćerki.
Pravočina – gradski je sudac koji je oženjen za Julu. Ima dvije kćeri i na prvom mjestu mu je njihova sreća. U početku djela saznajemo kako je on postao gradski sudac jer je stari sudac bio bolestan pa ga je netko trebao zamijeniti. U njegovu imenu “Pravočina” već se naziru njegove vrline i kreposti koje ga krase kao lika, ali i kao sudca. Svoju pravdu pokazao je oslobodivši Petra pod pritiskom prosvjednika koji su se borili za njega. U trenutku kada saznaje da je donesen novi zakon kojim bi on trebao naučiti njemački jezik kako ne bi ostao bez posla postaje očajan i tužan jer shvaća koliko je star i da nije u mogućnosti naučiti jezik te je svjestan kako će njegova obitelj zbog toga propasti.
Ništić – u njegovu imenu prepoznaju se sve njegove vrline tj. mane. On je negativan lik koji stalno spletkari kako bi sve naveo u svoju korist. Tijekom djela saznajemo kako je on čak ubio jednu osobu kako bi uzeo njegov imetak, a mnoge djevojke uništio jer im je obećavao bogatstvo, a kada bi dobio od njih što je želio napustio bi ih i ostavio onako osramoćene. Tijekom djela nekoliko je puta imao svađe s Petrom, upravo zbog Ljubice, jer je Ništić bio zaljubljen u nju isto kao i Petar. Ništić je bio svjestan kako njega ljubica ne voli i na razne načine pokušavao se riješiti Petra. Slao je lažna pisma i Ljubici i Petru samo kako bi ih udaljio jednog od drugog. Uz pomoć Jule skoro je uspio oženiti Ljubicu, ali na sreću sve se na vrijeme prekinulo Petrovim povratkom u Požegu.
Bilješka o autoru
Miroslav Kraljević bio je veliki književnik, župan pl. Kraljević i nakladnik. Rodio se 25. srpnja 1823. godine u Požegi. Danas najstariju tiskaru u Slavoniji (nakon Osječke) osnovao je 1862. godine.
1863. godine izdao je časopis “Slavonac” zabavno-poučnog karaktera. Malo nakon toga napisao je i roman “Požeški đak” ili “Ljubimo milu svoju narodnost i grlimo slatki svoj narodni jezik”. U romanu je opisao svoj rodni grad Požegu u tadašnjem vremenu. Roman je bio i prvo izvorno hrvatsko djelo.
U tiskari je tiskao mnoga poznata književna djela među kojima se ističe i “Požeški pučki kalendar”. U Požegi, u ulici Miroslava Kraljevića na kućnom broju 11 u znak zahvalnosti postavljena je i spomen ploča njemu u čast.
Umro je 1877. godine.
Autor: R.Ž.
Odgovori