Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.
U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.
Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).
U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.
Kratak sadržaj
Pripovijetka je napisana u prvom licu, a radnja se događa u malom selu Tihovu. Glavni je lik (ujedno pripovjedač) mladi učitelj koji je izrazito psihološki okarakteriziran, a u i ovoj pripovijetki važno mjesto čini sami krajolik koji se često personificira te djeluje na ljude i njihove postupke. Važno je napomenuti da se neke epizode upravo ove pripovijetke mogu pronaći u Šimunovićevu autobiografskom djelu Mladost.
U nekoliko prvih rečenica doznajemo da je u selo došao Petar Bakota, mladi učitelj, te da su se on i pripovjedač brzo sprijateljili i počeli stanovati zajedno. Iako su bili potpuno različite naravi, dobro su se slagali i upotpunjavali. Kako je bilo ljeto, nisu imali obaveze i mogli su provoditi vrijeme kako su željeli. Često su boravili po krčmama i seoskim poljanama gdje su se susretali s raznim likovima, kakvi su npr. Guslar, Solan i Bena, ali i Talijanima iz manastira, među kojima je bila i Nina, slikareva kći, u koju su i Petar i pripovjedač bili pomalo zaljubljeni. Uz nju je bila i njezina tetka Ada koja je, kao i Nina, bila lijepa i stasita. Međutim, bila je starija od Nine i nije u sebi imala one djetinje zaigranosti koja se sviđala i Petru i pripovjedaču.
Jedne su večeri bili u krčmi pripovjedač, Petar, Ada i Nina. U jednom trenutku pripovjedač je primijetio da u njoj više nema Petra, a ni djevojaka pa ih je pošao tražiti. Kad se približio stogovima sijena, začuo je tihi plač i ugledao Ninu. Tu, napola sakrivena tankim prućem strmogleda, stajala Nina pa, držeći bijelu maramicu na ustima, jecala i tresla se od plača. Uprepastim se od čuda i pristupim joj, hvatajući je lagano za onu ruku što joj je nepomično visjela niz vitki, tanki struk. Potom je i sam pripovjedač vidio razlog njezina plača – Petar i Ada držali su se za ruke i ljubili. To je pripovjedača rastužilo jer je sada znao da je Nina zaljubljena u Petra. Idućega dana pošli su svećenicima na objed jer bila je nedjelja. Ondje su bile i Talijanke i pripovjedaču je smetalo Petrovo djetinjasto ponašanje pa je odlučio udaljiti se od njih. Otišao je prema izvoru i ondje ugledao mladu, lijepu djevojku Stanojku kako se umiva. Prišao joj je i zatražio od nje čašu vode, a ona mu ju je dala bez riječi pogledala ga. A taj se pogled ne zaboravlja! Bilo je u njemu i ono bistro vrelo i tamna šuma, i meka mahovina što je ovila kamenje kraj nas, i tamnomodro nebo ljetne noći više Pojila. Otkrila mu je kako se zove i iz kojega je mjesta, a on joj je rekao da će je posjetiti.
Nakon toga je često mislio o njoj, ali nije se odmah uputio u njezin kraj. U međuvremenu je pomalo zapustio svoje prijateljstvo s Petrom. Kad se konačno uputio u Stanojkino selo, dočekalo ga je veliko razočarenje. Otkrio je da je Stanojkin otac Bena te da je Stanojkinu ruku već došao tražiti jedan drugi mladić – pripovjedačev prijatelj Petar. Bena mu je otkrio da su mjesni momci ljuti na Petra i da mu ne žele prepustiti Stanojku. Pripovjedačevo srce bilo je slomljeno i ovaj put. Tada su do njega došle vijesti da je Petar ubijen, odnosno da su ga proboli nožem. Pripovjedač ga je pošao vidjeti, ali njegovi osjećaji bili su tupi i nejasni. Ispostavilo se da Petar ipak nije ubijen, ali teško je ranjen.
Nakon nekog vremena došla je jesen i pripovjedač se distancirao od svih prošlih događaja i ljudi, a Petar je prizdravljao i uskoro se trebao vratiti u njihov zajednički stan. Pripovijetka završava pripovjedačevom nostalgijom i osamljenošću. Sada je zima, no doći će proljeće, a za njim ljeto, pa će nastati isto onako rumene večeri i isto onako rosne mirisave noći. Ali za mene će biti i Pojila, i veselo vrelo kod manastira, i duboka dolina pod Vještića gorom, sa svojom srebrenom maglom i tamnim šumama, zauvijek puste…
Vrijeme radnje: 1912.
Mjesto radnje: Tihovo
Likovi: Pripovjedač, Petar, Bena, Guslar, Stanojka, Nina, Ada
Od svih likova najviše je okarakteriziran sam pripovjedač koji samoga sebe uspoređuje sa sebi posve oprečnim Petrom. Dok je Petar nadaren za fizički rad i praktično djelovanje, pripovjedač je sklon kontemplaciji i puno više razmišlja o svemu. Ja sam bio gotovo suprotne ćudi, miran i tih, pa najvolio čitati romane i fantazirati, a da fizički što radim, nije mi se račilo. Njihova se različitost očituje i u odnosu prema djevojkama. Dok Petar sve shvaća kao šalu i na taj način lakše pridobiva djevojke koje i pripovjedač želi, on je više usmjeren na osjećajnu razinu i zbog toga ne uspijeva naći svoju sreću u pomalo okrutnom svijetu naklonjenom površnim vrijednostima koje u ovoj pripovijetki utjelovljuje Petrov lik.
Bilješka o autoru
Dinko Šimunović (1873. – 1933.) rođen je u učiteljskoj obitelji u Kninu. Otac mu je radio kao učitelj pa se u djetinjstvu često selio po mjestima Dalmatinske zagore kako su mu oca premještali po školama.
Pošto je proveo život među siromašnim stanovništvom, to je dosta utjecalo na njegov život te se kasnije i može uočiti u nekim njegovim književnim djelima.
Kao i njegov otac, završio je učiteljsku školu te je također radio po mjestašcima Dalmatinske zagore.
Pošto je već u to vrijeme bio dosta utjecajan književnik, 1909. godine njegov talent je prepoznat jer je premješten u Split gdje je radio dalje kao profesor. Od tada pa dugi niz godina, čak 18, radio je u Obrtnoj školi.
Nakon što je otišao u mirovinu i djeca su mu se trebala dalje školovati, preselio se u Zagreb gdje je živio sve do smrti.
Njegova najpoznatija djela su: zbirke pripovijedaka: “Mrkodol”, “S Krke i Cetine”, romani: “Đerdan”, “Tuđinac”, i “Porodica Vinčić”, te dvije autobiografske proze: “Mladi dani” i “Mladost”.
Autor: I.B.
Odgovori