Pojila

Pojila obrađena lektira Dinka Šimunovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.

U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.

Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).

U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: pripovijetka

Vrijeme radnje: 1912.

Mjesto radnje: Tihovo

Kratak sadržaj

Pripovijetka je napisana u prvom licu, a radnja se događa u malom selu Tihovu. Glavni je lik (ujedno pripovjedač) mladi učitelj koji je izrazito psihološki okarakteriziran, a u i ovoj pripovijetki važno mjesto čini sami krajolik koji se često personificira te djeluje na ljude i njihove postupke.

Važno je napomenuti da se neke epizode upravo ove pripovijetke mogu pronaći u Šimunovićevu autobiografskom djelu Mladost.

U nekoliko prvih rečenica doznajemo da je u selo došao Petar Bakota, mladi učitelj, te da su se on i pripovjedač brzo sprijateljili i počeli stanovati zajedno. Iako su bili potpuno različite naravi, dobro su se slagali i upotpunjavali.

Kako je bilo ljeto, nisu imali obaveze i mogli su provoditi vrijeme kako su željeli. Često su boravili po krčmama i seoskim poljanama gdje su se susretali s raznim likovima, kakvi su npr. Guslar, Solan i Bena, ali i Talijanima iz manastira, među kojima je bila i Nina, slikareva kći, u koju su i Petar i pripovjedač bili pomalo zaljubljeni.

Uz nju je bila i njezina tetka Ada koja je, kao i Nina, bila lijepa i stasita. Međutim, bila je starija od Nine i nije u sebi imala one djetinje zaigranosti koja se sviđala i Petru i pripovjedaču.

Jedne su večeri bili u krčmi pripovjedač, Petar, Ada i Nina. U jednom trenutku pripovjedač je primijetio da u njoj više nema Petra, a ni djevojaka pa ih je pošao tražiti. Kad se približio stogovima sijena, začuo je tihi plač i ugledao Ninu.

Tu, napola sakrivena tankim prućem strmogleda, stajala Nina pa, držeći bijelu maramicu na ustima, jecala i tresla se od plača. Uprepastim se od čuda i pristupim joj, hvatajući je lagano za onu ruku što joj je nepomično visjela niz vitki, tanki struk.

Potom je i sam pripovjedač vidio razlog njezina plača – Petar i Ada držali su se za ruke i ljubili. To je pripovjedača rastužilo jer je sada znao da je Nina zaljubljena u Petra.

Idućega dana pošli su svećenicima na objed jer bila je nedjelja. Ondje su bile i Talijanke i pripovjedaču je smetalo Petrovo djetinjasto ponašanje pa je odlučio udaljiti se od njih.

Otišao je prema izvoru i ondje ugledao mladu, lijepu djevojku Stanojku kako se umiva. Prišao joj je i zatražio od nje čašu vode, a ona mu ju je dala bez riječi pogledala ga.

A taj se pogled ne zaboravlja! Bilo je u njemu i ono bistro vrelo i tamna šuma, i meka mahovina što je ovila kamenje kraj nas, i tamnomodro nebo ljetne noći više Pojila. Otkrila mu je kako se zove i iz kojega je mjesta, a on joj je rekao da će je posjetiti.

Nakon toga je često mislio o njoj, ali nije se odmah uputio u njezin kraj. U međuvremenu je pomalo zapustio svoje prijateljstvo s Petrom. Kad se konačno uputio u Stanojkino selo, dočekalo ga je veliko razočarenje. Otkrio je da je Stanojkin otac Bena te da je Stanojkinu ruku već došao tražiti jedan drugi mladić – pripovjedačev prijatelj Petar.

Bena mu je otkrio da su mjesni momci ljuti na Petra i da mu ne žele prepustiti Stanojku. Pripovjedačevo srce bilo je slomljeno i ovaj put. Tada su do njega došle vijesti da je Petar ubijen, odnosno da su ga proboli nožem. Pripovjedač ga je pošao vidjeti, ali njegovi osjećaji bili su tupi i nejasni. Ispostavilo se da Petar ipak nije ubijen, ali teško je ranjen.

Nakon nekog vremena došla je jesen i pripovjedač se distancirao od svih prošlih događaja i ljudi, a Petar je prizdravljao i uskoro se trebao vratiti u njihov zajednički stan. Pripovijetka završava pripovjedačevom nostalgijom i osamljenošću.

Sada je zima, no doći će proljeće, a za njim ljeto, pa će nastati isto onako rumene večeri i isto onako rosne mirisave noći. Ali za mene će biti i Pojila, i veselo vrelo kod manastira, i duboka dolina pod Vještića gorom, sa svojom srebrenom maglom i tamnim šumama, zauvijek puste…

Analiza likova

Likovi: Pripovjedač, Petar, Bena, Guslar, Stanojka, Nina, Ada

Od svih likova najviše je okarakteriziran sam pripovjedač koji samoga sebe uspoređuje sa sebi posve oprečnim Petrom. Dok je Petar nadaren za fizički rad i praktično djelovanje, pripovjedač je sklon kontemplaciji i puno više razmišlja o svemu. Ja sam bio gotovo suprotne ćudi, miran i tih, pa najvolio čitati romane i fantazirati, a da fizički što radim, nije mi se račilo. Njihova se različitost očituje i u odnosu prema djevojkama. Dok Petar sve shvaća kao šalu i na taj način lakše pridobiva djevojke koje i pripovjedač želi, on je više usmjeren na osjećajnu razinu i zbog toga ne uspijeva naći svoju sreću u pomalo okrutnom svijetu naklonjenom površnim vrijednostima koje u ovoj pripovijetki utjelovljuje Petrov lik.

Bilješka o piscu

Dinko Šimunović je rođen 1. rujna 1873. godine u Kninu, odrastao je u Koljanima pokraj Vrlike u Cetinskoj krajini, gdje je njegov otac bio učitelj. S obzirom na to da nije imao braće ni sestara, smatrali su ga jedinkom u obitelji, pa su mještani mislili da je zbog toga i dobio ime Dinko, što je bilo neuobičajeno tamošnjim mještanima.

Šimunović je završio učiteljsku školu u Arbanasima kod Zadra, a kasnije je radio kao učitelj u Hrvacama i Dicmu te kao nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu.

Njegova književna karijera započela je pripovijetkom “Mjesec dana na vojničkim vježbama” (1903.), koja je objavljena u kalendaru “Bog i Hrvati”. Najpoznatiji je po svojim novelama, a stekao je književnu slavu objavom odlomka nedovršene pripovijesti Mrkodol 1909. godine u zadarskom Lovoru.

Novele su kraća prozna djela koja prikazuju isječak iz života likova i obično se fokusiraju na jedan događaj u kratkom vremenskom razdoblju. Dinko Šimunović je napisao sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve su objavljene u književnim časopisima, a kasnije su sabrane u tri zbirke: “Mrkodol” (1909.), “Gjerdan” (1914.) i “Sa Krke i Cetine” (1930.).

Koristio je modernističke postupke, poput ispreplitanja stvarnosti i bajkovitog, te je naglasak stavljao na opise koji su povezani s psihološkim stanjima likova. Opisi su često lirski i osjećajno obojeni, a zaplet je usko povezan s prikazom unutarnjeg stanja likova.

Neke od njegovih najpoznatijih novela uključuju “Alkar” (1908.), “Muljika” (1906.), “Mrkodol” (1905.) i “Duga” (1907.).

Dinko Šimunović, kako je rastao, suočavao se s izazovima financijske stabilnosti, potičući ga da piše članke za različite časopise i priče temeljene na sjećanjima iz vlastitog djetinjstva i mladosti. Kroz zbirke poput “Mladi dani” (1919.), “Mladost” (1921.) i “Tragikomična autobiografija” (1926.), Šimunović je dijelio fragmente svoje osobne povijesti i razmišljanja. Njegova literarna karijera često je bila podložna financijskim teškoćama, što ga je potaknulo da neka od započetih opsežnijih djela prilagodi i preoblikuje u novele kako bi brže zaradio. Međutim, unatoč tim izazovima, uspio je ostaviti značajan doprinos hrvatskoj književnosti.

Šimunović je kao mladić bio duboko uronjen u književnost, posebno u ruske pisce poput Dostojevskog, Turgenjeva i Puškina. Njegovo čitanje i proučavanje njihovih djela obogatilo je njegov književni ukus i pomoglo mu da dublje razumije ruski realizam i romantizam, što je utjecalo na njegovo vlastito književno stvaralaštvo.

Iako je bio povezan sa svojim zavičajem, Šimunović se često osjećao kao stranac, s obzirom na to da nije imao svoju zemlju ili dom, već je često mijenjao prebivališta kao sin učitelja i kasnije kao sam učitelj. Ovaj osjećaj tuđinstva odražava se u njegovom romanu “Tuđinac” (1911.), gdje lik mladića simbolizira osjećaj nepripadanja i ovisnosti o drugima. Također, u romanu “Porodica Vinčić” (1923.), Šimunović istražuje temu odumiranja stare plemićke obitelji iz Dalmatinske zagore, što ukazuje na njegovu sposobnost portretiranja dubokih slojeva društvenih i emocionalnih tema kroz svoje književno stvaralaštvo.

Dinko Šimunović je iskusio niz tragedija u svom osobnom životu, uključujući smrt tri supruge i troje djece iz prvog braka. Unatoč tim teškim gubicima, imao je troje djece u drugom braku, koje je sam odgajao.

Tijekom dugog razdoblja bolesti, njegovi prijatelji, ugledni hrvatski slikari poput Vilka Gecana, Joze Kljakovića, Fran Kršinića, Omera Mujadžića, Vanje Radauša i Marijana Trepša, željeli su mu pomoći prikupiti novac za liječenje. Kako bi podržali Šimunovića, ilustrirali su i objavili posebno izdanje “Alkara” 1932. godine, koje je bilo lijepo opremljeno. Ivan Meštrović, poznati kipar, izradio je poprsje Dinka Šimunovića, koje se nalazilo na početku knjige.

Umro je u 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti i godinu dana nakon objavljivanja Meštrovićevog “Alkara”, ali gesta podrške koju su mu pružili njegovi prijatelji i poštovatelji njegovog rada, uključujući pomoć u organizaciji izdanja knjige, donacije tiskanja i poveza, organizaciju prodaje knjige i pretplate, imala je značajan utjecaj na njega i njegovu obitelj u tom teškom razdoblju.

Šimunovićeve pripovijesti prevedene su na nekoliko stranih jezika, uključujući njemački, talijanski, ruski, češki i druge. “Alkar” je čak preveden i na kineski jezik 1936. godine, što svjedoči njegovom međunarodnom priznanju i popularnosti njegovih djela.

Autor: I.B.