Djelo “Planine” napisano je 1536. godine, a u početnom izlaganju stoji datum 20. rujan. U Mlecima je objavljeno 1569., godine, a izvorni primjerak sačuvan je u samo jednom primjerku.
Djelo Petra Zoranića smatra se i prvim romanom uopće u hrvatskoj književnosti, a možemo ga smatrati pastoralnim romanom prema žanru.
“Planine” se sastoje od dijelova proze i stiha i sve to ukomponirano je u 24 poglavlja. Model u kojem je Zoranić pronašao inspiraciju je djelo “Arcadije” iz 1504. godine Talijana Jacopa Sannazara koji piše o sličnoj tematici, pjesniku koji u obliku pastira bježi zbog nesretne ljubavi u Arkadiju.
Glavna tema Zoranićevog djela “Planine” je putovanje autora sjevernom Dalmacijom. On se uputi na putovanje zbog nesretne ljubavi i boli koju osjeća te smatra da će se putovanjem te iste i osloboditi.
On na putu susreće pastire koji mu pričaju priče o postanku zavičaja koji ga okružuje. Tako mu pričaju o postanku Velebita, Nina, Zadra, Privlake, Dinare i Krke. Pričaju mu i priče o raznim pojavama koje su tipične za to područje, kao što je na primjer bura, pjevaju ljubavne pjesme i pričaju o metamorfozama.
Pošto možemo primijetiti različite strukture u tekstu, svrstavamo ih u tri tipa izražavanja.
Prvi se tiče autora i njegovog pripovjedanja u kojem on otkriva da je razlog njegovog putovanja ljubav, otkriva nam događaje koji će uslijediti te svoje viđenje njih, ali i snove za koje bi želio da se ostvare. Drugi tip su prijepovijedanja pastira i vila, a treći pastirske pjesme.
Tako se uz autora pojavljuju i ostali naratori, odnosno pjevači koji svojim pjesmama ili pripovijedanjem čine drugi tip izražavanja i umetnuti su u glavne događaje.
Kratak sadržaj
Koncept “Planina” napisan je kronološki i on se događa u vremenskom periodu od sedam dana.
Prvo poglavlje donosi nam uvodnu radnju u kojoj nas autor (Zoran) upoznaje s razlozima putovanja. On opisuje svoje osjećaje i tugu uslijed nesretne i neuzvraćene ljubavi. On već sedam godina pati od nesretne ljubavi. Priča o tome kako mu u ovim trenucima najviše odgovara samoća pa tako najviše vremena provodi šećući sam uz more.
U drugom poglavlju je opisuje kako je tako šećući dospio i do vrela Vodica pored kojeg je susreo vilu Napeju (Zoricu). Ona mu je ispričala svoju priču o nesretnoj ljubavi spram mladića Žiljbila (Ljiljanka). Ona je toliko bila nesretna i dane je provela plačući da je u konačnici od njezinih suza postalo vrelo Vodica.
U trećem poglavlju, autora nam pripovijeda kako je putem susreo novu vilu, vilu Milost uz čiju je pomoć brzo prebačen do Podgorja, odnosno u kraj pored Velebita.
U četvrtom poglavlju vila Milost je autoru ponudila svoju pomoć u vodstvu puta te ga je usmjerila na pravi put. Ispričala mu je sve o buri, kako dolazi do nje i zašto se zove baš tako.
U petom poglavlju autor je stigao u društvu vile Milost do velikih vrata iza kojih se nalazio pakao. Vila mu je dala bijeli čisti kamen uz pomoć kojeg je vidio što se nalazi s druge strane te je o tome detaljno opisao u petom poglavlju.
U šestom poglavlju autor je konačno stigao na planine. Vila ga je u tom trenu odlučila napustiti jer je smatrala da mu njezina pomoć više nije potrebna. Ipak napomenula mu je da će uvijek potajno biti uz njega te će tako biti siguran.
Uskoro je naišao na veću grupu pastira kojima se pridružio u objedu. Pastirski starješina Medar rekao je ostalim mlađim pastirima Vladi, Borniku, Zvonku, Sladmilu, Zoranu, Plinku, Zelenku, Jasniku i Sipku da pjevaju ljubavne pjesme. Zvonku je pjevaju najpoznatiju Petrarkinu pjesmu imenom “Ja mira nemam i u rat ne hrlim”.
Sedmo poglavlje donosi nam priču o tome kako je autor stigao u kuću pastira Sladmila, a tamo se predstavio njegovom ocu Sidmoju. Priča im o tome otkuda potječe i o ljubavnim problemima koji ga tište. Tako možemo saznati da potječe iz dalmatinskog gradu, grada Nina koji je bio sagrađen po nalogu kralja Nina. On potječe od plemenitih Tetačića, a oni su zbog nasilne hrvatske, krbavske gospode morali preseliti u Nin. Djed mu se zvao Zoran i od tuda i njemu prezime Zoranić.
Ujutro kada se probudio čuo je predivnu pjesmu pastira Jeslava, ona ga je i probudila. Sladmil mu je tada objasnio što je razlog ranojutranjoj pjesmi. Naime, prvoga dana mjeseca svibnja, običaj je da se pred vratima djevojke u koju je netko zaljubljen, sipa cvijeće i usađuje urešena jela. Uz to sve pjevaju se i ljubavne pjesme koje su za taj trenutak prikladne.
Nakon toga uslijedile su pjesme Sladmilova brata Ljubmila, a nakon toga Poljkova i Slavkova.
Od devetog poglavlja nadalje počinju ljubavne pripovijesti. Medar priča o metamorfozi Sokolara u vodu, Ružice i Jagice u cvijeće te Repelja o prijetvoru Novaka i Dražnika. U desetom poglavlju priča o Prislavki, Jeli i Mari, a u jedanaestom poglavlju priča Valjkovu pripovijest o pretvorbi Marcelu u murtelu te o tome kako se Asel pretvorio u bosiljak. U dvanaestom poglavlju njegova priča upoznaje nas s Mirojevom metamorfozom u kojoj se Ljubica i Ljubidrag pretvaraju u cvjetove istoga naziva. Zatim slijedi Sidjakova metamorfoza, a u njoj se uz prijetvore priča i o nastanku imena grada Zadra.
Drugi dan ljubavne pjesme završavaju na planinama i to ljubavnom pjesmom Grapka.
Sljedećeg dana u priči se pojavljuje Darbolj koji je dosta popularan među pastirima. On im govori da je jedina prava ljubav ona božanska, do nje može doći svatko ako čini dobra djela. Pastiri se izmjenjuju pjevajući o pjesmama ljubavne tematike (Sladmil i Plinko, Sladoj i Dragoljub, Rajko i Svitko, Bornik i Slavko.
Četvrtog dana, a u 15. poglavlju autor se odlučio pozdraviti s pastirima i krenuti dalje. Kada se pozdravljao sa Sidmojem, on mu je za kraj ispričao priču o tome kako je Velevij postao Velevil, tj. Velebić.
Putem dalje je naišao ponovo na pastire. Slušao je njihove zagonetku, pjevanje Dvorka i Slavgora koji u tužbalici kroz pastira Marula priča o tusrkim napadima. Time nas je autor htio uputiti na Marka Marulića i njegovo djelo “Molitva suprotiva Turkom”.
U 17. poglavlju autor nam donosi Vilsavljevu naricaljku Anici koja se pretvorila u anitu (kopar). Malo nakon toga autoru se javila i Savjest te ga ona navodi na pravi put.
Ubrzo je susreo vilenicu Dejaniru (Dinaru) koja je njegov cilj, ali i ozdravljenje. U 19. poglavlju ona mu je najprije ispričala svoju priču, a zatim mu je uz pomoć čarolije omogućila da vidi sebe i svoje srce, da se bolje upozna te da tako izliječi svoju bolest (patnju) kako bi mogao mirno zaspati.
Kada je usnuo, ugledao je perivoj od Slave i vile Hrvaticu, Grkinju, Kaldejku i Latinku koje su sjedeći promatrale jabuke u svojim krilima. Hrvatica je bila od njih najtužnija i ona s najslabijim plodom. U njezinom krilu bila je jabuka na kojoj je pisalo Petar Zoranić i ona je počela pisati naslov djela.
U 20. poglavlju Hrvatica je Zoraniću razjasnila mnogo toga. Značenje jabuka shvatio je kao književna djela kojih Hrvati nemaju puno jer Hrvati ne pjevaju puno na svom jeziku već na tuđem.
Kada se autor probudio, Dinara ga je napustila kako se ne bi vraćala istim putem. Nakon toga, sreo je njezinu kćer Krku koja mu je pokazala mnogo toga. Tako ga je odvela do Knina, Skradina i Šibenika i pred Zadar. Tamo je posjetio grob Jele te je sreo pastire koji su pjevali na grobu pastira, tj. biskupa Divinića o stanju koje je bilo teško.
Autor je ostao svime ovim zadivljen, a posebno ga se dojmila golubica koja je tri puta preletjela preko groba. Malo nakon toga, ukazao mu se mlin koji je mogao samljeti sve što postoji na svijetu.
Spustio se bijeli oblak u obliku prijestolja s neba, a na njemu je sjedila vila koja je toliko bliještala da je u nju bilo teško gledati. Desno od nje sjedio je Jeronim, a lijevo biskup Divinić. Biskup Divinić mu je savjetovao da počne pjevati drukčije pjesme, one ljubavne koje će rado slušati vila Istina.
“Planine” možemo čitati kroz povijesni ili alegorijski karakter. Ako djelo promatramo kroz alegoriju, objasnit ćemo ga tako što je putovanje ustvari spoznaja samog sebe. Putovanje u djelu dolazi kao metafora, a inače ima značenje životnog puta. Autor će uz pomoć Božju, spoznati sebe, očistiti se od grijeha i postići sreću koju će pronaći u pravim vrijednostima.
Povijesno značenje djela možemo vidjeti već u uvodu u kojem autor posvećuje dio ninskom kanoniku Mateju Matijeviću. On priča o tome kako mu je vila bila rekla da u hrvatskoj književnosti ne postoje djela koja hvale hrvatske ljepote kao što postoje autori država drugih književnosti. Iz tog razloga pripovjedač je odlučio da će otići u planine pod izgovorom ljubavne boli i tako putem ispričati sve što je susreo i što čini Hrvatsku. Htio je i da ona, njezin jezik i književnost, postanu slavni, ali u isto vrijeme i da upozori na to koliko Turci mogu biti opasni. Uzor u svemu tome bio mu je Marko Marulić i njegovo djelo “Molitva suprotiva Turkom”.
U djelu možemo vidjeti s koliko je znanja Zoranić napisao “Planine”, a vidi se da je znao mnogo i o europskoj književnosti toga vremena.
Bilješka o autoru
Petar Zoranić rodio se vjerojatno 1508. godine u Zadru. Jako malo podataka dostupno je o njegovom životu, a sve što se zna djelom je preuzeto iz njegova djela “Planine”, dok se drugi dio može izvući iz arhivske građe.
Njegovo podrijetlo je iz plemićke obitelji iz Nina. Pohađao je u Zadru gradsku humanističku školu, dok je studij vjerojatno nastavio u Italiji.
Ključna osoba za njegov odgoj bio je kanonik iz Nina, Matej Matijević. Njemu je čak i posvetio svoje djelo “Planine”.
Radio je poslove sudskog ispitivača i notara u Zadru i u Ninu, odnosno njegov posao je obuhvaćao pisanje i izdavanje ovjerenih dokumenata i na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku.
Poslije 1543. godine ne postoje više novinski zapisi o njemu pa se pretpostavlja da je poginuo od Turaka.
Njegovo najpoznatije djelo “Planine” izdano je 1569. godine. U njemu je Zoranić spomenuo još dva svoja djela “Ljubveni lov” i “Vilenicu”. O ova dva djela ne postoje povijesni zapisi u književnosti, ali se smatra da su nastala prije njegove 28. godine koliko je imao kada je napisao “Planine”.
Autor: M.L.
Odgovori