Junački spjev Pjesma o Rolandu (La Chanson de Roland) utemeljen je na bitci koja se godine 778., za vrijeme vladavine Karla Velikoga, vodila u klancu Roncevauxu na sjeveru Španjolske. To je najznačajnije i najstarije sačuvano remek-djelo rane francuske književnosti. Postoje različite rukopisne verzije koje dokazuju njegovu golemu i trajnu popularnost tijekom nekoliko stotina godina koncem srednjega vijeka.
Najvažniji rukopisni zapis je Oxfordski kodeks koji sadrži četiri tisuće stihova, a njegov se nastanak obično smješta u sredinu 12. stoljeća. Spjev je napisan na starofrancuskom jeziku u kiticama nejednake dužine (laisse). Stihovi su deseterci i svaki je podijeljen strogom cezurom koja, u pravilu, ide iza četvrtoga sloga. Kitice su asonantne, što znači da posljednji naglašeni slogovi u redcima imaju isti samoglasnik.
Na pripovjednoj razini Pjesma o Rolandu obilato se služi ponavljanjima, paralelizmima i parovima teza – antiteza. Priča se razvija brzim korakom, ali se katkad uspori dok se višekratno ponavlja isti prizor, usredotočujući se svaki put na različite pojedinosti promatrane s drukčijega stajališta. Ratnici su prikazani stereotipno u nekoliko glavnih crta; na primjer, Roland je odan i pouzdan, dok je Ganelon izdajica i osvetljivac.
Prema legendi, Karlo Veliki je proveo sedam godina u pohodu na Španjolsku gdje je osvojio velik dio Maurskoga kraljevstva, naposljetku pokorio i Zaragozu, glavni grad koji se predao nakon poraza Baligantove vojske. Povijesno je potvrđeno da je franački kralj opsjedao taj grad, ali ga nikada nije osvojio. Ostao je samo jedno ljeto na Iberskom poluotoku prije nego što se kroz Pireneje povukao natrag u Francusku.
Onodobni ljetopisi ne spominju bitku u Roncevauxu. Tek Vita Karoli Magni, carevu biografiju koju je, pedesetak godina poslije tih događaja, napisao opat Einhard, a koja sadrži ulomak koji se odnosi na taj događaj. Einhard piše da je franačka vojska vodila bitku s Baskima te da su pritom poginuli kraljevski stoloravnatelj Egihard, majordom Anselm i namjesnik bretonske marke Roland te mnogi drugi.
Legenda o Rolandu, tijekom srednjeg vijeka, proširila se po cijeloj Europi, a priča o njegovoj pogibiji prenosila se od renesanse pa sve do 19. stoljeća. Međutim, najstarije pisano svjedočanstvo popularne predaje otkriveno je tek u vrijeme romantizma, u trenutku kad se znatiželja učenjaka i pisaca sve više usmjeravala prema srednjovjekovnoj civilizaciji.
Godine 1832., Henri Monin je, u sklopu svoje disertacije, obradio Roman de Roncevaux, spjev od osam tisuća stihova, prema dvama rukopisima koje je otkrio u tadašnjoj Kraljevskoj biblioteci u Parizu. Godine 1837. Francisque Michel objavljuje tekst na koji je, potkraj 18. stoljeća, upozorio Thomas Trywhitt u djelu The Canterbury Tales of Chaucer ne pridajući mu tada posebnu važnost. Rukopis se nalazio u knjižnici Bodleiana u Oxfordu kao dio ostavšitne “Digby” (bez posebna naziva), a Michel ga je objavio pod naslovom La Chanson de Roland. Taj junački spjev, sastavljen od 4002 stiha i razdijeljen na 291 kiticu s asonancama, pokazao se kao najstarije i najljepše djelo posvećeno bitci u Roncevauxu. Poslije su otkriveni i drugi rukopisi, svi noviji od oxfordskoga teksta, koji sadrže prilično različite inačice spjeva, ponekad i rimovane.
Oxfordski rukopis nastao je u 12. stoljeću (vjerojatno između 1140. i 1170.) i odlikuje se brojnim lingvističkim osobinama koje odražavaju anglo-romanski dijalekt francuskog jezika kojim se govorilo u Engleskoj tristotinjak godina poslije Normanskog osvajanja. Sadrži i velik broj pogrešaka koje je napravio prepisivač te više od šezdeset ispravaka koje je unio redaktor koji je kasnije radio na djelu.
Može se, s velikom vjerojatnošću, tvrditi da rukopis Digby 23 (kako se najčešće naziva u literaturi) nije originalni rad nepoznatog pjesnika, jer pojedine pogreške sugeriraju da predstavlja rezultat uzastopna prepisivanja izvornika, a nijedan nije sačuvani rukopis Pjesme o Rolandu.
Teško je odrediti točan datum nastanka oxfordske verzije koja je općenito prihvaćena kao referentni tekst. Na prvi pogled, čini se, da obilje vlastitih imena, kako ljudi tako i mjesta, nudi bogat izvor informacija. Ali pokazuje se da su mnoga od njih proizvod pjesničke mašte. Neka su ipak navela učenjake da se upitaju nije li pjesnik imao na umu određene povijesne događaje. Spominjanje prijelaza Col de Cize te mjesta Tudela i Valterne možda je odraz bitaka koje su se, na tim mjestima, vodile potkraj 11. stoljeća. Izjava jednog Saracena da je Karlo Veliki preplovio u Englesku izgleda kao da se odnosi na Vilima I. i Normansko osvajanje, a spominjanje pobjeda u Apuliji i Kalabriji moglo bi odražavati aktivnosti Roberta Guiscarda u južnoj Italiji posljednjih godina 11. stoljeća.
Većina stručnjaka uzima 1040. godinu kao najraniji datum nastanka spjeva, a za najkasniji datum stavljaju drugu polovicu 12. stoljeća, premda se najčešće prihvaćeno razdoblje sužava na sam kraj 11. stoljeća (od godine 1098. do 1100.). Najveća je potvrda toj tezi činjenica da je cijeli spjev prožet duhom vremena Prvoga križarskog rata i osvajanja Jeruzalema (1099.). Doista, spomen šiljka koplja kojim je ranjen Isus na križu kao relikvije koja je ugrađena u mač Karla Velikoga smatra se aluzijom na vijest da je francuski svećenik i križar Pierre Barthelemy našao Koplje raspeća za vrijeme opsade Antiohije 1098. godine. Taj je događaj podignuo moral križara koji su napokon razbili opsadu grada i pobijedili muslimanske snage kojima je zapovijedao slavni vojskovođa Kerbogha iz Mosula.
Ali usprkos tomu što je Pjesma o Rolandu najstariji starofrancuski spjev koji je stigao do nas, ništa ne dokazuje da je oxfordski rukopis njegova prvobitna inačica. Poznato je uistinu dovoljno kasnijih verzija da bi se vidjelo kako one donose prilično slobodne obradbe teksta kojim se nadahnjuju, pa bi oxfordski rukopis mogao biti tek jedna etapa u nizu prerada.
Osim toga, uzimajući u obzir mogućnost da Pjesma o Rolandu nije jedina polazna točka spjevova koji su poslije uzdizali legendu Karla Velikoga, ostaje konstatacija da problem podrijetla nije riješen u cijelosti.
Mjesto radnje: pirinejski klanac kod Španjolske
Vrijeme radnje: 778. godine
Vrsta djela: junački spjev
Tema djela: borba franačke vojske pod vodstvom Karla Velikoga protiv Saracena
Ideja djela: “Tko god izda, nek se s tim ne gizda”
Kratak sadržaj
Pjesma o Rolandu sastavljena je po jasnom planu i strogoj logici, kao klasično remek-djelo u kojem se nijedna pojedinost ne može izostaviti a da se ne naškodi cjelini. Iako ne postoji nikakva formalna podjela, u spjevu je lako razlučiti četiri ulančena dijela:
- Ganelonova izdanja (kitice 1-79)
- Bitka u Roncevauxu (kitice 80-176)
- Osveta nad Saracenima (kitice 177-266)
- Ganelonovo suđenje i kazna (kitice 267-291.)
U spjevu se pripovijeda o tome kako se vojska Karla Velikoga bori sa Saracenima u Španjolskoj. Posljednji neosvojeni grad je Zaragoza koju drži muslimanski kralj Marsi. U početku se opisuje život Karla Velikoga i strah kralja Marsila, znajući da nema dovoljno vojske da se s njim bori.
Neznabožac Blancandrin kaže Marsilu da ponudi Karlu vjernu službu i silno prijateljstvo; da mu daruje na stotine životinja i bogatstva. Mora prihvatiti kršćanstvo, pa će se Karlo Veliki vratiti u Francusku i da će mu Marsil biti čestit i častan vazal. Ako želi, Marsil mu može poslati i desetak taoca, jer je bolje da oni izgube glavu. Bojeći se franačke vojske, Marsil šalje Karlu glasnike, obećavajući da će mu dati veliko blago i preobratiti se na kršćanstvo ako se Franci vrate u Francusku.
Kralj Marsil je održao vijeće, pozvavši desetak ljudi. Rekao im je da će oni poći Karlu, noseći grane masline u ruci koje su znak poniznosti i mira. Ako se mudro nagode, obećao im je zlata i srebra. Glasnici pristanu. Govori im da Karlu kažu da se zarad Boga smili na njega. Uzjahaše birani glasnici. Car je vedar, radostan u duši jer je zauzeo Cordes. Vitezovi su se domogli plijena, a pogane su ili pogubili ili pokrstili. Slijedi prikaz cara u prostranu voćnjaku, a s njim su Roland i Olivier, Aneseis gordi i vojvoda.
“Mnogi su drugi s njima bili, iz Francuske petnaest tisuća, na sag bijeli vitezovi sjeli. Za zabavu zaigrali tabla, a mudriji i stariji šaha. Glasnici su stigli i sjahali, te ljubazan i čestiti pozdrav dali.”
Od svih prvi je progovorio Blancandrin. Govori kralju:
“Bog ti dao zdravlja, onaj slavni, kog nam štovat valja! Kralj ti Marsil, junak, poručuje: tražio je dugo zakon spasa; hoće dar ti dati od bogatstva, medvjede i lave, hrtove na lancu, i sedamsto deva, tisuću jastreba, i toliko dukata od zlata; U Francusku, u Aix, da se vratiš, moj gospodar veli, za tobom će.”
Karlo ih upita koliko se može pouzdati u Marsilove riječi, a Saracen mu govori da će imati taoce. Karlo ih ugosti, gdje su noćili do bijeloga dana. Ujutro se car podigao te poslušao zornicu i misu. Pozvao je barune da održi vijeće. Car im objasni što su glasnici rekli, ali da nije siguran koliko je Marsil bio iskren. Car je svoje misli izložio, ali grof Roland nije bio oduševljen. Rekao je kralju da “na zlu” vjeruje Marsilu. Savjetuje mu da ratuje dalje kako je pohod i započeo i da vodi vojsku u Zaragozu. Ganelon se ubaci, rekavši caru da ne smije odbaciti tu priliku za mir. Naimes izjavljuje da se ovaj rat ne smije zaustaviti i da bi trebali pružiti natrag ruku mira. Karlo Veliki i njegovi ljudi umorni su od ratovanja i odlučuju prihvatiti tu mirovnu ponudu.
Sada moraju izabrati glasnika koji će otići na Marsilov dvor. Naimes navali da će on ići, ali mu Karlo odgovori da ga nitko nije pozvao i da sjedne. Roland odgovori da će on poći, ali ga grof Olivier ušutka. Hrabri ratnik Roland predloži svoga očuha Ganelona.
Ganelon je bijesan; boji se da će poginuti od ruku krvožednih pogana i sumnja da je upravo to Rolandova nakana. Roland mu odgovori da, ako se boji, da će on onda ići umjesto njega. Kad je Ganelon vidio Rolandov smijeh, htio je puknuti od jada. Govori caru da će ispuniti njegove zapovijedi i da čuva njegova sina Baudiona, kojemu ostavlja svoje imanje i bogatstvo. Kralj reče Ganelonu da pristupi i da prihvati štap i rukavicu.
Ganelon se ražesti, izazivajući kralja Rolanda, Oliviera i dvanaest knezova. Kralj mu govori da je previše ljut, a car mu pruža desnu rukavicu. Grof Ganelon ode do noćišta, gdje uzme najbolju opremu.
Jašući kroz masline, sustigne saracenske glasnike. Blancandrin zastane i pokrene razgovor navodeći Ganelona na osvetu. Blancandrin reče da je Roland pun zloće, a Ganelon mu očigledno zavidi. On odavno mrzi svoga pastorka i ljubomoran je na njega pa jašući prema Zaragozi sa saracenskim glasnicima nalazi prigodu za osvetu.
Ganelon i Blancandrin nastavljaju jahati te obećaju jedan drugome da će Roland poginuti. Prejahali su staze i prtine, napokon došavši pod tisu u Zaragozi. Tamo je stajao kralj i dvadeset tisuća Saracena. Nitko nije prozborio ni riječ jer su htjeli čuti vijesti. Blancandran dođe pred vladara i govori mu da su predali njegovu poruku Karlu te da je on poslao plemenita baruna od kojeg treba čuti kakav mir predlaže.
Ganelon se zamisli duboko i vješto stade govoriti. Govori kralju da mu junak Karlo Veliki javlja da prihvati sveti zakon kršćanski, pa će mu dati pola Španjolske. Ako na taj mir ne pristane milom, hvatat će ga i vezati silom, potom će ga odvesti u Aix na dvor da mu sude. Tamo će skončati i umrijeti u ruglu i sramoti.
Kralj Marsil se žestoko uzbuni. Ganelon se primakne kralju pa mu reče da se ljuti bez prava, jer mu Karlo iz Francuske javlja da mora primiti Kršćanski zakon te da će mu darovati pola Španjolske, a drugu polovicu nećaku Rolandu. Upozorava ga da će imati ohola dionika. Marsil je problijedio od bijesa, a sin mu predloži da mu preda Ganelona i izvrši pravdu. No, Marsil se ispriča Ganelonu i govori da je nerazumno navalio na njega i da mu jamči sobolovim krznom da će mu sutra lijep dar dati. Ganelon to ne odbije.
Marsil ga upita kad Karlo namjerava prestati ratovati, a Ganelon mu odgovori da Karlo nije takav i da ima nećaka koji će ga naslijediti u ratovanju. Marsil ga upita može li s četiristo tisuća vojnika pobijediti Franke, a Ganelon mu odgovori da se ne usudi jer će izgubiti previše ljudi. Marsil ga upita kako da ubije Rolanda. Ganelon mu odgovori kako bi im u planinskim klancima mogli postaviti zasjedu Karlovoj zalaznici, koju će sigurno predvoditi Roland.
“Ako bi tko Rolanda ubio, desnicu bi Karlo izgubio; strašne bi se vojske ustavile, Karlo takve već ne sabra sile.”
Marsil se oduševi i kaže mu da mora prisegnuti da će izdati Rolanda što Ganelon prihvati. Ganelon uzjaha i zaputi se stazom. Ujutro se pojavi pred carom i vojskom. Govori kralju da mu je donio ključeve od Zaragoze i da je doveo dvadeset talaca s pustim blagom. Karlo se zahvali Bogu i pusti Španjolsku i reče da je njegov rat završio. Car jaše prema Francuskoj. Grof Roland priveže stijeg na koplje.
Putujući, Karlo obznani da nadolaze prijevoji i uski tjesnaci te da biraju zalaznicu. Ganelon odgovori da će to biti njegov pastorak Roland. Silna srdžba je obuzela Rolanda koji prihvati dvadeset tisuća vojnika. Mudri i odmjereni Olivier te žestoki nadbiskup Turpin nalaze se među junacima koje Roland bira da ga prate. Karlo prizna vojvodi Naimesu da je usnuo san o tome da ga je Ganelon izdao i da se boji da će Roland poginuti. Za to vrijeme, Marsil okupi svoju vojsku i pošalje ih u klanac. Za vođu postavi svoga nećaka Aelrotha.
Pogani ih dočekaju u klancu Roncevalu, kako su planirali, a toliko su brojniji da bi kršćani morali podlegnuti. Vidjevši kako su neprijateljske snage nadmoćnije, Olivier zahtijeva od Rolanda da zatrubi u svoj bjelokosni Olifant i pozove u pomoć glavninu franačke vojske. Roland oholo odbija to učiniti, tvrdeći da im ne treba pomoći jer da zalaznica može lako izaći na kraj s poganskim hordama. Olivier ga nagovara, ali Roland ne želi niti čuti. Želi se boriti i sačuvati čast.
Na to se pojavi Aelroth, s prijetnjama da će svi Francuzi spoznati smrt. Započinje borba.
“Bitka strašna, kreševom postaje“.
Grof Roland nimalo ne posustaje. Bitka je strahovita i teška.
“Svi Francuzi zajednički biju, sto pogana i tisuće mriju. Tko ne bježi, smrti ne umiče. Franci gube najbolje braniče.”
Roland reče Olivieru da se Ganelon na njihovu smrt zakleo i da se ta izdaja ne može sakriti te da će ga car grdno osvetiti. Marsil gleda pokolj svojih ljudi. Franci vide tolike pogane koji su preplavili polje na sve strane, Olivier pozove Rolanda i dvanaest knezova da ih brane.
Iako se Franci veličanstveno bore, nema načina da se i dalje odupiru Saracenima i bitka se jasno počinje okretati na njihovu štetu. Niz nagovještaja (oluja, tuča, munja, iznenadna noć) upozorava cijelu Francusku na nesreću koja dolazi. Roland dobro čuje kako “Franci stenju, tugu ćuti, srce će mu pući. Bitka je strahovita i nagla, gnjev franački udara i snaga.”
Marsilovi ljudi ga dozivaju u pomoć.
Četiri su boja dobro prošla, a potom i peti koji je bio težak i jeziv. Svi francuski vitezi izginuše, a Bog ih je poštedio samo šezdeset. Roland vidi golem broj mrtvih junaka. Roland odluči zatrubiti u rog. Olivier mu odgovori da je sada prekasno i nije to učinio kad mu je on savjetovao. Uto se njih dvojica posvađaše i nadbiskup ih stane koriti.
Gotovo svi Rolandovi ljudi pogibaju i on zna da je sada prekasno da ih Karlo Veliki i njegove postrojbe spase, ali svejedno puše u Olifant, da bi car vidio što se dogodilo njegovim ljudima i osvetio ih. Rog se daleko orio i Karlo ga začuje. Car naredi da vojska krene prema Rolandu da mu pomogne. Roland gleda planine i brijege, vidi Franke od kojih mnogi leže mrtvi. Kad su vidjeli malen broj Francuza, pogani se osokole. Oliviera pogode u leđa i on osjeti smrtni zadah. Roland mu priđe i bude uz njega dok Olivier umire. Oproste se.
Roland se pribere i vrati iz nesvijesti. Dugo se borio s poganima. Roland se plemenito bori, ali mu je tijelo oznojeno i gori. Roland puše tako silovito u rog da mu prsnu sljepoočnice. Pogani začuju francuske trublje. Roland ih ugleda i obeća da neće klonuti dok je on živ. Pogani odluče pobjeći.
Roland krene sam hoditi bojištem. Obilazi svoje ratne prijatelje, a Roland opet izađe na polje tražiti i pronaći Oliviera pa ga čvrsto privine na grudi. Dok gleda mrtve knezove, Roland grane u plač. Smrt se primiče, a to Roland osjeti. Počne okajavati svoje grijehe Bogu, a Bog mu pruža desnu rukavicu i anđeli s nebesa silaze k njemu. Umire smrću slavna mučenika i sveci odnose njegovu dušu ravno u raj.
Kada Karlo i njegova vojska stignu na bojne polje, nalaze samo mrtva tijela. Pogani su već umaknuli, ali Franci idu za njima u potjeru, progoneći ih do rijeke Ebra gdje se svi bjegunci utope. Do tada car obilazi poprište bitke i iskazuje počast ostatcima ratnika. U međuvremenu je moćni emir iz Babilona, Baligant, stigao u Španjolsku da svojem vazalu Marsilu pomogne suzbiti franačku prijetnju. Baligant i njegova golema muslimanska sila jašu za franačkim carem i njegovom kršćanskom vojskom te ih zateknu na bojnom polju u Roncevalu gdje kršćani pokapaju i oplakuju svoje mrtve.
Obje se strane junački bore, ali kad Karlo Veliki ubije Baliganta, sva se poganska vojska raspadne i krene u bijeg. Sada Zaragoza nema nikakvih branitelja i Franci je lako osvajaju. Kraljica Bamimonda, Marsilova udovica, predaje ključeve grada Karlu koji je odvodi kao zarobljenicu u Aix-la-Chapelle.
Franci su prije nekog vremena otkrili Ganelovu izdaju i drže ga u lancima dok mu ne dođe vrijeme za suđenje. Pred vijećem baruna, Ganelon tvrdi da njegov postupak nije bio izdaja nego opravdana i javno obznanjena osveta. Ali carev zatočenik Thierry dokazuje da Ganelonov čin predstavlja izdaju, jer je Roland služio Karla kad mu se Ganelon osvetio. Ganelonov prijatelj Pinabel izaziva Thierryja na dvoboj da se vidi tko je u pravu. Thierry je slabiji borac ali uz božansku pomoć odnosi pobjedu i ubija Pinabela. Tako se Franci uvjere u Ganelonovu podlost te ga osude na najstrašniju smrt. Izdajicu rastrgaju kunji natjerani u trk, a trideset njegovih rođaka bude obješeno. Na kraju Bramimonda svečano prelazi na kršćanstvo i dobiva ime Juliana. Karlo Veliki pada u san; ukazuje mu se anđeo Gabrijel koji mu predlaže novo poslanstvo: da dođe u pomoć gradu Impheu i zemlji Bire. Car na kraju odgovara: “Bože, kako je moj život mučan!”
Analiza djela
Chanson de geste
U Pjesmi o Rolandu osam se puta javlja oblik geste koji je potekao od množine latinskoga pridjeva gestum, što znači: učinjeno, napravljeno. Ta se riječ u francuskom osjećala kao imenica u značenju: pothvat, junačko djelo, a pjesma koja je obrađivala takav događaj dobila je ime chanson de geste. U vrijeme kad je usmena predaja bila jedini način da se dopre do široke publike, putujući pjevači kazivali su i pjevali te pjesme na pučkim sajmovima i plemićkim dvorovima. Chanson de geste bila je podijeljena na kitice različite dužite, s istom asonancom koja dokazuje njezin recitativni karakter; nije se sačuvao nijedan pouzdan dokument o naravi i ritmu glazbene pratnje.
U ovom spjevu geste pretežito označava ljetopise koji opisuju junačke pothvate, odnoseći se napose na Gesta Francorum, latinsku kroniku u kojoj je anonimni autor opisao Prvi križarski rat. Na jednom mjestu ta se riječ tumači kao rod, loza, dok se u posljednjem retku po svoj prilici tiče samoga spjeva kao priče ili povijesti.
Kao pjesnička vrsta nastala u 11. stoljeću, chanson de geste s vremenom je označavala skup pjesama čiji se sadržaj odnosio na iste legendarne događaje, uzvisujući ideale feudalnog društva i kršćanske civilizacije kojima je bio prožet duh križarskih ratova protiv nevjernika. Razvijala se duž hodočasničkih putova opisujući slavu davno nestalih junaka i vojskovođa, te nastavila živjeti do 14. stoljeća. Potvrđujući vitalnost i uspjeh epskoga pripovijedanja.
Struktura spjeva
Pred nama je dakle deseterački junački spjev koji se prema asonancama dijeli na kitice različite dužine koje tvore smislenu cjelinu; najkraće imaju po 5 stihova, najdulje po tridesetak stihova. Asonancija je bila poznata već latinskim pjesnicima; popularizirala se u srednjem vijeku i prihvatila u pučkom jeziku zahvaljujući liturgijskim napjevima. Njezina je uporaba prestala u 13. stoljeću kad ju je pomalo istisnula i zamijenila rima. Tako su i rimovane verzije Pjesme o Rolandu došle poslije asonantne verzije oxfordskog rukopisa.
Iznimna je značajka spjeva uporaba paralelnih kitica u kojoj je često sljedeća kitica svojevrsna jeka prethodne s neznatno različitom verzijom istog događaja. Priča se u cijelosti razvija brzim korakom, ali katkada se uspori i ponavlja isti prizor do tri puta usredotočujući se svaki put na različite pojedinosti ili zauzimajući drukčiju točku gledišta.
Tu tehniku možemo vidjeti na djelu u prizoru kada se franački junak Olivier, Rolandov najbolji prijatelj, penje na brijeg i promatra golemu saracensku vojsku. U prve dvije kitice Olivier postaje svjestan koliko je snažan njihov neprijatelj, te u trećoj o tome izvješćuje svoje suborce. U sljedeće tri kitice nagovara Rolanda da zatrubi u rog i pozove Karla Velikoga u pomoć. Tri puta ponavlja zahtjev i tri puta biva odbijen, vrlo sličnim riječima. Ali čitatelj nema osjećaj ponavljanja nego mu se čini da pjesnik usporava kazivanje i nudi tri inačice jednog ulomka iz njihova razgovora. Pjesnik će taj postupak vrlo dojmljivo ponoviti pri opisu Rolandove smrti, kad se vrijeme zaustavlja, kao u snu, na jednom jedinom snažnom trenutku.
Još jedna izrazita strukturalna značajka krasi spjev – umjesto da rečenice povezuje veznicima, pjesnik slaže stihove jedan za drugim bez povezanih riječi. Ta je vrsta slaganja poznata kao parataksa. Uzročnost i povezanost između rečenica gotovo je uvijek implicitna; takav oblik pripovijedanja teče kroz cijeli spjev.
Povijesne činjenice
Pjesma o Rolandu temelji se na povijesnom događaju koji se dogodio 15. kolovoza 778. u klancu Roncevauxu na sjeveru Španjolske. Potvrđeno je da car Karlo Veliki nije provalio u Španjolsku u osvajačkom pohodu nego je došao na poziv maurskog izaslanstva koje je tražilo njegovu pomoć da se uguši ustanak u Zaragozi. Zna se da je opsjedao taj grad, ali ga nikada nije osvojio.
Raniji izvor, Annales regni Francorum, ne spominje nikakav pokolj Karlove zalaznice u klancu Roncevauxu. Naprotiv, navodi se da je bila razorena Pamplona, te da su osvojene Baskija i Navara, prije nego što su se Franci povukli u Francusku. Isti izvor navodi da je car sa sobom poveo Saracene kao taoce, među kojima su poimenice bili Ibn el Arabi i Abou Thaur, ali se spominju se vladari Marsil i Baligant koji su uvelike prisutni u spjevu. U jednoj verziji toga ljetopisa se kaže da baskijska gerila nije napala samo zalaznicu nego čitavu vojsku Karla Velikoga i da je pritom poginula većina njezinih zapovjednika.
Sačuvan je i životopis Luja Pobožnoga, sina i nasljednika Karla Velikoga, djelo nepoznatog povjesničara. U tom dokumentu, nastalom oko godine 840., autor kaže da je Karlova zalaznica bila masakrirana u planini, te ističe kako mu je suvišno spominjati imena žrtava.
Postoje i drugi pisani tragovi koji svjedoče o važnosti toga događaja. Povlačenje franačke vojske i zatim pokolj u Roncevalu odražavaju opasnosti kojima je Carstvo bilo izvrgnuto. Ta je epizoda po svoj prilici dala izravan poticaj Karlu Velikom da smjesta utvrdi pokrajinu Akvitaniju. Ali zbog opreza i diplomacije onodobni su “povjesničari” tek usputno spominjali što se događalo tijekom careva ratovanja u Španjolskoj.
Prilagodba vremenu
Pjesma o Rolandu u sačuvanom obliku nastala je trista godina poslije događaja koji se u njoj opisuje. U priči su korjenito promijenjeni povijesni podatci da bi bili sukladni s aktualnostima novog vremena. Umjesto Baska, stvarnih uzročnika sukoba koji je bio koban za Rolandovu vojsku, na djelu su neznabošci Saraceni, aktualni europski neprijatelji. To više nije legenda o lokalnom sporu nego epsko kazivanje o pobjedonosnoj epizodi iz križarskih ratova.
Spjev je, dakle, po svemu prilagođen društvenim i političkim prilikama druge polovice 11. stoljeća. U tom je razdoblju Katolička crkva postala dovoljno jaka da pokrene niz odlučnih pohoda na Svetu Zemlju koja je bila pod vlašću muslimana. Taj veliki pokret za obranu kršćanstva želi se staviti pod drevno pokroviteljstvo Karla Velikoga koji je svojedobno u Jeruzalemu osnovao crkvu Svete Marije Latinske i privremeno bio učvrstio vlast nad svetim mjestima. S druge strane, budući da je intervenirao protiv muslimanske Španjolske, smatrao se predšasnikom (začetnikom) križarskih ratova.
Svrha rata u Španjolskoj, veličanje feudalne mistike, uvjerenje da služba pod oružjem otvara vrata vječnosti – sve su to aktualne teme. Pjesnik ne preže pred mijenjanjem činjenica i služi se pretpostavljenim odnosom Karla Velikoga s Bogom da bi spjev prožeo duhom novih svetih ratova. U djelu je primijenio anakronu koncepciju prikazavši cara kao branitelja kršćanstva i njegova nećaka kao čudesno hrabra viteza u službi feudalizma. I nadbiskup Turpin, žestoki ratnik – svećenik u Pjesmi o Rolandu, odražava taj novi mentalitet: on prije bitke blagoslivlja Franke, daje im potpun oprost te svima obećava da ih čeka vječni raj.
Pjesma o Rolandu nastala je u razdoblju klasičnog feudalizma i odražava sve njegove karakteristike. Društvom su vladale dvije temeljne moralne vrline: vjernost i hrabrost. Spjev je dragocjen izvor riječi i izraza koji opisuje ratnike i ratovanje, od viteškoga oružja i opreme, do bojnih i teretnih konja te znakova za prepoznavanje i okupljanje. U bitkama je glavnu ulogu postupno preuzimalo konjaništvo. Svaki je tabor u bitci imao bojni poklik (enseigne) koji je služio za okupljanje vitezova oko zapovjednika.
Analiza likova
Karlo Veliki: (Charlemagne), franački kralj; predstavljen je kao starac koji malo govori ali je snažan i uživa Božju zaštitu.
“Car je glavu spuštenu držao; nikad nije s riječima brzao, obično je zborio polako.”
Prožet je ljubavlju prema svojim vitezovima i kršćanstvu. Njegova se slava ne temelji na vlastitim pothvatima nego na djelima moćne viteške pratnje.
Roland: nećak Karla Velikoga, uzor epskog junaka u tradiciji nadljudi kao što su bili Ahilej i Eneja; srčan je i snažan, premda njegov prevelik ponos vodi prema tužnom skončanju franačke zalaznice.
“Jer razumna hrabrost nije ludost; bolje s mjerom nego srljat gnjevno.”
“Za vladara zla trpjeti valja, podnositi studen i vrućinu, krvcu liti, život izgubiti.”
“Ne voli grof Roland kukavice, niti zlice, niti oholice, ni viteza ako hrabar nije.”
Ne umire od udaraca saracenskih ratnika nego se sam smrtonosno ranjava dok puše u bjelokosni rog dozivajući u pomoć ujaka Karla; na samrtnom času pogled mu je ponosno uperen u neprijateljsku zemlju.
Ganelon: franački velmoža i Rolandov očuh, izdajica koji potiče Saracene da iz zasjedne napadne Francuze. Prikazan je kao hrabar vitez koji se želi osvetiti pastorku Rolandu zbog uvrede.
“Kad Ganelon vidje smijeh Rolanda, smuči mu se da pukne od jada, zamalo da razum ne izgubi.”
Izdaje Rolanda i cijelu franačku vojsku, postavljajući im klopku u planini.
“Ganelon i Blancandrin jahali, jedan drugom vjeru obećali, trsit će se da Roland pogine.”
Olivier: Rolandov najbolji prijatelj, hrabar i plemenit, njegova savršena dopuna. “Roland srčan, a Olivier mudar; oba grofa strahovito bodra. Kad pojašu pod oružjem konja, strah od smrti ne zapriječi boja; ponosne im riječi, oba dobra.”
Predstavlja trijeznu mudrost i vojničku disciplinu.
“Ne znam što početi. Volim mrijeti nego sram podnijeti.”
Turpin: nadbiskup od Reimsa, utjelovljuje snagu Crkve. Predstavlja vođu koji u općoj mahnitosti nudi kršćansko gledište. Živi dulje nego Roland i umire blagoslivljajući drugove pod oružjem.
“Oj baruni, Karlo nas ostavi, za svog kralja tu nam mrijeti valja. Pomozite poduprijeti kršćanstvo! Boj vas čeka, svi ste uvjereni. Grijehe kajte, Boga zazivajte! Ja vam driješim da vam duše liječim, ako mrete, mučenici sveti, rajska ćete sijela zauzeti.”
Bilješka o piscu
Ime tvorca spjeva je nepoznato, kao što je najčešći slučaj za djela iz toga vremena. Posljednji stih, “Svrši priča koju Turold pisa” (Ci falt la geste que Turoldus declinet), ne pruža nikakvu pouzdanu obavijest. Smisao glagola decliner ostaje mutan jer ima višestruko značenje: sastaviti, prepisati, prenositi, kazivati, pripovijedati, pjevati, završavati, biti na zalasku. Stoga bi prozni prijevod toga stiha mogao biti višestruk: ovdje završava junačka pjesma koju je Turold prepisao; ili ipak: ovdje svršava junačka pjesma jer se Turold bliži svojem kraju; ili još slobonije: Ovdje se prekida pisani ljetopis koji je Turold pretvorio u pjesmu.
Turold je često ime u okrugu Avranches na sjeverozapadu Francuske i vjerojatno je skandinavskog podrijetla, pa su mnogi istraživači to shvatili kao dokaz da je i spjev potekao iz Normandije. Postoji više osoba s kojima se potpisani Turold može poistovjetiti, a najpoznatiji je bradati patuljak među gorostasima na suvremenoj Tapiseriji iz Bayeuxa na kojoj je izvezena priča o osvajanju Engleske.
Iznose se i druge potvrde u prilog toj teoriji. Naslovni junak spjeva bio je namjesnik pogranične franačke marke Bretanje. U poemi se često zazivao arkanđeo Mihovil koji je bio predmetom posebnog kulta u tom francuskom kraju gdje se svetište Mont – Saint – Michel iznimno štovalo i hodočastilo od početka 8. stoljeća. Naposljetku, i jezik poeme je dijalekt kojim se tada govorilo u toj pokrajini i kojim su napisana mnoga onovremena književna djela.
Autor: A.J.
Odgovori