“Paunaš” je zbirka priča Tita Bilopavlovića, te ujedno njegovo najpoznatije djelo za djecu. Čitajući ovu zbirku, možemo primijetiti da priče imaju dosta autobiografskih elemenata, iako zbirka nije u potpunosti autobiografsko djelo. Govoreći odrastanju jednog dječaka i njegovom svakodnevnom životu, pisac se zasigurno osvrnuo i na vlastito djetinjstvo, te iz njega izvlačio inspiraciju za pisanje. Neke priče ovog djela stoga su stvarni događaji, neki su izmišljeni, ali oboje je tako precizno ukomponirano u jednu priču, da je teško odrediti što je što – koji dijelovi su autobiografski, a koji fikcija.
Djelo se sastoji od šesnaest pripovjedaka, a svaka govori o vlastitoj temi. Ipak, one su sve povezane i ne bi se posve mogle čitati samostalno, bez da se izgubi prava ideja cjelokupnog djela. Ipak, svaka pripovijetka ima svoju vlastitu, čvrstu kompoziciju, s svojim zapletom i raspletom, preokretom na kraju i poukom. Sve priče govore o doživljajima glavnog lika, dječaka Ivana, koji se kao osnovnoškolac iz grada preselio na selo, te počeo živjeti sa seoskom djecom. Ovakav život ponešto je drugačiji od onog gradskog, ali zapravo nam otkriva da su djeca svugdje ista – razigrana i maštovita, najprije nepovjerljiva, ali ubrzo veoma pristupačna. Djelo sadržava neke lirske karakteristike, prikazujući djetinjstvo kroz prizmu utopije, bajkovite bezbrižnosti i avanture.
Glavni lik Ivan je dječak koji u većem broju priča ima deset godina. Iz dobrostojeće je obitelji, što ga već u početku čini drugačijim od ostale, uglavnom siromašne djece. Ona ga zbog toga smatraju uobraženim mekušcem, a Ivan čini sve kako bi dokazao suprotno. Zbog toga upada u mnoge nevolje. Postaje rastrgan između vlastite savjesti, roditeljskih kazni i nastojanju da bude prihvaćen među drugom djecom.
Radnja djela smještena je u mali, ravničarski grad, na periferiji koja još uvijek ima odlike sela. Iako taj grad ima i “gradska” obilježja, poput ciglane, bolnice i slično, dominantna su ona seoska – puno otvorenog prostora, livada i oranica, voćnjaka i plivališta, u kojima djeca mogu biti nesputana i zaigrana. Radnja nas naravno odvodi i na mjesta koja su djeci zabranjena, ali baš zato i privlačna, iako su pomalo opasna, poput same ciglane i njenih opasnih postrojenja.
Radnja djela odvija se u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. To je bilo vrijeme velikog siromaštva, koje se odražavalo i na samoj djeci, uglavnom gladnoj i bosoj. Tada djeca nisu imala mnogo. Pritom mislimo i na odjeću, obuću, ali i na igračke, lopte i slično. I najmanja sitnica cijenila se više nego danas bilo koje sredstvo zabave. Ipak, takvo odsustvo materijalnog, povećavalo je dječju maštu, guralo ih u zajedništvo i pronalaženje vlastitih avantura, van onih koje nameću ograničene igračke.
Cijela zbirka napisana je u prvom licu, pa nam pisac donosi radnju viđenu iz dječje perspektive. Upravo zato je i jezik pripovjedaka jednostavan, vjerodostojan i neposredan. Primjećujemo humor u izrazu, ali i lirski govor, stoga je jezik pripovjedaka općenito lijep, slikovit, blage atmosfere, te vrlo ugodan za čitanje.
Na početku knjige u uvodnoj priči pod nazivom “Vagabundi”, upoznajemo se s pristojnim i urednim, znatiželjnim dječakom Ivanom. Uvodna priča služi nam kao najava za buduće burne događaje koji će se dogoditi u životu sitnog dječačića.
Vrsta djela: zbirka pripovijedaka (djelo je poluautobiografsko)
Vrijeme radnje: period nakon II. svjetkog rata
Mjesto radnje: moguće je da je mjesto autorov rodni kraj oko Nove Gradiške
Kratak sadržaj
Ivanov otac kupio je kuću na drugom kraju grada i sada Ivan u kočiji sjedi i gleda grad, gleda što može očekivati kada se preseli. Nova kuća nalazi se u blizini ciglane koja izgleda kao pravo malo carstvo za igru. Već na prvi pogled može se vidjeti kako djeca ovdje mogu uživati.
Mjesto ciglane bit će presudno za budući Ivanov život jer će on ovdje prvi puta susresti dječake svoga uzrasta. Njegov otac prozvao ih je “vagabundima”. Kada ih je Ivan prvi puta ugledao, bio je uvjeren da se neće s njima dobro slagati. Naime, oni su bili čista suprotnost njemu. Onako prljavi, glasni i drski, Dorić, Gorda, Mokro i Ćoro, kao i ostalo društvo, činili su se kao mogući kandidati koji bi zadirkivali Ivana.
No, kasnije se pokazalo da će ovi dječaci postati najbolji prijatelji Ivana. Ivan će skupa s njima doživjeti brojne dogodovštine te će biti ravnopravni član društva koji će djelovati u prostoru i oko prostora ciglane.
Sljedeća priča u knjizi nosi naziv “Kradljivac”. Ivan će se dovesti u vrlo neugodnu situaciju kada će jednoj djevojčici u školi ukrasti nalivpero. Tim činom nanio je roditeljima, a posebice majci, veliko poniženje.
Uskoro će Ivan shvatiti i da u odraslom svijetu ima puno krađa i da ljudi umjesto da osjećaju prema drugima zahvalnost, kradu. Naime, Ivan je jednom prilikom oca njegovog prijatelja primio u drvarnicu kako bi se ovaj naspavao i otrijeznio i mogao poći kući. No, sljedeći dan je primijetio da mu fali mala sjekirica. Sjekirica mu je bila vrlo vrijedan poklon jer ju je dobio od oca. Otac Ivanovog prijatelja, uzeo ju je i dao svome sinu.
Sljedeći dan u školi, Duško se pred Ivanom pohvalio kako je od oca dobio na poklon lijepu sjekiricu. Ivan je odmah primijetio da se radi o njegovoj sjekirici jer je bila upečatljiva, prekrivena šarama. No, Ivan ništa nije htio reći siromašnom dječaku, misleći si u sebi da mu je on to poklonio. Tada mu je bilo lakše radi ukradenog nalivpera.
Treća priča naziva “Paunaš” donosi nam dirljive događaje. Ivana su napali dječaci koji žive u drugom djelu grada i to sve zato ne bi li mu oteli praćku. Ivan je više od svega volio tu praćku jer mu je bila omiljena igračka. Često je njome gađao predmete, a bio je i najbolji strijelac.
Borio se Ivan s dječacima koji su mu htjeli ukrasti praćku, a dodatna snaga bila mu je djevojčica Anica. Ivan je u Anicu bio zaljubljen i kada je čuo da mu ona daje podršku da nikako ne da praćku, to mu je dalo dodatnu snagu i poletnost u borbi.
Na kraju borbe, praćka je bila spašena, a Ivan sav pun modrica i poderan, ljuteći se vratio svojoj kući. Na putu do kuće vidio je lijepog bijelog goluba, naziva paunaš. Ivan je osjećajući lovačke instinkte, pogodio ga te je ovaj pao na pod. Ivan ne zna zašto je to učinio jer kod kuće je imao jednog goluba o kojem je brinuo i sada mu je bilo iskreno žao ovog koji je nemoćno ležao na cesti.
Uzeo je ovog predivnog goluba crvenih očiju i odlučio ga odnijeti kući kako bi ga izliječio. Ipak, ranjeni golub je uskoro uginuo. Ivana je potresla ova činjenica te je sav tužan odlučio goluba zakopati u voćnjaku. U taj čas naišla je Anica koja je, kada je shvatila što je Ivan učinio, bila užasnuta. Vikala je na Ivana da je on kriv i da nije dobar.
Tako je Ivan bio jako tužan jer osim što je osjećao tugu za golubom, sada je bio tužan i jer je razočarao Anicu.
“Vilina kosa i benzinsko bure” sljedeća je priča koja nam donosi nove zgode našeg dječaka Ivana. Ivan uživa u Badnjoj noći, kiteći bor u toplini svoga doma u društvu svojih roditelja. Ugledao je i vilinu kosu kojoj se Ivan jako divi, a ona ga podsjeća i na bajke.
Nakon toga Ivan planira sa svojim društvom zapaliti benzinsku bačvu napunjenu eksplozivom. Tim velikim praskom Ivan i njegovo društvo htjeli su posramiti suparničku ekipu, dječake iz društva Malčani.
Upravo je Ivan bio zadužen da potpali eksploziv u bačvi, a to sve bilo je u planu odmah uvečer, nakon što njegovi roditelji zaspu. Kasno se iskrao iz kuće, a dječaci su već mislili da ih je Ivan izdao jer ga dugo nije bilo.
Kada je Ivan stigao do bačve jedva je čekao da potpali eksploziv. No, već ga je netko drugi potpalio, a prasak je bio toliko snažan da se nije mogao mjeriti s ničim dosad viđenim u gradu.
Ivan je ovaj događaj shvatio kao pouku da društvo njegovih prijatelja ne može nikada biti toliko pouzdano kao članovi njegove obitelji, tj. njegovi roditelji. Ipak na kraju je zaključio da neće moći niti bez jednog niti bez drugog.
Uvijek ozbiljan Ivanov otac u sljedećoj priči “Lov na srebrnog srndaća”, Ivanu priča istinite dogodovštine srne čije je krzno bilo srebrno.
Odmah nakon ove priče slijedi sljedeća naziva “Jahačeva slava” gdje Ivan po prvi puta odluči jahati na konju. Taj događaj završio je neslavno po Ivana jer on na kraju završi padom i to direktno u stajski gnoj.
Poslijeratna vremena u kojim su i opisane dogodovštine dječaka donosile su često i strah od raznih zaostalih naprava iz rata. Tako nam o tome govori i “Limenka Limunade”.
Dječaci iz Ivanovog društva koji su se često zvali i “Ciglari”, našli su oko ciglane limenku sumnjiva podrijetla. Naime, nisu znali radi li se o limenki limunade koja je bila često slana od UNRRA-a kao pomoć ljudima nakon rata. Radilo se o Upravi Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu. Ili je možda pronađena limenka bila zaostala bomba iz ratnog razdoblja.
Da bi saznali o čemu se točno radi, odlučili su se sakriti u zaklon, a limenku položiti u vatru. Tako su proveli čekajući neko vrijeme, ali limenka nikako nije htjela eksplodirati. Ivan je taj dan poveo na sastanak s ekipom i Anicu koja je prva izgubila strpljenje. Dječaci općenito nisu bili previše oduševljeni curicama te su se više voljeli družiti bez njih.
Anica je prišla vatri i uzela štap kojim je krenula razgrtati žar kako bi došla do limenke. Dječake je nazvala strašljivcima. U taj čas limenka je eksplodirala te su svi problijedjeli od straha. Djevojčici se, srećom, ništa nije dogodilo, ali cijeli grad ej dugo pričao o ovom događaju. Nikada nisu sa sigurnošću mogli reći je li se radilo o bombi koja nije bila do kraja puna ili o običnoj limenki limunade koja je eksplodirala.
U priči koja slijedi naziva “Prva cigareta”, Ivanovo društvo bilo je uvjereno kako je vrijeme da počnu pušiti. Smatrali su sve one koji ne probaju pušenje strinama.
Opisana je njihova cijela pušačka seansa, od početka uvlačenja dima pa se do mučnine koju su osjetili od konzumiranja cigareta. Najgore od svega, Anica ih je izdala te je dovela Ivanova oca. Dječaci su se brzo razbježali te se Ivan jedini nije snašao. Tako je osjetio slabost od dima cigarete, ali i od očeve ruke.
Priča “Ulaz strogo zabranjen” vrlo je potresna te donosi život dječaka Nikice kojeg nitko nije htio primiti u svoje društvo, a on je bio hrabriji od sviju. Na nagovor jednog dječaka u kišnu jesensku večer, s ciglarske sušare išao je skinuti natpis na kojem je stajalo da je dječacima do 15 godina strogo zabranjen ulaz. Tada se razbolio i umro.
Sljedeća priča “Plave pletenice kao ledenice” donosi nam uvid u Ivanovu prvu zaljubljenost. On je bio opčinjen djevojčicom lijepe plave kose te se čak i otuđio od starog društva. No, kao i sve velike ljubavi i ova je završila katastrofalno.
Dok je Ivan dane na zimskim praznicima provodio lutajući sa svojim sanjkama ne bi li sreo lijepu djevjčicu koji je htio provozati na sanjkama, ona se za to vrijeme sanjala i družila s njegovim starim prijateljima “Ciglarima”.
Nakon što se razočarao u ljubavi, mrzio je cijeli ženski rod i htio se vratiti u svoje staro društvo. Ali naravno, to nije bilo tako jednostavno. Trebalo je zadobiti ponovno povjerenje svoje stare ekipe. Zato slijedi sljedeća priča “Moji veličanstveni izumi”.
U toj priči Ivan se htio proslaviti svojim izumima pa je tako odlučio izumiti sanjke na jedra i prve klizaljke uopće u gradu. Ali njegovi izumi nisu prošli slavno jer je naišao na podsmijeh odraslih. No, Ivan se na to nije obazirao. Nastavio je sa svojim izumima, ali onda mu se jednom zgodom dogodilo da je klizeći se na njima propao. U tom trenutku naišlo je njegovo staro društvo i spasilo ga je. Tada se i njihovo prijateljstvo opet učvrstilo.
U priči “Dramski prvak” opisana je Ivanova još jedna ljubavna priča, i to o djevojčici Dunji. Naime, Ivanov se razred pripremao za školsku priredbu, a tako i Ivan koji je bio uvjeren u svoj glumački talent. Na kraju se nije baš iskazao u predstavi, a svi u gledalištu su umirali od smijeha. Tada je i zaključio da Dunja baš i nije toliko velika ljubav da bi s njom dugo ostao.
“Kad su puževi potpomagali nogomet” donosi nam priču o nogometu. Kada su dječaci prvi puta ugledali pravu nogometnu loptu nisu mogli zatomiti oduševljenje. Do tada su se dječaci morali zadovoljiti s krpenim loptama, a najveći majstor u njihovoj izradi bio je Tonković. Taj dječak nije mogao biti primljen u društvo jer su dječaci imali predrasude radi njegove majke koju su zvali Mona Liza iz Pariza. Ona je nosila najlonke s crtom iza.
Kada su dječaci saznali da mogu dobiti pravu nogometnu loptu za trideset kilograma puževa, požurili su pronaći dovoljan broj puževa. Na kraju su ih uspjeli sakupiti, ali trgovina u kojoj se vršila zamjena bila je zatvorena. Dječaci su ostavili puževe ispred trgovine jer je ostala još jedna, posljednja lopta. Drugo jutro, puževi su izašli iz kutije i plazili posvuda uokolo.
Dječaci su ostali bez lopte i nastavili su igrati nogomet krpenjačama. Primili su i Tonkovića u društvo.
U priči “Osvetnik u bijelom sedlu” došlo je do sukoba Ivanovog društva i Joška, kozara. Joško je bio dječak kao i svi Ivanovi prijatelji te je jednom prilikom dok je Ivan s društvom sjedio i ubijao vrijeme, bacio u jarak pravu ciglu među njih. Nazvao ih je tada i babama koji pričaju o glupostima.
Ćoro se odlučio s njim posebno pozabaviti te im je na kraju borbe Joško rekao da će ga dobro zapamtiti u budućnosti i to kao osvetnika u bijelom sedlu. Nikome nije bilo jasno o kakvom se bijelom sedlu radi pa su ga Ćoro i Ivan odlučili pratiti da saznaju o čemu je riječ. I saznali se. Radilo se o kozi svinjara koja ja na bokovima ima kvrge zadobivene od Joškovih udaraca.
Kada je Joško shvatio da ga netko špijunira, uzbunio se te alarmirao svinjara. Svinjar ih je lovio kroz grmlje, a na kraju su prošli s mnogobrojnim modricama.
U priči “Veličanstvena Lili” pisac nam donosi opis još jedne ljubavne priče. Naime, u djevojčicu Lili bili su zaljubljeni svi dječaci. Ona se pravim imenom zvala Ljiljana, a društvo joj je nadjenulo prezime Verson jer se tako zvala fotografska radnja.
Najuporniji je bio Ivan. On se vozio na očevom biciklu i tako pratio djevojčicu koja se vozila na svom malenom biciklu. Glasno i jasno joj je izjavljivao ljubav dok je sve prolaznike to jako zabavljalo.
U cijelom tom udvaranju Lili je pala pod kotače automobila te završila u bolnici. Ivan je bio u šoku. Ukrao je tri cvijeta i čekao ispred bolničke sobe kako bi ušao u posjetu kod nastradale djevojčice. Ivan je tako stajao ispred vrata ni sam ne znajući što će joj reći kada uđe unutra.
U zadnjoj priči “Tužaljka za dimnjakom” radnja se događa dvadeset godina kasnije. Pisac nam opisuje kako izgleda njegov kraj u kojem je proveo djetinjstvo toliko godina kasnije. Sve mu se čini maleno i skučeno.
Posljednja stvar koja ga je vezala za djetinjstvo bio je veliki dimnjak. No, upravo se priprema njegovo rušenje. On je miniran od stručnjaka, a na njegovom mjestu izgradit će se nešto nepoznato i novo.
Autor knjige smatra da je ovo simbol koji mu ukazuje da završi knjigu. Jer za nove dogodovštine bit će potrebno neko novo društvo.
Likovi: dječak Ivan i njegovi prijatelji Mokro, Gorda i Dorić, Ivanov otac, Tonković
Bilješka o autoru
Tito Bilopavlović cijenjeni je hrvatski književnik rođen 1940. godine u Novoj Gradiški. U rodnom gradu završio je osnovnu školu, dok je srednju školu pohađao u Novskoj. Daljnje školovanje nastavio je u Zagrebu gdje je završio Pravni fakultet.
Svoju karijeru kao cijenjeni književnik započeo je već 1959. godine. Prepoznat je kao pisac koji piše kratke priče. Bavi se pisanjem pripovijetaka, proze i poezije.
Radi dugi niz godina u Školskoj knjizi kao urednik, a tamo uređuje i Smib – časopis za djecu.
Neka od njegovih značajnijih djela za djecu i mlade su: “Paunaš”, “Filipini iza ugla”, “Otmica Labinjanki” i “Kutija za velike i male”.
Bavi se pisanjem štiva i za odrasle, a tu se mogu uvrstiti kratke priče “Škola za sjećanje” i “Stid” te je poznat i njegov roman “Ciao slinavci”.
Autor: M.L.
Odgovori